Prihvaćen / Šifra: Prihvaćen

Prihvaćen / Šifra: Prihvaćen

UVOD

Šta je potrebno duši da prihvati svoje tijelo? Da prihvati i vidi razlike između drugih. Da se pogledamo u ogledalo i kažemo: „To sam ja?“ Sve to, svako od nas proživljava u drugačijem periodu života. To vrijeme je došlo za jednog dječaka imenom Alan.

PRIHVAĆEN

 Rano djetinjstvo. Alan je krenuo u vrtić. Prvi dan mu je bio težak. Nije mogao prihvatiti činjenicu da će biti odvojen od svojih roditelja. Plakao je, derao se, vrištao svom silom samo da ostane s njima. Znajući da neće ostati s njima, mali Alan se skrivao u uglovima sobe, daleko od druge djece. Prolazio je dan za danom. Alan je uvijek bio zatvoren i ostavljen sam. Kasnije, Alan se sprijateljio. Bio je ponosan i nije mogao vjerovati da bi neko, kao cura koju je upoznao, mogao da ga učini toliko sretnim. Djevojka se zvala Ajla. Smeđa i kovrdžava kosa, velike zelene oči buljile su u njega dok su pričali. Brzo su postali prijatelji i skoro nikad se nisu rastavljali. Počinjala mu se sviđati, ali opet ništa više. Uvijek se pitao: „Šta je ovo što mogu osjećati? Zašto je to ništa?“. Dani su prolazili i Alan i Ajla su bili zajedno. Čak su igrali barbikama zajedno. „Koji dječak se danas igra sa barbikama? To je jako neobično za dječaka.“- to je ono što su ostala djeca osim Alana i Ajle mislili. Jednog dana, Alana i Ajlu su razdvojili, Alan je stavljen kod drugih dječaka kako bi se mogao igrati s njima autima i robotima. Oboma je to bilo uznemiravajuće i Alan nije htio da se opet odvaja od onih koje voli. Da, Alan je volio Ajlu. Razdvojeni, gledali su jedno u drugo, pričajući samo dušama. Mali Alan, dok se igrao sa drugim dječacima, sprijateljio se sa dječakom imenom Edin. Edin je bio dječak koji nikad nije odustajao od stvari koje je započeo. Tako, nikad nije odustajao od njihovog prijateljstva. Nakon tog dana Alan i Edin su postali dobri prijatelji. Kroz dane provedene s Edinom, Alan je osjećao nešto neobično. Osjećao je nešto što nije mogao zamisliti. Odjednom je počeo osjećati nešto prema Edinu. Prema dječaku koji ga nikad nije lagao ili izdao. Alan je bio sretan s njim. Osjećao bi nešto u grudima što nikad prije nije osjećao. Ni sa mamom, ni tatom, čak ni Ajlom. Želio je zagrliti Edina i nikad ga pustiti. Od dana kada se Alan suočio s tim, Alan je bio izgubljen. Svaki dan Alan se bojao svega što se dešavalo, ali nije mogao to da objasni. Danas znamo šta je osjećao. Osjećao se čudno u tom periodu koji je došao rano u njegov život. Period propitivanja sebe. Propitivanje svoje seksualnosti. Alan se osjećao drugačiji od drugih, kao što je uvijek i mislio da jeste, pa je prekinuo sva prijateljstva i opet se zatvorio od drugih, skrivajući se u mračnim uglovima i odbacivao svijet od sebe. Kako su godine prolazile Alan je odrastao. Krenuo je u osnovnu školu. U osnovnoj školi se uglavnom ružno osjećao. Bio je nasilnik prva četiri razreda jer nije znao šta mu se zapravo dešava. Maltretirao je drugu djecu i nije imao prijatelja. Peti razred je također bio težak ali opet olakšanje. Napokon se smirio i iznenada sve prekinuo. Upoznao je neke ljude koji su ga motivisali dalje kroz razrede. Kada je prolazio peti razred počeo je da se osjeća skroz drukčije. Ulazeći u dvanestu godinu pubertet mu je bio za nogama. U tim godinama otkrio je internet i Youtube. Pubertet i internet? Tu je sve počelo.

