Uskoro // Coming soon

Uskoro // Coming soon

Otvara se OKVIR!

Day(s)

:

Hour(s)

:

Minute(s)

:

Second(s)

Uskoro // Coming soon

Motivacija…inspiracija!

Motivacija…inspiracija!

Motivacija…inspiracija!

Čime da zabilježim mijene osim kamerom, govorom, trzajem

koji ništa ne znači ovoj sobi koja me muči?

Kako da me zapišu dok postajem?

Čime da zabilježe mene osim kamenom, grčem, trenjem

koje nešto znači ovoj osobi koju muče muci?

Neću da me bilježe osmoslovno samo. Kad me nešto pitaju, ja bih radije da plivam.

Voda oslobađa: definicija, krajeva, polica, nadziranja sa obje strane

kojim žele utvrditi da je konačno ulovljena ženka.

Tom igrom postojim, igrom postajem, ali opet slova samo.

Ja neću slovima: hoću cijelim bićem, hoću zubima, kosom, noktima, hoću sobu

u kojoj mi od preležanih ljubavi ne prave Excel tabele. Pa ih onda broje

Hoću da čuju i vide svaki komad sastavljenog stakla,

hoću da se pokretnih odraza više ne boje

*Jedan od motivacijskih tekstova za učestvovanje na Forum teatar radionicama. Smirna Kulenovic, učesnica Forum teatar radionica. Realizacija projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode je omogućena uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške.

Augusto Boal – osnivač Teatra potlačenih

Augusto Boal – osnivač Teatra potlačenih

Fotografija preuzeta sa: https://en.wikipedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc2.jpg

Augusto Boal je bio pozorišni reditelj, pisac i političar. Radio je na smanjivanju diskriminacije nad određenim grupama, suzbijanju opresije i rješavanju socijalnih problema putem pozorišta.

Augusto Boal je rođen 1931. godine u Rio de Ženeiru. Diplomirao je hemiju na univerzitetu u Rio de Ženeiru, a pored toga je još u mladosti pokazao interes za pozorište. Boal je svoje školovanje nastavio u SAD-u gdje je studirao na univerzitetu Kolumbija u Školi dramskih umjetnosti. Nakon toga vratio se u Brazil, u Sao Paolo i posvetio se pozorištu.

Tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka postao je jedna od najistaknutijih ličnosti brazilskog, kulturno i politički vrlo angažovanog, pozorišta. Počinje svoj rad sa Arena teatrom i sa čijom trupom organizuje izvedbe izvan scene: na ulicama, u fabrikama, sindikatima, crkvama, gdje su mogli da dođu do ljudi iz favela ili siromašnih četvrti Ria. Baš je tu počeo eksperimentisati sa novim oblicima pozorišta nikad prije viđenim u Brazilu. Boal ih je prilagodio socijalnim uslovima koristeći ljevičarski pristup za teme koje se odnose na nacionalizam, koje su u to vrijeme bile vrlo aktuelne, jer je zemlja svježe izašla iz dugotrajnog razdoblja vojne diktature. Dok je radio u Arena pozorištu, Boal je režirao određeni broj klasičnih drama, a tu je držao i svoj čuveni seminar iz dramaturgije koji je podigao čitav naraštaj mladih dramaturga/škinja i pisaca/spisateljica.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka Boal počinje da oblikuje i razvija svoju ideju Teatra potlačenih, političkog teatra namijenjenog promjeni društvenih odnosa. Smatrao je da je tradicionalni teatar opresivan, prisiljivački jer gledalac/teljica nema priliku da se izrazi, dok njegovo pozorište dopušta gledaocu/teljici da aktivno učestvuje i na taj način se društveno oslobodi. “Teatar potlačenih” je prva Boalova knjiga koja je objavljena 1971. godine u Brazilu. Iste godine, nakon vojnog državnog udara, bio je uhapšen i mučen, kao i mnogi drugi brazilski politički angažovani umjetnici/ce. Međutim, uspio je izaći iz zatvora i pobjeći iz zemlje. Tehniku Forum teatra prvi je put primjenio 1973. godine u Peruu, u okiru programa opismenjavanja stanovništva, prepoznavši da medij pozorišta omogućuje nepismenima, neobrazovanima i potlačenima da izraze svoje stavove i uvjerenja. Boal je smatrao da samo potlačeni/e mogu osloboditi potlačene! Baš sa tom idejom nastaje čuvena metoda Forum teatra u sklopu koje gledaoci/teljice zamjenjuju glumce/ice da bi odredili rješenje zadatog problema prikazanog od strane glumca/ice. Problem prikazan na sceni ujedno može biti i stvaran problem nekog iz te zajednice.

