Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Dum-dum. Dum-dum.

Točak tlačenja koji mrvi pred sobom sve manje od njega sa nakalemljenim zupčanicima koji mrve pred sobom još manje. Vizija koja mi se stvori pred očima kad mi neko zatraži da mu opišem naše društvo. Nije li to ploča prema kojoj se pleše prethodnih dvadeset i kusur godina? Tlače se i napadaju slabiji, udruže se jači pa nas propisno istamburaju, durimo se u ćošku besni u masnicama, čekajući priliku da postupimo isto?

U više priča u “kvir ključu” dominira vapaj skrajnutih homofobičnoj, kavge žednoj, ratom iznemogloj i siromaštvom ophrvanoj većini. Vapaj da i mi postojimo. I mi se volimo, i mi bismo da se kadkad uhvatimo za ruke hodajući glavnom promenadom, da se sočno izljubimo na autobuskoj stanici… A grumenje u peščanom časovniku udara dum-dum po prašnjavoj dini stvorenoj od mnogo čekanja. I dok grumenje udara, život prolazi, a mi smo ga potrošili na objašnjavanju da i mi postojimo.

Dum-dum, dum-dum.

Još godinu-dve, četiri, eventualno deset do dvadeset, a nije isključeno ni trideset, dodvoravaćemo se toj većini, stavljati sve ispred nas u nikad do kraja dosanjanoj želji da iskažemo da smo mi ljudi, da ne mrzimo zemlju u kojoj živimo, da nas more problemi kao i svi ostale.

Dum-dum.

Poslednje zrnevlje pada na peščani brežuljak. I tako iznova, neko će okrenuti peščani sat naopako dok mi šijemo i prekrajamo maske po meri čovekolikosti čitavog društva. A nema baš izgleda da ta maska bude skrojena do kraja jer igla svako malo ispada iz ruke koja podrhtava izazvana tim prokletim udarcima zrnevlja u satu. No, budi bez brige, još malo pa će da se stvori brdašce i neko će peščanik opet okrenuti naopačke.

Zajednico, u pokušajima da skrojiš masku čovekolikosti po željama većine, sebi si takođe, slučajno ili ne, prišila toliko mnogo lošeg što ta čovekolikost nije preležala i zbog čega te je više vekova unazad bacila u nevidljivi zapećak sramote i stida.

Ovu priču ne posvećujem toj maski, tom nikad dostižnom idealu većine za koju  tako žarko i srčano želim da me prihvati i pred kojom treba da iscedim dušu do zadnje suze i ogolim ono što me tišti ne bi li prihvatila da sam valjda i ja čovek te da imam valjda i ja neka ljudska prava. Valjda.

Dum-dum. Dum-dum.

A da budem iskren, nije mi stalo nešto do toga. Briga me baš da li me vole, da li smatraju remetilačkim faktorom društva ili je “to njima neprirodno”. Mene je jedino briga da niko ne sme da podigne ruku na mene ili me na bilo koji način javno unižava zbog onog što jesam. I da, ako to uradi, bude krivično gonjen i odgovara pred licem pravde.

Zato se tebi, LGBT zajednico, ovom prilikom obraćam, jer mnogo si odlutala u tim neveštim pokušajima krojenja čovekolikosti po tuđim merama. U pokušajima da zaličiš na one koji su te vekovima gazili i besno pokrivali velom sramote i ti si počela da gaziš i ismevaš raznolikost kojoj pripadaš i koja te okružuje. Zavrtela si točak tlačenja i krenula njime da prelaziš preko malobrojnijih od malobrojnih.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Dakle, o čemu se radi? Izgubljeni u ukazivanju drugima na to kako postojimo, gurnula si, zajednico, pod tepih ono što se dešava u tvom postojanju. Da se podsmevaš trans ljudima jer to znači par kopči više na onoj maski humanosti, da negiraš postojanje biseksualcima baš kao što i sada mnogi upravo to tebi rade, da sve one neuklopljene ili teško uklopljive umeš da tretiraš ispod svakog nivoa ljudskosti…

Dum-dum.

Lepota kvira je lepota odsustva heteronormativnog. Ona leži u tome što istorijski određeno postaje prevaziđeno. Bezgranično samoživi diktati “prave” porodice, “pravih” muškaraca i žene, “zdravog” okruženja i sličnih normiranih pojava naprosto iščile pred dovoljno hrabrima da iz sve snage išutiraju cigle iz zamišljenih zidova utvrđenja poznatijeg kao “Ono što je normalno”. Odsustvo heteronormativnog znači rađanje niza mikrokosmosa različitosti koje su bile gušene i koje sada imaju prostora da bilo gde u čitavom prostranstvu zabiju zastavicu u svojim bojama i bez bojazni kažu – Ovo sam ja!

Dum-dum. Dum-dum.

Vekovima unazad negirani danas smo, kako-tako, našli neku nišu na kojoj postojimo. Često prebijani, skrajnuti,  lišeni osnovnih sredstava za dostojanstven život. Ali postojimo, i dalje očajnički šijemo tu masku čovekolikosti po željama većine, okrvavljenih ruku od nepreciznih uboda iglom.

Nego, lepota kvira.

Trenirao sam vaterpolo pet godina, na pripremama u više navrata dobio batine od trenera jer sam pravio kavge. Potom trenirao jako surovu borilačku veštinu gde sam se vraćao kući modrih ruku. Prestao da treniram kada me je čovek od sto i kusur kila udario cevanicom iz sve snage u nos, koji se istog časa vrlo bolno slomio. Mada vrlo uspešan u školi, potom i na fakultetu i na poslu.

U fiokama heteronormativnosti upao bih ili u “Dobar je momak, ali nezgodan kad popije” pregradu, a možda i onu zvanu “Pošten domaćin”. Jedino što me sprečava je to što spavam i ulazim u emotivne odnose sa muškarcima. A i sa ženama doduše. Lepota kvira je u tome što mogu da  se pronađem u tom prostranstvu i pobodem svoju zastavicu, ne smatrajući sebe manje vrednim. Slomio nos u tuči sa momkom koji je kasnije završio u izraelskoj vojsci, rane mu vidao – dečko! Nije li ova jedna rečenica po sebi kugla koja ruši i nekoliko zidova uvreženih predrasuda i stereotipa o LGBT ljudima? A posle veze sa muškarcem bio pola godine sa devojkom. Paf! Još jedan zid pao. Lepota izgradnje sopstvenosti kroz rušenje baš takvih zidova predstavlja najveću lepotu kvira. To nam niko ne može oduzeti.

Dum-dum.

Ali, u tako očajničkim čežnjama mnogih da budu prihvaćeni, ne kao ono što jesu, već kao neka nepoželjna masa oblikovana u nešto što bi moglo da prođe kao prihvatljivo toj većini, mnogi se nespretno zalete jašući taj točak tlačenja koji je izvor sveg zla na Zapadnom Balkanu. Paradoksalno, moj identitet biseksualca više puta je negiran i doveden u pitanje unutar LGBT zajednice nego moj identitet kao LGBT osobe od strane većine iz goreopisanih redova. I o ovome mora da se priča na sav glas.

Obraćam se tebi, zajednico. Ne usvajaj oblik ponašanja koji je stvorio sve naopako u našem društvu. Ne gazi slabije od sebe. Ne teraj me da se osećam loše zbog onog što jesam u prostranstvu koje smo mi dugo, veoma dugo osvajali.

Ja sam biseksualac. Ne, to nije moj pokušaj da “pobegnem od pederluka”. Ne, ne glumim, zaista jesam. I ne, definitivno ne glumim da se dopadnem većini zbog koje su ti ruke u takvim krastama. Odloži iglu, zajednico, i ne šij tu masku čovekolikosti koju nikad nećeš staviti na svoje lice. Uživaj, zajednico, u prostranstvu ispletenom od hiljadu različitosti.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Ona spava na levoj strani kreveta i pokriva se jorganom, čak i leti. Ne voli visoke krevete i satenske jastučnice. Ona ima dugu smeđu kosu i maleni nos koji posebno voli. Uvek uključuje više alarma jer mrzi jutra. Telefon drži pored glave i redovno zaboravlja da navuče zavese. Već par meseci se budi pored crnokose kustoskinje Muzeja savremene umetnosti. Upoznali su se ispred supermarketa kada su oboje bili krajnje pijani posle žurke. Dele ljubav prema alternativnom roku i porocima.

Ona ustaje prva jer je čeka posao koji povremeno voli. Prošara pogledom lepu ženu pored sebe i poljubi  je u rame.  Ustane, rastegne se i lagano prošeta do kupatila. Stane ispred ogledala i ispred sebe vidi tridesetogodišnjeg profesora koji mrzi život. On se obrije, opere zube, skupi kosu u labav rep i piški stojeći. Vrati se u sobu, izabere kravatu i odelo. Navuče ranac na leđa, uzme bombonu iz činije koja stoji pored kreveta i krene na posao. Koji povremeno voli.