Kao što svi znamo, danas na internetu možemo naći mnoge stvari uključujući i odjeljak LGBT. U 2012 kada je Alan imao dvanaest godina, LGBT dio nije bio toliko popularan. Alan je znao istraživati po internetu i pisati “Sviđaju mi se dečki ali ja jesam dečko!”. Nažalost u tim godinama nije mogao znati ništa više nego saznati da su ljudi kao on zvani homoseksualci ili u toj situaciji gejevi. Mogao je također vidjeti da tu postoji mnogo mržnje od strane drugih ljudi. Alan je bio uplašen. Vidio je pogrešnu stranu toga što je gej i osjećao se tužno i slabo zbog svih tih homofoba. Alan je istraživao i našao temu zvanu “Izlaženje iz ormara”. Ta tema nije bila toliko aktuelna tad ali čim je vidio temu, želio je nekome reći to jest želio je “izaći iz ormara”. Kada je, 2012, Alan došao u razred odlučio je to reći svojoj “dobroj” prijateljici da je osjećao nešto neobično i da je gej. Ona se zvala Selma. Selma je bila cura kojoj je Alan mogao vjerovati u bilo kojem trenutku. Imali su mnogo tajni zajedno dok se jedna stvar nije desila. Njegov izlazak “iz ormara”. Kada je Alan priznao Selmi, ona je novu informaciju rekla svima kome je mogla. Alan se bojao zbog stvari koje je vidio na internetu. Ta informacija se širila sve više dok čitava škola nije saznala. Kako su dani prolazili, Alan se osjećao otvoreno s drugima i nije se više skrivao. Izjašnjavajući se kao gej, njegov je život postao težak ali Alan je znao, ako prođe kroz to teško vrijeme da ga ništa neće zaustaviti. Ali jedna stvar je Alanu odvlačila misli, šta će njegovi roditelji misliti o činjenici da je gej. Alan je tu informaciju zadržao za sebe jer se bojao samog sebe, bojao se da su mu roditelji homofobi. “Ne hvala.”- u tom trenutku Alan je napravio veliku grešku koje još nije bio svjestan. Na kraju šestog razreda Alan je naišao na neke loše stvari. Prvo, njegova nastavnica je zvala njegove roditelje da popriča s njima. Dan prije toga, Selma je nagovarala Alana da prizna mami. Alan je poslušao Selmu. Priznao je svojoj mami. Mama mu je u to vrijeme bila podrška govoreći mu: “Sine, razumijem tvoje trenutno stanje i prihvatam ga, ali moraš to sakrivati od drugih. Ne smiješ to nikome govoriti jer ljudi u ovoj zemlji ne znaju šta znači biti drukčiji.” Alan je znao da je napravio nesto loše. Čitava škola je već znala za to. Kada je došao dan za Alanove roditelje da dođu u školu, Alan se bojao kako će reagirati. Nastavnica je rekla Alanovim roditeljima da je gej i nije mogla više izdramarizirati priču. “Zabrinuta sam za Alana, neko bi ga mogao istući ili još gore ubiti. Ja mislim da bi se trebao smiriti i sakriti tu stvar od drugih.” Alan je vidio mamino lice i vidio je velika crvena slova na njenom čelu “razočarana i ljuta”. Kada su došli kući, Alan je znao da će se nešto loše desiti. Taj dan je i njegov otac saznao da je gej i od tog dana Alan i njegovi roditelji nisu bili u dobrim odnosima. Iz razloga što ga nisu mogli prihvatiti kao geja derali bi se na njega i verbalno bi ga zlostavljali. Oduzeli su mu kompjuter, Facebook i mobitel. Nije imao dozvoljen izlazak sa prijateljima. Alan se bojao kada je vidio reakciju svojih roditelja, znao je da nema nizašta živjeti ako nema istu ljubav od svoje mame kao što je imao kada je bio dijete. Opet se zatvorio. Pao je u depresiju. Osjećao se jadno, tužno, čak je i razmišljao o samoubojstvu. Plakao bi po čitav dan i molio bi Boga da mu pomogne. Ali Bog nije bio na njegovoj strani u to vrijeme. Padao je u depresiju sve dublje dok nije dotaknuo dno. U tim trenutcima Alan je zaboravio šta znači biti sretan. Kad bi čuo neku šalu ili kad bi ga neko nasmijao, on bi se nasmijao svojim tijelom ali njegova duša bi plakala