Saopštenje za javnost povodom napada na LGBTIQA aktivistkinje i aktiviste udruženja Okvir

Saopštenje za javnost povodom napada na LGBTIQA aktivistkinje i aktiviste udruženja Okvir

Saopštenje za javnost povodom napada na LGBTIQA aktivistkinje i aktiviste udruženja Okvir

// ENGLISH BELOW

Saopštenje za javnost povodom napada na LGBTIQA aktivistkinje i aktiviste udruženja Okvir

Sarajevo, 27. mart 2013.

Udruženje Okvir želi obavijestiti javnost o tome da je borba za slobodu, sigurnost i ravnopravnost konstantna i da smo svi/e odgovorni/e za njeno sprovođenje kao i prijavljivanje, procesuiranje i sankcioniranje zločina počinjenim iz mržnje.

U nedjelju, 24.3.2013. godine, iza ponoći napadnuta je grupa od sedam osoba, od kojih su pet aktivisti i aktivistkinje udruženja Okvir. Fizički napad se desio u zoni zaštićenog objekta zgrade Predsjedništva u Sarajevu, BiH. Nepoznata grupa od 10-15 muških osoba starosne dobi između 18 i 25 godina uz skandiranje uvredljivih parola “Ubij pedere!” i “Pola stranci, pola pederi!” pratila je, opkolila, te fizički napala grupu aktivista/kinja Udruženja Okvir dobacivajući seksističke, ksenofobne i homofobne komentare tokom nanošenja fizičkih povreda.

Po dolasku policijske jedinice, cijeli slučaj nasilja je evidentiran i podnesena je prijava protiv počinioca, te je slučaj u daljoj obradi nadležnih organa Ministarstva Unutrašnjih Poslova. O cijelom slučaju su obaviješteni Amnesty International, Vijeće Evrope, OHR i OSCE.

Nasilje na osnovu spola, roda i seksualne orijentacije iako sankcionisano zakonom se sve češće svjedoči danas: kroz monstruozno nasilje nad trogodišnjom djevojčicom, hladnokrvno ubistvo 17-godišnje djevojke na Palama, i brutalno nasilje nad aktivistima/kinjama civilnog sektora uključujući Udruženje Okvir.

Pored zločina počinjenih iz mržnje nad LGBTIQA osobama, govor mržnje sa otvorenim prijetnjama smrću u javnom prostoru: ‘’SMRT PEDERIMA!’’, ‘’NA KOLAC! HZ!’’, ‘’PEDERI I LEZBE NAPOLJE! BNF!’’ doprinosi marginalizaciji LGBTIQA zajednice i podsticanju širenja mržnje prema istoj, ali istovremeno vodi marginalizaciji svih onih koji/se se zalažu za slobodu i ravnopravnost.

Ovim putem Udruženje Okvir šalje jasnu poruku da javna šutnja neće nikoga zaštititi, te podsjećaju vlasti da trebaju aktivno da se zalažu za poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naša je odgovornost da individualno i kolektivno osudimo otvoreno kršenje i ugrožavanje osnovnih prava te da promovišemo i branimo različitost bez obzira na rod, spol, klasu, rasu, etnicitet, starosnu dob i sposobnost, jer smatramo da svi/e imamo jednako pravo da izrazimo i uživamo svoje slobode bez straha od nasilja, diskriminacije i ugnjetavanja.

Udruženje Okvir se zalaže za slobodu i ravnopravnost svih osoba i zajednica u Bosni i Hercegovini te vas poziva da ponudite svoju podršku i date svoj doprinos u građenju slobodne i ravnopravne BiH tako da sve osobe bez obzira na njihov spol, rod, rasu, etnicitet ili seksualnu orijentaciju imaju pravo na slobodu kretanja i djelovanja kako i slobode i ravnopravnosti.

Udruženje Okvir

Ostale potpisnice/e:

Udruženje Q (Sarajevo)
OneWorldSEE (Sarajevo)
Centar za mlade ‘’KVART’’ (Prijedor)
Akcija građana (Sarajevo)
Ženska posla (Sarajevo)
Oštra Nula  (Banja Luka)
U.G. Budućnost (Modriča)
UNSA Geto (Banja Luka)
Udruženje Priroda (Bratunac)
Fondacija Cure (Sarajevo)
Centar Žena i društvo (Sarajevo)
Prava za sve (Sarajevo)
Udružene žene (Banja Luka)
Udruženje Žene Ženama (Sarajevo)
INFOTEKA – ženski informaciono dokumentacioni centar (Zenica)
Udruženje žena MAJA (Kravica)
Home (Budimpešta)
NLO-Novosadska lezbejska organizacija (Novi Sad)
Zagreb Pride (Zagreb)
Lezbejski kolektiv Dajks (Beograd)
LGBT United Macedonia (Makedonija)
Žene u crnom (Beograd)
Amazonke (Beograd)
LORI (Rijeka)
Labris (Beograd)
SOS Konsultacije za lezbejke (Beograd)
Juventas (Crna Gora)
Queer Brigada (Crna Gora)
Zlatiborka Popov Momčinović
Lamija Kosović

***

Press release on attack committed against LGBTIQA activists of Association Okvir

Sarajevo, March 27, 2013

LGBTIQA Association ”Okvir” issues the following press release as to inform the general public that defending human rights, freedom, safety and equality are a constant struggle and it is our individual and collective responsibility to react, report and sanction hate crimes.

On Sunday, March 24, 2013, half an hour after midnight, a group of seven persons out of which five are human rights defenders of LGBTIQA Association “Okvir”, was attacked. The physical assault happened within the protected zone of the Presidency building in Sarajevo, BiH. Shouting offensive paroles ”Kill the faggots!” and ”Half foreigners, half faggots!” Unknown group of 10-15 male persons, age group 18-25, has followed, besieged and physically attacked the group of activists of Association “Okvir” shouting sexist, xenophobic and homophobic comments during the attack.