* * *

Utorak, tek je pola 5, a već je mrak. Vazduh miriše na petarde koje su malopre glasnoćom ispunile školsko dvorište. Srednjoškolci i njihova fascinacija prolaznim i bučnim stvarima uvek me je zbunjivala, i dok sam bio deo te grupacije ali, i sada, kada ih gledam sa druge strane katedre. Mislim da želim da ošamarim osobu koja mi je rekla da treba da budem profesor, samo kada bih se setio ko je prvi to uradio. Previše sranja za moj već nestabilan um. Ali, nema sad nazad. Mislim, ima. Nema hrabrosti.

Sačekao sam autobus koji staje tačno ispred njene zgrade. Jedva sam ostao budan. Pozvonio sam na interfon i vrata su zapištala pre nego što sam stigao za njih da se uhvatim. Znala je da ću doći. Sigurno je spremna. Lift sam izbegao i popeo se na treći sprat peške. Stajala je na ulaznim vratima, nasmejana i jedva obučena. Uvukla me je u stan, strgla ranac i sako sa mojih ramena i gurnula me u fotelju koja je škriputom dočekala moje mlitavo telo. Pokušao sam da joj se nasmešim, ali samo sam uzdahnuo. Umoran pogled koji mi je uputila bio je pun uzbuđenja i nestrpljivosti. Podočnjaci su joj bili veći iz dana u dan i nisam znao da je gledam iskreno kao ranije. Skrivajući se od sveta sakrio sam se i sam od sebe. Kleknula je pored mene i zavrnula mi rukav košulje. Vene su mi oduvek bile izražene što je taman dobro došlo pri odabiru hobija. Skinuo sam kravatu i vezao je čvrsto tik iznad lakta. Gledao sam je bez treptanja dok je grejala kašiku i nervozno grickala usnu. Izvadila je špric iz džepa i spremila mi dozu utehe. Skupio sam kolena, sela mi je u krilo i pružila špric. Hteo sam da ona to uradi, znam da je uvek usreći. Pružio sam ruku i osetio iglu kako probija bledu kožu i ispunjava organizam potrebnim, slatkim otrovom. Odlutao sam na sekund, ispraznio um. Tek toliko da zaboravim da sam jadan, kliše, patetičan izgovor od osobe. Poljubila mi je vrat i približila se usnama.  Uzvratio sam poljupce. Osetio sam njen vreo dah na obrazu i gledao je kako uživa, zatvorenih očiju i bez brige na licu. Ali, jedino o čemu sam razmišljao bio je heroin i smrt. Osećam se odvratno, kao mrlja na inače besprekorno čistom staklenom stolu. Znao sam da ona sada želi sve. Što se inače i dešavalo. Mislim da ja ne mogu više da budem deo ove farse.

Panika se skupljala, stiskala me. Znojim se i brojim uzdisaje. Moram da odem iz ovog stana. Mislim, bolje da to ne uradim. Lagano sam je odgurnuo i susreo se sa njenim zbunjenim očima i razmazanom maskarom. Ustao sam, nisam mogao da dišem i to me je nekako radovalo. Hteo sam da se okonča sve, sad i zauvek. Ovo govno od života, ovo što nisam ja. Seo sam na pod pored nje i osetio suze koje su se mešale sa znojem i pravile preslani nered na mojoj lažnoj faci. Zagrlila me je i plakala sa mnom. Ali, ne sa mnom. Plakala je sa srednjoškolskim profesorom koji je mrzeo sve što ga okružuje. On je imao roditelje koji su brižni, ali homofobični. On je odrastao u okolini koja mu je rekla da je greška iako ni u čemu nije grešio. On je spavao na levoj strani kreveta i pokrivao se jorganom, čak i leti. On je hteo da se našminka svaki put kada krene na žurku i da vidi kako je to hodati u štiklama. Njegovi prijatelji su mu poklanjali majice sa seksističkim natpisima i smejali se lošim forama.  On je otišao na svirku jednog od omiljenih bendova i napio se i te večeri završio u delu grda u koji inače nikada ne zalazi i upoznao nju. Kustoskinju koja je tražila prevoz i bilo kakvu drogu. Ona je kasnije upoznala i nju i njega. I nikada nije razumela zašto se krijem, ali nije htela prečesto to da pominje.

Nekada sam se pitao kako sebi ranije nisam skratio muke. Mislim, zašto i dalje pokušavam da se pravim da mogu ovako da nastavim. Podigao sam glavu i pogledao u luster. Od prejakog svetla mi se zavrtelo u glavi i morao sam da zatvorim oči. Obrisala mi je suze i poljubila me u nos. I on i ona vole taj nos, znala je to. Srce mi se polako smirivalo. Hteo sam da uzmem još jednu dozu heroina, ali znam da mi ona to ne bi dozvolila. Legla je i ja sam se samo sklupčao pored nje. Misli su mi letele na sve strane, grebale po najcrnjim uglovima psihe. Ali, mislim da mi je ovo baš trebalo. Možda se ujutru probudim čim alarm zazvoni, prvi put. Možda ču da piškim sedeći. Možda mi je jutros bio poslednji put da me u ogledalu dočeka tridesetogodišnji profesor koji mrzi život. Možda ona dobije šansu da vidi svet. Ali, prvo moram da zaspim da bih mogao sutra da se probudim.

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

1.

Cikorijasti dečak, čuo sam u nekoj predstavi

aprilsko je zeleno drugačije

prvi put primećujem breze, svetlucaju

a mislio sam da svetluca samo more

koje daleko je

zamišljam divlje narandže dok cvetaju

u nekom malom vrtu.

 

Na balkonu rastu dve

ne znam da li su divlje

rastu uz mene već punu deceniju

jalove.

 

Pričaju do dugo u noć

prvo ugase lampu

rasklupčavaju nesigurnosti

uzdišu nesavršenosti

raskopčavaju.

 

Sve slabije osećam mirise

možda još samo tratinčice, malene i slabašne

kojima se ne primičem

jer ravnam se prema nebu.

 

Smeju se, sve češće se smeju

svetlucaju kao breze u aprilu

dok nevina zelena ne pređe u stabilnu

stabilne su boje dosadne.

 

Siromašni su

ako smo siromašni – ne moramo biti tužni.

Ne drže se za ruke, to bi bilo previše.

 

Koliko traje cvet divlje narandže, miriše li?

 

Jedna je žena sedela u vrtu i pisala

pisala je dugo i sporo

gledala u more

o njima nije pisala

u malom vrtu jedna je žena pisala o brodovima koji odlaze

o mornarima, o njihovim grubim šakama

o jugu, maestralu, buri i burinu

o vrtu gde cvetaju divlje narandže

o tome kako je sama.

 

A oni su se dodirivali retko

tek ovlaš, kao slučajno

i čitali loše pesme o ljubavi

pesme o lošoj ljubavi

loše čitali o ljubavi

o ljubavi

njih dvojica.

 

2.

Ako nastupi glad

mi ćemo leći, prespavaćemo je.

Probudićemo se šćućureni

i tiho hitati u dan.

Dodirnuću te kao slučajno

ti to kao nećeš primetiti.

Kao žurićemo, kao moramo, kao hitno je.

Gledaćemo u svodove breza u aprilu

tražiti mirise koje ne osećamo

u nekim ulicama, daleko od centra.

Onda ćemo se pogledati, pa ćemo se nasmejati.

Smejaćemo se dugo.

Nikad nećemo zaplakati jer to se ne radi.

Pogledaćemo u gnezdo bez rode.

Pričaću ti kako sam dok sam bio mali

razbijao golubija jaja, bacao ih sa tavana

a nekad sam bacao i ptiće

i rasturao gnezda

i onda išao kući da plačem krišom.

I kako je jedna baba od tih golubova sa tavana pravila supu.

Kako je ta baba živa i danas, kako sigurno ima sto godina.

Tebi će moje priče biti besmislene

jer ja te priče pričam sebi

i malom cikorijastom dečaku

koji čuči u dnu čaše.

Pogledam ga, namigne mi

onda ja namignem tebi

pa se osećam glupo.

Mi se nikad ne držimo za ruke.

Mi često pričamo o ljubavi.

Mi nosimo iste farmerice iz H&M-a.

Nas dvojica gledamo u isti dlan.

 

3.

Mi hitamo modrim ulicama Beograda

gubimo se po skrivenim kaldrmama

virimo u tuđa dvorišta.

Ima jako lepih dvorišta.

Imamo samo za fast food.

 

A daleko od nas u restoranu Fiume

jedna devojka jede crni rižoto

i njene su usne crne, njen jezik je crn.

Ona sedi sama i ne gleda u tržnicu.

 

Ja ti pričam o toj devojci

i o tome kako mi je kod Zelenog venca

prišla pogurena baba

ispružila ruku i ćutala.