i vrištala. To nije htio da pokaže drugim ljudima. Drugima je htio pokazati kako je sretan i kako nema problema u životu. Nikome nije spomenuo svoju situaciju. Mali Alan je bio izgubljen. Pao je u tamu. Sijalica iz koje je zračilo svjetlo sreće se razbila i jedino sa čime se mogao smijati jeste bila tužna i sramotna sijalica koja je svijetila najviše. Nije htio da ima prijatelje. Samo je htio biti sam da može razmisliti o svemu. Vrijeme je prolazilo kako je Alan razmišljao o stvarima. U njegov je život došao jedan momak koji se zvao Ismar. Ismar je bio gay, ali svoju seksualnost nije spominjao. Dok su bili zajedno, pričali bi o stvarima koje niko nije mogao shvatiti. Alan je osjetio nekakvu vezu među njima. Nije očekivao da će Ismar biti neko ko će mu puno značiti u životu. Išli su zajedno u osnovnu školu. Upoznali su se bolje kada su pričali o igricama za koje nisu znali da obojica igraju. Nakon svih dana igranja i pričanja sa njim, zbližili su se i formirali prijateljstvo za koje je Alan znao da ce trajati vječno. Ulazeći dublje u Alanov život; Alan je jedan dan izlazio iz škole i odjednom je čuo glas grupe momčića koji su govorili : “ Pogledajte onog pederčića! Hajmo ga istući!“. U trenutku kad se Alan okrenuo za glasom, osjetio je udarac u stomak i pao je na pod. Tukli su ga sve dok nije zaplakao. Dani i dani su prolazili, Alan je bio tučen i nije mogao da vidi svjetlo na kraju tunela. Nije vidio ni jednu pruženu ruku od drugih koja bi ga spasila od problema. Jednom kad se vraćao iz škole prišla mu je ta ista grupa, tukla ga i verbalno zlostavljala. U djeliću vremena u grupu je uskočio jedan dječak koji se borio za njega i rekao je: “Prestanite ga tući! Zašto to radite!?” (obraćajući se Alanu) “Bježi odavde malac, trči!“. Alan je pobjegao. Kasnije se saznalo da je taj dječak bio brat od jednog od nasilnika. Čim je Alan došao kući, sjeo je za stol da jede i počeo je da plače ispred hrane. Mama mu je prišla i upitala ga: “Šta je bilo?!“ – Mali Alan je odgovorio: “ Mama, oni mene tuku.“ – Alanova mama i tata su bili zabrinuti za Alana u vezi te situacije i odmah sutradan su otišli u školu da popričaju sa njegovom razrednicom. Roditelji nasilnika su bili kontaktirani i morali su istog trena doći u školu. Oni su razgovarali i njihovi roditelji su bili obaviješteni o događajima. Idući dan, pun trauma, Alan je izlazio iz škole i bio je iznenađen da ga niko nije čekao ispred školske ograde. Niko ga nije došao udariti. Niko nije došao da tuče malog Alana. Osjećao se slobodno u toj situaciji ali ipak traume su ostale. Nikad nisu nestale. Svaki put kad bi ga tukli, Alan bi se sve više i više bojao. Nakon što je to sve završilo, nije mogao da vjeruje da će biti tako slobodan da će moći iz škole izlaziti kao i ostala djeca. Alan nikad nije zaboravio momka koji mu je pomogao. Osmi i deveti razred su mu bili olakšanje jer je bio otvoren i niko ga nije tukao. Jednog dana, Alan je htio da opet priča sa roditeljima u vezi toga što je gej. Sve se samo pogoršalo. Opet ga nisu prihvatili. On bi plakao i plakao. Teška depresija ga je pokopavala u zemlju. Osjećao se napuštenim i nije znao kako da izađe iz takve situacije. Kad je završio deveti razred, Alan se pozdravio sa svojim “prijateljima” i izgubio ih je puno. Došlo je vrijeme kada je Alan trebao biti prihvaćen u medicinsku školu. Alan nije htio da bude doktor kao što nije htio da svira klarinet u muzičkoj školi. Napustio je muzičku školu. Alan je uvijek htio da bude plesač te da svira klavir u muzičkoj školi. Bio je prisiljen da bude doktor. Znao je da nikad neće uživati u onome što mu je odabrano da uči. Bio je prisiljen u svakom trenutku svoga života.

