Škola između redova

Škola između redova

Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.

Nadam se da će me i dalje voljeti

Nadam se da će me i dalje voljeti

Veoma je teško čuvati tajnu, taj intimni dio svoga bića. Nikada nisi siguran kome treba povjeriti nešto tako dragocjeno na čuvanje. Na svu sreću imam divne prijatelje koji su se pokazali kao odlični čuvari tajni. Moji prijatelji su uvijek tu uz mene, ali ipak ima nešto što mi nedostaje da svoju tajnu podjelim sa roditeljima.

Ja sam gej. To je strogo čuvana tajna. Do sada nisam smogao hrabrosti da im kažem ko sam, ali to namjeravam da uradim uskoro. Jednostavno je teško naći pravi način i pravu priliku za tako krupan životni korak. Ja sam svjestan činjenice da nakon svog otkrivanja ništa više neće biti isto. Često u svojoj glavi pokušavam da zamislim scenarij odvijanja stvari nakon outovanja i svih riječi kojima bih se obratio svojim roditeljima kako bi taj proces bio što bezbolniji. Mislio sam da će biti lakše, ali uvijek postoji strah da ću kod svojih roditelja izazvati bujicu osjećanja i da ćemo u afektu jedni druge povrijediti i reći nešto zbog čega bi se kasnije kajali. Ne želim da u očima svojih roditelja vidim razočaranje, bijes, bol, patnju. Ne želim da čujem rečenice poput: Ti si sramota za ovu porodicu, Ti mi više nisi sin, Za mene si mrtav. Kada živite u društvu kao što je naše na ovakve reakcije morate biti spremni. Nažalost, nivo svijesti na Balkanu nije oslobođen predrasuda koje decenijama suvereno vladaju ovim prostorima zahvaljujući naslijeđu iz prošlosti. Svi su udobno smješteni u foteljama sudije i svi su pozvani da iznose zaključke, a da nisu ni pokušali na osnovu pravih informacija formirati svoje mišljenje i uvide koliko su slijepo vođeni mržnjom. Duboka je rana nastala od oštrice vremena i teško će da zaraste. Ponekad mi se učini kao da mi majka daje signale kojima me možda i ohrabruje na sljedeći korak, ali očevo mišljenje iskrsne kao znak upozorenja i sav moj trenutni entuzijazam nestane. Ne želim da dovedem roditelje u tu situaciju gdje će optuživati sebe za moju seksualnu orijentaciju, jer to nije pozicija u kojoj bi ijedno od njih dvoje trebalo da se nađu. To su dvoje divnih ljudi koji su svoj posao roditelja obavili onako kako su oni smatrali da je najbolje i ja im ništa ne zamjeram. Zahvalan sam im za sve što su mi u životu pružili. Njihova ljubav je bila sila koja me je dovela na ovaj svijet. Pitam se da li je ista ta ljubav snažna dovoljno da prevlada i ovu malu prepreku. Jednog moraju biti svjesni: Ja sam njihov sin i voljeti ću ih i poštovati bez obzira na sve. Spreman sam i da, kada se konačno svi suočimo sa istinom, odem i kod psihologa koji će na najbolji način da odagna sve sumnje mojim roditeljima i koji će odgovoriti na mnoga njihova pitanja.

Samo jednu stvar tražim, iskrenost od roditelja. Želim da mi kažu kako me zbog činjenice da sam bio iskren i hrabar da se odlučim na ovaj korak cijene još više. Vjerovatno će naši odnosi biti malo narušeni, ali to je stvar koja se da popraviti. Želim da čujem da bez obzira na sve i dalje sam sin kojeg će voljeti i podržavati. Želim najpozitivniji mogući scenario da se ostvari. Želim suze radosnice. Ovaj teret koji godinama nosim hoću da podijelim sa voljenima. Hoću njihovo razumijevanje i njihovu ljubav. Da li mnogo tražim?

