Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Juče čekam tramvaj dvojku ispod Brankovog mosta. Stanica je pomjerena iza nekog mini bagera i to naravno nigdje nije označeno. Ulica je razrovana i radovi su u toku već neko vrijeme.

Na toj alter-bager stanici smo dekica, žena i njen sin gromada nabildana. Prilazi žena i pita me gdje ja idem..objasnim joj i ona kaže da je linija br. 2 izmjenjena zbog radova i uputi me gdje da siđem..to govori ljutito baš..zatim počinje da galami…

kako nema oznake za stanicu..
kako je ulica izrovana..
kako fasade otpadaju sa zgrada
i kako mogu nekog ubiti…
kako je ona u toj ulici rodjena i tu živi
i kako se sve promijenilo
i kako je se u toj ulici okupljaju smrdljivi lezbejke,pederi,cigani i izbjeglice
i kako je to njoj sve pod prozorom..
i ona to mora da gleda..

U meni već kulja, tijelo mi upija tu mržnju i sve te užasne riječi..dišem, smirujem se i pijem vode i gledam u tog dečka gromadu kako se smješka..strah me je pomalo i muka mi je!

Naiđe dvojka, ali ne tramvaj već bus. Uđemo mi svei u taj bus i ja se udaljim od njih…pijem vode i mislim se koliko stvari u životu kao lezbejke oćutimo i zamislim da svaki put kad čujem lezbofoban komentar i ne odreagujem stanem na sred trga i gomilu puta vičem, lezbejka,lezbejka na glas – da poništim taj jedan lezbofobni. Ta fantazija me uveseli i malo mi diže energiju.

Onei su svei sjeli skupa na ona četiri zajednička mjesta u busu i dalje pričaju, gledam u njih i mislim se pa neću da odćutim ovo!

Prije izlaska na stanicu, odem do te žene i obratim joj se iz nekog lijepog mjesta u sebi:
draga, ja sam lezbejka i sa onim komentarom od malo prije ste me bas povrijedili. Znate i nama lezbejkama smeta sto nema oznake za stanicu, i nama smeta sto je saobraćaj neuređen, i meni smeta ta fasada koja se obrušava i skroz mi je nebitno koga može da ubije, mene ili vas ili nekog trećeg..strašno je da to realno može da se desi jer oni koji dobijaju plaće ne mare za to…

Ona se onako partizanski otvorenim dlanom dotaknu po srcu i reče: izvini, izvini sto sam te povrijedila, nije mi bila namjera, molim te izvini.
Pružim joj ruku i kazem ok je. Dva puta onako nježno stisnemo ruku jedna drugoj gledajući se u oči duboko. Zahvalim joj se što mi je rekla na kojoj stanici da siđem.
Dečko gromada osta zapanjen bez -A!  Kao i svei ostalei kojei su nas slušalei u busu.
Bus stade i ja izađem na stanici, sad sa nekim lijepim i zadovoljnim osjećajem u svom tijelu.

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Dum-dum. Dum-dum.

Točak tlačenja koji mrvi pred sobom sve manje od njega sa nakalemljenim zupčanicima koji mrve pred sobom još manje. Vizija koja mi se stvori pred očima kad mi neko zatraži da mu opišem naše društvo. Nije li to ploča prema kojoj se pleše prethodnih dvadeset i kusur godina? Tlače se i napadaju slabiji, udruže se jači pa nas propisno istamburaju, durimo se u ćošku besni u masnicama, čekajući priliku da postupimo isto?

U više priča u “kvir ključu” dominira vapaj skrajnutih homofobičnoj, kavge žednoj, ratom iznemogloj i siromaštvom ophrvanoj većini. Vapaj da i mi postojimo. I mi se volimo, i mi bismo da se kadkad uhvatimo za ruke hodajući glavnom promenadom, da se sočno izljubimo na autobuskoj stanici… A grumenje u peščanom časovniku udara dum-dum po prašnjavoj dini stvorenoj od mnogo čekanja. I dok grumenje udara, život prolazi, a mi smo ga potrošili na objašnjavanju da i mi postojimo.

Dum-dum, dum-dum.

