Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici
Lična priča o borbi s depresijom tridesettrogodišnjeg mladića.
Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti… Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Generacijsko nasilje utkano kaišem
Dolazim iz sredine u kojoj oboljenja i stanja psihe koja odudaraju od normativa ne postoje. Niko nije nikad depresivan, anksiozan, ništa – osobi je samo ekstremno dosadno i mogla bi šta oko kuće srediti ili uzeti knjigu u šake. To je vječito rješenje. Ni babe ni dede nisu nikad ni od čega obolijevali jer su imali čime da se bave u životu. Logično. Ovi mladi danas samo izmišljaju. I prolaze dani i godine, a ja ostajem u začaranom krugu iz kojeg ne vidim izlaz. Prvorođeno sam dijete, roditelji su me dobili mladi. Nisu znali šta će sa sobom, učili su šta će sa mnom. Sve svoje frustracije, strahove, neznanje, ambicije prenijeli su na mene.
Sve generacijsko nasilje utkano je kaišem po mojoj koži.
Nagli pad u već postojeće depresivno stanje
U svemu sam morao biti najbolji, imati sve petice, biti uzor i pohvala – potvrda i dokaz da je neko u porodici uspio u životu. Moje želje, ambicije, emocije nisu bile bitne niti vidljive. U sedamnaestoj se desio preokret i epizoda koja je moje stanje o kojem još uvijek ne znam ništa zauvijek promijenila. Protiv svoje volje sam autovan tako što su moji provjeravali moj telefon i tamo pronašli poruke koje sam dobio od momka koji mi se tada sviđao.
To je automatski povuklo i privuklo mnogo psiho-fizičkog nasilja, prijetnji i ucjena. Osjećao sam se izgubljeno, prestrašeno, ostavljeno, kao u nekom bazenu beznađa. Ovaj događaj označio je nagli pad u već postojeće depresivno stanje.
S osamnaest odlazim od kuće. Nakon prvog pokušaja suicida.
Radim, studiram, borim se iz dana u dan da ustanem iz kreveta, izađem, hodam, jedem. Studiram psihologiju, ali ne razumijem sebe i svoje emocije. A sramota je tražiti pomoć. Šta će ljudi reći? Na studijskoj grupi sam upoznao svog tadašnjeg momka i to je bio jedan krasan period života, smijao sam se, izlazio i plesao, volio i bio voljen. Lijepo smo se slagali dok nisam osvijestio da pravim grešku i ne izlazim iz kruga nasilja. Nisam samo ja nosio breme generacijskog nasilja nego i on. Previše emotivnog tereta s obje strane. Nema se tu šta dalje puno pričati, često sam poslije sebi govorio. Idemo dalje, valja odigrati ovaj život što je bolje moguće. Većina mojih dana posljednje decenije života je prošla u magli, obavijena tugom i samoćom. Velikom tugom.
Dan D
U Sarajevu je bio tmuran jesenji dan. Partner i ja se budimo rano, ne radimo, napokon slobodni, ispijamo jutarnju kafu u omiljenom kafiću i odlučujemo da je dan savršen za uživanje u sunčanom danu u Mostaru. Palimo fijata i idemo. Mostar okupan u suncu, ljudi su sretni i nasmijani. On je sretan i nasmijan. Ja? Ja sam prazan. Bukvalno. Ništa. Nema sreće, nema tuge. U povratku kojeg se mnogo i ne sjećam, potišten je i nisam spreman da se bavim njim još uvijek, jedino o čemu razmišljam je da li da okrenem volan udesno i da nas survam niz liticu ili ulijevo pa da izazovem udes. Danas se uopšte ne ponosim time – tada je to bio izlaz iz praznine. Kad bolje razmislim, sve vrijeme svog života živio sam prazninu.
Udes se učinio na trenutak kao izlaz, šansa. „Ne mogu više“, kroz suze i strah sam ponavljao kao mantru koja se otegla do Sarajeva. Bez odlaganja sam potražio stručnu pomoć. Savjetovanje, psiholozi i psihijatri na repeat. Iznova i iznova. More suza, boli, uspomena. Razrješavanje konflikata iz djetinjstva, začaranih krugova, nasilja. Izlazak iz matrice, konteksta i komfort zone. Iznova i iznova.
Prigrliti sebe
Ono što identifikujem kao prepreku sve ove godine jeste činjenica da se o depresiji ne priča. Nikad i nigdje. Ili ako se priča, priča se malo. Nema mnogo ličnih priča, lične borbe pojedinaca – a to nam treba. Kao motivacija da se borimo, da ne odustajemo. Sada idem na psihoterapiju i nisam na medikamentima. Razriješio sam mnogo stvari i srećan sam i hrabar. Moja mantra je napokon JA TO MOGU. Svaki dan mogu sve što želim, a želim mnogo. Nema više osjećaja praznine i boli jer sam prigrlio sebe. Neću lagati i reći da je sve riješeno. Nije. I dalje je tu strah da ne prođem opet cijeli put. Posebno otkako se borimo s globalnom pandemijom. Bilo je teških dana, ali rješivih. Istrajati. Svaki dan.
Biti gej i depresivan nije dobitna kombinacija. Pogotovo kada tražite stručnu pomoć. Ali je važno da je potražite bili gej, strejt ili šta god.
– „Ko vam može pomoći na putu borbe i izlječenja?“
– „Moj momak.“
Pitanje i odgovor poslije kojih se vraćate par stepenika unazad u svom procesu, ali ti stepenici vas samo ojačaju. U procesu voljenja i prihvatanja sebe na putu koji sam prošao jako mi je olakšalo to što sam gej. Zašto? Zato što smatram da nas naše lične borbe generalno ojačaju kao ljudska bića i da smo zahvaljujući njima spremniji i na niz drugih životnih izazova. Svaki dan izlazimo, postojimo, cijeli život smo izloženi prijetnji po svoje postojanje. Zar da nas depresija slomi? Meni pomaže sagledavanje malih stvari, a ne konteksta – svakodnevno. Odlazak u prirodu, šetnje sa psima. Gledanje filma, meditacija. Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici, svaka zraka sunca.
Tebi?