I kako sam joj dao malo, jako malo para

a ona je digla pogled i rekla hvala.

I kako sam onda plakao vukući se modrim ulicama Beograda

ne bežeći od ljudi.

 

Ti me pogledaš, pomiluješ po stomaku,

ja pogledam sa strane, i nastavimo.

 

Mi oteli smo paperjasti trenutak

izbrisane stvarnosti

mi smo kao maslačak

raspršeni.

 

U nama čuči gnezdo dečaka

čuvamo ga.

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

Udruženje Okvir je zajedno s umjetnicom Almom Selimović u srijedu 5.7.2017. u prostorijama Art Kino Kriterion organizovalo javnu izložbu pod nazivom The restofus // Mi, Ostalei. Izložba je prvi dio rezultata dvomjesečnog rada i razmjene sa trans, kvir i rodno varijantnim osobama širom regije (Hrvatska, Crna Gora, Srbija i BiH). Zabilježene priče su lične priče o identitetu, tranziciji, upornosti i otpornosti – borbi i životu uopće. Radi se o 18 audio zapisa ličnih priča trans, kvir i rodno varijantnih osoba, te o 18 portreta koji će biti završeni i izloženi u SAD-u 2018. godine. Na izložbi u Kriterionu predstavljen je proces rada – deset radova manjih dimenzija te četiri audio intervjua i lične priče.

 

O pristupu aktivizmu prije i sada, te o motivaciji za rad sa trans*, kvir i rodno varijantnim osobama

Alma Selimović je bila aktivna u prvom LGBT*IQA udruženju Q koje se zalagalo za zaštitu i poštivanje LGBT*IQA ljudskih prava te vidljivost LGBT*IQA identiteta, kulture i umjetnosti u BiH. Udruženje Q je napravilo do sada najveći javni iskorak u smislu zauzimanja medijskog prostora povodom organizovanja Sarajevo Queer festivala 2008. godine čiji je cilj bila promocija kvir kulture i umjetnosti. Medijska huškačka kampanja prije festivala, te javne i otvorene prijetnje organizatoricama kao i direktno nasilje nad posjetiocima/posjetiteljkama festivala u septembru 2008. godine su bili razlozi Alminog odlaska u SAD, gdje i danas živi i radi kao umjetnica. Pitalei smo Almu kako je bilo djelovati prije i sada, te kako je vratiti se i započeti jednu novu putanju:

Moj aktivizam je uvijek bio za nekog drugog. Moj aktivizam nikad nije bio samo za mene. Ja sebe ohrabrim tako što nekom drugom napravim prostor da obitava i živi. Meni je to bilo dovoljno. Ali se jedan krug zatvorio (nakon Festivala). Ja sam mnogo više bila ljuta na državu nego sad. Ovo sada je bilo drugačije. Nisi ljut, nego si otvoren. Najvažnija stvar vezana za moj rad je da ja više nisam ljuta. Prije sam radila iz ljutnje i revolta. Sada stvaram i radim iz ljubavi. I stvarno volim to što radim. Mislim da sam sretna da uopšte mogu raditi to što volim. 

 

Proces stvaranja The restofus

Bitnost ovakve izložbe je višestruka jer se radi o portretima trans*, kvir i rodno varijantnih osoba širom regije, kao i to da je Alma posljednji put izlagala u BiH za vrijeme Sarajevo Queer festivala 2008. godine. Nakon skoro deset godina vraća se na način da dijeli sa zajednicom svoje kapacitete, resurse i radove. Pitalei smo Almu šta je za nju bilo najupečatljivije kroz ovaj proces do sada:

Ovaj cijeli proces je više ličan i emotivan. Moja motivacija je došla sama po sebi. Kad staneš na noge i kada se okreneš oko sebe shvatiš da ti ne živiš dok nisi uključen u to što te zanima. Mene zaista zanima zajednica u BiH i generalno me zanima LGBT* zajednica, i ovo je bio neminovan korak da se napravi. Ja već dvije godine razmišljam kako želim da nešto napravim sa zajednicom, baš trans* zajednicom gdje su trans* osobe najnevidljivije i marginalizovane. Moja motivacija je bila isto da pomognem ljudima u nekom drugom smislu. Za jednu osobu sam donijela binder iz SAD-a. Pomoglei smo finansijski drugoj trans* osobi iz Hrvatske da promijeni oznaku spola u dokumentima. Naime, ona se nije mogla zaposlit zbog toga što nije imala novca da promijeni dokumenta. Meni je to i dalje šok. Sama činjenica da mi poslije deset godina imamo maricu ispred i policiju je tužna i smiješna u isto vrijeme.

Ovo mi je sve vrlo emotivno. Nama se svaki dan oduzima pravo da budemo ono što jesmo i da živimo život na način kako želimo. Odluke donose ljudi oko nas koji misle da imaju moć da definiraju šta je normalno. Ovaj projekat je o 18 osoba iz Istočne Evrope koje/i se rodno određuju kao trans, ne-binarne osobe ili nikako. Ovi radovi su o tebi i meni kao predivnim osobama. Ja sam otišla u Berlin kao otvorena knjiga i plakala sam baš. Bilo mi je mnogo emotivno. Nisam mislila da će biti tako. Svetlana (Đurković) mi je govorila da se pripremim, ali ja sam tvrdila da sve znam: uraditi intervju, napraviti radove… Ali bilo je baš emotivno. Da nisam imala tim koji sam imala – ne bih ga iznijela do kraja. Ja sam se vratila sa 18 intervjua u Berlin, dobila prvi intervju koji sam ja radila sa osobom i nisam ga mogla uraditi. Krenem ga slušati, otvorim, zatvorim i počnem plakati. Ti ljudi su tako hrabri, otvoreni, toliko se bore… Ima par intervjua koje ćete čuti gdje su ljudi stvarno iznijeli tu borbu. Oni se i dalje bore, ali su oni izvukli tu borbu i žive taj život. Meni je to ogromno i emotivno. I ja vodim svoju borbu vezano za svoje tijelo i svoje izražavanje. Znači, još uvijek sam otvorena i još uvijek razmišljam o tome. 

 

Umjetnost kao alatka društvene promjene, propitivanja i transformacije 

U svojim umjetničkim radovima Alma istražuje prostor između ne-binarnog rodnog jezika i individualne ekspresije spola/roda. O tehnici radova za ovu izložbu kaže:

Radovi za ovu izložbu su crteži koji su prebačeni na gips. Svi portreti će biti izrađeni istom tehnikom, no mnogo većih dimenzija od jedan ili dva metra. Moja prva ideja je bila da će radovi biti apstraktni. Međutim, te osobe su toliko realne i stvarne da je bilo nemoguće predstaviti ih kao apstraktne. I onda sam samo nacrtala jednu osobu i to je bilo to! Moji drugi radovi su figurativni i od metala. Pretežno su rodno neodređeni, nemaju spol, te su povezani i sa životinjama,i u jednu ruku su i mitološki. Međutim, čak i u SAD-u, ljudi uporno žele da ih rodno normiraju. Osobe koje su na ovim radovima su na neki način neprihvaćene od strane naše okoline i društva u kojem se nalaze. Mislim da ta sama činjenica da ja sada dozvoljavam da se radovi diraju je nešto strano. U galeriji u SAD-u čim pređete žutu liniju – trojica trče da vas zaustave i povuku nazad. Taj naučeni momenat da mi ne možemo dohvatiti nešto što je sveto na neki način, taj umjetnički rad. Ja kada sam stavila znak da se radovi mogu dirati, to ljude malo zbuni. To je takođe bitno obzirom koji su portreti. Ovo je fiber glas i ako ste dirali radove – to ostaje sa vama nekoliko dana. To je bila poenta. To će biti podsjetnik da ste ovdje bili i da ste baš ove radove dotakli.

Alma je zajedno sa Svetlanom Đurković pokrenula cijelu kampanju u SAD-u da bi prikupile sredstva I tako omogućile cijeli ovaj projekat. Pored toga, drugi dio njihove inicijative obuhvata komunikaciju i povezivanje sa kvir umjetnicima i umjetnicama širom BiH:

Mi želimo da podržimo kvir umjetničku zajednicu u BiH. Ja mislim da ovdje ima mnogo talentovanih ljudi, samo nemaju prilika. Želimo da napravimo on-line platformu za umjetnike i umjetnice iz BiH koji će moći izlagati u SAD-u. Mi već imamo neke galerije i prostore koji su u potpunosti otvoreni za takve ideje. Prva izložba će se desiti sada u septembru. Imamo devet umjetnika i umjetnica čije radove ćemo izložiti. Ja se nadam da ćemo za narednu izložbu, već u novembru, moći uključiti više ljudi u taj proces. Želimo im dati priliku da naprave svoj CV, svoj artist statement i da se povežu sa drugim umjetnicima i umjetnicama iz SAD-a, te da imaju pristup širim pozivima. To je otvaranje vrata da se ljudi povežu sa svijetom.