Još godinu-dve, četiri, eventualno deset do dvadeset, a nije isključeno ni trideset, dodvoravaćemo se toj većini, stavljati sve ispred nas u nikad do kraja dosanjanoj želji da iskažemo da smo mi ljudi, da ne mrzimo zemlju u kojoj živimo, da nas more problemi kao i svi ostale.

Dum-dum.

Poslednje zrnevlje pada na peščani brežuljak. I tako iznova, neko će okrenuti peščani sat naopako dok mi šijemo i prekrajamo maske po meri čovekolikosti čitavog društva. A nema baš izgleda da ta maska bude skrojena do kraja jer igla svako malo ispada iz ruke koja podrhtava izazvana tim prokletim udarcima zrnevlja u satu. No, budi bez brige, još malo pa će da se stvori brdašce i neko će peščanik opet okrenuti naopačke.

Zajednico, u pokušajima da skrojiš masku čovekolikosti po željama većine, sebi si takođe, slučajno ili ne, prišila toliko mnogo lošeg što ta čovekolikost nije preležala i zbog čega te je više vekova unazad bacila u nevidljivi zapećak sramote i stida.

Ovu priču ne posvećujem toj maski, tom nikad dostižnom idealu većine za koju  tako žarko i srčano želim da me prihvati i pred kojom treba da iscedim dušu do zadnje suze i ogolim ono što me tišti ne bi li prihvatila da sam valjda i ja čovek te da imam valjda i ja neka ljudska prava. Valjda.

Dum-dum. Dum-dum.

A da budem iskren, nije mi stalo nešto do toga. Briga me baš da li me vole, da li smatraju remetilačkim faktorom društva ili je “to njima neprirodno”. Mene je jedino briga da niko ne sme da podigne ruku na mene ili me na bilo koji način javno unižava zbog onog što jesam. I da, ako to uradi, bude krivično gonjen i odgovara pred licem pravde.

Zato se tebi, LGBT zajednico, ovom prilikom obraćam, jer mnogo si odlutala u tim neveštim pokušajima krojenja čovekolikosti po tuđim merama. U pokušajima da zaličiš na one koji su te vekovima gazili i besno pokrivali velom sramote i ti si počela da gaziš i ismevaš raznolikost kojoj pripadaš i koja te okružuje. Zavrtela si točak tlačenja i krenula njime da prelaziš preko malobrojnijih od malobrojnih.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Dakle, o čemu se radi? Izgubljeni u ukazivanju drugima na to kako postojimo, gurnula si, zajednico, pod tepih ono što se dešava u tvom postojanju. Da se podsmevaš trans ljudima jer to znači par kopči više na onoj maski humanosti, da negiraš postojanje biseksualcima baš kao što i sada mnogi upravo to tebi rade, da sve one neuklopljene ili teško uklopljive umeš da tretiraš ispod svakog nivoa ljudskosti…

Dum-dum.

Lepota kvira je lepota odsustva heteronormativnog. Ona leži u tome što istorijski određeno postaje prevaziđeno. Bezgranično samoživi diktati “prave” porodice, “pravih” muškaraca i žene, “zdravog” okruženja i sličnih normiranih pojava naprosto iščile pred dovoljno hrabrima da iz sve snage išutiraju cigle iz zamišljenih zidova utvrđenja poznatijeg kao “Ono što je normalno”. Odsustvo heteronormativnog znači rađanje niza mikrokosmosa različitosti koje su bile gušene i koje sada imaju prostora da bilo gde u čitavom prostranstvu zabiju zastavicu u svojim bojama i bez bojazni kažu – Ovo sam ja!

Dum-dum. Dum-dum.

Vekovima unazad negirani danas smo, kako-tako, našli neku nišu na kojoj postojimo. Često prebijani, skrajnuti,  lišeni osnovnih sredstava za dostojanstven život. Ali postojimo, i dalje očajnički šijemo tu masku čovekolikosti po željama većine, okrvavljenih ruku od nepreciznih uboda iglom.

Nego, lepota kvira.

