UVOD

Šta je potrebno duši da prihvati svoje tijelo? Da prihvati i vidi razlike između drugih. Da se pogledamo u ogledalo i kažemo: „To sam ja?“ Sve to, svako od nas proživljava u drugačijem periodu života. To vrijeme je došlo za jednog dječaka imenom Alan.

PRIHVAĆEN

 Rano djetinjstvo. Alan je krenuo u vrtić. Prvi dan mu je bio težak. Nije mogao prihvatiti činjenicu da će biti odvojen od svojih roditelja. Plakao je, derao se, vrištao svom silom samo da ostane s njima. Znajući da neće ostati s njima, mali Alan se skrivao u uglovima sobe, daleko od druge djece. Prolazio je dan za danom. Alan je uvijek bio zatvoren i ostavljen sam. Kasnije, Alan se sprijateljio. Bio je ponosan i nije mogao vjerovati da bi neko, kao cura koju je upoznao, mogao da ga učini toliko sretnim. Djevojka se zvala Ajla. Smeđa i kovrdžava kosa, velike zelene oči buljile su u njega dok su pričali. Brzo su postali prijatelji i skoro nikad se nisu rastavljali. Počinjala mu se sviđati, ali opet ništa više. Uvijek se pitao: „Šta je ovo što mogu osjećati? Zašto je to ništa?“. Dani su prolazili i Alan i Ajla su bili zajedno. Čak su igrali barbikama zajedno. „Koji dječak se danas igra sa barbikama? To je jako neobično za dječaka.“- to je ono što su ostala djeca osim Alana i Ajle mislili. Jednog dana, Alana i Ajlu su razdvojili, Alan je stavljen kod drugih dječaka kako bi se mogao igrati s njima autima i robotima. Oboma je to bilo uznemiravajuće i Alan nije htio da se opet odvaja od onih koje voli. Da, Alan je volio Ajlu. Razdvojeni, gledali su jedno u drugo, pričajući samo dušama. Mali Alan, dok se igrao sa drugim dječacima, sprijateljio se sa dječakom imenom Edin. Edin je bio dječak koji nikad nije odustajao od stvari koje je započeo. Tako, nikad nije odustajao od njihovog prijateljstva. Nakon tog dana Alan i Edin su postali dobri prijatelji. Kroz dane provedene s Edinom, Alan je osjećao nešto neobično. Osjećao je nešto što nije mogao zamisliti. Odjednom je počeo osjećati nešto prema Edinu. Prema dječaku koji ga nikad nije lagao ili izdao. Alan je bio sretan s njim. Osjećao bi nešto u grudima što nikad prije nije osjećao. Ni sa mamom, ni tatom, čak ni Ajlom. Želio je zagrliti Edina i nikad ga pustiti. Od dana kada se Alan suočio s tim, Alan je bio izgubljen. Svaki dan Alan se bojao svega što se dešavalo, ali nije mogao to da objasni. Danas znamo šta je osjećao. Osjećao se čudno u tom periodu koji je došao rano u njegov život. Period propitivanja sebe. Propitivanje svoje seksualnosti. Alan se osjećao drugačiji od drugih, kao što je uvijek i mislio da jeste, pa je prekinuo sva prijateljstva i opet se zatvorio od drugih, skrivajući se u mračnim uglovima i odbacivao svijet od sebe. Kako su godine prolazile Alan je odrastao. Krenuo je u osnovnu školu. U osnovnoj školi se uglavnom ružno osjećao. Bio je nasilnik prva četiri razreda jer nije znao šta mu se zapravo dešava. Maltretirao je drugu djecu i nije imao prijatelja. Peti razred je također bio težak ali opet olakšanje. Napokon se smirio i iznenada sve prekinuo. Upoznao je neke ljude koji su ga motivisali dalje kroz razrede. Kada je prolazio peti razred počeo je da se osjeća skroz drukčije. Ulazeći u dvanestu godinu pubertet mu je bio za nogama. U tim godinama otkrio je internet i Youtube. Pubertet i internet? Tu je sve počelo.