Test2

Fotografija preuzeta sa: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc5.jpg

Godine 1974. knjiga “Teatar potlačenih” izlazi u Argentini na španskom, a malo nakon toga Boal se seli u Francusku gdje djeluje sve do 1986. godine, kad se ponovno vraća u Brazil. Boravak u Evropi, brojne radionice u nizu zemalja, te prijevodi njegove knjige na francuski i engleski doprinijeli su širenju pojma i metoda Teatra potlačenih širom svijeta. Boal osniva nekoliko centara i trupa, a 1981. godine organizuje i prvi festival Teatra potlačenih. Forum teatar u tom razdoblju postaje njegovom najuticajnijom tehnikom.

Druga, vjerojatno najpopularnija knjiga, “Igre za glumce/ice i ne-glumce/ice”, objavljena je na engleskom 1992. godine. Treća knjiga, “Duga želja” na engleskom izlazi 1995. godine, a posvećena je razradi psihoterapeutskih aspekata raznih Boalovih tehnika. Posljednja knjiga “Legislativni teatar” na engleskom izlazi 1998. godine, a rezultat je njegovih iskustava kao gradskog vijećnika u Rio de Ženeiru, gdje je radio na stvaranju boljih pravnih rješenja putem teatra i uključivanja građana/ki.

Augusto Boal je umro 2009. godine u Riju od leukemije, a iza sebe je ostavio bogato naslijeđe i riznicu znanja koja i nakon njegove smrti raste i razvija se.

Prema Augustu Boalu, teatar je jedna od osnovnih ljudskih djelatnosti – on je unutrašnji ljudski nagon. A teatar pak nastaje kada osoba uvidi da sama sebe može promatrati u akciji. On/a je glumac/ica (akter/ka) i gledalac/teljica (promatrač/ica) u istoj osobi. To mu/joj dopušta kontrolu, a time i transformaciju svog ponašanja i djelovanja.

Priledilei: Iva Marković i Danilo Jovanović

Poziv za učešće: treće Forum teatar radionice – OKVIR

Poziv za učešće: treće Forum teatar radionice – OKVIR

POZIV NA TREĆE FORUM TEATAR RADIONICE

Sarajevo, 13. 11. – 15. 11. 2015.

Udruženje Okvir nastavlja sa realizacijom treće od ukupno pet Forum teatar radionica za lezbejke, gej, biseksualne, trans*, inter*, kvir i aseksualne osobe – u okviru projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode. Kroz kreativne aktivnosti ovog projekta želimo da propitamo mogućnost korištenja pozorišne, scenske i multimedijalne umjetnosti kao alata transformacije naših svakodnevnih iskustava kao kvir osoba u BiH. Paralelno uz proces građenja međusobnog razumijevanja i solidarnosti, želimo da zajednički doprinesemo građenju i vidljivosti kvir kulture i umjetnosti u BiH.

Forum teatar je kreativna igra na sceni kroz koju se rađa promjena. Kroz grupnu povezanost, stvara se sigurno mjesto za transformaciju opresije, nasilja i diskriminacije. Direktna akcija, sada i ovdje – pokretački je moto radionica. Ovo je treća od planiranih pet radionica – gdje ulazimo u finalne pripreme za izvođenje predstave, te posebno podstičemo prijavljivanje osoba koje su zainteresovane za učestvovanje u predstavi.

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na treću od pet predviđenih Forum teatar radionica, koju vode Demir Mekić i Ana Isaković. Radionica traje ukupno tri (3) dana, te podrazumijeva kreativnost, razmjenu ličnih iskustava i zajednički proces učenja o sebi i drugima u sigurnom prostoru. Radionice počinju 13. novembra sa trajanjem do 15. novembra 2015. godine. Planirani dolazak za osobe koje dolaze van Sarajeva je u četvrtak, 12.11.2015. godine. Učešće sva tri dana radionica je obavezno, kao i prijava na iste. Lokacija održavanja radionica su prostorije Udruženja Okvir, Sarajevo, BiH.

INFO: Broj učesnika/ca na treningu je ograničen. Iz tog razloga vas pozivamo da nam što ranije pošaljete vaše prijave na  info.okvir@gmail.com  najkasnije do 9.11.2015. godine. Prijavni list možete skinuti OVDJE. Za više informacija nas možete kontaktirati na broj telefona: 065 312 982, te na navedeni mail. Putni troškovi, smještaj i hrana će biti pokriveni  za sve učesnike/ce iz BiH.

Ana Isaković je pozorišna kritičarka iz Beograda. Trenutno radi u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu kao program asistent, te piše kritike za različite medije u Srbiji. Demir Mekić, sociolog i trener Teatra potlačenog, trener na temu rodne ravnopravnosti i omladinski radnik. Radi sa zajednicom kroz neformalno obrazovanje, najčešće koristeći teatar kao sredstvo. Angažovan na projektima raznih omladinskih, kulturnih organizacija  i organizacija za ljudska prava, a neke od njih su: Helsinški odbor za ljudska prava, Centar E8, ApsArt, itd..

Vaše prijave očekujemo s radošću!

 

norveskaRealizacija projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode je omogućena uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške u BiH.