Alan se uspio upisati u medicinsku školu. Pronašao je nove prijatelje a ujedno je i sreo stare! Bio je to njegov prijatelj Jasmin iz osnovne škole. Bilo mu je drago da je imao kraj sebe nekog ko je bio drukčiji ali na svoj način. Jasmin je bio dječak koji nikad nije volio ono što su drugi voljeli. Imao je nešto svoje što je volio i za šta su mnogi mislili da je uvrnuto a to jeste da je učio jevrejsko pismo. Alan je ugledao inspiraciju i život u njemu. Poštovao ga je i nikad mu nije nanudio dok su ga sa druge strane ostali maltretirali. Od verbalnih do fizičkih načina. Alan je znao kako se on osjećao te je stao uz njega. Nisu izlazili vani niti djelili priče ali su sigurno vjerovali jedno drugome.U školi, Alan je sjeo sa jednim momkom kojeg nikako nije poznavao. Kako su dani prolazili, pričali su i dobro se upoznali. Momak se zvao Kenan. Alan je osjetio prihvatnost sa njegove strane i ubrzo mu je rekao da je gej. Kenan ga je u potpunosti prihvatio i čak mu je rekao da će ga braniti u bilo kakvim situacijama. Ako bi ga iko napao, Kenan bi mu pomogao i ne bi dopustio nikome da priđe. Alan je bio zahvalan. Ali opet, Alan je napravio veliku grešku tako što je tu informaciju rekao čitavom razredu. Ubrzo je cijela škola saznala za to. Imao je opet iste strahove. Roditelji su bili pozvani sa strane profesorice. Objasnila je šta se dešava. Kad su Alan i njegovi roditelji došli kući, problemi su se još više pogoršali. Njegova mama je počela da plače i vrištala je govoreći: “Bože molim Te, uzmi me. Ne želim da živim sa ovim u svome životu. Ne želim da ja budem ta koja pati.“- Alan je bio preplašen i osjećao se odvratno. Govorio im je da ga ne razumiju jer su mu oni govorili: “Prolaziš kroz fazu života u kojoj su se svi osjećali tako“. Alan im je nastavljao govoriti da on nije on u njihovom okruženju i da nikad nije bio otvoren prema njima. Prema njima je bio pravi momak koji je pokušao da sakrije sve gej stvari od njih. Roditelji nisu mogli da razumiju šta je on govorio. Poslušali su ga do kraja no ipak nisu mu dali da bude onakav kakav jeste. Alan se tog dana osjećao suicidno. Roditelji nisu znali da su mogli da izgube svoje dijete istog dana. Alan je bio depresivan i nije više ništa mogao osjećati osim tuge. Htio se ubiti. Htio je da završi svoj život najbrže što je mogao. Roditelji nisu ni zamišljali o čemu je on razmišljao. Nisu htjeli pitati za njega niti provjeriti ili popričati s njim da li je sve uredu. Ostavili bi ga kada ih je najviše trebao. Mjeseci su prolazili kako Alan nije bio prihvaćen od strane svojih roditelja. Na početku 2016 godine, Alan je htio počiniti samoubistvo u kojem nije uspio. Nije se mogao ubiti. Nije mogao završiti svoj život. Alan je bio zatvoren i nije vidio nikakvo drugo rješenje. Tako prebijen, sjedio bi i plakao. Plakao je sa svom svojom moći i molio je Boga da mu pomogne. Molio je Boga da mu da neku osobu koja će ga podržavati i koja će mu uzdići samopoštovanje. I tako, jednog dana je kontaktirao jednog momka preko aplikacija napravljena pravo za gejeve da se sastanu a i kasnije da budu zajedno. Dok su njih dvojica pisali, Alan se osjećao opuštajuće. Momak je sa njim pričao tako otvoreno. Alan je napokon ugledao svjetlo na kraju tunela. Odjednom se osjećao dobro. Osjećao se dobro jer je mogao voljeti onog koga je on htio. Momak se zvao Eman. Eman je bio momak koji ga je držao živim. On je bio taj koji je uspio da popravi Alanovu sijalicu sreće. Njih dvojica su bili veoma sretni. Eman je bio iz Italije. Obojica su znala da žive prilično daleko jedno od drugih ali ih to nije zaustavljalo. Slali bi jedan drugom poruke, pričali preko Skajpa. Eman je Alanu čak kupio i poklon! Kupio mu je prsten. Prsten mu nije mogao stati na prst pa ga je nosio kao privjesak za ogrlicu. Nikad je nije skidao. Podsjećao bi ga na sreću i na Emana. Alanova želja je bila ispunjena. Dobio je anđela koji ga je držao visoko. Jedan momak mu je promjenio život. Jedan momak ga je volio. Jedan momak je bio u njegovom srcu. Svaki dan su pisali a nekad bi i pričali na Skajpu. Pričali bi puno o stvarima koje su samo njih dvojica mogli razumjeti. Eman je bio jednistven jer je bio oksigen kojeg je Alan udisao. Nije mogao da vidi život bez njega. Zajedno su se voljeli. Eman nije vjerovao u ljubav jer se bojao ako izgubi tu neku osobu da će plakati i da to nikad neće moći preboljeti. Alan je također tako mislio. Imali su mnogo zajedničkih stvari. Mnoge stvari su bile jednake. Pošto Eman nije vjerovao u ljubav, jagodu