Koračaš nesigurnim korakom i povremeno se okreneš da vidiš da li te neko prati. Nesiguran si jer je tvoje tijelo ispunjeno strahom. Razmišljaš o tome šta je ispred tebe, da li je to budućnost gdje je svako ono šta jeste, bez predrasuda ili je pak budućnost jednaka stvarnosti u kojoj živiš. Nadaš se ipak da će to što slijedi, donijeti neke promjene. Ne želiš više živjeti u sjeni drugih, prikrivajući ko si uistinu. Želiš biti ti, jer ti si ti. Živo biće si kao svi ostali na ovom okruglom kamenu. Čovjek si, isto koliko i oni, samo što ti živiš skriven od ostalih. Tvoja posebnost je u samom tebi samo što toga još nisi potpuno svjestan. Znaš da si drugačiji zato što gledaš na svijet iz novog ugla.

To ko si, ti niko ne može zabraniti. Tvoje postojanje vrijedi kao svačije. Dijete si ovog svijeta i ravnopravni stanar ove planete.

Pitaju te da li imaš prava da budeš to što jesi i ti staneš i zamisliš se. Svjestan si da imaš prava, ali preispituješ njihovu upotrebu. Prava, koja je napisao neki čiko na papiru, čine te slobodnim čovjekom bez okova društva. Pitanje da li si stvarno slobodan bez ikakvih olovnih lanaca koji te vuku ka dnu, lebdi u zraku. Pogledaš oko sebe i ne vidiš nikakve lance, dok ne shvatiš da te društvo  vuće dolje. Pokušavaš da skočiš, ali nevidljivi teg oko tvoje noge te vraća na tlo. Ponovo si skočio i nespretno si uhvatio lebdeće pitanje. Nemaš vremena da se raduješ svom dostignuću, jer pokušavaš da uhvatiš zrak koji kao da bježi od tebe.

Otkucaji srca su se vratili u normalu i sad si spreman da nastaviš ovo putovanje. Prije nego što kreneš naprijed, vratio si se nekoliko koraka unazad, prisjećajući se djetinjstva i adolescencije. Uvijek su ti govorili kako si drugačiji, od načina kako se oblačiš pa do načina kako se ponašaš. U školi su te zadirkivali, u parku su te tjerali od sebe i jedino si kod kuće bio sretan. U toplini svog doma gdje te mama dočekuje sa ručkom nakon napornog dana u školi. Čekali ste i ostatak porodice da se skupi kako biste zajedno uživali u jelu. Tata bi ubrzo nakon tebe došao, a braća i sestre bi dolazili sa zakašnjenjem. Oni su bili tvoja podrška tada, kao što su i danas. Razumijeli su da si drugačiji i nikada te nisu ismijavali zbog toga, već su uvijek bili tu za tebe čak i u trenucima kad si smatrao da ti nisu potrebni.

Ubrzo, tempo života se promijenio i ti si iz laganog koraka bio primoran da počneš trčati kako bi sustigao svijet. Život se prikazao u svom svijetlu bez prikrivanja mana i ti si postao jedan akter u njemu. S godinama si prigrlio svoju razliku koje te čini diferentnim od drugim. Ta razlika je tvoja posebnost ma šta god ti drugi govorili. Prešao si preko toga da te ismijavaju i da ne žele da budu tvoji prijatelji, dok nisi upao u novi izazov. Svakim novim izazovom, život te testira, tebe i tvoje mogućnosti, ispitujući koliko si spreman da ideš daleko za svoju ‘slobodu’.

Sada, iako te ne ismijavaju, ti nisi siguran za svoj položaj u društvu.

Vratio si se u sadašnjost, sa blagim osmijehom na licu zbog uspomena koje su dio tebe . Kažu da je sloboda mogućnost samostalnog djelovanja čovjeka, a okovi su u prenesenom značenju sputači u slobodnom mišljenju i djelovanju. Kada slobodu i okove staviš u istu konstataciju, dobiješ kontrast. Jin i Jang, crno i bijelo, dan i noć i kao novi član kontrastnih simbola dodaš slobodu i okove.

Stalno ti govore kako si slobodan čovjek jer živiš u dobu kada nema restrikcija, ali tebi nije jasno zašto onda ne možeš ponosno hodati ulicom. Zašto svaki put kada izađeš na ulicu pogledi su neminovni pratioci, a imaš takozvano pravo na to.