After the police had arrived, the entire incident of violence was recorded, a complaint was filed against the attackers and the case is being handled by the Ministry of the Interior. The entire case was reported to Amnesty International, Council of Europe, OSCE and OHR.

Violence based on sex, gender and sexual orientation, albeit protected by the law, is being witnessed nowadays: recent case of monstrous violence over three-year old girl, cold-blooded murder of seventeen-year-old girl in Pale, and brutal violence over civil sector activists, including LGBTIQA activists of the Association “Okvir“.  The entire case was reported to Council of Europe, Amnesty International OSCE and OHR.

In addition to hate crimes committed against LGBTIQA persons, hate speech with open death threats in public place: “DEATH TO FAGGOTS!” “IMPALE! HZ”, “FAGGOTS AND DYKES OUT! BNF!” contributes to the marginalisation of LGBTIQA community through enticing hatred, but at the same time leads to the marginalisation of all those who stand for freedom and equality.

Hereby, Association “Okvir” sends a clear message that public silence will not protect anyone and reminds the authorities they must actively support and protect human rights and freedoms. Our responsibility is to individually and collectively condemn open infringement and violation of basic human rights and to promote and defend diversity regardless of gender, sex, class, race, ethnicity, age and capability, because we believe that we all have equal right to express and rejoice in our freedoms without fear of violence, discrimination and repression.

Association “Okvir” stands for freedom and equality of every person and community in Bosnia and Herzegovina and appeals to everyone to give their support and contribution in building free and equal Bosnia and Herzegovina so that everyone, regardless of sex, gender, race, ethnicity or sexual orientation, have the freedom of movement and act as well as equality.

Association “Okvir”

The rest of signatories:

Udruženje Q (Sarajevo)
OneWorldSEE (Sarajevo)
Centar za mlade ‘’KVART’’ (Prijedor)
Akcija građana (Sarajevo)
Ženska posla (Sarajevo)
Oštra Nula  (Banja Luka)
U.G. Budućnost (Modriča)
UNSA Geto (Banja Luka)
Udruženje Priroda (Bratunac)
Fondacija Cure (Sarajevo)
Centar Žena i društvo (Sarajevo)
Prava za sve (Sarajevo)
Udružene žene (Banja Luka)
Udruženje Žene Ženama (Sarajevo)
INFOTEKA – ženski informaciono dokumentacioni centar (Zenica)
Udruženje žena MAJA (Kravica)
Home (Budimpešta)
NLO-Novosadska lezbejska organizacija (Novi Sad)
Zagreb Pride (Zagreb)
Lezbejski kolektiv Dajks (Beograd)
LGBT United Macedonia (Makedonija)
Žene u crnom (Beograd)
Amazonke (Beograd)
LORI (Rijeka)
Labris (Beograd)
SOS Konsultacije za lezbejke (Beograd)
Juventas (Crna Gora)
Queer Brigada (Crna Gora)
Zlatiborka Popov Momčinović
Lamija Kosović

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Nevidljiva / Šifra: Sloboda

Ljubav je poseban jezik

kojeg razumiju posebni,

puno više od trljanja tijela i spolnosti,

uzvišena i samo dušom vidljiva.

Ona nije logika niti nauka,

već naivna umjetnica.

Voli da joj se nacrta, oboji i pojasni,

niti je vidovita i predvidiva.

Ljubav je bezuvjetno davanje,

pod mostom i u vili,

kad se sve slomi i sruši,

ona popravi.

Nema tu ni menizma, feminizma

niti egoizma.

Postoji samo želja da ugodiš,

i budeš nečije pola srca,

krofne i šoljica kafe.

Kada bi sve ostavio,

sebstvo i snove, gradove i kuće.

Čuvaš tu posebnu ljubav

jer ona je unutra, sveta i uzvišena,

slobodna.

Posebnim jezikom pisana,

i nije ni stvorena da je baš svako razumije.

Laura i Lin / Šifra: Sara

Laura i Lin / Šifra: Sara

Laura i Lin / Šifra: Sara

Upoznale su se u Nemačkoj na koledžu koji su pohađale i od tada su nerazdvojne. Ljubav na prvi pogled. Hemija koja se između njih stvorila otkrila je da su srodne duše. Ono što čini magiju njihove veze jeste osećaj sigurnosti i sreće kada su zajedno. Sve se desilo u treptaju njihovog oka u jednom danu i u potpunosi promenilo njihov tok života. Osećale su da im se misli poklapaju, emocije produbljuju, a duhovnost raste. Kada se se poljubile varnice su letele na sve strane kao kod sudara dva sveta koji postaju jedan. Jedino pitanje koje su postavljale sebi, od tog momenta, nije kako su se sreli, već kako su do sada mogle da žive jedna bez druge. Znale su da su pronašle svoju srodnu dušu i da ništa na ovom svetu više nije važno koliko to da zauvek ostanu zajedno.

