Digitalna priča: Sloboda, ovdje i sada

Digitalna priča: Sloboda, ovdje i sada

Digitalna priča: Sloboda, ovdje i sada

Radionice digitalnih priča: “Sloboda na moj način”

Naziv priče: Sloboda, ovdje i sada // Autor: Amer

Udruženje Okvir, BiH

CC Licensa: Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported (CC BY-NC-ND 3.0)

U okviru projekta Coming Out 2016 održalei smo četverodnevne radionice digitalnih priča za LGBT*IQA osobe širom BiH. Koristeći tehnologiju, kreativnost i međusobnu podršku, jedanaest osoba je kreiralo svoje lične priče za Međunarodni Coming Out dan. Međunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala i afirmisala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Digitalne priče su inovativan i multimedijalan način korištenja tehnologije gdje osoba u potpunosti kreira svoju priču. Kreiranje digitalnih priča je uzbudljiv način izražavanja gdje svaka osoba može podijeliti svoju ličnu priču kroz kombinovanje elemenata fotografije, crteža, filma, muzike i kreativnog pisanja. Digitalne priče omogućavaju autoru/ici da pošalje poruku i podijeli lično iskustvo, gdje identitet istog/iste može ostati anoniman. Projekat Coming Out 2016 je podržala Rainbow Solidarity Foundation, Francuska. 

Crveni vez

Crveni vez

Crveni vez

Film bilježi svjedočanstva i iskustva LGBTIQA osoba/aktivista/kinja koji/e su djelovali/e od 1990-ih do ranih 2000-ih u ženskom mirovnom i antimilitarističkom pokretu i kroz LGBTIQA aktivizam.

Crveni vez |  Red Embroidery | Dokumentarni film pri inicijativi Kvir arhiv | 2017
Bosna i Hercegovina | Produkcija: Udruženje Okvir | Realizacija: Kvir arhiv | Trajanje:  72′

Naše priče, naš arhiv!

Naše priče, naš arhiv!

Naše priče, naš arhiv!

Sjećam se jednog razgovora kad smo bilei tek počelei da radimo na arhivu kad je neko od nas rekao:

“Ko je moj narod? Ko su moji ljudi? Jeste, imali smo Antifašistički front žena u SFRJ, ali gdje su bile kvir osobe, lezbejke, trans osobe? Moramo saznati gdje su bilie, šta su radilie za vrijeme ovog rata što se mi sjećamo.”

Toliko sila je prošlo Bosnom i Herzegovinom kroz historiju, toliko ratova se vodilo i imamo itekakvo antifašističko naslijeđe. Ali, eto, nas nekoliko je bilo tu, u toj kuhinji, sa stikerima po zidu sa pitanjima vezano za arhiv, pušimo cigare i pričamo: još jedan rat se desio i opet nas nema. Kao da nas nikako nema! To pitanje, ko su moji ljudi? nas je proganjalo. Ta potreba da popunimo tu prazninu je hitna. Jer nam je i cijela politička pozicija dislocirana kroz historiju, kroz tu slijepu mrlju kolektivnog sjećanja u okviru vremenske linije širih historijskih događaja. Tako je arhiv i počeo.

Az, član/ica radnog tima

U okviru Kvir arhiva u toku ove godine radimo na snimanju audio ličnih priča/intervjua LGBTIQ+ osoba iz BiH o odnosima, identitetima, seksualnosti i rodu, osjećaju pripadanja, kreativnosti i radu. Ovaj put su naše prijateljice, lezbejke, biseksualne, kvir žene iz naše zajednice velikodušno podijelile svoja promišljanja vezano za ova pitanja u odnosu na period prije, tokom i poslije rata, kao i trenutnu COVID-19 pandemiju. 

Link na kojem možete poslušati priče/intervjue je OVDJE. 

Veoma nam je bitno da šira javnost i osobe iz zajednice u online prostoru mogu čuti o ličnim iskustvima LGBTIQ+ osoba, različitim identitetima i kreativnom radu, izazovima i rješenjima – pogotovo u ovom periodu pandemije, izolacije i društvenih promjena. Ako želite podijeliti svoju priču, i više ste nego dobrodošlie.