Alma se zahvalila svim osobama koje su bile dio inicijative, kao i Okviru i Ranki Delić, fotografkinji na projektu. Neke od Alminih radova možete pogledati na web stranici : www.almaselimovic.com. Cijeli događaj je bio popraćen muzikom DJane Erocki program. Izložba će biti otvorena za posjetitelje/ke u prostorijama udruženja Okvir u Sarajevu.

SaveSave

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Centar za kvir studije (Beograd, Srbija) sproveo je tokom 2015. godine kvalitativno istraživanje „Homofobija i internalizovana homofobija”, metodom polustrukturisanih dubinskih intervjua ispitujući stavove heteroseksualnih i homoseksualnih ispitanika o homoseksualnosti. Ukupno 44 intervjua je obavljeno u pet gradova: Beograd (16 intervjua), Novi Sad (8), Niš (8), Subotica (6) i Kragujevac (6) i pritom prikupljeno preko 73 sa audio materijala i preko 1000 strana transkripta.

Svrha istraživanja je dublje i detaljnjije istraživanje motiva, strahova i predrasuda koji stoje u osnovi homofobije i internalizovane homofobije, kao i utvrđivanje sličnosti razlika u usvajanju i reprodukovanju homofobičnih stavova kod heteroseksualnih i homoseksualnih osoba; postavljanje temelja za dalja produbljenija istraživanja ovih tema. Važan cilj koji smo pred sobom postavili je kako produkcija i razvijanje fonda znanja o ovoj temi, tako i približavanje različitih politika nevladinih LGBT organizacija u vezi sa borbom protiv homofobije jer je pretpostavka da će rezultati istraživanja uticati na artikulisanje politika u toj borbi. Ono može da posluži kao osnova za kreiranje politika LGBT organizacija u nastupu prema javnosti, kao i prema LGBT osobama u cilju osnaživanja zajednice.

Projektni tim – Aleksandar Stojaković, koordinator projekta i istraživanja, Tanja Marković, koordinatorka istraživanja, Marijana Stojčić, Dragana Petrović, Tamara Šćepanović i Jelena Vojvodić – zahvaljuje se svim učesnicima i učesnicama intervjua. Želimo da se zahvalimo i svim pojedincima i pojedinkama koji/e su nam tokom istraživanja pomogli: Mitre Bonća, Milan Đurić, Tamara Mitić, Ana Zorbić, Nevena Tarlanović, Nenad Glišić, Nebojša Milikić i Tadej Kurepa. Takođe, zahvaljujemo se organizacijama koje su nam ustupile svoj prostor za istraživanje: Kulturni centar REX iz Beograda, Gayten-LGBT Centar za promociju prava seksualnih manjina, Omladinski centar CK13 iz Novog Sada, Ženski prostor iz Niša, SKC Kragujevac, Youth Initiative for Human Rights iz Subotice. Istraživanje je podržala Fondacija za otvoreno društvo Srbija.

Uvodni tekst publikacije prenosimo sa web stranice Centar za kvir studije uz saglasnost autora.

Preuzmi kompletnu publikaciju

“Homofobija i internalizovana homofobija u Srbiji”, Centar za Kvir Studije

Autorke istraživanja: Marijana Stojčić i Dragana Petrović

Intervjuer/ke: Aleksandar Stojaković, Tamara Šćepanović, Marijana Stojčić, Tanja Marković, Jelena Vojvodić

Koordinator projekta: Aleksandar Stojaković

Beograd, 2016

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor
Autor: Aleksandar Stojaković

Polazim od toga da postoje vidljive i nevidiljive nedoumice šta je zapravo homofobija koju treba definisati, ili bar opisati, neke ponuđene odgovore dekonstruisati i možda osporiti i opovrgnuti, ali je svakako glavni problem njeno permanentno postojanje, iz kojeg možemo izvući (za izučavanje važno) pitanje, pokriveno debelim velom skepse: da li je homofobija permanentna? Važno je, dalje, sagledati kako se homofobija opredmećuje, kroz koje društvene celine i odnose ona diše, kako se manifestuje i ko na njoj „profitira“. Uz to ponudiću svoj uvid u njene stubove kroz dominantan utisak stečen iz intervjua i samog istraživanja u celini. Poseban akcenat staviću na tezu koja se tokom procesa rekapitulacije i čitanja intervjua konstituisala: (u patrijahalnom sistemu-odnosu) muškarac je nosilac homofobije, a žena je samo internalizuje i reprodukuje.

Promišljajući o homofobiji i njenim istorijskim i psihološkim korenima oduvek sam nalazio neospornu korelaciju sa mizoginijom. Takvo promišljanje svakako nije novo niti neobično. O njoj su pisali mnogi. Ona se čini logičnom, ali utisak o njenoj važnosti, kada govorimo o strahu, mržnji ili bilo kakvom neslaganju – kako bi rekli oni koji homofobiju racionalizuju – činio mi se presudnim. Stoga homofobiju kao strah od nepoznatog u potpunosti (ili ipak možda samo delimično) odbacujem. Nema ničega nepojmljivog ili nepoznatog u seksualnosti, makar to bilo samo u sferi fantazije. Kada govorimo o homoseksualnosti i o nepoznatom, fokus bi mogao da bude na socijalnim odnosima kao što su istopolni brak, roditeljstvo ili na bilo kojem neheteronormativnom odnosu između dva homogena roda, jer se socijalni odnosi iskustveno (na)uče. Nedostatak modela u okruženju koji će reflektovati određene informacije nas dovodi na polje nepoznatog. Stoga bih se pre bavio esencijalnim i od njih išao ka širem i opštem.

Pored intervjua koje sam vodio i onih koje sam pročitao, kao i rezultata ovog istraživanja, rukovodiću se i ličnim, dugogodišnjim iskustvom i utiscima koje sam stekao osluškivajući populaciju, njene stavove, primećujući odnose i dinamiku unutar nje.

Visoko homofobično društvo Srbije (1) je plodno tlo za istraživanja homofobije i pokušaja rasvetljavanja elemenata koji je čine, jer stavovi nisu nijansirani (kakvi bi bili u društvima gde su homoseksualne osobe velikim delom prihvaćene) već jasno izraženi. Istraživanje koje je pred nama nudi uvid u predrasude i narative homofobičnog diskursa, kako se stavovi usvajaju i dalje reprodukuju (kod heteroseksualnih i homoseksualnih osoba). Pre nego što nastavim dalje sa uvodom, a obazrivo neotkrivajući unapred sve pojedinosti istraživanja, te ostavljajući čitaocima ove publikacije da se sa njima detaljno upoznaju u tekstu Marijane Stojčić, moram unapred da iznesem tri meni važna nalaza istraživanja koja će mi u nastavku koristiti:

  1. Intenzitet homofobije je izraženiji kod heteroseksualnih muškaraca nego kod heteroseksualnih žena;
  2. Heteroseksualni muškarci homoseksualne osobe vezuju za seksualnost, dok žene za porodicu;
  3. Kod muškaraca i žena heteroseksualne orijentacije prva asocijacija na homoseksualnost je muška homoseksualnost.

Nevolje s terminologijom i racionalizacija diskriminacije

U savremenoj literaturi često je moguće pročitati da se homofobija kompromisno definiše kao „negativna osećanja ili predrasude prema LGBT populaciji”. Određena odstupanja od homofobije kao straha od homoseksualaca, ili homoseksualnosti uopšte (iako reč strah pronalazimo u samom terminu), proizilaze iz klime prihvatanja stava protivnika LGBT populacije da se „oni njih ne plaše, već ih jednostavno ne podržavaju i ne vole”, dakle: mrze homoseksualce. Prateći tu liniju otpora došlo se do termina homonegativnost (2) koji, definišući ga kao puko intelektualno neodobravanje (3) (M. Beilkin), samo pokušava da racionalizuje homofobiju. Do konstrukcije tog mehanizma doprinelo je jačanje gej pokreta 70-ih godina kada je pred intelektualni svet diskriminacija i patologizacija homoseksualnih osoba stavljena u jasan kontekst etike. Prilikom suočavanja javlja se jaz između elemenata koji se načelno odbijaju i socijalnom potrebom zadržavanja slike etičnosti. Takav nesporazum nas vodi do kognitivne disonance, u kome osoba doživljava iskustvo dva ili više nekompatabilna verovanja (Ferstinger, 1957). Nije nerazumljivo da je pred intelektualnim svetom postavljen težak zadatak: kako zadržati kognitivnu konzistentnost i prevazići jaz koji je neočekivano postavljen? Neprijatan sadržaj se odbacuje, potom intelektualizuje, a homofobija pokušava da se racionalizuje i preoblikuje – nije strah, već je intelektualno neslaganje.