Trenirao sam vaterpolo pet godina, na pripremama u više navrata dobio batine od trenera jer sam pravio kavge. Potom trenirao jako surovu borilačku veštinu gde sam se vraćao kući modrih ruku. Prestao da treniram kada me je čovek od sto i kusur kila udario cevanicom iz sve snage u nos, koji se istog časa vrlo bolno slomio. Mada vrlo uspešan u školi, potom i na fakultetu i na poslu.

U fiokama heteronormativnosti upao bih ili u “Dobar je momak, ali nezgodan kad popije” pregradu, a možda i onu zvanu “Pošten domaćin”. Jedino što me sprečava je to što spavam i ulazim u emotivne odnose sa muškarcima. A i sa ženama doduše. Lepota kvira je u tome što mogu da  se pronađem u tom prostranstvu i pobodem svoju zastavicu, ne smatrajući sebe manje vrednim. Slomio nos u tuči sa momkom koji je kasnije završio u izraelskoj vojsci, rane mu vidao – dečko! Nije li ova jedna rečenica po sebi kugla koja ruši i nekoliko zidova uvreženih predrasuda i stereotipa o LGBT ljudima? A posle veze sa muškarcem bio pola godine sa devojkom. Paf! Još jedan zid pao. Lepota izgradnje sopstvenosti kroz rušenje baš takvih zidova predstavlja najveću lepotu kvira. To nam niko ne može oduzeti.

Dum-dum.

Ali, u tako očajničkim čežnjama mnogih da budu prihvaćeni, ne kao ono što jesu, već kao neka nepoželjna masa oblikovana u nešto što bi moglo da prođe kao prihvatljivo toj većini, mnogi se nespretno zalete jašući taj točak tlačenja koji je izvor sveg zla na Zapadnom Balkanu. Paradoksalno, moj identitet biseksualca više puta je negiran i doveden u pitanje unutar LGBT zajednice nego moj identitet kao LGBT osobe od strane većine iz goreopisanih redova. I o ovome mora da se priča na sav glas.

Obraćam se tebi, zajednico. Ne usvajaj oblik ponašanja koji je stvorio sve naopako u našem društvu. Ne gazi slabije od sebe. Ne teraj me da se osećam loše zbog onog što jesam u prostranstvu koje smo mi dugo, veoma dugo osvajali.

Ja sam biseksualac. Ne, to nije moj pokušaj da “pobegnem od pederluka”. Ne, ne glumim, zaista jesam. I ne, definitivno ne glumim da se dopadnem većini zbog koje su ti ruke u takvim krastama. Odloži iglu, zajednico, i ne šij tu masku čovekolikosti koju nikad nećeš staviti na svoje lice. Uživaj, zajednico, u prostranstvu ispletenom od hiljadu različitosti.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Na našem nagradnom konkursu „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu, koji je realizovan u sklopu projekta Helsinški odbor za ljudska prava/Helsinki Committee for human rights „(Ne)vidljive manjine-Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba” i podržan od strane Program podrške marginaliziranim grupama USAID PPMG je pristiglo 47 radova iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Makedonije. Iako je konkurs prvobitno bio za autore i autorke iz Bosne i Hercegovine, zbog velikog broja pristiglih radova iz okolnih zemalja, odlučili/e smo ga proširiti na regionalni nivo i tako dati priliku i autorima/autorkama koji/e nisu iz BiH, a koji/ su pokazali/e interesovanje za učešće da predstave svoj talenat i ljubav prema pisanoj riječi.

Članovi/ice žirija u sastavu Lejla Kalamujić, Anes Osmić i Azra Čaušević jednoglasno su odlučili/e da nagrade i pohvale sljedeće poetske i prozne radove:

Najbolja priča: „Kupanje“, Nemanja Brdar, Bosna i Hercegovina
Najbolja pjesma: „Gnezdo dečaka“, Bojan Krivokapić, Srbija

Pohvalnice su dobili/e:
Priča „Igla“, Jelena Stančić, Srbija
Pjesma „Prst koji ne pomičeš“, V. B. Borjen, BiH
Pjesma „Tajni život Alehandre P.“, šifra Jen Yu, BiH

Udruženje Okvir zadržava pravo objavljivanja nagrađenih, pohvaljenih i ostalih radova pristiglih na konkurs na svojim komunikacijskim kanalima.