Kvir arhiv je inicijativa koju je nekoliko osoba iz udruženja Okvir i nezavisnih kreativnih radnika i radnica pokrenulo tražeći odgovore na pitanja o seksualnosti, rodu, sigurnosti, o otporu ratu i aktivizmu vezano za našu kvir historiju. Poenta inicijative je da istražuje, dokumentira i čini vidljivim lične priče, historiju i djela LGBTIQA osoba u BiH. Ovu ideju realiziramo kroz seriju intervjua, fotografija, audio i video zapisa, te lansiranje digitalne baze – Kvir arhiva, kao multimedijalne online platforme. U slučaju serije ovih nekoliko audio priča, Feminist Review Trust Fund je prepoznao bitnost očuvanja i bilježenja naše historije, te su nas podržale za snimanje, post produkciju i objavljivanje naših priča. Rad na Kvir arhivu je kombinacija volonterskog i plaćenog rada, gdje je prvi dio rada bio podržan od strane feminističkih i lezbejskih fondacija. Nakon skoro dvije godine ovakvog rada smo se bilie susrelie sa sagorijevanjem pokušavajući kombinovati druge poslove, aktivizam i arhiv te smo naučilie da izgradnja arhiva zahtjeva napor i snagu cijele zajednice ljudi jer se arhiv tiče svih nas. Ako imate neke ideje ili jednostavno želite da učestvujete, ili ako želite da prevodite, editujete ili pišete članke za Wikipediju o bitnim osobama za našu historiju, možete nam se javiti. Bitno nam je da naša historija ostane zabilježena i da su životi različitih osoba kroz historiju BiH vidljivi. 

Naše priče ćemo nastaviti objavljivati na Kvir arhivu. 

Kad sam rekla da je taj aktivizam donio stvarno mnogo, tako da smo uradili mnogo za društvo i za nas same, mislim to stoji. I u ovom smislu kad si me pitala šta ti je bio neki srećan dio iz djetinjstva, tako bih da podijelim taj neki srećan dio, iako je bilo mnogo drugih srećnih dijelova u tom aktivizmu i kroz to aktivističko djelovanje. Bila mi je super jedna situacija kad smo išli na studijsko putovanje u Berlin, jer je Lepa Mlađenović dobila nagradu za lezbejski aktivizam. Išlo je nas dvadeset i dvije, čini mi se, lezbejke i bi, kvir žene iz različitih gradova bivše Jugoslavije. I to je stvarno bilo jedno predivno iskustvo, ono doživjeti to, stvarno sam zahvalna na tome. I kad smo se vraćali iz Berlina, tako sve pod tim utiscima i kako nam je bilo super i bila je ta dodjela nagrade i to smo nekako skroz polezbjeskili. Ne znam kako da to objasnim, tu dodjelu nagrade, zato što je trebalo da bude sve u hetero nekom normativnom modu, a mi smo totalno to preokrenuli da bude ono kako mi želimo, da pjesme budu one koje mi izaberemo, šta znam, tako da mi je to bilo dodatno ono super. I kad smo se vraćali, poslije takvih nekih predivnih iskustava i utisaka, u avionu smo bili sa drugim ljudima i bilo je nas dvadeset dvije. I u nekom trenutku stjuardesa je donjela neke novine da čitamo i tu je bio Telegraf. I sad na toj početnoj strani, na naslovnoj Telegrafa, je bio taj kao tekst da je Lepa dobila nagradu i to je pisalo tako na njemačkom i mi smo ono kao super, super! I od te dragosti smo krenuli da pjevamo Mlada partizanka bila lezbejka! I sad dvadeset dvije nas to pjeva i sjedimo u avionu i ovi drugi putnici gledaju al ono nemaju izbora. Kontaš, nemaju gdje, sad su oni tu, ono, sjede i ćute otprilike. E to mi je neko ono super iskustvo i koje me baš uveseljava svaki put kad pomislim na to nekako se obradujem. Pored mene je sjedila neka žena, sjećam se, i onda je ona mene pitala, kao, pa ko ste vi, šta vi to sad pjevate, šta vi to radite? Ja sam njoj objasnila ko smo mi, šta radimo tu i zašto smo bili na tom putovanju. I onda je ona mene pitala kao, ona je iz Srbije iz nekog malog mjesta s juga, i ona je mene pitala kao šta ti misliš jel ima u tom mom mjestu lezbejki? Ja sam rekla pa sigurno da da, vjerovatno da da, mislim. Ja trenutno ne poznajem ni jednu al vjerovatno da da. Tako da eto i to je nekako nešto pomjerilo i u nama i u toj ženi i u tim svim drugim putnicima. To mi je bilo super, eto.