je koristio kao simbol ljubavi. Koristili bi emotikon jagode kao sinonim za “Volim te”. Alan je volio Emana i uvijek je molio Boga da njih dvoje zajedno žive sretan i miran život. Trebao mu je neko kao Eman i htio ga je zadržati. Htio je biti živ. Htio je da bude tu za neku osobu ujedno da ta osoba njega jednako voli. Eman mu je bio neko veoma važan. Smijali bi se na svaku poruku koju bi poslali jedno drugome, pričali bi o stvarima koje su se desile tokom cijelog dana. Podržavali su jedno dugo u bilo čemu. Alan je pronašao mir u njemu. Pronašao je relaksaciju. Bio je vemo sretan što je upoznao Emana. Eman je bio stidljiv, mraljiv i bio je čudan na svoj način. Puno je volio crtati. Imao je svoje neke svari koje su samo on i Alan voljeli. Nekad bi bio “neprihvaćen” od strane prijatelja ali Alan je bio tu uz njega. Alan je uvijek bio tu za njega iako su bili na stotine kilometara rastavljeni. Jednom su imali razgovor o tome da ne trebaju da lažu jedno drugome. Da uvijek kažu istinu jedno drugome i da ništa ne sakrivaju. 3 mjeseca su prošla od tog razgovora. Alan se je zabrinuo za Emana jer je bio uvijek pod velikim stresom ili zbog škole ili familije. Upitao ga je zašto je takav, zašto je uvijek pod stresom. “Zašto ne pokazuje ljubav kao prije?” (Zamislio je Alan dok nije bio spreman za sljedecu poruku). Eman mu je rekao da je izašao sa jednim likom koji je bio gej. Eman nikad nije izašao sa nekim ko je gej. Eman nikad nije znao nekog ko je gej uživo niti je ikad dodirnuo takvu osobu. Problem jeste bio to što je Eman izašao sa tim momkom mjesec nakon razgovora. Eman to pred Alanom nije ni spomenuo. Alan je pao u stres. Bio je šokiran! Obojica su se pozdravili završavajući sa emotikonom jagode. Dok su bili u mjesecu rastanka, Eman je dobio poruku od Alanovog brata. U poruci je pisalo: “ Dragi Emane. Molim te prestani pričati sa Alanom. To je krivo i trebao bi prestati. Ja pokušavam zaštititi svog brata. Ako ne prestaneš pričati sa njim, moji roditelji i ja ćemo kontaktirati tvoje roditelje i stvoriti ćemo ti problem u životu. Nadam se da ćes odabrati ispravno i pametno se riješiti ove situacije.”Alanov brat je bio veoma homofobičan u to vrijeme. Nije ga mogao prihvatiti kao gej osobu. Bio je protiv njega i Emana. Rekao je svojoj mami ko je Eman i njihova mama je regovala veoma loše. Alan je bio u velikim problemima. Mama je objasnila situaciju njihovom ocu. Otac nije bio nikad ovoliko ljut. Alan je bio malen poput mrava prema njima. Bio je tretiran kao gnjida. Nije mogao da se bori za svoja prava kao i uvijek jer je imao samo 16 godina. Sve što je htio je bilo da ga roditelji prihvate, ali to nije prošlo tako lagano. Otac bi ga verbalno zlostavljao. Ne bi ga puštali izvan pogleda. Alan je već počeo da razmišlja suicidalno. Ljudi kao njegovi roditelji, homofobi, ne znaju kako se boriti sa nekim ko te treba najviše podržati. Boriti se sa svijetom te ujedno i trčati od njega. Da se u isto vrijeme i smije tako da neko ne bi pomislio da nešto nije uredu. U tom dijelu života Alan je bio veoma depresivan. Plakanje je bilo jednini način za njega da se osjeća dobro jer mu je osjećaj koji mu je pritiskao pluća otpuštao dok su mu se suze spuštale niz lice. Alan je jednom pisao sa jednim prijateljem. Alanov otac je pojurio u sobu i uzeo mobitel od Alana. Provjerio je sve privatne stvari od Alana. Roditelji su mu opet izgovorili svašta u lice. Dok su to radili nisu znali da gube svoje dijete sve više i više. Nisu znali da je Alan bio na kraju zgrade ili na stolici i imao konopac oko svoga vrata. Alan je taj dan bio još više depresivan. Nije znao kako da se popravi niti je mogao ikog da pita za pravu pomoć.Danas, Alan je razbijena čaša koja je zaljepljena nazad. Sve što mu treba da mu se prebije srce jeste samo jedan kucanj. Svaki dan se nada da će ga jednom roditelji prihvatiti kao da je to jedina stvar koja mu treba. Ali, možda je prekasno za njega. Možda nikad nije ni znao pravu sreću. Nikad nije znao sta je značilo za dušu da prihvati svoje tijelo. Nikad nije znao kakav je pravi zagrljaj oca ili majke koji je tako puno želio. Zagrljaj koji je značio “ Sve je uredu. Ti si normalan. Svi smo mi normalni i sve što se dešava treba da se desi. Sve će da bude uredu.”- Mali Alan nije znao za poljubac koji je podsjećivao na slobodu. Sve što je Alan htio jeste da ga roditelji prihvate ali njegovo putovanje je završilo. Prvom prilikom kad je Alan bio tužan, srce mu je prsnulo. Skliznuo se je sa kraja zgrade. Pao je sa stolice.