Ljubav na prvi pogled ih je odvela u daleku zemlju kao par gde je ljubav slobodna za sve ljude u Kanadu. Dobile su brzo posao u struci i uselile se u apartman koji je državni u porodičnom kraju. Nema drugih parova kao što je njihov u kompleksu. Nije bilo teško, kada ih upoznaš, da ih ne zavoliš. Ubrzo su stekle Kanadsko državljanstvo. Njihova ljubav je blistala divnom energijom oplemenjenom i širila se gde god su se nalazile. Imale su malo belo kuče i sivu mačku. Svi su se slagali. Uredili su baštu tako da im dolaze ptice iz obližnjeg parka i sve je bilo uravnoteženo. Njihov posao je bio rad sa ljudima u kojima su bile vrlo uspešne. I ja sam ih zavolela, jer suprotno nije ni bilo moguće. Laura kao Nemica i Lin iz Hon-Konga su se divno slagale. Harmonija. Jedino, kad leto dođe, morale su se razdvajati na mesec dana da vide svoje roditelje i to pojedinačno. Nikada zajedno. Kada je jedna otputovala druga je plakala jer joj je ova druga nedostajala puno. Kada bi srela jednu a druga bi bila na putu i u mene je ulazila tuga. Toliko je ta njihova odvojenost bolela da se širila i vetrom. Kažem ja i jednoj i drugoj ponaosob, kada je jedna od njih bila na putu: “Doći će brzo, ne brini!” ali one su bile neutešne sve do povratka jedne ili druge. I to se dešavalao svake godine.

A onda se pokvarila harmonija. Kuče je uginulo od starosti. Ostala je mačka. Laura je često bila depresivna. Izlagala se suncu što više u bašti kao i što je kupila posebno svetlo da bi bila izložena svetlosti u kući. Patila je. Roditelji su je pritiskali kada će da se uda i decu da ima. Nije im nikada rekla da je ona već odavno u braku sa Lin i da ne žele da usvajaju decu. Bolela ju je svaki put promena da se pokazuje kao da je neko drugi kod posete roditelja u Nemačkoj i nije mogla nikada da ih zove u goste u Kanadu. Plašila se kako bi oni reagovali da znaju da voli Lin. Lin je bolje podnosila rastanke i nije se dala zbuniti kada je odlazila za letnji odmor kod svojih roditelja. Možda su oni nešto i naslutili ali je nikada nisu pitali o njenom privatnom životu. I to je bilo olakšanje. Prolazilo je vreme. Godine…

Išle su svake zime na vrhove planina koji su se izdizali iznad Vankuvera i šetale po snegu navlačeći posebne cipele za sneg koje su izgledale kao reketi za tenis. Uživale su u svom sportu. Zvale su i mene ponekad. Grudvale smo se, jurile jedna drugu po dubokom snegu i smejale se. Nije nam bilo hladno. Uvek je bila dobra zabava sa njima. Bilo je prelepo i samo šetati po Vankuverskim snežnim vrhovima. Igrale su dobro i stoni tenis. Šetale se po parku. Imale jedan automobil koji su delele.

Bile su vrlo aktivne u komitetu upravljanja apartmana u organizaciji kompleksa gde su i stanovale. Svi stanari su ih uvažavali i voleli da budu u njihovom društvu. Imale su onaj magnet koji privlači ljude i činile da se ljudi u njihovom društvu lepo osećaju. Ali Laura se osećala svake godine gore. Nije se mogla više nasmešiti kako je ranije umela. Njena tuga posle gubitka psa je bila vidljiva. Niko joj nije mogao pomoći, ni njena Lin. Svetlo je bilo stalno upaljeno u njihovom apartmanu ali nije mnogo pomagalo Lauri. Borila se sa sobom u mislima da li reći roditeljima istinu ili ostaviti situaciju takva kakva je. Mučila se puno. Njene plave oči izgledale su vlažne od puno suza koje je prolivala svakodnevno. Uvek tužne kada sam je srela.

Lin se ponašala kao da je sve u redu, ne želeći da pokaže koliko je zabrinuta za Lauru. Borila se prkosom i davala joj snagu da će sve proći i da će sve biti kao pre. Njih dve u savršenoj harmoniji sa pozitivnom energijom gledanja na svet. Nisu imale više obavezu da šetaju kuče pa su sve više bile u kući. Ponekad me je Lin zvala da šetamo zajedno po okolini. Da šetamo moje kuče i da se lepo ispričamo. Volela sam šetnje sa njom. Bila je kao biser u svetu. Puna razumevanja za sve teme o kojima smo pričale. Mudra i odmerena u svom ponašanju. Radovala sam se našim susretima i bilo mi je teško kada je mi je ponekad spomenula Lauru da se ne oseća dobro. I ja sam bila zabrinuta.

Desila se promena.Trebale su da se odselile u bolje uređen i veći apartman u istom kompleksu. Laura je bila zabrinuta da li će Lin prihvatiti selidbu jer bi to značilo da će ostati i dalje zajedno i ništa ne menjajući u njihovoj vezi. Pošto je Lin pristala da se presele Laura nije mogla da sakrije koliko je srećna. Ostaće i dalje zajedno i ništa se neće promeniti u njihovom harmoničnom braku. Voleće se i dalje kao i prvi put kada su se videle i osetile kao da se poznaju godinama. Zarumeneće im se lice i srce će im kucati jače kada se sretnu. Takva iskrena ljubav pomera planete. Laura i Lin su obavestile roditelje o njihovoj vezi i sve se promenilo na bolje. Nije više bilo strahova i patnji u njihovom životu. Njihove duše su ostale kao jedna i ništa ih više ne može razdvojiti na ovom svetu. Sve se razdanilo. Svetlost je obasjala Laurin život koliko god ga je trebala.

Menjale su vrata na plakarima i lustere. Uredile su apartman sa puno svetla i stila. Moj muž im je postavio parket u apartmanu. Ljubav je cvetala i bilo je divno videti ih zajedno kako se gledaju zaljubljeno ali pred drugima ne pokazuju njihovu fizičku privlačnost. Čista energija. Ne dodiruju se i ne ljube se. Bilo je lako družiti se sa njima. Šta se dešavalo u njihovoj spavaćoj sobi uvek je bila tajna i tako su mislile da treba i da ostane. Tako su odlučile. Ipak, njihovi pogledi su govorili više od reči. Njihova povezanost nije bila samo fizička nego je sijala u svojoj veličini. Toliko su se dobro slagale. Između njih i tišina je objašnjavala sve.