Tada – pokušavaju da nas ubede – govorimo samo o (intelektulnim) stavovima. No, da li stav može da se formira i opstane bez propratne emotivne komponente? Stav je trajna mentalna dispozicija koja se stiče, oblikuje i menja u procesu socijalnog razvoja, a formira se na temelju iskustvenih i direktnih učenja. Psihološku strukturu stava čine: 1. Kognitivna komponenta (spoznaja o objektu stava; narativ, obrazloženje); 2. Emocionalna komponenta (odnos prema objektu stava: odbojnost, strah, gađenje – kada govorimo o negativnim stavovima); 3. Konativna (akciona) komponenta (spremnost na ponašanje) (Schiffman & Kanuk, 2004). Emotivna komponenta je inherentna u formiranju stava. Svaki stav je emocinalno obojen. Negativan stav prema homoseksualnosti uslovljen je negativnim osećanjima, stoga nikako ne možemo govoriti o pukom „intelektualnom neodobravanju” koji je hermetičan i funkcioniše izvan emotivne komponente. Homonegativnost je ništa drugo nego nova reč za homofobiju, oslobođena pežorativnosti.

Diskriminacija ima svoju dugu i permanentnu istoriju, bilo da je ona otvorena ili prikrivena, a jedna od značajnih komponentni kroz koju se ona ispoljava je upravo racionalizacija. Etika je civilizacijska tekovina koja duboko ukorenjuje mišljenje da upravo ona čoveka odvaja od ostalih životinja. Diskriminisati nije etično. Mržnja se potiskuje, narativ se menja u prihvatljivi sadržaj kroz intelektualizaciju (u kojoj se stvara racionalan, čak i etičan prostor za diskriminaciju), neretko kroz tobožnju brigu za druge. Upitan da li su homoseksualci u nepovoljnom položaju prilikom zapošljavanja, heteroseksualni ispitanik kaže: „Pošto se HIV ipak često vezuje za homoseksualnost, gde se lako prenosi i često, na primer meni bi bilo nelagodno da imam takvu osobu zaposlenu u svom kolektivu i ne smatram da bi to bila neka moja diskriminacija, već jedan jednostavno loš uticaj na ostale zaposlene, u nekom cilju brige o njima, o njihovoj sigurnosti, ne bih zaposlio takvu osobu (homoseksualnu, prim. aut.). Ne smatram za loš potez ako isto tako neko drugi uradi. Ako neko odluči da ih ne zaposli, ako racionalno razmišlja, vezuje to da postoji verovatnoća da će ta osoba nesvesno zakačiti HIV ili nešto drugo, što svakako dovodi u opasnost ljude oko njega tako da apsolutno ne bih smatrao za diskriminaciju ako neko odbija da zaposli takvu osobu”.

Nije li upravo ovo pokušaj racionalizacije homofobije o kojoj smo govorili?

Redukcija identiteta: homofobija kao muški problem

Pre nego što se budem upustio u ovo ambiciozno promišljanje – u etiološku dekonstrukciju elemenata-činilaca strukture koju označavamo kao homofobija – moram unapred da ogradim tezu, pa i samu strukturu, tako što ću je posmatrati kao društveno uslovljenu i kao jedan fenomen-proizvod od potencijalnih mnogih. Pomenuta teza je vezana za jednu strukturu, posmatranu strukturu, čiji su elementi podređeni zakonima koji je određuju kao takvu. U drugim društvenim prilikama, određeni razičitim zakonima, struktura neće iznedriti isti proizvod, što, dalje, znači da fenomen o kome ću govoriti je svojevrsan i da se on ne mora nužno ponavljati u drugim društvenim, kulturnim i civilizacijskim kontekstima. (Kao što će različita kombinacija istih slova dati drugu reč, koja će oslikavati drugo značenje.)

Homoseksualni muškarci su kod većine muških, heteroseksualnih ispitanika redukovani na seksualnost (seksualni identitet) i seksualni čin. Homoseksualci su, dakle, oni koji imaju seksualni odnos sa muškarcima. Viđeni su kao seksualni hedonisti, promiskuitetni, oni menjaju partnere, a njihov jedini cilj je seksualno uživanje i perverzija. No, šta to sve znači za heteroseksualne muškarce? Njih to duboko pogađa.

Uočljivo je, kada govore o homoseksualnosti, muški ispitanici sa negativnim stavovima prema njoj, pre svega govore o seksualnom odnosu, i to isključivo o seksualnom odnosu između dva muškarca. On (seksualni odnos) je, rekao bih, od izuzetne važnosti za njih i/jer on konstituiše maskulinitet. Zbog toga nije neobično – a o čemu će još biti reči – da na seksualni odnos dva muškarca gledaju sa izraženim gađenjem: „Dva muškarca koja se vole, to jest imaju odnose… seks. Ja ne znam stvarno šta im je tu lepo i šta im je to dobro. Meni se to gadi. I zato nekome kažeš ‘ajd što si peder’ ‒ znači da je nešto najgore, dno po meni. Tako ja gledam na to.” „I ne znam šta to njih privlači da oni međusobno mogu da imaju odnos. Šta je to… što vole da imaju analni seks? Ili šta već.” „Zašto nije prirodno? Pa prosto mislim da nismo stvoreni da bude muškarac sa muškarcem, žena sa ženom. Jednostavno, ja znam da su muškarci dobri drugari zato što jedan drugom apsolutno odgovaraju, da se razumeju, da… Ali ljubav između dva muškarca, meni je to… gadno. Mislim postoji prijateljska ljubav, ali se završava na prijateljstvu, ne na intimnim odnosima, ne znam na držanju za ruke kroz grad i ostalo.[…] Meni to nije normalno, to su neki moji strahovi, ne daj Bože, da se mojoj deci tako nešto desi.” Muške ispitanike pomisao na seksualni odnos između dva muškarca (između onih koji imaju iste genitalije kao oni) duboko uznemiruje.

Važno je pak napomenuti da proces o kome ću govoriti dolazi prevashodno iz nesvesnog, da je pokretač svih elemenata koji homofobiju čine – od diskursa do delovanja – i da je ono izvorište svakog daljeg stava i predrasuda koje se kroz kogniciju artikulišu u krajnji derivat koji je pred nama, koji je oko nas, koji možemo čuti, pročitati I bilo kako percipirati. Homofobija, kako nam istraživanje govori, jeste reprodukcija, ali je pitanje na kojim temeljima se ona prihvata i dalje reprodukuje? Stavovi i njihova reprodukcija su narativi kojima se obrazlaže psihološki sistem na kome počivaju.

Kod ispitanika i ispitanica sa izraženim homofobičnim stavovima na homoseksualnost se gleda kao na faktor koji je opasan po postojeće i tradicionalne društvene odnose – po društveni poredak. Homoseksualnost se pojavljuje kao značajna pretnja koja treba biti ostrakovana iz društvenih okvira, zarobljena među četiri zida spavaće sobe, upravo u tom klaustrofobičnom prostoru u kome se ona po mišljenju ispitanika i konstituiše. Homoseksualnost preti da će te odnose uzdrmati i razrušiti, i možda zauvek promeniti. Jer homoseksualni odnosi raskidaju binarni poredak nuklearnog odnosa na kome patrijarhalno društvo i odnosi moći počivaju. Ključna reč i definišući faktor je: moć.

„Moć se ne plaši seksualnosti, već se putem seksualnosti vrši” (M. Fuko). Fuko je lepo primetio – seksuani čin (4) je najznačajnija pozornica kroz koju se moć performira: simbolički i direktno.

Nadmoć (5) se najodređenije performira kroz seksualni čin u kome su čvrsto utemeljene binarne pozicije moći: onaj koji je performira i onaj u odnosu na koga se moć performira. Za odnos moći potrebno je najmanje dva člana, to jest dve (interaktivne) pozicije. U seksualnom činu aktivan član je dominantan, a pasivan je submisivan. Patrijarhalni sistem – i dominantni odnosi u okviru njega – samo je simbolička dispozicija seksualnog čina, to jest odnosa koji se kroz njega performiraju. (6) Odnosno, odnos moći se uspostavlja „u krevetu”, to jest u seksualnom činu i dalje projektuje van njega, van kreveta i sobe, u međurodne odnose, u društveno tkivo, potom i u institucije. Muškarac je aktivan član (dominatan, onaj koji performira nadmoć), a žena pasivan član (submisivan, onaj u odnosu na koga se nadmoć performira). Muškarac lako zauzima tu poziciju (nadmoćnog), a ključna reč oko koje sve orbitira je: penetracija. Muškarac penetrira u ženu i na taj način definiše seksualni čin – on, dakle, ima nadmoć. Binarnu celinu penetracije čine: član koji penetrira i član koji je penetriran.