Nemaš lance oko sebe, ne bar one vidljive i teške, ali imaš lance društva koje ne može da ima otvoren pogled na svijet. Da li je ovo doba bez restrikcija ili možda ipak doba puno predrasuda?

Svi pričaju o tome kako nakon stoljeća konzervativnog razmišljanja, društvo je započelo novo poglavlje u kojem ne osuđuju ništa, ali ti im jednostavno ne vjeruješ. Prazna stranica je spremna da bude ispunjena novim dostignućima, ali na njoj niko ne ispisuje ono što je važno za razvoj ovog društva. Tu su samo isprazna slova koja nikome ništa ne znače i ne pričinjavaju nikavo dobro. Ti si potreban tu. Potreban si da na papirnoj podlozi napišeš svoju priču, nove poglede na svijet koje je društvo do sada primjećivalo, ali izbjegavalo da vidi. Tvoja prilika da za blistaš nikada nije bila bliža i moraš je ugrabiti.

Napiši ono što je bitno da vide, napiši ono što želiš da vide, prikaži im svoj svijet onakav kakav je uistinu i niti u jednom trenutku ga nemoj uljepšati. Shvatit će te u onom trenutku kada vide surovu realnost jer je to nešto što vuku od iskona. Čovjek će se jedino suosjećati sa drugim ako ugleda stvarnost bez primjese ukrasa i tada će mu pružiti ruku prijateljstva.

Ne želiš njihovo sažaljenje, jer ti nisi ništa nad čim bi se trebalo plakati. Tolerancija ti nije potrebna jer ne želiš da te neko trpi.  Jedino što želiš je mogućnost da budeš slobodan koliko su i oni. Više od ičega, želiš hodati ponosno uzdignute glave i znati da mjesta pod suncem ima i za tebe. Prikaži im svoju borbu i svaki izlazak na ulicu za ravnopravnost među vama, svoju svakodnevnu borbu da budeš svoj bez paravana koji društvo zahtijeva.

Olovka je u tvojim rukama i počeo si pisati. Nikada u životu nisi pisao tako brzo. Slova su se redala u riječi, a riječi u rečenice i ubrzo čitava stranica je bila ispunjena. Ponosno gledaš šta si napisao i lagano zatvaraš oči kako bi razmislio o svemu što se događa.

Čuješ mamine riječi kako ti govore da si dragocijen takav kakav si i sa osmijehom na licu vraćaš se ispisanoj stranici. Tu si ostavio sebe. Sve što ti se dešavalo od početka saznanja, napisao si. Kad si kao četrnaestogodišnjak prišao mami i rekao kako ne voliš ono što društvo nalaže i kako su tvoje šarene košulje bile glavna atrakcija u srednjoj školi.

Godine su prošle i tvoju priču su pročitali milioni. Paravni koji su dolazili u paketu sa pridjevom drugačiji, lagano su počeli da gube svoju ulogu. Biti drugačiji nije bilo veliki bauk kao nekada i pogledi su prestali biti neminovni pratioci. Život je imao na sebi glavni reflektor na sceni, ali odmah pored stajao si ti. Ti pravi ti. Prestali su te pitati da li imaš prava da budeš što jesi jer ti prava više nisu bila bitna. Samo je bio bitan trenutak kada ćeš početi da u potpunosti vjeruješ u sebe i kada ćeš smoći snage da se predstaviš svijetu u svojim pravim bojama.  Ti nisi ni crvena, ni narandžasta, ni žuta, ni zelena, ni plava, ni ljubičasta boja. Spoj si svih ovih boja i to te čini jedinstvenim, dragocijenim kako ti je mama znala govoriti. Tražio si svoje mjesto pod suncem jako dugo, možda čak i predugo, ali potraga se isplatila. Napokon možeš ponosno stajati gdje svi stoje, bez da razmišljaš šta misle o tebi. Isti ste. Bili ste isti i prije , samo što je trebalo vremena da ukloniš konzervu koja je bila oko društva. Izgledalo je nemoguće, ali ponekad upravo takve stvari su vrijedne borbe.

Imaš sasvim dovoljno vremena da se raduješ svom dostignuću i svim izazovima koje si uspješno ispunio. Čestitam ti dragocijeni čovječe šarolikih boja, uspio si i napokon  imaš svoje mjesto pod suncem, a upravo si ti razlog zašto stojiš tu. Ti si ti i nikada nemoj zaboraviti to.