Dragana

O Kvir arhivu

Vjerujemo da svaka osoba posjeduje svoju priču i znanje o proživljenim iskustvima kroz svoju autentičnu strukturu sjećanja. Mi zajednički i recipročno želimo da učimo kako locirati, ispričati te priče LGBTIQA+ osoba i kolektiva unutar šireg društvenog konteksta.

Kvir arhiv se realizira kroz seriju intervjua, fotografija, audio i video zapisa, te lansiranje digitalne baze – Kvir arhiva, kao multimedijalne online platforme.

Smatram da je bitno da se svaki glas čuje, pogotovo je od velike važnosti da se čuje glas manjine koja nema svoja prava u 21 vijeku u BiH. Mi žene živimo i dan danas u patrijarhalnom svijetu i naši glasovi su veoma često tihi… Biti lezbejka, kvir ili bi žena je veoma teška pozicija na našem surovom Balkanu.

Trebamo biti glasne, trebamo svakodnevno biti inspiracija i jaki vjetar u leđa mladim generacijama… starijim… nebitno… Trebamo jedna drugu gurati i podržavati. Mislim da su lične priče bitne i treba ih gurati u javni prostor. da ljudi postanu svjesni… a možda nekoga ohrabre … da uzme svoj život u svoje ruke i živi punim plućima!

L.

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Ljubav je poseban jezik

kojeg razumiju posebni,

puno više od trljanja tijela i spolnosti,

uzvišena i samo dušom vidljiva.

Ona nije logika niti nauka,

već naivna umjetnica.

Voli da joj se nacrta, oboji i pojasni,

niti je vidovita i predvidiva.

Ljubav je bezuvjetno davanje,

pod mostom i u vili,

kad se sve slomi i sruši,

ona popravi.

Nema tu ni menizma, feminizma

niti egoizma.

Postoji samo želja da ugodiš,

i budeš nečije pola srca,

krofne i šoljica kafe.

Kada bi sve ostavio,

sebstvo i snove, gradove i kuće.

Čuvaš tu posebnu ljubav

jer ona je unutra, sveta i uzvišena,

slobodna.

Posebnim jezikom pisana,

i nije ni stvorena da je baš svako razumije.

Laura i Lin / Šifra: Sara

Laura i Lin / Šifra: Sara

Laura i Lin / Šifra: Sara

Upoznale su se u Nemačkoj na koledžu koji su pohađale i od tada su nerazdvojne. Ljubav na prvi pogled. Hemija koja se između njih stvorila otkrila je da su srodne duše. Ono što čini magiju njihove veze jeste osećaj sigurnosti i sreće kada su zajedno. Sve se desilo u treptaju njihovog oka u jednom danu i u potpunosi promenilo njihov tok života. Osećale su da im se misli poklapaju, emocije produbljuju, a duhovnost raste. Kada se se poljubile varnice su letele na sve strane kao kod sudara dva sveta koji postaju jedan. Jedino pitanje koje su postavljale sebi, od tog momenta, nije kako su se sreli, već kako su do sada mogle da žive jedna bez druge. Znale su da su pronašle svoju srodnu dušu i da ništa na ovom svetu više nije važno koliko to da zauvek ostanu zajedno.