Kao što svi znamo, danas na internetu možemo naći mnoge stvari uključujući i odjeljak LGBT. U 2012 kada je Alan imao dvanaest godina, LGBT dio nije bio toliko popularan. Alan je znao istraživati po internetu i pisati “Sviđaju mi se dečki ali ja jesam dečko!”. Nažalost u tim godinama nije mogao znati ništa više nego saznati da su ljudi kao on zvani homoseksualci ili u toj situaciji gejevi. Mogao je također vidjeti da tu postoji mnogo mržnje od strane drugih ljudi. Alan je bio uplašen. Vidio je pogrešnu stranu toga što je gej i osjećao se tužno i slabo zbog svih tih homofoba. Alan je istraživao i našao temu zvanu “Izlaženje iz ormara”. Ta tema nije bila toliko aktuelna tad ali čim je vidio temu, želio je nekome reći to jest želio je “izaći iz ormara”. Kada je, 2012, Alan došao u razred odlučio je to reći svojoj “dobroj” prijateljici da je osjećao nešto neobično i da je gej. Ona se zvala Selma. Selma je bila cura kojoj je Alan mogao vjerovati u bilo kojem trenutku. Imali su mnogo tajni zajedno dok se jedna stvar nije desila. Njegov izlazak “iz ormara”. Kada je Alan priznao Selmi, ona je novu informaciju rekla svima kome je mogla. Alan se bojao zbog stvari koje je vidio na internetu. Ta informacija se širila sve više dok čitava škola nije saznala. Kako su dani prolazili, Alan se osjećao otvoreno s drugima i nije se više skrivao. Izjašnjavajući se kao gej, njegov je život postao težak ali Alan je znao, ako prođe kroz to teško vrijeme da ga ništa neće zaustaviti. Ali jedna stvar je Alanu odvlačila misli, šta će njegovi roditelji misliti o činjenici da je gej. Alan je tu informaciju zadržao za sebe jer se bojao samog sebe, bojao se da su mu roditelji homofobi. “Ne hvala.”- u tom trenutku Alan je napravio veliku grešku koje još nije bio svjestan. Na kraju šestog razreda Alan je naišao na neke loše stvari. Prvo, njegova nastavnica je zvala njegove roditelje da popriča s njima. Dan prije toga, Selma je nagovarala Alana da prizna mami. Alan je poslušao Selmu. Priznao je svojoj mami. Mama mu je u to vrijeme bila podrška govoreći mu: “Sine, razumijem tvoje trenutno stanje i prihvatam ga, ali moraš to sakrivati od drugih. Ne smiješ to nikome govoriti jer ljudi u ovoj zemlji ne znaju šta znači biti drukčiji.” Alan je znao da je napravio nesto loše. Čitava škola je već znala za to. Kada je došao dan za Alanove roditelje da dođu u školu, Alan se bojao kako će reagirati. Nastavnica je rekla Alanovim roditeljima da je gej i nije mogla više izdramarizirati priču. “Zabrinuta sam za Alana, neko bi ga mogao istući ili još gore ubiti. Ja mislim da bi se trebao smiriti i sakriti tu stvar od drugih.” Alan je vidio mamino lice i vidio je velika crvena slova na njenom čelu “razočarana i ljuta”. Kada su došli kući, Alan je znao da će se nešto loše desiti. Taj dan je i njegov otac saznao da je gej i od tog dana Alan i njegovi roditelji nisu bili u dobrim odnosima. Iz razloga što ga nisu mogli prihvatiti kao geja derali bi se na njega i verbalno bi ga zlostavljali. Oduzeli su mu kompjuter, Facebook i mobitel. Nije imao dozvoljen izlazak sa prijateljima. Alan se bojao kada je vidio reakciju svojih roditelja, znao je da nema nizašta živjeti ako nema istu ljubav od svoje mame kao što je imao kada je bio dijete. Opet se zatvorio. Pao je u depresiju. Osjećao se jadno, tužno, čak je i razmišljao o samoubojstvu. Plakao bi po čitav dan i molio bi Boga da mu pomogne. Ali Bog nije bio na njegovoj strani u to vrijeme. Padao je u depresiju sve dublje dok nije dotaknuo dno. U tim trenutcima Alan je zaboravio šta znači biti sretan. Kad bi čuo neku šalu ili kad bi ga neko nasmijao, on bi se nasmijao svojim tijelom ali njegova duša bi plakala