U ovom (muško-ženskom) konstruktu je odredište homofobije i negativnog stava muškaraca prema homoseksualnosti: onaj koji ima nadmoć je na poziciji višoj (superioran je) u odnosu na onoga nad kime se ta moć vrši, nad potlačenim (inferiornim). U svesti muškarca stvar je prilično jasna: on je nadmoćan, a žena je subjekt nad kojim se moć performira i reflektuje nazad – žena je na nižoj poziciji u odnosu moći. Takva pozicija za muškarce je prirodno stanje stvari, zakon, koji proizilazi iz biološke predispozicije, posedovanjem organa koji determiniše pozicije u okviru odnosa moći. Upravo ova postavka nam može pomoći u razumevanju mizoginije, koncepta u kome su žene omalovažavane kao krhka, nejaka bića – inferiorna.

Jedan ispitanik heteroseksualne orijentacije, uveren da lako može da prepozna homoseksualnu osobu kada je vidi na ulici, kaže: „Pa recimo susretao sam često momka u sredini jednoj u kojoj sam često boravio koji je nosio nešto nalik ženskim čizmicama.”. Dve stvari su zanimljive i dve stvari treba primetiti: 1. Muškarac je nosio ženski odevni predmet – čizme pravljene i namenjene ženskom rodu – stoga nužno prizilazi da je on homoseksualac; 2. Čizme su rečene u deminutivu ‒ čizmice. Ovo poslednje ponovo upućuje na odnos prema ženama, taj položaj superiornosti muškarca prema njoj. Žene su niže, manje u odnosu na muškarca, one su u deminutivu. No, da li bi bilo ko od nas rekao da žena nosi ženske čizmice, ili ipak da žena nosi ženske čizme? U ovom slučaju se otišlo korak dalje, deminutiv se koristi kao pežorativni oblik: muškarac nosi nešto što mu ne dolikuje, nešto što je ispod njega – ženske čizmice. Time je pokušao da uvredi, unizi homoseksualca osporavajući njegovu muškost adekvatnim opozitom ‒ ženskosti. Kakav se muškarac odlučuje na nedoličnu mu poziciju da nosi nešto što pripada drugom, inferiornijem rodu: peder. Ispitanik, iako prethodno ne poznaje mladića o kome govori, zna da je on peder, jer nosi nešto što pripada ženi. Peder je identitet transgresije. Peder je neko ko čini transgresiju ka nedozvoljenom. On iskače iz svog roda, iz pozicije moći i dozvoljava sebi da se ukalja i demaskuliniše. Peder je nedefinisan rod, uvek je između.

Dakle, muškarac kroz seksualni čin (jer penetrira u ženu) performira moć. Heteroseksualni muškarci znaju da u seksualnom činu dva muškarca jedan uvek mora da zauzme seksualnu poziciju žene – biva penetriran – to jest da se nad njim moć vrši. Ta spoznaja najviše opterećuje i ona određuje reakciju i akciju koja sledi. Jer na taj način, dozvoljavajući da bude penetriran, muškarac sebe „degradira”. To je „nečasno” za jednog muškarca. Muškarac ne sme da bude van pozicije superionog, ne sme da bude u neprirodnoj poziciji inferiornosti. Takvom muškarcu treba oduzeti počasni epitet muškosti, superiornost, jer on i nije muškarac – on je više žena. (“Ipak homoseksualci imaju tu žensku psihu”)

„Oni su seka-perse, mekušci”, kaže jedan heteroseksualni ispitanik. Drugi o homoseksualcu kaže: „Pa glumi nekog zavodnika, nekog šmekera, a po meni je zavodnik osoba koja zavodi osobu suprotnog pola”. (7) Treći se pita gde je nestala muškost kod homoseksualca: „Oni feminizirani. Jednostavno mi se gade. Gade mi se ovi… kako se sad zovu ovi… sad što čupaju obrvice bolje nego ženske. Metro! Nisu gejevi, ali ih ne shvatam, muško je muško. To obrvice… to… Ne volim. I to ne volim. U redu je da ti držiš do sebe, ima higijene i lickanja i kod muškaraca ali ovi gilipteri… ne znam šta su. Ali šta su oni? Feminizirani nešto… Šta ga tera da se čupka? To ne razumem, pa ja kao muško… U redu je da izgledaš uredno, pa hajde skratiš ne znam… dlake ispod pazuha ako si maljav, obriješ se, negde, ne znam, i obrvicu doteraš… Ali sad da si ti pa baš nešto… ne znam… pa, šta još? Sjaj za usne da stave? Gde je tu muškost?” Za heteroseksualne muškarce muškost se poništava onda kada muškarac sebi dozvoli da oponaša ono što je nedozvoljeno i nedolično, da oponaša ženu. (8)

Ovde treba primetiti i podeliti zapažanje koje potiče iz ličnog, dugogodišnjeg gej iskustva. U homoseksualnim odnosima postoji uverenje koje olako, po heteronormativnom modelu, pozicionira homoseksualne muškarce – u spektru od intimnog do društvenog. Iskustvo homoseksualnih odnosa nam pokazuje da u svakom od njih postoji komplementarni par (u monogamnim odnosima ili vezama) koji je definisan po seksualnoj poziciji: aktivan član i pasivan član. Kada govorimo o mikrodruštvenim odnosima (9), među gej muškarcima, i ovde se pojavljuje sličan odnos-sistem koji je simbolička projekcija seksualnog čina na društvene odnose. Postojeći patrijarhalni i heteronormativni model je preslikan u istopolne/istorodne odnose – aktivan član, onaj koji penetrira, se vidi kao nadmoćan u odnosu na pasivnog, koji biva penetriran. Među gej muškarcima na (u seksualnom činu) aktivne muškarce se gleda kao na više. Oni su „pravi” muškarci, oni su alfa mužjaci, od njih se očekuje maskulinitet i performiranje zaštitničke uloge. Dok je biti pasivan član tajna koja se često javno ne otkriva. Biti pasivan među gej ljudima je sramota.

Baš kao i u heteroseksualnom-patrijarhalnom sistemu-odnosu, aktivan i pasivan član imaju svoje predodređene i konstituisane identitete koji su definisani i jasnim skupovima epiteta-činilaca. Homoseksualni ispitanik ovako opisuje aktivne i pasivne homoseksualne muškarce: „Aktivni muškarci su (smeh) ‒ muškarci. Oni su više ono „Daj pivo da pijem”. Otkud znam. Barem tako nekako ja imam iskustava. Da li je to hormonski određeno, ili je to stvar psihičkog doživljaja samog sebe, znači koliko je neko samouveren u svoju seksualnost. To je ono – falusni i analni tip. Sad, aktivni su više falusni tipovi, više su usredsređeni na genitalije, dok pasivni je taj analni tip čoveka. I obično su ranjiviji, nežniji… Znači treba imati erekciju, treba biti potentan, treba biti aktivan u krevetu i šta ja znam, tako da zahteva određenu vrstu samouverenosti i fizičke spremnosti. Tako da ja aktivne muškarce doživljavam kao dominantniji tip muškaraca nego pasivni. Pasivni su više po meni, imaju malo više ženske psihe i umeju da dominiraju da budu vladari iz senke, dok aktivni su više prosti… ne prosti da kažem da su prosti, nego nemaju baš ženski način razmišljanja. Manipulanti.” Isti ispitanik nastavlja: „Pa, defintvno msilim da… ne znam da li je to stvar hormona ili psihe, ali jeste da su ti aktivni muškarci i muževniji i manje feminizirani, retko kad su feminizirani, sad šta ja znam. Dok pasivni imaju tu crtu malo viška ženskih hormona. Nije pravilo ali primećujem da je tako. Da li je to biološki predoređeno ili ne, ja nemam pojma, ali kontam da se pasivni positovćuju sa ulogom žene.”

Ovaj iskustveno stečen utisak, kada se uporedi sa podacima koje smo istraživanjem dobili (i koji utisak, kao svojevrsnu hipotezu, podupire), poručuje nam tri značajne stvari: 1. Dodatno potkrepljuje tezu o društvenim odnosima kao simboličkoj dispoziciji seksualnog čina kroz koji se performira moć; 2. I u intrapolnim/intrarodnim odnosima, onaj koji u seksualnom činu penetrira je onaj koji je na poziciji nadmoći; 3. (Usled odsustva alternative) heteronormativni model se preslikava u homoseksualne odnose ili/i: heteronormativni model je model konstituisan na pozicijama moći i stoga je neizbežan i u homoseksualnim odnosima.