Ljubav na prvi pogled ih je odvela u daleku zemlju kao par gde je ljubav slobodna za sve ljude u Kanadu. Dobile su brzo posao u struci i uselile se u apartman koji je državni u porodičnom kraju. Nema drugih parova kao što je njihov u kompleksu. Nije bilo teško, kada ih upoznaš, da ih ne zavoliš. Ubrzo su stekle Kanadsko državljanstvo. Njihova ljubav je blistala divnom energijom oplemenjenom i širila se gde god su se nalazile. Imale su malo belo kuče i sivu mačku. Svi su se slagali. Uredili su baštu tako da im dolaze ptice iz obližnjeg parka i sve je bilo uravnoteženo. Njihov posao je bio rad sa ljudima u kojima su bile vrlo uspešne. I ja sam ih zavolela, jer suprotno nije ni bilo moguće. Laura kao Nemica i Lin iz Hon-Konga su se divno slagale. Harmonija. Jedino, kad leto dođe, morale su se razdvajati na mesec dana da vide svoje roditelje i to pojedinačno. Nikada zajedno. Kada je jedna otputovala druga je plakala jer joj je ova druga nedostajala puno. Kada bi srela jednu a druga bi bila na putu i u mene je ulazila tuga. Toliko je ta njihova odvojenost bolela da se širila i vetrom. Kažem ja i jednoj i drugoj ponaosob, kada je jedna od njih bila na putu: “Doći će brzo, ne brini!” ali one su bile neutešne sve do povratka jedne ili druge. I to se dešavalao svake godine.

A onda se pokvarila harmonija. Kuče je uginulo od starosti. Ostala je mačka. Laura je često bila depresivna. Izlagala se suncu što više u bašti kao i što je kupila posebno svetlo da bi bila izložena svetlosti u kući. Patila je. Roditelji su je pritiskali kada će da se uda i decu da ima. Nije im nikada rekla da je ona već odavno u braku sa Lin i da ne žele da usvajaju decu. Bolela ju je svaki put promena da se pokazuje kao da je neko drugi kod posete roditelja u Nemačkoj i nije mogla nikada da ih zove u goste u Kanadu. Plašila se kako bi oni reagovali da znaju da voli Lin. Lin je bolje podnosila rastanke i nije se dala zbuniti kada je odlazila za letnji odmor kod svojih roditelja. Možda su oni nešto i naslutili ali je nikada nisu pitali o njenom privatnom životu. I to je bilo olakšanje. Prolazilo je vreme. Godine…

Išle su svake zime na vrhove planina koji su se izdizali iznad Vankuvera i šetale po snegu navlačeći posebne cipele za sneg koje su izgledale kao reketi za tenis. Uživale su u svom sportu. Zvale su i mene ponekad. Grudvale smo se, jurile jedna drugu po dubokom snegu i smejale se. Nije nam bilo hladno. Uvek je bila dobra zabava sa njima. Bilo je prelepo i samo šetati po Vankuverskim snežnim vrhovima. Igrale su dobro i stoni tenis. Šetale se po parku. Imale jedan automobil koji su delele.

Bile su vrlo aktivne u komitetu upravljanja apartmana u organizaciji kompleksa gde su i stanovale. Svi stanari su ih uvažavali i voleli da budu u njihovom društvu. Imale su onaj magnet koji privlači ljude i činile da se ljudi u njihovom društvu lepo osećaju. Ali Laura se osećala svake godine gore. Nije se mogla više nasmešiti kako je ranije umela. Njena tuga posle gubitka psa je bila vidljiva. Niko joj nije mogao pomoći, ni njena Lin. Svetlo je bilo stalno upaljeno u njihovom apartmanu ali nije mnogo pomagalo Lauri. Borila se sa sobom u mislima da li reći roditeljima istinu ili ostaviti situaciju takva kakva je. Mučila se puno. Njene plave oči izgledale su vlažne od puno suza koje je prolivala svakodnevno. Uvek tužne kada sam je srela.

Lin se ponašala kao da je sve u redu, ne želeći da pokaže koliko je zabrinuta za Lauru. Borila se prkosom i davala joj snagu da će sve proći i da će sve biti kao pre. Njih dve u savršenoj harmoniji sa pozitivnom energijom gledanja na svet. Nisu imale više obavezu da šetaju kuče pa su sve više bile u kući. Ponekad me je Lin zvala da šetamo zajedno po okolini. Da šetamo moje kuče i da se lepo ispričamo. Volela sam šetnje sa njom. Bila je kao biser u svetu. Puna razumevanja za sve teme o kojima smo pričale. Mudra i odmerena u svom ponašanju. Radovala sam se našim susretima i bilo mi je teško kada je mi je ponekad spomenula Lauru da se ne oseća dobro. I ja sam bila zabrinuta.