i vrištala. To nije htio da pokaže drugim ljudima. Drugima je htio pokazati kako je sretan i kako nema problema u životu. Nikome nije spomenuo svoju situaciju. Mali Alan je bio izgubljen. Pao je u tamu. Sijalica iz koje je zračilo svjetlo sreće se razbila i jedino sa čime se mogao smijati jeste bila tužna i sramotna sijalica koja je svijetila najviše. Nije htio da ima prijatelje. Samo je htio biti sam da može razmisliti o svemu. Vrijeme je prolazilo kako je Alan razmišljao o stvarima. U njegov je život došao jedan momak koji se zvao Ismar. Ismar je bio gay, ali svoju seksualnost nije spominjao. Dok su bili zajedno, pričali bi o stvarima koje niko nije mogao shvatiti. Alan je osjetio nekakvu vezu među njima. Nije očekivao da će Ismar biti neko ko će mu puno značiti u životu. Išli su zajedno u osnovnu školu. Upoznali su se bolje kada su pričali o igricama za koje nisu znali da obojica igraju. Nakon svih dana igranja i pričanja sa njim, zbližili su se i formirali prijateljstvo za koje je Alan znao da ce trajati vječno. Ulazeći dublje u Alanov život; Alan je jedan dan izlazio iz škole i odjednom je čuo glas grupe momčića koji su govorili : “ Pogledajte onog pederčića! Hajmo ga istući!“. U trenutku kad se Alan okrenuo za glasom, osjetio je udarac u stomak i pao je na pod. Tukli su ga sve dok nije zaplakao. Dani i dani su prolazili, Alan je bio tučen i nije mogao da vidi svjetlo na kraju tunela. Nije vidio ni jednu pruženu ruku od drugih koja bi ga spasila od problema. Jednom kad se vraćao iz škole prišla mu je ta ista grupa, tukla ga i verbalno zlostavljala. U djeliću vremena u grupu je uskočio jedan dječak koji se borio za njega i rekao je: “Prestanite ga tući! Zašto to radite!?” (obraćajući se Alanu) “Bježi odavde malac, trči!“. Alan je pobjegao. Kasnije se saznalo da je taj dječak bio brat od jednog od nasilnika. Čim je Alan došao kući, sjeo je za stol da jede i počeo je da plače ispred hrane. Mama mu je prišla i upitala ga: “Šta je bilo?!“ – Mali Alan je odgovorio: “ Mama, oni mene tuku.“ – Alanova mama i tata su bili zabrinuti za Alana u vezi te situacije i odmah sutradan su otišli u školu da popričaju sa njegovom razrednicom. Roditelji nasilnika su bili kontaktirani i morali su istog trena doći u školu. Oni su razgovarali i njihovi roditelji su bili obaviješteni o događajima. Idući dan, pun trauma, Alan je izlazio iz škole i bio je iznenađen da ga niko nije čekao ispred školske ograde. Niko ga nije došao udariti. Niko nije došao da tuče malog Alana. Osjećao se slobodno u toj situaciji ali ipak traume su ostale. Nikad nisu nestale. Svaki put kad bi ga tukli, Alan bi se sve više i više bojao. Nakon što je to sve završilo, nije mogao da vjeruje da će biti tako slobodan da će moći iz škole izlaziti kao i ostala djeca. Alan nikad nije zaboravio momka koji mu je pomogao. Osmi i deveti razred su mu bili olakšanje jer je bio otvoren i niko ga nije tukao. Jednog dana, Alan je htio da opet priča sa roditeljima u vezi toga što je gej. Sve se samo pogoršalo. Opet ga nisu prihvatili. On bi plakao i plakao. Teška depresija ga je pokopavala u zemlju. Osjećao se napuštenim i nije znao kako da izađe iz takve situacije. Kad je završio deveti razred, Alan se pozdravio sa svojim “prijateljima” i izgubio ih je puno. Došlo je vrijeme kada je Alan trebao biti prihvaćen u medicinsku školu. Alan nije htio da bude doktor kao što nije htio da svira klarinet u muzičkoj školi. Napustio je muzičku školu. Alan je uvijek htio da bude plesač te da svira klavir u muzičkoj školi. Bio je prisiljen da bude doktor. Znao je da nikad neće uživati u onome što mu je odabrano da uči. Bio je prisiljen u svakom trenutku svoga života.