Pomenuo sam već snažan utisak stečen kod heteroseksualnih ispitanika muškaraca o važnosti koju pridaju seksualnom činu između dva muškarca, gde je lako uočiti veoma negativnu, često i zgražavajuću reakciju pri pomisli da muškarac biva penetriran od strane drugog muškarca. Tom činu se pridaje, rekao bih, presudna važnost. On (taj odnos prema istopolnom muškom seksu) – koji potiče iz emotivnog – definiše i uređuje sve dalje (negativne) društvene stavove prema homoseksualnosti i otvara prostor kognitivnom koji će ga racionalizacijom obrazložiti. Taj čin je glavni parametar kojim se homoseksualni muškarci – to jest oni koji dopuštaju da budu penetrirani – depriviraju epiteta muškosti, dakle: pozicije permanentne moći. Penetracijom se muškarcu oduzima moć, oduzima mu se muškost. On dopušta nedopustivo: da zapadne u polje inferiornosti. Osudom homoseksualnog čina koju sprovode heteroseksualni muškaraca čuva se pozicija nadmoći nad ženama. Jer najveći strah nadmoćnog je da izgubi svoju poziciju. (10)

Iako znatno izraženija kod muškaraca, homofobija svakako nije karakteristična isključivo za jedan rod. Žene takođe reprodukuju homofobične stavove. Po istom principu po kojem žene, prihvatajući patrijarhalne norme i nuklearni poredak moći, internalizuju mizoginiju, tako internalizuju i homofobiju, koja je inherentna komponenta mizoginije. U internalizovanoj mizoginiji žene prihvataju svoju poziciju potlačene, ili inferiorne, ili one nad kojom se moć performira, te je i za njih destabilizacija takvog odnosa-sistema, kome homoseksualnost preti, takođe neprihvatljiva. Ujedno, nemali broj ispitanica koje su reprodukovale negativne stavove prema homoseksualcima, od muškaraca zahtevaju maskulinitet. Homoseksualni muškarci sa femininim crtama ličnosti se nipodaštavaju kao slabi i nedostojni muškarci. Heteroseksualna ispitanica, o momku koga je srela na ulici, i za koga pretpostavlja da je homoseksualac, kaže: „To tako, kad vidim muškarca koji je gej, pa je tako izfeminiziran, kao žena izgleda… to me jako… Baš pre neki dan sam videla takvog… Jako me je iziritiralo. Osetim to neko gađenje, to što mi smeta…” i „Jako su mi gadni. I tu vrstu gađenja osećam kad to, kad je ta težnja ka izgledu ka drugom polu, ta izfeminiziranost… To me jako iritira. I to mi stvara neko gađenje.” Upitana da li bi mačo gej muškarci kod nje izazvali isto gađenje, odgovara: „Ne znam… Ne podržavam, ali nemam tu vrstu gađenja.”

Citirana ispitanica homoseksualcu kojeg je srela na ulici zamera isto ono što mu zameraju i heteroseksualni muškarci – ženu (ženske crte i žensku poziciju) u njemu. Njoj je podjednako, kao i heteroseksualnim muškarcima, gadno to što jedan muškarac ima feminino u sebi, to jest što se „odriče” svoje muškosti i što nedolično preuzima karakteristike žene, ili karakteristike inferiornog. Rodnu transgresiju ni žene ne dozvoljavaju, jer ona vrši pritisak na čvrsto utemeljen binarni sistem i hermetične identitete i uloge u okviru njega.

Homofobija, bilo da se pojavljue kod muškaraca ili kod žena, je samo muški problem. Lezbejke su samo žrtve tog efekta.

Internalizovana (11) homofobija i Gay respectability

Na afričko-američkim studijama i u crnačkom aktivizmu u Americi poznat je termin black respectability. (12) On poručuje američkim crncima da, ako budu više nalik belcima, ako „srede” svoje ponašanje, promene način oblačenja i tako dalje, rasizam će prosto nestati (odnsno kada crnci više ne budu crnci). To je set ideja asimilacije kako crni ljudi treba da žive i kako treba da definišu crnačku kulturu u Americi. Respectability politics (politics of respectability, politika poštovanja, uvaženosti, prim. aut.) je stremljenje marginalizovanih grupa da kontrolišu i nadgledaju svoje članove/ce i pokažu da su njihove socijalne vrednosti u skladu i saglasne sa mejnstrim društvenim vrednostima, umesto da dovedu u pitanje mejnstrim kulturu zbog njene nemogućnosti da prihvati razlike. Iz današnje pozicije „black respectability” koncept možemo kritikovati kao internalizovani rasizam.

Slične asimilacione tendencije popularne su i u LGBT populaciji. Kada je tokom leta 1979. godine reditelj Vilijam Fridken (William Friedkin) snimao film Cruising susreo se sa brojnim preprekama, opstrukcijama i neprijatnostima. Naime, američki mejnstrim gej pokret se ustremio na produkciju filma zamerajući mu što na velikom platnu portretiše leather (13) i BDSM (14) gej subkulturu. Potreba mejnstrim pokreta je bila da se distancira od „devijantnih” seksualnih praksi određenog dela populacije, želeći time gej populaciju da predstavi slične većinskoj, heteroseksualnoj, to jest da heteronormativizuje (težnje mejnstrim pokreta oduvek su bile beskompromisna inkluzija u heteronormativne i opšte paradigme). Slične kritike doživeo je i Saša Baron Koen (Sacha Baron Cohen) sa svojim filmom Bruno (2009), kada je bio optužen da širi stereotip o homoseksualnim muškarcima, predstavljajući glavnog lika, fiktivnog austrijskog TV voditelja Bruna kao feminiziranog. Takva kritika nedvosmisleno poručuje: prestanite da nas (homoseksualne muškarce) predstavljate kao feminizarane, jer nismo svi feminizirani i ne želimo da nas tako većinsko (heteroseksualno) društvo percipira. Nije tajna da u gej populaciji postoji izvestan otklon, čak i zgražavanje, koji je nalik osećaju sramote, prema muškarcima sa femininim crtama ličnosti. Dovoljno je da odete na jedan od sajtova za upoznavanje gej muškaraca i videćete more upozorenja feminiziranim gej muškarcima da im se ni pod kojim uslovom ili potrebom ne javljaju. Konfrontriani sa tom diskriminacijom, uglavnom se brane rečima „nemam ja ništa protiv njih, samo me to ne privlači” ili „ja sam muško i ovde tražim muško, a ne žene (misleći na feminizirane muškarce)”. Ovde je ponovo lako iščitati prikrivenu mizoginiju. Ono što smeta i gej muškarcima jeste ono „žensko” u muškarcima koje nazivaju feminiziranim. Verujem da sve ovo izvire iz modela koji sam u prethodnom delu već izneo i pojasnio. Ni homoseksualni muškarci nisu operisani od „muškog problema” kada su u pitanju mizoginija i (auto)homofobija.

Ipak, čini mi se da je internalizovana homofobija, ta samomržnja sa kojom se veliki broj homoseksualaca tokom svog života bori, daleko kompleksnija od homofobije heteroseksualnih ljudi. Ona je svakako intenzivnija i samorazarajuća, ima više dimenzija koje se neminovno prepliću, sudaraju, guše u vrtlogu emocija i misli. Ovom temom su se bavili mnogi, i mnoga su rešenja ponuđena, ali malo koja mogu efektivno pomoći homoseksualnim osobama, društvenim bićima, koji su, kao i svi drugi, zavisnici okoline u kojoj žive. Dok društvo ne prihvati homoseksualnost kao legitiman deo seksualnosti (i dok ne prihvati da seksualnost ima širok spektar) i bitan deo ljudskog iskustva, homoseksualne osobe će se uvek susretati sa samomržnjom.

Jedan od pionira kvir teorije Denis Altman još 70-ih godina prošlog veka upravo o tome govori. On piše o krivici. „Krivica pak dovodi do mržnje prema sebi, a oni koji mrze sebe teško da neće prezirati druge koji dele njihovu krivicu”. (15) Ovde prepoznajemo dva nivoa koji internalizovanu homofobiju čine: 1. mrzim sebe zbog definišućeg elementa koji me čini; 2. (stoga) mrzim druge koji dele element koji u sebi mrzim.

Još su rani kvir teoretičari razumeli egzistencijalnu dimenziju internalizovane homofobije. To se najlakše razume upravo kroz primer negativne reakcije i osude nemalog dela populacije prema Paradi ponosa, posebno kod onih koji su neautovani porodici i svojoj okolini. Prema istraživaju Centra za kvir studije Parada ponosa i LGBT populacija (Stojčić i Petrović, 2014) „ispitanici/e čije porodice ne znaju da pripadaju LGBT populaciji u nešto manjoj meri podržavaju održavanje Parade ponosa (21%) i u značajno većoj meri se protive održavanju Prajda (38%)”. (16) Isto istraživanje pokazuje da 42% ispitanih se slaže sa stavom da Parada ponosa doprinosi povećanju straha i mržnje prema LGBT osobama. Strah od nasilja i osećaj elementarne nebezbednosti duboko determiniše sve životne prilike. Budući da smo upoznati sa stravičnim događajima koji su ispratili prvu „uspešnu” Paradu ponosa 2010. godine, nije čudan ovakav stav ispitanika/ca. Efekti koje osećaju mogu biti vrlo destabilišući po njihove privatne živote. Oktobra 2012. su na televiziji i svim medijima videli jasnu i poražavajuću sliku stanja u društvu, stanja koje odašilje poruku mržnje prema njihovoj seksualnosti, dok su im u glavi odzvanjale neumoljive reči „ubij pedera”.