PORUKA

Ovom pričom, čovječe, nadam se da si shvatio da ne bi trebao obraćati pažnju na druge ljude. Ti si ti i to niko ne može promjeniti. Budi onaj ko jesi i pronaći ćeš ljubav zasigurno.Vjeruj u sebe i razmisli šta radiš jer može da dođe do loših posljedica. Nemoj brzati sa tim da misliš da trebaš reći drugima ko si. Daj vremena da oni tebe sami istraže. Onaj ko te stvarno bude najviše istraživao znaće se za njega ili nju. Nemoj da praviš iste greške koje sam ja pravio. Ako znaš da tvoji roditelji nisu toliko dobri, drži stvari za sebe i ne puštaj dok god ne budeš znao da si sam svoj i da možeš da brineš sam o sebi i da sam riješavaš probleme. Puno ljudi prihvata LGBT prava ali i puno njih ne prihvata. Molimo se da u životu imaš one koji te prihvataju. Molimo se da ćeš biti uspješan. Dijeli ljubav. Dijeli sreću. Dijeli svako dobro koje možeš. Uvijek se smij i nikad ne prestani. Ovom pričom, roditelji, nadam se da ste shvatili da trebate da poznajete svoje dijete, grlite češće i da budete tu u svakom momentu za njega ili nju. Nikad nećete znati kroz kakvu bol prolaze osobe kao Alan. Možda je sada teško, ali kasnije, kad se budete kupali u svojim suzama, kad budete plakali jer se ona ili on više ne smije, upitajte se zašto? Zašto je vaše dijete samo i zašto se više ne smije kao prije? Zašto je tako umorno svaki dan? Ovakvi ljudi također imaju osjećaje. Ne dopustite da ti osjećaji sretnu svjetlo od gore.