Udruženje Okvir čestita svim dobitnicima/cama i zahvaljuje se svim autorima i autorkama koji/e su poslali/e svoje radove.

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

„U ZONI“ LAMIJA BEGAGIĆ

FABRIKA KNJIGA, BEOGRAD, 2016.

Jedno od mogućih čitanja

Lamija Begagić jedna je od najdarovitijih autorica kratke proze na jugoslovenskom prostoru. Dokazala je to već svojom prvom zbirkom priča Godišnjica mature (Sarajevo/Beograd, 2005.), koja je doživjela nekoliko izdanja i prijevod na slovenački jezik. Uslijedila je knjiga kratke proze Jednosmjerno (Beograd, 2010.), kad počinje i njena saradnja sa izdavačkom kućom Fabrika knjiga. Od 2010. do 2016. godine Begagić je vrijedno radila i kao kolumnistica, te ništa manje važno kao aktivistica. Možda jednog dana ona i odluči ukoričiti sve tekstove pisane za različite magazine, časopise i web-portale na jedno mjesto. Dotad, neke od njenih najzanimljivijih radova možete čitati na portalima: lbgti.ba, voxfeminae.net i urbanmagazin.ba. A onda je došla 2016. Godina u kojoj su objavljene njene dvije nove knjige Furam feminizam i U zoni. Prva knjiga, Furam feminizam, nastala je u koautorstvu sa mlađim kolegicom Marinom Veličković, kao svojevrstan priručnik za djevojčice u osnovnim školama. Druga opet, U zoni, njen je roman prvijenac, koji je i razlog za pisanje ovog teksta.

U Zenicu kada pođem ja …

U zoni je roman o 35-ogodišnjoj Almi, stonoteniserki koja je zbog povrede koljena prisiljena okončati aktivnu sportsku karijeru. Povreda je zatiče u zagrebačkoj kući, gdje već pet godina živi sa svojom djevojkom Ivonom i njihovim psom Oksom. Trauma iz profesionalnog života, ubrzo se širi i prenosi na intimni prostor. Ivona odlazi u posjetu teško bolesnoj baki u Slavoniju, dok se i osamljena i izgubljena Alma odlučuje na kratku posjetu majci u Zenicu. U toj tački preokreta počinje roman. Put u Zenicu je povratak kući, onoj prvoj, odakle su potekla sva njena iskustva i odakle su krenuli svi njeni putevi. Povratak sa sobom nosi i suočavanje sa vlastitom prošlošću (traumama iz djetinjstva, nesretnim ljubavima, i nerazriješenim odnosima). Ujedno, to je i mjesto u kojem treba prebroditi krizu i doći do bitnih odluka za budućnost.

Zenica je i grad preminule socijalističke srednje klase, o kojem autorica piše: „Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine“. (str. 35) Mnogi nemaju ni sreću da ih na takvom mjestu dočeka puno ljubavi, one majčinske i one drugarske, te solidarnosti i podrške na temelju koje će Alma izgraditi vlastitu Zonu.

Biti u zoni …

Ali šta je zona? Prije svega, sportski termin kojim se označava potpuna koncentriranost na polje igre. Pribranost i budnost koja se vježba, uči i borbom ostvaruje. „Cilj ovakvog treninga uz zvukove koji nas ometaju je da nauči držati fokus na igru, ma šta se dešavalo vani, u prostoru oko nje, ili unutra, u njenoj glavi. Da ne čuje ništa, osim loptice, da ne vidi ništa osim mreže i protivnice … (str. 72) Zona je zadani cilj koji se dostiže radom, požrtvovanošću i predanošću, posve analogan borbi za vlastito mjesto i slobodu u društvu ogrezlom u niz problema, u korijenu kojih je i onaj najtvrđi – patrijarhat.

Nije lako biti sportašica u društvu koje sport apriori poistovjećuje s muškarcima. Nije lako biti lezbejka u društvu koje legitimira samo heteroseksualnost. Niti je lako biti žena u društvu s isključivo muškim privilegijama. I zato zona nikako nije olakotno preuzeta metafora iz sportskog žargona. Ona je vrlo dobro promišljena pozicija autorice koja uspijeva da, pričanjem jedne intimne priče, predoči sva naličja jednog društvenog poretka.