Alan se uspio upisati u medicinsku školu. Pronašao je nove prijatelje a ujedno je i sreo stare! Bio je to njegov prijatelj Jasmin iz osnovne škole. Bilo mu je drago da je imao kraj sebe nekog ko je bio drukčiji ali na svoj način. Jasmin je bio dječak koji nikad nije volio ono što su drugi voljeli. Imao je nešto svoje što je volio i za šta su mnogi mislili da je uvrnuto a to jeste da je učio jevrejsko pismo. Alan je ugledao inspiraciju i život u njemu. Poštovao ga je i nikad mu nije nanudio dok su ga sa druge strane ostali maltretirali. Od verbalnih do fizičkih načina. Alan je znao kako se on osjećao te je stao uz njega. Nisu izlazili vani niti djelili priče ali su sigurno vjerovali jedno drugome.U školi, Alan je sjeo sa jednim momkom kojeg nikako nije poznavao. Kako su dani prolazili, pričali su i dobro se upoznali. Momak se zvao Kenan. Alan je osjetio prihvatnost sa njegove strane i ubrzo mu je rekao da je gej. Kenan ga je u potpunosti prihvatio i čak mu je rekao da će ga braniti u bilo kakvim situacijama. Ako bi ga iko napao, Kenan bi mu pomogao i ne bi dopustio nikome da priđe. Alan je bio zahvalan. Ali opet, Alan je napravio veliku grešku tako što je tu informaciju rekao čitavom razredu. Ubrzo je cijela škola saznala za to. Imao je opet iste strahove. Roditelji su bili pozvani sa strane profesorice. Objasnila je šta se dešava. Kad su Alan i njegovi roditelji došli kući, problemi su se još više pogoršali. Njegova mama je počela da plače i vrištala je govoreći: “Bože molim Te, uzmi me. Ne želim da živim sa ovim u svome životu. Ne želim da ja budem ta koja pati.“- Alan je bio preplašen i osjećao se odvratno. Govorio im je da ga ne razumiju jer su mu oni govorili: “Prolaziš kroz fazu života u kojoj su se svi osjećali tako“. Alan im je nastavljao govoriti da on nije on u njihovom okruženju i da nikad nije bio otvoren prema njima. Prema njima je bio pravi momak koji je pokušao da sakrije sve gej stvari od njih. Roditelji nisu mogli da razumiju šta je on govorio. Poslušali su ga do kraja no ipak nisu mu dali da bude onakav kakav jeste. Alan se tog dana osjećao suicidno. Roditelji nisu znali da su mogli da izgube svoje dijete istog dana. Alan je bio depresivan i nije više ništa mogao osjećati osim tuge. Htio se ubiti. Htio je da završi svoj život najbrže što je mogao. Roditelji nisu ni zamišljali o čemu je on razmišljao. Nisu htjeli pitati za njega niti provjeriti ili popričati s njim da li je sve uredu. Ostavili bi ga kada ih je najviše trebao. Mjeseci su prolazili kako Alan nije bio prihvaćen od strane svojih roditelja. Na početku 2016 godine, Alan je htio počiniti samoubistvo u kojem nije uspio. Nije se mogao ubiti. Nije mogao završiti svoj život. Alan je bio zatvoren i nije vidio nikakvo drugo rješenje. Tako prebijen, sjedio bi i plakao. Plakao je sa svom svojom moći i molio je Boga da mu pomogne. Molio je Boga da mu da neku osobu koja će ga podržavati i koja će mu uzdići samopoštovanje. I tako, jednog dana je kontaktirao jednog momka preko aplikacija napravljena pravo za gejeve da se sastanu a i kasnije da budu zajedno. Dok su njih dvojica pisali, Alan se osjećao opuštajuće. Momak je sa njim pričao tako otvoreno. Alan je napokon ugledao svjetlo na kraju tunela. Odjednom se osjećao dobro. Osjećao se dobro jer je mogao voljeti onog koga je on htio. Momak se zvao Eman. Eman je bio momak koji ga je držao živim. On je bio taj koji je uspio da popravi Alanovu sijalicu sreće. Njih dvojica su bili veoma