Viđala sam Lauru kako uživa u ležaljci okačenoj na dva drveta i čita knjige obasjana suncem kada je bio lep dan. Viđala sam Lin u šetnji po parkovima u okolini jer je volela da bude aktivna. Mačka je mirno spavala na ogradi njihovog dvorišta. Hranile su ptice koje su dolazile kod njih kao i male kolibre. Baštu su ukrasile veselim ukrasima i svake nove godine postavljale su divna svetleća laneta ispred njihovih vrata. Sve im je uspevalo. I cveće.

Mi smo se odselili iz kompleksa u drugi u istom gradu. Kao i svake godine zaželeli smo im novu godinu u sreći i veselju i one su nam odgovorile isto. Potpisale su se ponaosob. Sada se viđamo ređe. Čovek nekako nema vremena za prijatelje u ovoj zemlji. Vreme leti. Prolazi brzo. Trebalo bi ih pozvati na stoni tenis koji imamo u prostorijama zgrade da se igramo i budemo srećni, one sa svojim brakom i mi sa našim. Čujem, dolaze im roditelji ovoga leta u posetu. U Britanskoj Kolumbiji su dozvolili brakove i u nekim crkvama kakav je njihov. Zakazaće venčanje već iduće godine. Zvaću ih već sutra. Volim da su srećne. Nedostaju mi. Da se malo izložim njihovoj svetlosti.

Prihvaćen / Šifra: Prihvaćen

Prihvaćen / Šifra: Prihvaćen

Prihvaćen / Šifra: Prihvaćen

UVOD

Šta je potrebno duši da prihvati svoje tijelo? Da prihvati i vidi razlike između drugih. Da se pogledamo u ogledalo i kažemo: „To sam ja?“ Sve to, svako od nas proživljava u drugačijem periodu života. To vrijeme je došlo za jednog dječaka imenom Alan.

PRIHVAĆEN

 Rano djetinjstvo. Alan je krenuo u vrtić. Prvi dan mu je bio težak. Nije mogao prihvatiti činjenicu da će biti odvojen od svojih roditelja. Plakao je, derao se, vrištao svom silom samo da ostane s njima. Znajući da neće ostati s njima, mali Alan se skrivao u uglovima sobe, daleko od druge djece. Prolazio je dan za danom. Alan je uvijek bio zatvoren i ostavljen sam. Kasnije, Alan se sprijateljio. Bio je ponosan i nije mogao vjerovati da bi neko, kao cura koju je upoznao, mogao da ga učini toliko sretnim. Djevojka se zvala Ajla. Smeđa i kovrdžava kosa, velike zelene oči buljile su u njega dok su pričali. Brzo su postali prijatelji i skoro nikad se nisu rastavljali. Počinjala mu se sviđati, ali opet ništa više. Uvijek se pitao: „Šta je ovo što mogu osjećati? Zašto je to ništa?“. Dani su prolazili i Alan i Ajla su bili zajedno. Čak su igrali barbikama zajedno. „Koji dječak se danas igra sa barbikama? To je jako neobično za dječaka.“- to je ono što su ostala djeca osim Alana i Ajle mislili. Jednog dana, Alana i Ajlu su razdvojili, Alan je stavljen kod drugih dječaka kako bi se mogao igrati s njima autima i robotima. Oboma je to bilo uznemiravajuće i Alan nije htio da se opet odvaja od onih koje voli. Da, Alan je volio Ajlu. Razdvojeni, gledali su jedno u drugo, pričajući samo dušama. Mali Alan, dok se igrao sa drugim dječacima, sprijateljio se sa dječakom imenom Edin. Edin je bio dječak koji nikad nije odustajao od stvari koje je započeo. Tako, nikad nije odustajao od njihovog prijateljstva. Nakon tog dana Alan i Edin su postali dobri prijatelji. Kroz dane provedene s Edinom, Alan je osjećao nešto neobično. Osjećao je nešto što nije mogao zamisliti. Odjednom je počeo osjećati nešto prema Edinu. Prema dječaku koji ga nikad nije lagao ili izdao. Alan je bio sretan s njim. Osjećao bi nešto u grudima što nikad prije nije osjećao. Ni sa mamom, ni tatom, čak ni Ajlom. Želio je zagrliti Edina i nikad ga pustiti. Od dana kada se Alan suočio s tim, Alan je bio izgubljen. Svaki dan Alan se bojao svega što se dešavalo, ali nije mogao to da objasni. Danas znamo šta je osjećao. Osjećao se čudno u tom periodu koji je došao rano u njegov život. Period propitivanja sebe. Propitivanje svoje seksualnosti. Alan se osjećao drugačiji od drugih, kao što je uvijek i mislio da jeste, pa je prekinuo sva prijateljstva i opet se zatvorio od drugih, skrivajući se u mračnim uglovima i odbacivao svijet od sebe. Kako su godine prolazile Alan je odrastao. Krenuo je u osnovnu školu. U osnovnoj školi se uglavnom ružno osjećao. Bio je nasilnik prva četiri razreda jer nije znao šta mu se zapravo dešava. Maltretirao je drugu djecu i nije imao prijatelja. Peti razred je također bio težak ali opet olakšanje. Napokon se smirio i iznenada sve prekinuo. Upoznao je neke ljude koji su ga motivisali dalje kroz razrede. Kada je prolazio peti razred počeo je da se osjeća skroz drukčije. Ulazeći u dvanestu godinu pubertet mu je bio za nogama. U tim godinama otkrio je internet i Youtube. Pubertet i internet? Tu je sve počelo.