Rasprodaja djetinjstva  i državne imovine …

Postoji taj duboki rez u stvarnosti koji ovaj roman prati. U Alminom životu desilo se to u ljeto 1993, kad se „život naglo raspolutio na prije i poslije“. (str. 105). U tom je ljetu ostalo zakopano njeno djetinjstvo. Tačnije, rasprodano je jednog augustovskog dana kad su ona, njena sestra i prijateljice koje će ubrzo zauvijek napustiti Zenicu, u velikom parku prostrle deke, cerade, najlone i na njih stavile šta su imale. „Velika kuharica. Grička vještica … Ovali za mezu u tri veličine. Sanke. Elanove skije … (str. 104) Ta će dječja rasprodaja biti tek uvod u niz gubitaka. Neke će zeničke doktore odvesti da se više nikad ne vrate (poglavlje: Odveli su doktora). Fabrika će propasti i nikad se više oporaviti. Desetine hiljada ljudi osiromašiti. I sve će poprimiti obrise ružne distopije, koja će u godinama koje dolaze na mjesto napuštenog betonskog zdanja, zvanog Gradilište, poroditi tajkunski tržni centar. O njemu će, kao i uzaludnim Alminim pokušajima da se uklopi u nametnute norme seksualnosti, Begagić napisati da: „ …eto, leži na lažnoj ljubavi i hinjenom užitku. (str. 38) Sve je to važno navesti kako bi bio jasno da autorica itekako ima osjećaja za socijalnu tematiku i probleme, iako se na prvu može činiti da su odnosi i situacije U zoni, bliske registru idealnog.

Zonska utopija …

Čitajući knjigu nameće se pitanje da li je Almin svijet u kojem su majka puna ljubavi i razumijevanja, sestra i prijateljice pune podrške i solidarnosti, realan? Istina, Begagić nam nudi prilično polarizovanu sliku stvarnosti. Na jednoj su strani (onoj intimnoj) ljubav, prijateljstvo i solidarnost, a na drugoj (onoj izvanjskoj) sve ono što ih sprječava. Međutim, opravdanje za ovakvu podjelu nalazi se upravo u tome što je riječ o prikazu stvarnosti kakvu Alma nije zatekla. Ona je sama takav svijet oko sebe stvarala. Biti glavom u zoni značilo je prije svega ne propuštati u svoj život šum i entropiju izvana. To je značilo boriti se i osvajati prostor vlastite slobode.

Bez sumnje je da ovaj roman ima određene utopističke pretenzije. Kao zamisao o boljem i pravednijem svijetu (makar on bio jedan intimni mikrokosmos). On sadrži svo potrebno nezadovoljstvo postojećim stanjem, na osnovu kojeg pokušava iznjedriti jednu drugačiju, novu stvarnost. Ali za razliku od klasičnih utopija (More, Campanella, Saint-Simon, Fourier, Owen, …), Almin svijet nije istrgnut u neko daleko mjesto gdje je lako uspostaviti idealne uslove. On se rađa ovdje i sada. U srži svih naših nevolja. U zoni izrasta iz svjesnosti o disfunkcionalnosti jednog društva, iz samog središta njegovih raspadnutih temelja.

Od menstruacije do masturbacije …

Postoji još jedan jako važan aspekt u knjizi. A tiče se destabilizacije tabua o bivanju i tijelu žene. Ovaj se aspekt provlači kroz priču na dva nivoa. Prvi se tiče menstruacije, posljednjeg tabua u ženskom sportu, zbog kojeg vrijedi navesti jedan slikoviti opis iz rukopisa: „Ostavljam djeliće razvučene utrobe na tankom bijelom toalet papiru. Nije plava kao na TV reklamama, tamno je crvena, gotovo smeđa. Sutra će iz mene oticati komadi guste i tamne menstrualne krvi, …“ (str. 36).