sretni. Eman je bio iz Italije. Obojica su znala da žive prilično daleko jedno od drugih ali ih to nije zaustavljalo. Slali bi jedan drugom poruke, pričali preko Skajpa. Eman je Alanu čak kupio i poklon! Kupio mu je prsten. Prsten mu nije mogao stati na prst pa ga je nosio kao privjesak za ogrlicu. Nikad je nije skidao. Podsjećao bi ga na sreću i na Emana. Alanova želja je bila ispunjena. Dobio je anđela koji ga je držao visoko. Jedan momak mu je promjenio život. Jedan momak ga je volio. Jedan momak je bio u njegovom srcu. Svaki dan su pisali a nekad bi i pričali na Skajpu. Pričali bi puno o stvarima koje su samo njih dvojica mogli razumjeti. Eman je bio jednistven jer je bio oksigen kojeg je Alan udisao. Nije mogao da vidi život bez njega. Zajedno su se voljeli. Eman nije vjerovao u ljubav jer se bojao ako izgubi tu neku osobu da će plakati i da to nikad neće moći preboljeti. Alan je također tako mislio. Imali su mnogo zajedničkih stvari. Mnoge stvari su bile jednake. Pošto Eman nije vjerovao u ljubav, jagodu je koristio kao simbol ljubavi. Koristili bi emotikon jagode kao sinonim za “Volim te”. Alan je volio Emana i uvijek je molio Boga da njih dvoje zajedno žive sretan i miran život. Trebao mu je neko kao Eman i htio ga je zadržati. Htio je biti živ. Htio je da bude tu za neku osobu ujedno da ta osoba njega jednako voli. Eman mu je bio neko veoma važan. Smijali bi se na svaku poruku koju bi poslali jedno drugome, pričali bi o stvarima koje su se desile tokom cijelog dana. Podržavali su jedno dugo u bilo čemu. Alan je pronašao mir u njemu. Pronašao je relaksaciju. Bio je vemo sretan što je upoznao Emana. Eman je bio stidljiv, mraljiv i bio je čudan na svoj način. Puno je volio crtati. Imao je svoje neke svari koje su samo on i Alan voljeli. Nekad bi bio “neprihvaćen” od strane prijatelja ali Alan je bio tu uz njega. Alan je uvijek bio tu za njega iako su bili na stotine kilometara rastavljeni. Jednom su imali razgovor o tome da ne trebaju da lažu jedno drugome. Da uvijek kažu istinu jedno drugome i da ništa ne sakrivaju. 3 mjeseca su prošla od tog razgovora. Alan se je zabrinuo za Emana jer je bio uvijek pod velikim stresom ili zbog škole ili familije. Upitao ga je zašto je takav, zašto je uvijek pod stresom. “Zašto ne pokazuje ljubav kao prije?” (Zamislio je Alan dok nije bio spreman za sljedecu poruku). Eman mu je rekao da je izašao sa jednim likom koji je bio gej. Eman nikad nije izašao sa nekim ko je gej. Eman nikad nije znao nekog ko je gej uživo niti je ikad dodirnuo takvu osobu. Problem jeste bio to što je Eman izašao sa tim momkom mjesec nakon razgovora. Eman to pred Alanom nije ni spomenuo. Alan je pao u stres. Bio je šokiran! Obojica su se pozdravili završavajući sa emotikonom jagode. Dok su bili u mjesecu rastanka, Eman je dobio poruku od Alanovog brata. U poruci je pisalo: “ Dragi Emane. Molim te prestani pričati sa Alanom. To je krivo i trebao bi prestati. Ja pokušavam zaštititi svog brata. Ako ne prestaneš pričati sa njim, moji roditelji i ja ćemo kontaktirati tvoje roditelje i stvoriti ćemo ti problem u životu. Nadam se da ćes odabrati ispravno i pametno se riješiti ove situacije.”Alanov brat je bio veoma homofobičan u to vrijeme. Nije ga mogao prihvatiti kao gej osobu. Bio je protiv njega i Emana. Rekao je svojoj mami ko je Eman i njihova mama je regovala veoma loše. Alan je bio u velikim problemima. Mama je objasnila situaciju njihovom ocu. Otac nije bio nikad ovoliko ljut. Alan je bio malen