Kao što svi znamo, danas na internetu možemo naći mnoge stvari uključujući i odjeljak LGBT. U 2012 kada je Alan imao dvanaest godina, LGBT dio nije bio toliko popularan. Alan je znao istraživati po internetu i pisati “Sviđaju mi se dečki ali ja jesam dečko!”. Nažalost u tim godinama nije mogao znati ništa više nego saznati da su ljudi kao on zvani homoseksualci ili u toj situaciji gejevi. Mogao je također vidjeti da tu postoji mnogo mržnje od strane drugih ljudi. Alan je bio uplašen. Vidio je pogrešnu stranu toga što je gej i osjećao se tužno i slabo zbog svih tih homofoba. Alan je istraživao i našao temu zvanu “Izlaženje iz ormara”. Ta tema nije bila toliko aktuelna tad ali čim je vidio temu, želio je nekome reći to jest želio je “izaći iz ormara”. Kada je, 2012, Alan došao u razred odlučio je to reći svojoj “dobroj” prijateljici da je osjećao nešto neobično i da je gej. Ona se zvala Selma. Selma je bila cura kojoj je Alan mogao vjerovati u bilo kojem trenutku. Imali su mnogo tajni zajedno dok se jedna stvar nije desila. Njegov izlazak “iz ormara”. Kada je Alan priznao Selmi, ona je novu informaciju rekla svima kome je mogla. Alan se bojao zbog stvari koje je vidio na internetu. Ta informacija se širila sve više dok čitava škola nije saznala. Kako su dani prolazili, Alan se osjećao otvoreno s drugima i nije se više skrivao. Izjašnjavajući se kao gej, njegov je život postao težak ali Alan je znao, ako prođe kroz to teško vrijeme da ga ništa neće zaustaviti. Ali jedna stvar je Alanu odvlačila misli, šta će njegovi roditelji misliti o činjenici da je gej. Alan je tu informaciju zadržao za sebe jer se bojao samog sebe, bojao se da su mu roditelji homofobi. “Ne hvala.”- u tom trenutku Alan je napravio veliku grešku koje još nije bio svjestan. Na kraju šestog razreda Alan je naišao na neke loše stvari. Prvo, njegova nastavnica je zvala njegove roditelje da popriča s njima. Dan prije toga, Selma je nagovarala Alana da prizna mami. Alan je poslušao Selmu. Priznao je svojoj mami. Mama mu je u to vrijeme bila podrška govoreći mu: “Sine, razumijem tvoje trenutno stanje i prihvatam ga, ali moraš to sakrivati od drugih. Ne smiješ to nikome govoriti jer ljudi u ovoj zemlji ne znaju šta znači biti drukčiji.” Alan je znao da je napravio nesto loše. Čitava škola je već znala za to. Kada je došao dan za Alanove roditelje da dođu u školu, Alan se bojao kako će reagirati. Nastavnica je rekla Alanovim roditeljima da je gej i nije mogla više izdramarizirati priču. “Zabrinuta sam za Alana, neko bi ga mogao istući ili još gore ubiti. Ja mislim da bi se trebao smiriti i sakriti tu stvar od drugih.” Alan je vidio mamino lice i vidio je velika crvena slova na njenom čelu “razočarana i ljuta”. Kada su došli kući, Alan je znao da će se nešto loše desiti. Taj dan je i njegov otac saznao da je gej i od tog dana Alan i njegovi roditelji nisu bili u dobrim odnosima. Iz razloga što ga nisu mogli prihvatiti kao geja derali bi se na njega i verbalno bi ga zlostavljali. Oduzeli su mu kompjuter, Facebook i mobitel. Nije imao dozvoljen izlazak sa prijateljima. Alan se bojao kada je vidio reakciju svojih roditelja, znao je da nema nizašta živjeti ako nema istu ljubav od svoje mame kao što je imao kada je bio dijete. Opet se zatvorio. Pao je u depresiju. Osjećao se jadno, tužno, čak je i razmišljao o samoubojstvu. Plakao bi po čitav dan i molio bi Boga da mu pomogne. Ali Bog nije bio na njegovoj strani u to vrijeme. Padao je u depresiju sve dublje dok nije dotaknuo dno. U tim trenutcima Alan je zaboravio šta znači biti sretan. Kad bi čuo neku šalu ili kad bi ga neko nasmijao, on bi se nasmijao svojim tijelom ali njegova duša bi plakala i vrištala. To nije htio da pokaže drugim ljudima. Drugima je htio pokazati kako je sretan i kako nema problema u životu. Nikome nije spomenuo svoju situaciju. Mali Alan je bio izgubljen. Pao je u tamu. Sijalica iz koje je zračilo svjetlo sreće se razbila i jedino sa čime se mogao smijati jeste bila tužna i sramotna sijalica koja je svijetila najviše. Nije htio da ima prijatelje. Samo je htio biti sam da može razmisliti o svemu. Vrijeme je prolazilo kako je Alan razmišljao o stvarima. U njegov je život došao jedan momak koji se zvao Ismar. Ismar je bio gay, ali svoju seksualnost nije spominjao. Dok su bili zajedno, pričali bi o stvarima koje niko nije mogao shvatiti. Alan je osjetio nekakvu vezu među njima. Nije očekivao da će Ismar biti neko ko će mu puno značiti u životu. Išli su zajedno u osnovnu školu. Upoznali su se bolje kada su pričali o igricama za koje nisu znali da obojica igraju. Nakon svih dana igranja i pričanja sa njim, zbližili su se i formirali prijateljstvo za koje je Alan znao da ce trajati vječno. Ulazeći dublje u Alanov život; Alan je jedan dan izlazio iz škole i odjednom je čuo glas grupe momčića koji su govorili : “ Pogledajte onog pederčića! Hajmo ga istući!“. U trenutku kad se Alan okrenuo za glasom, osjetio je udarac u stomak i pao je na pod. Tukli su ga sve dok nije zaplakao. Dani i dani su prolazili, Alan je bio tučen i nije mogao da vidi svjetlo na kraju tunela. Nije vidio ni jednu pruženu ruku od drugih koja bi ga spasila od problema. Jednom kad se vraćao iz škole prišla mu je ta ista grupa, tukla ga i verbalno zlostavljala. U djeliću vremena u grupu je uskočio jedan dječak koji se borio za njega i rekao je: “Prestanite ga tući! Zašto to radite!?” (obraćajući se Alanu) “Bježi odavde malac, trči!“. Alan je pobjegao. Kasnije se saznalo da je taj dječak bio brat od jednog od nasilnika. Čim je Alan došao kući, sjeo je za stol da jede i počeo je da plače ispred hrane. Mama mu je prišla i upitala ga: “Šta je bilo?!“ – Mali Alan je odgovorio: “ Mama, oni mene tuku.“ – Alanova mama i tata su bili zabrinuti za Alana u vezi te situacije i odmah sutradan su otišli u školu da popričaju sa njegovom razrednicom. Roditelji nasilnika su bili kontaktirani i morali su istog trena doći u školu. Oni su razgovarali i njihovi roditelji su bili obaviješteni o događajima. Idući dan, pun trauma, Alan je izlazio iz škole i bio je iznenađen da ga niko nije čekao ispred školske ograde. Niko ga nije došao udariti. Niko nije došao da tuče malog Alana. Osjećao se slobodno u toj situaciji ali ipak traume su ostale. Nikad nisu nestale. Svaki put kad bi ga tukli, Alan bi se sve više i više bojao. Nakon što je to sve završilo, nije mogao da vjeruje da će biti tako slobodan da će moći iz škole izlaziti kao i ostala djeca. Alan nikad nije zaboravio momka koji mu je pomogao. Osmi i deveti razred su mu bili olakšanje jer je bio otvoren i niko ga nije tukao. Jednog dana, Alan je htio da opet priča sa roditeljima u vezi toga što je gej. Sve se samo pogoršalo. Opet ga nisu prihvatili. On bi plakao i plakao. Teška depresija ga je pokopavala u zemlju. Osjećao se napuštenim i nije znao kako da izađe iz takve situacije. Kad je završio deveti razred, Alan se pozdravio sa svojim “prijateljima” i izgubio ih je puno. Došlo je vrijeme kada je Alan trebao biti prihvaćen u medicinsku školu. Alan nije htio da bude doktor kao što nije htio da svira klarinet u muzičkoj školi. Napustio je muzičku školu. Alan je uvijek htio da bude plesač te da svira klavir u muzičkoj školi. Bio je prisiljen da bude doktor. Znao je da nikad neće uživati u onome što mu je odabrano da uči. Bio je prisiljen u svakom trenutku svoga života.