Drugi je, opet, vezan za uvijek prešućivani užitak u vlastitom tijelu. O masturbaciji, u poglavlju Slavonija Calling, Begagić je napisala: „Zatvaram oči, skupljam i prizivam sve dijelove vlastitog tijela da kompletiram slagalicu: i glava, i prsti, i ruke, noge, utroba, i grudi, i bradavice. Svi smo opet tu. Prebacujemo se s poda na krevet, liježemo zajedno, opet smo jedno i dok dlan zavlačim u vlažne bokserice, zamišljam da prsti su moji, a klitoris da je njen“.  (str. 62)

Sretan kraj …

Zaslužuju li Alma, Ivona, Daca, Nika, Martina, Aida, Emina, Selma i jedno iskričavo čudo od djeteta sretan kraj? Prije toga treba reći da je Lamija Begagić napravila uspješan prijelaz iz kratke u dužu proznu formu. Iako je U zoni ispisana u 24 kraća poglavlja (koja gotovo da mogu funkcionirati i kao zasebne priče), autorica je uspjela stvoriti jedinstvo teksta, pa su njena 24 poglavlja međusobno srasla, baš kao i ona zenička „četrisoltera“ s početka knjige.

A sad o samom sretnom kraju. Nema sumnje da je ovo važna knjiga o ženskom iskustvu, borbi i generacijskom transferu razumijevanja i solidarnosti. Ona je na neki način i trijumf nad svim životnim preprekama. Možda bismo je mogli nazvati i spomenikom jednom teško zarađenom optimizmu. I zato je kraj sretan. Utopijski, možda. Ali mi danas znamo da su oduvijek utopije, i samo utopije, u sebi nosile snagu velikih promjena.

 

Autorka: Lejla Kalamujić

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

„Šarolika pera“ – Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

 

LGBT*IQA Udruženje Okvir poziva sve zainteresovane autore i autorke koji/e se bave pisanjem kvir proze i poezije da se prijave na nagradni konkurs „Šarolika pera“.

Svrha konkursa jeste podizanje svijesti o seksualnosti, rodnim identitetima i LGBT*IQA pravima. Ovim pozivom želimo dati prostor talentovanim autorima i autorkama da budu kreativni/e i predstave svoj talenat i ljubav prema pisanoj riječi kako LGBT*IQA zajednici tako i široj javnosti u Bosni i Hercegovini.

Pravo učešća imaju sve osobe koje pišu na B/H/S jeziku. Autori i autorke svoje radove mogu dostaviti na bilo kojem od dva zvanična pisma u BiH: latinica ili ćirilica. Nema tematskih ograničenja.

Radovi moraju biti autorski i ne smiju biti prethodno publikovani. Autori i autorke mogu poslati jednu priču u obimu od 10 000 karaktera sa proredima i/ili jednu pjesmu. Radovi se šalju u MS Word formatu.

Na ovome konkursu će biti dodijeljene dvije novčane nagrade. Jedna za najbolju priču u iznosu od 180,00 KM, druga za najbolju pjesmu također u iznosu od 180,00 KM.

Udruženje Okvir zadržava pravo objavljivanja nagrađenih i ostalih radova pristiglih na konkurs. Autori i autorke nagrađenih i ostalih radova koji će ući u selekciju za objavljivanje na komunikacijskim kanalima Udruženja Okvir (web stranica, Facebook stranica) ustupaju svoja autorska prava Udruženju Okvir bez nadoknade.

Konkurs “Šarolika pera” je anoniman.

Radove slati pod šifrom sa naznakom: Za konkurs Šarolika pera. Razrješenje šifre s osobnim podacima autora/ke (ime i prezime, broj telefona, e-mail adresa) se šalje uz radove na e-mail adresu info.okvir@gmail.com  najkasnije zaključno sa 30. novembrom 2017. godine.  Svi dospjeli radovi će biti ocjenjivani od strane tročlanog stručnog žirija kojeg čine književnice i književnici te jedan član/ica Udruženja Okvir.

Nagrađeni autori i autorke će o rezultatima konkursa kao i datumu te načinu uručivanja nagrada biti obaviješteni/e putem e-maila 5 dana nakon zatvaranja konkursa.

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu se realizuje u sklopu projekta Helsinški odbor za ljudska prava/Helsinki Committee for human rights „(Ne)vidljive manjine-Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba”, podržanog od strane Program podrške marginaliziranim grupama USAID PPMG.