poput mrava prema njima. Bio je tretiran kao gnjida. Nije mogao da se bori za svoja prava kao i uvijek jer je imao samo 16 godina. Sve što je htio je bilo da ga roditelji prihvate, ali to nije prošlo tako lagano. Otac bi ga verbalno zlostavljao. Ne bi ga puštali izvan pogleda. Alan je već počeo da razmišlja suicidalno. Ljudi kao njegovi roditelji, homofobi, ne znaju kako se boriti sa nekim ko te treba najviše podržati. Boriti se sa svijetom te ujedno i trčati od njega. Da se u isto vrijeme i smije tako da neko ne bi pomislio da nešto nije uredu. U tom dijelu života Alan je bio veoma depresivan. Plakanje je bilo jednini način za njega da se osjeća dobro jer mu je osjećaj koji mu je pritiskao pluća otpuštao dok su mu se suze spuštale niz lice. Alan je jednom pisao sa jednim prijateljem. Alanov otac je pojurio u sobu i uzeo mobitel od Alana. Provjerio je sve privatne stvari od Alana. Roditelji su mu opet izgovorili svašta u lice. Dok su to radili nisu znali da gube svoje dijete sve više i više. Nisu znali da je Alan bio na kraju zgrade ili na stolici i imao konopac oko svoga vrata. Alan je taj dan bio još više depresivan. Nije znao kako da se popravi niti je mogao ikog da pita za pravu pomoć.Danas, Alan je razbijena čaša koja je zaljepljena nazad. Sve što mu treba da mu se prebije srce jeste samo jedan kucanj. Svaki dan se nada da će ga jednom roditelji prihvatiti kao da je to jedina stvar koja mu treba. Ali, možda je prekasno za njega. Možda nikad nije ni znao pravu sreću. Nikad nije znao sta je značilo za dušu da prihvati svoje tijelo. Nikad nije znao kakav je pravi zagrljaj oca ili majke koji je tako puno želio. Zagrljaj koji je značio “ Sve je uredu. Ti si normalan. Svi smo mi normalni i sve što se dešava treba da se desi. Sve će da bude uredu.”- Mali Alan nije znao za poljubac koji je podsjećivao na slobodu. Sve što je Alan htio jeste da ga roditelji prihvate ali njegovo putovanje je završilo. Prvom prilikom kad je Alan bio tužan, srce mu je prsnulo. Skliznuo se je sa kraja zgrade. Pao je sa stolice.

PORUKA

Ovom pričom, čovječe, nadam se da si shvatio da ne bi trebao obraćati pažnju na druge ljude. Ti si ti i to niko ne može promjeniti. Budi onaj ko jesi i pronaći ćeš ljubav zasigurno.Vjeruj u sebe i razmisli šta radiš jer može da dođe do loših posljedica. Nemoj brzati sa tim da misliš da trebaš reći drugima ko si. Daj vremena da oni tebe sami istraže. Onaj ko te stvarno bude najviše istraživao znaće se za njega ili nju. Nemoj da praviš iste greške koje sam ja pravio. Ako znaš da tvoji roditelji nisu toliko dobri, drži stvari za sebe i ne puštaj dok god ne budeš znao da si sam svoj i da možeš da brineš sam o sebi i da sam riješavaš probleme. Puno ljudi prihvata LGBT prava ali i puno njih ne prihvata. Molimo se da u životu imaš one koji te prihvataju. Molimo se da ćeš biti uspješan. Dijeli ljubav. Dijeli sreću. Dijeli svako dobro koje možeš. Uvijek se smij i nikad ne prestani. Ovom pričom, roditelji, nadam se da ste shvatili da trebate da poznajete svoje dijete, grlite češće i da budete tu u svakom momentu za njega ili nju. Nikad nećete znati kroz kakvu bol prolaze osobe kao Alan. Možda je sada teško, ali kasnije, kad se budete kupali u svojim suzama, kad budete plakali jer se ona ili on više ne smije, upitajte se zašto? Zašto je vaše dijete samo i zašto se više ne smije kao prije? Zašto je tako umorno svaki dan? Ovakvi ljudi također imaju osjećaje. Ne dopustite da ti osjećaji sretnu svjetlo od gore.