Desila se promena.Trebale su da se odselile u bolje uređen i veći apartman u istom kompleksu. Laura je bila zabrinuta da li će Lin prihvatiti selidbu jer bi to značilo da će ostati i dalje zajedno i ništa ne menjajući u njihovoj vezi. Pošto je Lin pristala da se presele Laura nije mogla da sakrije koliko je srećna. Ostaće i dalje zajedno i ništa se neće promeniti u njihovom harmoničnom braku. Voleće se i dalje kao i prvi put kada su se videle i osetile kao da se poznaju godinama. Zarumeneće im se lice i srce će im kucati jače kada se sretnu. Takva iskrena ljubav pomera planete. Laura i Lin su obavestile roditelje o njihovoj vezi i sve se promenilo na bolje. Nije više bilo strahova i patnji u njihovom životu. Njihove duše su ostale kao jedna i ništa ih više ne može razdvojiti na ovom svetu. Sve se razdanilo. Svetlost je obasjala Laurin život koliko god ga je trebala.

Menjale su vrata na plakarima i lustere. Uredile su apartman sa puno svetla i stila. Moj muž im je postavio parket u apartmanu. Ljubav je cvetala i bilo je divno videti ih zajedno kako se gledaju zaljubljeno ali pred drugima ne pokazuju njihovu fizičku privlačnost. Čista energija. Ne dodiruju se i ne ljube se. Bilo je lako družiti se sa njima. Šta se dešavalo u njihovoj spavaćoj sobi uvek je bila tajna i tako su mislile da treba i da ostane. Tako su odlučile. Ipak, njihovi pogledi su govorili više od reči. Njihova povezanost nije bila samo fizička nego je sijala u svojoj veličini. Toliko su se dobro slagale. Između njih i tišina je objašnjavala sve.

Viđala sam Lauru kako uživa u ležaljci okačenoj na dva drveta i čita knjige obasjana suncem kada je bio lep dan. Viđala sam Lin u šetnji po parkovima u okolini jer je volela da bude aktivna. Mačka je mirno spavala na ogradi njihovog dvorišta. Hranile su ptice koje su dolazile kod njih kao i male kolibre. Baštu su ukrasile veselim ukrasima i svake nove godine postavljale su divna svetleća laneta ispred njihovih vrata. Sve im je uspevalo. I cveće.

Mi smo se odselili iz kompleksa u drugi u istom gradu. Kao i svake godine zaželeli smo im novu godinu u sreći i veselju i one su nam odgovorile isto. Potpisale su se ponaosob. Sada se viđamo ređe. Čovek nekako nema vremena za prijatelje u ovoj zemlji. Vreme leti. Prolazi brzo. Trebalo bi ih pozvati na stoni tenis koji imamo u prostorijama zgrade da se igramo i budemo srećni, one sa svojim brakom i mi sa našim. Čujem, dolaze im roditelji ovoga leta u posetu. U Britanskoj Kolumbiji su dozvolili brakove i u nekim crkvama kakav je njihov. Zakazaće venčanje već iduće godine. Zvaću ih već sutra. Volim da su srećne. Nedostaju mi. Da se malo izložim njihovoj svetlosti.

Raskid / Šifra: Raskid

Raskid / Šifra: Raskid

Raskid / Šifra: Raskid

Jutro je bilo tmurno. Sedela je za kuhinjskim stolom i pila kafu. Čula ga je kako grgolji vodu u kupatilu. Ovo je bilo stoto jutro od kada je rešila da mu kaže. Tačno je znala da je stoto, zato što je upravo izračunala. Po stoti put pred sobom je imala dve mogućnosti kako će proteći dan. A, i život. Sve je zavisilo od te jedne rečenice, koju i dalje nije izgovorila. Stajala je u grlu, pekla u želucu, zujala u ušima, vibrirala u kostima, bolela u mišićima. Svaki dan, po ceo dan.

I danas, ili će se suočiti sa njim ili sa Olivijom. Koliko god je bilo veliko i teško to breme, taj zadatak da pokida postojeći život, toliko je u medjuvremenu naraslo i to nešto novo, jednako teško i bolno. Imala je osećaj da je ona jedna velika živa vaga, koja je u bolnoj ravnoteži. Na jednom tasu je Zoran, brak, sin, siguran, ispravan život. Na drugom tasu je Olivija, divna, omamljujuća ljubav sa njom, predivan osećaj pripadnosti, konačnog svratišta i divnog početka. I ovog, stotog jutra od kada su rešile da će biti zajedno,  Ana je još uvek čekala da jedan od tih tasova prevagne. Čekala je da nešto spolja donese odluku koji je to dan. Nije mogla da mu kaže, a i nije mogla da se rastane od Olivije.