Kako miriše teatar potlačenih

Kako miriše teatar potlačenih

Kako mirise

(Foto: pawelkuczynski.com)

Siguran sam da mi možeš danima govoriti o umjetnosti, citirati hiljade i hiljade autora čije si knjige pročitao, govoriti o Mikelanđelu nabrajajući sve njegove radove, spominjajući sve detalje njegovog života pa i njegovu seksualnu orijentaciju… ali, vjerujem da mi ne možeš opisati miris Sikstinske kapele, niti osjećaj koji se budi dok gledaš te besprijekorne plafone… Ovako je Robin Williams u filmu Good will hunting glumeći psihologa svom klijentu objasnio odnos teorije i stvarnog života. I ovo je scena koja mi se vrti po glavi kad krenem da razmišljam o teatru potlačenih. I kažem sebi – okay, pročitao si kako je večeras neko pretučen u gradu zbog ovog ili onog, a jesi li se stresao i zgrčio zbog nepravde koja je nekom nanesena?

I nastavljam da razmišljam o izvještačenosti, o intelektualnom licemjerstvu i pada mi na pamet davno pročitani paragraf iz Malog princa koji govori o otuđenosti odraslih. I sjećam se, tu na tom mjestu autor govori o pitanjima preko kojih odrasli žele upoznati prijatelje svoje djece, i da stvar bude i plastičnija, pitanja su koncipirana na brojevima pa onda u u cijelom ovom kontekstu ona izgledaju ovako – koliko godina ima taj tvoj prijatelj? Koliko braće ili sestara ima? Koliko mu otac zarađuje?… I prenesemo li cijelu ovu situaciju u današnji vremenski okvir vidjet ćemo kako ovo nije nešto što se zadržava na nivou jednog dječijeg romana, štaviše, mi imamo čitave obrazovne sisteme koji su formirani na davanju brojčanih odgovora, a nikako na postavljanju suštinskih pitanja.

I u kontekstu teorije i stvarnog života vraćam se na teatar potlačenih koji veže ove dvije situacije na način da izbacuje teoretsko znanje iz prvog plana, te navodi na postavljanje ključnih pitanja koja su okarakterisana saosjećanjem. Navodi na promišljanje o mirisima, dodirima, zvukovima, bojama, pokretima i u konačnici emocijama. Više to nisu samo tijela o koja se slučajno očešemo hodajući kroz gradsku gužvu. Više to nisu samo znojni ljudi čije su majice prilijepljene uz leđa i čiji vas miris štipa za nos, to postaju ljudi koji se umorni, ali motivirani vraćaju kući poslije iscrpljujućeg rada. Više to nije smrad, to je miris teatra potlačenih…

Dodir

Zamisli situaciju gdje zatvorenih očiju dodiruješ ruke svog kolege/ice, kojeg/koju dakle ne možeš da vidiš. I svi to rade, vas 15-ak, svako sa slučajno dodijeljenim partnerom. I istražuješ i opipavaš i odjednom gubiš kontakt nakon čega i dalje zatvorenih očiju moraš pronaći ruke koje si dodirivao. I u suštini nekako se snađeš na kraju i nađeš prave ruke, ali pitanje je – jesi li imao pojma da osoba s kojom godinama dijeliš prostoriju ima tako žuljevite ruke, da ima tako kratke prste i klimave zglobove koji pucketaju? To je dodir foruma potlačenih, temeljit i obazriv.

Zvuk

Tačno je da uši uvijek možeš zapušiti slušalicama i glasnom muzikom i odbijati da čuješ šta se dešava oko tebe dok prolaziš ulicom, ali, nekada će nekontrolisno urlikanje ljudi biti glasnije od muzike koju slušaš, ali tad će već biti kasno jer ćeš se naći u masi koja će te progutati bez da te išta i pita. Ljudi se oglašavaju, svuda i stalno, i nikada identično, uvijek različito, nekad tiše od najprigušenijeg jecaja, a nekad glasnije od katarzičnog urlikanja. To je zvuk teatra potlačenih.

Pokret

Ako misliš da ljude ne poznaješ onda zasigurno nikada nisi analizirao njihovo kretanje, nisi posmatrao grčevitost njihovog koračanja, nisi obraćao pažnju na njihove pognute glave ili na njihovo konstantno osvrtanje. Kretanje u prostoru nije ništa drugo nego odraz načina životnog standarda. To su pokreti teatra potlačenih.

I zato, slijedeći put prije nego li počneš govoriti o socijalnoj pravdi pozivajući se na kojekakve teoretičare, sjeti se kad si se zadnji put tresao i grčio zbog nepravde, jer – „Ako se treseš od muke na svaku nepravdu, onda si moj drug.“ – Če Gevara

Mirza Halilčević

*Tekst je nastao kao refleksija na učestvovanje u Forum teatar radionicama. Radionice su organizovane od strane Udruženja Okvir u sklopu projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode, podržanom od strane Ambasade Kraljevine Norveške u BiH.