Autor: Samir Rujović

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Trougao spašavanja ~ Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba ~

 

cover manji formatPredstavljamo vam brošuru koja je inspirisana našim svakodnevnim razmjenama u toku vršnjačkog savjetovanja: Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba. Naš doprinos ovom tekstu je nastajao u toku savjetovanja, te nam je uveliko pomogao kako na sopstvenom radu, tako i u međusobnom podržavanju. Ovaj tekst je kompilacija teksta sljedećih autora/ica: JanPieter Hoogma & Teresa Tinklin (2000), Lynne Namka (2004), kao i aktivista i aktivistkinja Udruženja Okvir. Brošura se sastoji od opisa uloga u Trouglu (uloga Žrtve, uloga Progonitelja/ke, uloga Spasitelja/ke, sa osvrtom na dinamiku trougla spašavanja i nagrade trougla). Jako bitan dio brošure obrađuje načine kako osobe uče uloge, te vještine za svaku od uloga pri izlasku iz trougla spašavanja i načine zdrave podrške.

Paralelno sa međusobnom edukacijom i treninzima, psihološko savjetovanje smo počelei u februaru 2014. godine – što radimo i danas. Brošura je nastala kroz psihološka savjetovanja i međusobnu podršku koju pružamo jednei drugima. Kroz ova iskustva uviđamo visoku potrebu da radimo na dizanju svjesnosti o nasilju s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi i u različitim sferama života. Jednako bitno polje našeg rada je upravo i internalizovano nasilje i nasilje unutar erotskih/partnerskih/prijateljskih odnosa. Cilj nam je da osnažimo jednei druge i da zajednički transformišemo proživljena negativna iskustva te radimo na pronalaženju afirmativnih mehanizama za dalji lični razvoj; ukratko, da svaka osoba pronađe i gradi sigurnost u sebi. Vjerujemo da svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i slobodno izražavanje, kao i na podršku da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima i potencijalima. To je i poenta i namjena ove brošure koju objavljujemo.

Zašto je trougao spašavanja bitan?

Prirodno učimo načine kontrolisanja naše okoline kako odrastamo. Ovo uključuje razvijanje šablona ponašanja koje koristimo da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ovo nije negativan proces – svi naši šabloni su razvijeni iz pozitivnih razloga, možda da nas zaštite od nečega ili da nam dopuste da preživimo određenu situaciju. Međutim, osobe se često nastave ponašati po određenim šablonskim načinima iako više nije konstruktivno ili prikladno tako se ponašati, te nisu svjesne da to rade. Trougao spašavanja opisuje uobičajene šablone koje smo možda naučili da nam pomažu da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ova brošura opisuje te šablone i na koji način se vežu međusobno. Shvatajući trougao spašavanja će ti pomoći da postaneš više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće. Svjesnost o tvojim šablonima je prvi korak da ih promijeniš.

Brošuru (pdf) Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba možete preuzeti OVDJE. Ako želite printanu verziju – navratite u Okvir ili nam se javite da vam pošaljemo.

PREUZMI BROŠURU

Upoznavanje dinamike trougla spašavanja će ti pomoći da radiš na odgovornosti prema sebi i da se brineš o sebi, te da lakše prepustiš drugim osobama da se brinu o sebi i budu odgovornei za sebe.

Jedan od osnovnih principa savjetovanja je da je svaka osoba odgovorna za sebe. Ako ti nešto treba, tvoja je odgovornost da pitaš za to ili tražiš. Ako osjećaš da ne želiš nešto da uradiš – možeš reći NE. Da je svako/a odgovoran/a za sebe je jako oslobađajuće: za vrijeme terapije, savjetovanja, kroz druženje i u odnosima i vezama. Ako je svaka osoba odgovorna za sebe i ako osjećaš da se možeš osloniti na njih, i kada ih pitaš šta im je potrebno i ako kažu ‘ne’ ako žele – tada ne treba da brineš da li i kako tvoje ponašanje utiče na njih i možeš nastaviti biti ti. Kroz upoznavanje dinamike trougla spašavanja ćeš postati više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće.

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

“ Only the wounded healer can truly heal. ” Carl Gustav Jung

Napisaću svoju priču o iskustvu LGBT*IQA savjetovanja, kroz koje sam prošao u Udruženju Okvir.

Imam 23 godine, student sam završne godine na katedri za psihologiju. Još krajem osnovne škole se javila želja za izučavanjem psihologije. Iz sadašnje introspekcije, od početka su kod mene pristuna dva momenta u ljubavi prema psihologiji. Prvi, istraživački dio, naučnik u meni, koji želi istražiti šta motiviše i pokreće čovjeka, na koji način funkcioniše, od čega je satkan i šta ga to sve oblikuje. Drugi, terapeutski dio mene, koji želi razumjeti ljude i njihove ranjivosti, strahove i boli, koji želi saosjećati sa njima, pružiti im podršku i utjehu. Šta pokrene u jednom petnaestogodišnjaku terapeutsku stranu, kada treba da bude bezbrižan i zanima se za mladalačke stvari. Koga želi popraviti i razumjeti? Sebe? Bliske osobe koje povrjedjuju? Čitavo društvo koje progoni i zlostavlja sve što je drugačije i van njihove norme?