Alan se uspio upisati u medicinsku školu. Pronašao je nove prijatelje a ujedno je i sreo stare! Bio je to njegov prijatelj Jasmin iz osnovne škole. Bilo mu je drago da je imao kraj sebe nekog ko je bio drukčiji ali na svoj način. Jasmin je bio dječak koji nikad nije volio ono što su drugi voljeli. Imao je nešto svoje što je volio i za šta su mnogi mislili da je uvrnuto a to jeste da je učio jevrejsko pismo. Alan je ugledao inspiraciju i život u njemu. Poštovao ga je i nikad mu nije nanudio dok su ga sa druge strane ostali maltretirali. Od verbalnih do fizičkih načina. Alan je znao kako se on osjećao te je stao uz njega. Nisu izlazili vani niti djelili priče ali su sigurno vjerovali jedno drugome.U školi, Alan je sjeo sa jednim momkom kojeg nikako nije poznavao. Kako su dani prolazili, pričali su i dobro se upoznali. Momak se zvao Kenan. Alan je osjetio prihvatnost sa njegove strane i ubrzo mu je rekao da je gej. Kenan ga je u potpunosti prihvatio i čak mu je rekao da će ga braniti u bilo kakvim situacijama. Ako bi ga iko napao, Kenan bi mu pomogao i ne bi dopustio nikome da priđe. Alan je bio zahvalan. Ali opet, Alan je napravio veliku grešku tako što je tu informaciju rekao čitavom razredu. Ubrzo je cijela škola saznala za to. Imao je opet iste strahove. Roditelji su bili pozvani sa strane profesorice. Objasnila je šta se dešava. Kad su Alan i njegovi roditelji došli kući, problemi su se još više pogoršali. Njegova mama je počela da plače i vrištala je govoreći: “Bože molim Te, uzmi me. Ne želim da živim sa ovim u svome životu. Ne želim da ja budem ta koja pati.“- Alan je bio preplašen i osjećao se odvratno. Govorio im je da ga ne razumiju jer su mu oni govorili: “Prolaziš kroz fazu života u kojoj su se svi osjećali tako“. Alan im je nastavljao govoriti da on nije on u njihovom okruženju i da nikad nije bio otvoren prema njima. Prema njima je bio pravi momak koji je pokušao da sakrije sve gej stvari od njih. Roditelji nisu mogli da razumiju šta je on govorio. Poslušali su ga do kraja no ipak nisu mu dali da bude onakav kakav jeste. Alan se tog dana osjećao suicidno. Roditelji nisu znali da su mogli da izgube svoje dijete istog dana. Alan je bio depresivan i nije više ništa mogao osjećati osim tuge. Htio se ubiti. Htio je da završi svoj život najbrže što je mogao. Roditelji nisu ni zamišljali o čemu je on razmišljao. Nisu htjeli pitati za njega niti provjeriti ili popričati s njim da li je sve uredu. Ostavili bi ga kada ih je najviše trebao. Mjeseci su prolazili kako Alan nije bio prihvaćen od strane svojih roditelja. Na početku 2016 godine, Alan je htio počiniti samoubistvo u kojem nije uspio. Nije se mogao ubiti. Nije mogao završiti svoj život. Alan je bio zatvoren i nije vidio nikakvo drugo rješenje. Tako prebijen, sjedio bi i plakao. Plakao je sa svom svojom moći i molio je Boga da mu pomogne. Molio je Boga da mu da neku osobu koja će ga podržavati i koja će mu uzdići samopoštovanje. I tako, jednog dana je kontaktirao jednog momka preko aplikacija napravljena pravo za gejeve da se sastanu a i kasnije da budu zajedno. Dok su njih dvojica pisali, Alan se osjećao opuštajuće. Momak je sa njim pričao tako otvoreno. Alan je napokon ugledao svjetlo na kraju tunela. Odjednom se osjećao dobro. Osjećao se dobro jer je mogao voljeti onog koga je on htio. Momak se zvao Eman. Eman je bio momak koji ga je držao živim. On je bio taj koji je uspio da popravi Alanovu sijalicu sreće. Njih dvojica su bili veoma sretni. Eman je bio iz Italije. Obojica su znala da žive prilično daleko jedno od drugih ali ih to nije zaustavljalo. Slali bi jedan drugom poruke, pričali preko Skajpa. Eman je Alanu čak kupio i poklon! Kupio mu je prsten. Prsten mu nije mogao stati na prst pa ga je nosio kao privjesak za ogrlicu. Nikad je nije skidao. Podsjećao bi ga na sreću i na Emana. Alanova želja je bila ispunjena. Dobio je anđela koji ga je držao visoko. Jedan momak mu je promjenio život. Jedan momak ga je volio. Jedan momak je bio u njegovom srcu. Svaki dan su pisali a nekad bi i pričali na Skajpu. Pričali bi puno o stvarima koje su samo njih dvojica mogli razumjeti. Eman je bio jednistven jer je bio oksigen kojeg je Alan udisao. Nije mogao da vidi život bez njega. Zajedno su se voljeli. Eman nije vjerovao u ljubav jer se bojao ako izgubi tu neku osobu da će plakati i da to nikad neće moći preboljeti. Alan je također tako mislio. Imali su mnogo zajedničkih stvari. Mnoge stvari su bile jednake. Pošto Eman nije vjerovao u ljubav, jagodu