               ∞

               Sin Milan ima tri godine. Gleda njegove kovrdžice slepljene oko čela. Još uvek predivno miriše. Na nevinost i dečje snove. Lagano ga izvlači iz sna, dok mu navlači somotske pantalone i čarapice sa likom Sundjer Boba. Dok mu navlači majicu i duks na kome je takodje Sundjer Bob, on se mrzovoljno opire. Brzo uključuje tv, da mu nešto skrene pažnju pre nego počne da plače. Nije mogla da podnese njegov plač.

Završila je šminkanje i spakovala sendvič koji je Zoran napravio. Izbegavali su dodire. Par puta u poslednjih mesec dana su se žestoko svadjali. Sumnjao je da ga vara. Ona je uzvraćala optužbama. Sada su bili u nekoj mirnoj fazi. Bez kontakta. Razgovaraju samo oko praktičnih stvari, kuće, deteta. Kada su sa  prijateljima ili roditeljima, glume da je sve u redu. A kada bi gosti otišli i svetlosti pozornice se ugasile, ugasio bi se i njihov odnos.

Laknulo joj je kada su se rastali pred zgradom. On se odvezao kolima do Milanovog vrtića. Ona na gradski autobus, na drugi kraj grada. U autobusu je smrdelo. Dve devojke su stajale ispred nje zagrljene. Zavidela im je. Na čistom putu. Na hrabrosti. Na životu. Na istini. Osetila je nesvesticu. Privila se jače uz prljavu šipku i udahnula duboko. „Biću dobro, biću dobro“.

Olivija je čekala u kancelariji. Radile su zajedno, sedele jedna do druge. Olivija je izgledala kao Plejbojeva zečica. Sisata, uzak struk, sjajna crvena usta. Bio je tu i Janko, sredovečni momak koji se celog života zaljubljivao u pogrešne. „O Bože, kada bi samo znao da sam mu ja jedina prava konkurencija“, pogledala ga je. Ružan, zadrigao, otromboljen. Da li on stvarno misli da ima neke šanse? Ili mu je dovoljno i to da oseti miris njenog parfema pa da mu dan dobije smisao. I da perverzno krade sekunde, minute uz nju, da ih skuplja posle u svom ćošku na drugom uglu kancelarije. Zamislila ga je kako, dok sedi iza velikog monitora, on zapravo uzima jedan fini tanki nožić i onda  lagano, temeljno, da ne propusti nijedan milimetar, struže sa sebe tragove Olivije, one molekule nje koji su lepršila u vazduhu dok je bio pored nje, i možda se zakačili za njega. I onda, onda otvara jednu teglicu i otire nožem o ivicu tegle i nagoni molekule u nju. A kada dodje kući, pusti Šade, legne go na kauč, otvori teglicu i lagano se maže nevidiljivim sadržajem iz nje.

Olivija je lupala fiokama. Tresnula je tastaturu dvaput jako. Janko se povukao tiho. Toliko je ličio na debelog mačora, da je mogla da se zakune da je videla kako mu debeli rep zamiče pod sto.