Politika uvaženosti kod homoseksualnih osoba u homofobnom okruženju nalaže heteronormativizaciju svojim članovima, zabranjuje ikakvu rodnu transgresiju, traži hermetični, postojeći rodni identitet i očuvanje patrijarhalnog, a njena težnja je apsolutna asimilacija, inkluzija u postojeće društveno i kulturno tkivo. To je politika zabrana i kontrole, koja je nalik stokholskom sindromu u kojoj se politike tlačitelja i potlačenog poklapaju. Potlačen smatra da će iz neugodne pozicije izaći ako bude prihvatio hegemonizirajući kulturni i politički narativ. Za homoseksualce on ima spominjanu egzistencijalnu dimenziju preživljavanja.

Iako je utisak o nalazima istraživanja donekle optimističan, iako se vidi određen progres ka prihvatanju LGBT osoba u Srbiji, proći će dugačak put do normalizacije i depatologizacije, te prihvatanje homoseksualnosti kao značajnog segemnta ljudskog iskustva koji nije sa druge strane normalnog. Možda tome prethodi razgradnja esencijalističkog diskursa koji je zarobio svest društva i koji ne dozvoljava legitimno postojanje spektra, ali je „neprilagođen“ pojedinac, preplašen ostrahističke kazne, i dalje usamljen u njemu. On krišom ulazi na zadnja vrata „gej sveta“ i sebi govori: “U tom mom hodanju i traganju, vožnji biciklom po takvim mestima, ja sam išao sam sa sobom i govorio: “Ti nisi homoseksualac. Ti nisi homoseksualac.” Nadam sam se. “Nisi, nisi, nisi…” Hteo sam da ti kažem da sam imao grižu savest. Naravno da jesam. I to jedno godinu dana.” 

_________________________________________________________________________

(1) Istraživanje iz 2010. koje je Gej strejt alijansa sprovela u saradnji sa CeSID-om pokazuje da 67% građana/ki Srbije smatra da je homoseksualnost bolest, dok 56% veruje da je veoma opasna po društvo (CeSID. (2010). Predrasude na videlo. Beograd: Gej strejt alijansa, str. 8.).
(2) Termin su za upotrebu predložili Hadson i Rikets (Hudson and Ricketts) 1980. godine za opisivanje negativnih stavova prema homoseksualnosti i homoseksualnim osobama umesto termina homofobija kome su zamerali pežorativnu konotaciju. Takođe, oni predlažu da se termin homofobija prestane koristiti u naučnom kontekstu budući da je naučno netačan.
Vidi: Hudson, W. and Ricketts, W. (1980). A strategy for the measure of homophobia. Journal of Homosexuality, 5, 357–372.
(3) Beilkin, pak, tvrdi da homofobija postoji i da je to poseban fenomen.
(4) Seksualni čin ću u nastavku korisiti svaki put kada govorim o samom seksu, bilo da je u pitanju između osoba istog pola, ili različitog. To je zbog toga što ću reč „odnos“ rezervisati za sve druge neseksualne odnose – od binarnog, do društvenog.
(5) U nastavku ću radije korisiti reč „nadmoć“ umesto moć, kao pogodnij termin koji iziskuje postojanje važnog člana – subjekta moći. Moć kao nadmoć se ispoljava u značenju vladanja, upravljanja, zapovedanja, ugnjetavanja, prisvajanja, otimanja. Ovakva moć podrazumeva hijerarhiju i zavisnost, odnosno nadređene i podređene, tlačitelje i tlačene.
(6) Ishodište seksualnog čina, osim moći, je i uživanje. Verujem da sem bio-hemijskog elementa uživanja postoji i psihološki element, onaj koji uživanje pronalazi u odnosu moći: nadmoćnog i potčinjenog.
(7) Ova izjava je posebno interesantna jer muškarca tretira kao seksualnog predatora. On lovi (a žena će biti ili neće ulovljena) i on određuje pravila te muško-ženske igre. Uz to značajno je uvideti da je sve to jedna seksulna igra čiji je krajni ishod seksualni čin.
(8) Filozof i istoričar religije Danijel Bojarin piše: „U Nemačkoj je čak postojao antisemitski homoerotski pokert („Hans Blüher’s Bund“) koji je promovisao ideal homoseksualca kao super-muškarca, nasuprot „degenerisanom i feminiziranom homoseksualcu, nalik pederu-Jevereju“. Kao što je Garber pisao „ovde se takođe definicija homoseksualnosti preklapala sa stereotipima jevrejskog muškog identiteta, jer homoseksualac može biti super-muškarac , izraženo muževan i potentan, i koji prema tome teži društvu drugih muškaraca (pre nego ženama koje su „feminizirane“ i „prljave“) ili, sa druge strane, „degenerik“, „esteta“, koje zamagljuje granice muškog i ženskog“. Džordž Mos (George l. Mosse, 1918-1990), Jevrej i zastupnik prava homoseksualaca, tvrdi da su ’feminizirani’ homoseksualci u onom drugom [gej] pokretu, pokretu Magnusa Hiršfelda (Magnus Hirschfeld, 1868-1935) – koji je Jeverej. Fridlender je bio povezan i sa najozloglašenijim antisemitskim rasistima. Ne bi bilo sasvim pogrešno tvrditi da su zapravo pasivnost i feminiziranost bile veći problem u tom periodu nego sam homoerotizam; homofobija je tada bila gotovo u potpunosti mizoginična, u tesnoj vezi sa antisemitizmom.“ Vidi: Bojarin, D. (2011). Sigmund Frojd i nemuževni Jevrej 19. veka. QT časopis za kvir teoriju i kulturu. Broj 8‒9. str. 23-24. Ovaj odeljak o prilikama u Evropi neposredno pred Drugi svetski rat govori u prilog tezi o odnosu mizoginije i homofobije, o odnosu (moći) muškog spram ženskog identiteta, ali još značajnije on govori o jednom drugačijem konstruktu koji slavi mušku ljubav i homoseksualca koji je super-muškarac onda kada se otarasi ne samo feminiziranosti, već i žena uopšte. Super-muškarac je jedino onaj koji se ne „ukalja“ odnosom sa „feminiziranim“ i „prljavim“ ženama. Ovaj konstrukt je zanimljiv jer dolazi sa druge strane dominantnog, u kome je super-muškarac samo heteroseksualni muškarac, dok je degenerisani onaj koji teži drugim muškaricma. Ovo upravo govori o elementima strukture koji podložni različitim diskurisma daju različit derivat.
(9) Pod mikrodruštvenim odnosima podrazumevam one koji su između određenih, partikularnih celina – u ovom slučaju između ljudi koji su homoseksualne orijentacije – nasuprot makrodruštvenih odnosa koji su između svih ljudi.
(10) Uz ovo je zanimljivo pomenuti da znatno više muškaraca pati od postkoitalne depresije od žena. Psiholozi objašnjavaju da se muškarci nakon seksualnog čina mogu osećati bezmoćno.
(11) Prenošenje spoljašnjih normi, standarda, odnosa i akcija na unutrašnji, mentalni plan, koji se na taj način doživljavaju kao vlastiti. (12) Ideja je nastala krajem XIX veka kada je grupa crnih žena napustila Baptističku konvenciju i oformila Žensku konvenciju. Želja je bila da se promoviše solidarnost i filantropija, delom i kroz pomaganje crnačkoj zajednici. To se u praksi pretvorilo u snishodljivo ponašanje prema crnim ljudima niže klase. Njihove kampanje su činile i odlazak u simorašne delove grada u kojima su živeli crnci gde su deljeni pamfleti na kojima je pisalo kako treba da se ponašaju u javnosti, koje su vrednosti čednosti, čak i kako treba da se okupaju. Ova politika je dobila nacionalnu popularnost. Najveći i najuticajniji crnački medij, nedeljnik Chicago Defender (osnovan 1905. godine) je svake nedelje publikovao kao podsetnik listu pravila koja su poručivala cnrcima kako da se ponašaju. Neka od njih su: Ne naslanjaj se na prozor; Ne sedi u dvorištu i na verandi bosonog i aljkav; Ne nosi maramu preko glave; Ne dozvoljavaj deci da prose na ulici; Ne pojavljuj se na ulici u kecelji i pocepanoj odeći.
(13) Ne postoji srpski termin ove reči. Leather označava kožu. Pripadnici ove subkulture su se identifikovali prvenstveno po kožnoj odeći (jakne,pantalone).
(14) Bondage/Discipline, Dominance/Submission, Sado/Masochism.
(15) Altman, D. (2010). Krivica i internalizovanje opresije. QT časopis za kvir teoriju i kulturu. Broj 1‒2. str. 17
(16)  Stojčić, M. i Petrović, D. (2014). Parada ponosa i LGBT populacija. Beograd: Centar za kvir studije, str. 76.