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Škola između redova

Škola između redova

Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.

Nadam se da će me i dalje voljeti

Nadam se da će me i dalje voljeti

Veoma je teško čuvati tajnu, taj intimni dio svoga bića. Nikada nisi siguran kome treba povjeriti nešto tako dragocjeno na čuvanje. Na svu sreću imam divne prijatelje koji su se pokazali kao odlični čuvari tajni. Moji prijatelji su uvijek tu uz mene, ali ipak ima nešto što mi nedostaje da svoju tajnu podjelim sa roditeljima.

Ja sam gej. To je strogo čuvana tajna. Do sada nisam smogao hrabrosti da im kažem ko sam, ali to namjeravam da uradim uskoro. Jednostavno je teško naći pravi način i pravu priliku za tako krupan životni korak. Ja sam svjestan činjenice da nakon svog otkrivanja ništa više neće biti isto. Često u svojoj glavi pokušavam da zamislim scenarij odvijanja stvari nakon outovanja i svih riječi kojima bih se obratio svojim roditeljima kako bi taj proces bio što bezbolniji. Mislio sam da će biti lakše, ali uvijek postoji strah da ću kod svojih roditelja izazvati bujicu osjećanja i da ćemo u afektu jedni druge povrijediti i reći nešto zbog čega bi se kasnije kajali. Ne želim da u očima svojih roditelja vidim razočaranje, bijes, bol, patnju. Ne želim da čujem rečenice poput: Ti si sramota za ovu porodicu, Ti mi više nisi sin, Za mene si mrtav. Kada živite u društvu kao što je naše na ovakve reakcije morate biti spremni. Nažalost, nivo svijesti na Balkanu nije oslobođen predrasuda koje decenijama suvereno vladaju ovim prostorima zahvaljujući naslijeđu iz prošlosti. Svi su udobno smješteni u foteljama sudije i svi su pozvani da iznose zaključke, a da nisu ni pokušali na osnovu pravih informacija formirati svoje mišljenje i uvide koliko su slijepo vođeni mržnjom. Duboka je rana nastala od oštrice vremena i teško će da zaraste. Ponekad mi se učini kao da mi majka daje signale kojima me možda i ohrabruje na sljedeći korak, ali očevo mišljenje iskrsne kao znak upozorenja i sav moj trenutni entuzijazam nestane. Ne želim da dovedem roditelje u tu situaciju gdje će optuživati sebe za moju seksualnu orijentaciju, jer to nije pozicija u kojoj bi ijedno od njih dvoje trebalo da se nađu. To su dvoje divnih ljudi koji su svoj posao roditelja obavili onako kako su oni smatrali da je najbolje i ja im ništa ne zamjeram. Zahvalan sam im za sve što su mi u životu pružili. Njihova ljubav je bila sila koja me je dovela na ovaj svijet. Pitam se da li je ista ta ljubav snažna dovoljno da prevlada i ovu malu prepreku. Jednog moraju biti svjesni: Ja sam njihov sin i voljeti ću ih i poštovati bez obzira na sve. Spreman sam i da, kada se konačno svi suočimo sa istinom, odem i kod psihologa koji će na najbolji način da odagna sve sumnje mojim roditeljima i koji će odgovoriti na mnoga njihova pitanja.

Samo jednu stvar tražim, iskrenost od roditelja. Želim da mi kažu kako me zbog činjenice da sam bio iskren i hrabar da se odlučim na ovaj korak cijene još više. Vjerovatno će naši odnosi biti malo narušeni, ali to je stvar koja se da popraviti. Želim da čujem da bez obzira na sve i dalje sam sin kojeg će voljeti i podržavati. Želim najpozitivniji mogući scenario da se ostvari. Želim suze radosnice. Ovaj teret koji godinama nosim hoću da podijelim sa voljenima. Hoću njihovo razumijevanje i njihovu ljubav. Da li mnogo tražim?

Autor: Samir Rujović