je koristio kao simbol ljubavi. Koristili bi emotikon jagode kao sinonim za “Volim te”. Alan je volio Emana i uvijek je molio Boga da njih dvoje zajedno žive sretan i miran život. Trebao mu je neko kao Eman i htio ga je zadržati. Htio je biti živ. Htio je da bude tu za neku osobu ujedno da ta osoba njega jednako voli. Eman mu je bio neko veoma važan. Smijali bi se na svaku poruku koju bi poslali jedno drugome, pričali bi o stvarima koje su se desile tokom cijelog dana. Podržavali su jedno dugo u bilo čemu. Alan je pronašao mir u njemu. Pronašao je relaksaciju. Bio je vemo sretan što je upoznao Emana. Eman je bio stidljiv, mraljiv i bio je čudan na svoj način. Puno je volio crtati. Imao je svoje neke svari koje su samo on i Alan voljeli. Nekad bi bio “neprihvaćen” od strane prijatelja ali Alan je bio tu uz njega. Alan je uvijek bio tu za njega iako su bili na stotine kilometara rastavljeni. Jednom su imali razgovor o tome da ne trebaju da lažu jedno drugome. Da uvijek kažu istinu jedno drugome i da ništa ne sakrivaju. 3 mjeseca su prošla od tog razgovora. Alan se je zabrinuo za Emana jer je bio uvijek pod velikim stresom ili zbog škole ili familije. Upitao ga je zašto je takav, zašto je uvijek pod stresom. “Zašto ne pokazuje ljubav kao prije?” (Zamislio je Alan dok nije bio spreman za sljedecu poruku). Eman mu je rekao da je izašao sa jednim likom koji je bio gej. Eman nikad nije izašao sa nekim ko je gej. Eman nikad nije znao nekog ko je gej uživo niti je ikad dodirnuo takvu osobu. Problem jeste bio to što je Eman izašao sa tim momkom mjesec nakon razgovora. Eman to pred Alanom nije ni spomenuo. Alan je pao u stres. Bio je šokiran! Obojica su se pozdravili završavajući sa emotikonom jagode. Dok su bili u mjesecu rastanka, Eman je dobio poruku od Alanovog brata. U poruci je pisalo: “ Dragi Emane. Molim te prestani pričati sa Alanom. To je krivo i trebao bi prestati. Ja pokušavam zaštititi svog brata. Ako ne prestaneš pričati sa njim, moji roditelji i ja ćemo kontaktirati tvoje roditelje i stvoriti ćemo ti problem u životu. Nadam se da ćes odabrati ispravno i pametno se riješiti ove situacije.”Alanov brat je bio veoma homofobičan u to vrijeme. Nije ga mogao prihvatiti kao gej osobu. Bio je protiv njega i Emana. Rekao je svojoj mami ko je Eman i njihova mama je regovala veoma loše. Alan je bio u velikim problemima. Mama je objasnila situaciju njihovom ocu. Otac nije bio nikad ovoliko ljut. Alan je bio malen poput mrava prema njima. Bio je tretiran kao gnjida. Nije mogao da se bori za svoja prava kao i uvijek jer je imao samo 16 godina. Sve što je htio je bilo da ga roditelji prihvate, ali to nije prošlo tako lagano. Otac bi ga verbalno zlostavljao. Ne bi ga puštali izvan pogleda. Alan je već počeo da razmišlja suicidalno. Ljudi kao njegovi roditelji, homofobi, ne znaju kako se boriti sa nekim ko te treba najviše podržati. Boriti se sa svijetom te ujedno i trčati od njega. Da se u isto vrijeme i smije tako da neko ne bi pomislio da nešto nije uredu. U tom dijelu života Alan je bio veoma depresivan. Plakanje je bilo jednini način za njega da se osjeća dobro jer mu je osjećaj koji mu je pritiskao pluća otpuštao dok su mu se suze spuštale niz lice. Alan je jednom pisao sa jednim prijateljem. Alanov otac je pojurio u sobu i uzeo mobitel od Alana. Provjerio je sve privatne stvari od Alana. Roditelji su mu opet izgovorili svašta u lice. Dok su to radili nisu znali da gube svoje dijete sve više i više. Nisu znali da je Alan bio na kraju zgrade ili na stolici i imao konopac oko svoga vrata. Alan je taj dan bio još više depresivan. Nije znao kako da se popravi niti je mogao ikog da pita za pravu pomoć.Danas, Alan je razbijena čaša koja je zaljepljena nazad. Sve što mu treba da mu se prebije srce jeste samo jedan kucanj. Svaki dan se nada da će ga jednom roditelji prihvatiti kao da je to jedina stvar koja mu treba. Ali, možda je prekasno za njega. Možda nikad nije ni znao pravu sreću. Nikad nije znao sta je značilo za dušu da prihvati svoje tijelo. Nikad nije znao kakav je pravi zagrljaj oca ili majke koji je tako puno želio. Zagrljaj koji je značio “ Sve je uredu. Ti si normalan. Svi smo mi normalni i sve što se dešava treba da se desi. Sve će da bude uredu.”- Mali Alan nije znao za poljubac koji je podsjećivao na slobodu. Sve što je Alan htio jeste da ga roditelji prihvate ali njegovo putovanje je završilo. Prvom prilikom kad je Alan bio tužan, srce mu je prsnulo. Skliznuo se je sa kraja zgrade. Pao je sa stolice.