Govor_AudreMedjutim, na fakultetu nas nisu učili kako da volimo sebe, razumijemo, prihvatimo, zaliječimo. Nakon završetka prve godine studija, krećem na ličnu psihoterapiju, u kojoj sam , sada već, tri godine. Otvaraju se mnoge traume, neke i zacjeljuju,a izmedju ostalih i one koje su vezane za moj seksualni identitet. Kao gej muškarac u BiH, doživio sam razne oblike nasilja u porodici, školi, ulici pa i na fakultetu. Zbog specifičnosti i kompleksnosti traumatskih iskustava kao queer osobe, odlučujem se krenuti i na LGBT*IQA savjetovanje, koje je pokrenulo Udruženje Okvir. Azra, jedna od članova/ica tim Okvira i osoba koja radi savjetovanje, me je obavjestila da su pokrenuli savjetovanje i da mogu da počnem ako želim. Pored raznih otpora koje sam imao, odlučujem se da dođem. Izrazio sam želju da bih volio da radim savjetovanje zajedno sa Azrom, kao i sa Belmom, isto jednom od članica Okvir tima i osobom koja radi savjetovanje. Sada vidim koliko mi je kroz taj izbor strukture savjetovanja zaista trebalo podrške i razumjevanja, prostora koje ću doživiti kao sigurno i mjesto gdje neću biti ismijan, zlostavljan ili odbačen.

Pišući ovo, prisjećam se prvog razgovora sa Azrom i Belmom. Želio sam da ispričam cijelu svoju priču. Sve ono što se čovjeku godinama zguti i što godinama nije prestajalo. Sada je tu, otvoreno i izgovoreno, priznato sebi i drugima. Pričao sam ritmom disanja žrtve koju progone i koja bježi, pognute glave, osjećajući stid i krivicu. U psihologiji to definišemo kao internalizovani stid, internalizovanu homofobiju a to je ono kada nasilnici učine da se stidiš za sve ono brutalno što su oni uradili, a za šta sami ne nalaze način da se nose sa svojim zločinima. Da, zločinima iz mržnje. U savjetovanju sam naučio imenovati stvari pravim imenom. Ono što sam ponio sa prve seanse, nosio sam kroz sve ostale do danas. Prvi put sam osjetio da sam viđen ja, ono što jesam, i pri tom doživljen kao hrabar što sam tu i dijelim svoje iskusutvo. Napokon! Istinsko razumjevanje, podrška, brižnost su tu! Kroz razmjenu zajedničkih iskustava i podršku – rasli smo zajedno, u savjetovanju. Lične granice, najsuptilniji i najbrutalniji oblici nasilja u porodičnim/partnerskim/prijateljskim odnosima, internalizovana homofobija ali i načini brige, zaštite i odgovornosti prema sebi, su procesi koje sam učio i kroz koje sam prolazio zajedno sa Belmom i Azrom u narednih sedam mjeseci savjetovanja i psihološke podrške, ali i koje danas učim i usavršavam. Sada je doživljen taj terapeutski dio petnaestogodišnjaka, ali sa druge strane saosjećanja.

Posebnost LGBT*IQA savjetovanja za mene predstavlja specifična i slična problematika sa kojom se susreće većina nas kao queer osoba. Kroz zajedničku razmjenu priča o bolnim traumama zbog nasilja i diskriminacije ali i podršku i brigu koju dajemo jednie drugima, našao sam svoj put iscjeljenja i svoj put otpora. Nakon što sam kroz taj proces naučio da dajem legitimitet svojim osjećanjima, da dajem saosjećanje sam sebi, nakon što sam naučio da zagrlim i volim sebe ovakovog kakav jesam, vratio sam se na taj brižni i empatični dio mene. Taj dio mene sada počinje da daje podršku i saosjećanje drugima – gdje sam i sam počeo raditi LGBT*IQA savjetovanje za druge.