Na pauzi za ručak: „Ana, dajem ti rok do sutra ili je kraj.“

Popodne pred odlazak kući: „Ana, ozbiljna sam.“

Noć je bila užasno duga. Milan se prevrtao u krevetu, ječao. Zoran je spavao u dnevnoj sobi. Stajala je kraj prozora i gledala u mesec. Pun mesec. Noć odluke. Znala je odluku. Odluka je odavno doneta. Zvala se Olivija. Ne, ne mogu. Bože, zašto si me tako kaznio. Zašto nisam kao drugi? Imam sve. Zašto mi to radiš, zašto me teraš da to uništim. Skočiću kroz prozor. Bolje da sam mrtva za dete, nego da bude obeležen, osramoćen, da prolazi kroz razvod, da sluša grozne stvari o svojoj majci. A ako bih umrla, svi bi o meni pričali kao o svetici. Bar bi u sećanju imao idealnu majku. A šta ako bi Olivija došla na sahranu? Histerična, luda od bola, glasna. Neću se ubiti. Dete me treba. Reći ću Oliviji da je gotovo, da ne mogu. Ja sam nezahvalna. Imam divan život, divnog muža. To je sve od dosade, od besa, od razmaženosti. Ako toliko volim svoje dete, ja ću se žrtvovati. Odreći ću se tog ludila koje me spopalo. Šta ako je to samo zato što je zabranjeno? Šta ako posle godinu dana shvatim da je sve bilo greška, ako počne da mi ide na živce. Pa to može da se desi i da sam sa drugim muškarcem. Šta je meni ovde veći problem? To što hoću da odem sa nekim drugim ili što je to žena? Mogla bih da slažem. Ne mora ni da zna za nju. Otići ću i živeti sama, a ona će biti moja dobra drugarica i to je to. Niko neće posumnjati. Udavala sam se, rodila. Malo joj je bilo lakše. Donela je, kao neku odluku da mu kaže sutra. Ujutro ću smisliti tačno šta, moram malo da odspavam.

Sačekala ga je ispred kupatila. „Hoću razvod.“ Prošao je pored nje. „Jesi me čuo?“. I dalje je ćutao. Stajala je u uskom hodniku. Srce joj je bilo u grlu. Onda se prolomio tresak iz kuhinje. Provirila je. Rušio je sve pred sobom, kidao viseće delove sa zida. Krhotine tanjira su bile posvuda. Milan je dogegao bunovan i zagrlio joj nogu. Pogledala je dole ka njemu. Pod njim je bila velika barica, a on je gledao svojim krupnim očima koje su odjednom ostarile.

Zoran je izjurio iz stana. Javila je na posao da je bolesna. Odvela dete u vrtić. A onda se vratila da pospremi i da se spakuje. Potrpala je odeću i fotografije. Pozvala Oliviju: „Jel mogu kod tebe sa Milanom?“. Olivija je ciknula i rekla da odmah dolazi. To napuštanje kuće uz njenu pomoć joj je stvaralo veći osećaj krivice nego dok se sa njom ljubila i vodila ljubav na nekom drugom mestu. Ali ovde, njeno bahato kretanje kroz prostor koji je još pre par sati obavijao njenog muža i dete, i koji je bio prostor čitavog   jednog, nestalog u trenu, ali njenog života. To je bilo baš neprijatno. „Oli, možeš li da odvezeš ove kofere kod tebe? Ja ću doći sa Milanom čim mu se završi ručak u vrtiću, oko jedan sam kod tebe, važi?“ Oli je poljubila velikim vlažnim poljupcem i odskakutala sa dva ogromna kofera u rukama. „Baš je snažna, ona će ići na pijacu“.

Vaspitačica je rekla da se Milan triput upiškio, nije imala više u šta da ga presvlači, i cipele i patofne su bile mokre i sušile se na radijatoru. Ponela ga je u pidžami, uvijenog u ćebe. Bio je težak. Tašna joj je klizila sa ramena i prsti su joj se smrzli. Nije imala para za taksi, zaboravila je da podigne juče. Nosila ga je do stanice šesnaestice. Čekali su desetak minuta. Jedan čovek je zurio u nju. Pravila se da ne vidi. Srećom, bilo je mesta u autobusu. Sela je i odahnula malo. Nešto je počelo da joj mili po krilu. Opet se upiškio.

Jedva se dogegala do Olivijinog ulaza. Pritisla je nosem interfon. „Dodji dole“. Velika Oli je veselo preuzela tužni paketić iz njenih ruku. U stanu je mirisalo na govedju supu. Okupala je Milana, presvukla ga i uključila mu tv. On nije hteo da se odvoji od nje. Išao je svuda za njom i ćutao. Samo je uporno stajao pored nje i ćutao. Pustila ga je i u kupatilo. I ona se okupala, sva. Natopila se dobro u kadi dok je mališa stajao nemo pored nje držeći svoje ćebence.

Popodne, dok je dečak gledao tv, njih dve su se zagrlile u spavaćoj sobi. Bilo je prijatno, opuštajuće. Zaspala je i svi problemi su nestali.

Kraj.