PORUKA

Ovom pričom, čovječe, nadam se da si shvatio da ne bi trebao obraćati pažnju na druge ljude. Ti si ti i to niko ne može promjeniti. Budi onaj ko jesi i pronaći ćeš ljubav zasigurno.Vjeruj u sebe i razmisli šta radiš jer može da dođe do loših posljedica. Nemoj brzati sa tim da misliš da trebaš reći drugima ko si. Daj vremena da oni tebe sami istraže. Onaj ko te stvarno bude najviše istraživao znaće se za njega ili nju. Nemoj da praviš iste greške koje sam ja pravio. Ako znaš da tvoji roditelji nisu toliko dobri, drži stvari za sebe i ne puštaj dok god ne budeš znao da si sam svoj i da možeš da brineš sam o sebi i da sam riješavaš probleme. Puno ljudi prihvata LGBT prava ali i puno njih ne prihvata. Molimo se da u životu imaš one koji te prihvataju. Molimo se da ćeš biti uspješan. Dijeli ljubav. Dijeli sreću. Dijeli svako dobro koje možeš. Uvijek se smij i nikad ne prestani. Ovom pričom, roditelji, nadam se da ste shvatili da trebate da poznajete svoje dijete, grlite češće i da budete tu u svakom momentu za njega ili nju. Nikad nećete znati kroz kakvu bol prolaze osobe kao Alan. Možda je sada teško, ali kasnije, kad se budete kupali u svojim suzama, kad budete plakali jer se ona ili on više ne smije, upitajte se zašto? Zašto je vaše dijete samo i zašto se više ne smije kao prije? Zašto je tako umorno svaki dan? Ovakvi ljudi također imaju osjećaje. Ne dopustite da ti osjećaji sretnu svjetlo od gore.

Ne stajem u kutiji, nestajem u kutiji / Šifra: Jabuka

Ne stajem u kutiji, nestajem u kutiji / Šifra: Jabuka

Ne stajem u kutiji, nestajem u kutiji / Šifra: Jabuka

Ivice su oštre, zidovi pucaju
Gušim se, misli mi lutaju.
Lome mi se udovi
Lome mi se kosti,
Nemoj me tim nožem probosti.
Ovaj tesni kavez je sad moj dom,
ovaj tesni kavez je sad moj slom.

Stala sam u kutiju, i sada glumim
Dok na kraju ne ogluvim
Od praznih reci, i praznih misli
Otrovom pokisli
Telo me boli, i sve je prazno
Rekli su mi da sam bolesna,
da je ovo zarazno

Osmeha nema, i gledam pravo
Ja sam dobro, ja sam zdravo
Komšija nista više neće reći
Ali će mi suze kao reke teći

Nestajem,
U ovoj kutiji prokletoj
U ovim lancima koji me dave
Stapam se sa zidovima
Stapam se sa okovima
Nestaju
Moja sećanja, moja ljubav, moja sreća
Kada sam te prvi put držala za ruku
Kada sam te poljubila
i kad su krenuli da me tuku
Nestajem
Jer ljudi ne razumeju
Da sam ja samo osoba koja voli
Da sam malo drugačija, ali da i mene svaki udarac boli

Nestajem u kutiji, ne stajem u kutiji.