Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Ona spava na levoj strani kreveta i pokriva se jorganom, čak i leti. Ne voli visoke krevete i satenske jastučnice. Ona ima dugu smeđu kosu i maleni nos koji posebno voli. Uvek uključuje više alarma jer mrzi jutra. Telefon drži pored glave i redovno zaboravlja da navuče zavese. Već par meseci se budi pored crnokose kustoskinje Muzeja savremene umetnosti. Upoznali su se ispred supermarketa kada su oboje bili krajnje pijani posle žurke. Dele ljubav prema alternativnom roku i porocima.

Ona ustaje prva jer je čeka posao koji povremeno voli. Prošara pogledom lepu ženu pored sebe i poljubi  je u rame.  Ustane, rastegne se i lagano prošeta do kupatila. Stane ispred ogledala i ispred sebe vidi tridesetogodišnjeg profesora koji mrzi život. On se obrije, opere zube, skupi kosu u labav rep i piški stojeći. Vrati se u sobu, izabere kravatu i odelo. Navuče ranac na leđa, uzme bombonu iz činije koja stoji pored kreveta i krene na posao. Koji povremeno voli.

* * *

Utorak, tek je pola 5, a već je mrak. Vazduh miriše na petarde koje su malopre glasnoćom ispunile školsko dvorište. Srednjoškolci i njihova fascinacija prolaznim i bučnim stvarima uvek me je zbunjivala, i dok sam bio deo te grupacije ali, i sada, kada ih gledam sa druge strane katedre. Mislim da želim da ošamarim osobu koja mi je rekla da treba da budem profesor, samo kada bih se setio ko je prvi to uradio. Previše sranja za moj već nestabilan um. Ali, nema sad nazad. Mislim, ima. Nema hrabrosti.

Sačekao sam autobus koji staje tačno ispred njene zgrade. Jedva sam ostao budan. Pozvonio sam na interfon i vrata su zapištala pre nego što sam stigao za njih da se uhvatim. Znala je da ću doći. Sigurno je spremna. Lift sam izbegao i popeo se na treći sprat peške. Stajala je na ulaznim vratima, nasmejana i jedva obučena. Uvukla me je u stan, strgla ranac i sako sa mojih ramena i gurnula me u fotelju koja je škriputom dočekala moje mlitavo telo. Pokušao sam da joj se nasmešim, ali samo sam uzdahnuo. Umoran pogled koji mi je uputila bio je pun uzbuđenja i nestrpljivosti. Podočnjaci su joj bili veći iz dana u dan i nisam znao da je gledam iskreno kao ranije. Skrivajući se od sveta sakrio sam se i sam od sebe. Kleknula je pored mene i zavrnula mi rukav košulje. Vene su mi oduvek bile izražene što je taman dobro došlo pri odabiru hobija. Skinuo sam kravatu i vezao je čvrsto tik iznad lakta. Gledao sam je bez treptanja dok je grejala kašiku i nervozno grickala usnu. Izvadila je špric iz džepa i spremila mi dozu utehe. Skupio sam kolena, sela mi je u krilo i pružila špric. Hteo sam da ona to uradi, znam da je uvek usreći. Pružio sam ruku i osetio iglu kako probija bledu kožu i ispunjava organizam potrebnim, slatkim otrovom. Odlutao sam na sekund, ispraznio um. Tek toliko da zaboravim da sam jadan, kliše, patetičan izgovor od osobe. Poljubila mi je vrat i približila se usnama.  Uzvratio sam poljupce. Osetio sam njen vreo dah na obrazu i gledao je kako uživa, zatvorenih očiju i bez brige na licu. Ali, jedino o čemu sam razmišljao bio je heroin i smrt. Osećam se odvratno, kao mrlja na inače besprekorno čistom staklenom stolu. Znao sam da ona sada želi sve. Što se inače i dešavalo. Mislim da ja ne mogu više da budem deo ove farse.

Panika se skupljala, stiskala me. Znojim se i brojim uzdisaje. Moram da odem iz ovog stana. Mislim, bolje da to ne uradim. Lagano sam je odgurnuo i susreo se sa njenim zbunjenim očima i razmazanom maskarom. Ustao sam, nisam mogao da dišem i to me je nekako radovalo. Hteo sam da se okonča sve, sad i zauvek. Ovo govno od života, ovo što nisam ja. Seo sam na pod pored nje i osetio suze koje su se mešale sa znojem i pravile preslani nered na mojoj lažnoj faci. Zagrlila me je i plakala sa mnom. Ali, ne sa mnom. Plakala je sa srednjoškolskim profesorom koji je mrzeo sve što ga okružuje. On je imao roditelje koji su brižni, ali homofobični. On je odrastao u okolini koja mu je rekla da je greška iako ni u čemu nije grešio. On je spavao na levoj strani kreveta i pokrivao se jorganom, čak i leti. On je hteo da se našminka svaki put kada krene na žurku i da vidi kako je to hodati u štiklama. Njegovi prijatelji su mu poklanjali majice sa seksističkim natpisima i smejali se lošim forama.  On je otišao na svirku jednog od omiljenih bendova i napio se i te večeri završio u delu grda u koji inače nikada ne zalazi i upoznao nju. Kustoskinju koja je tražila prevoz i bilo kakvu drogu. Ona je kasnije upoznala i nju i njega. I nikada nije razumela zašto se krijem, ali nije htela prečesto to da pominje.

Nekada sam se pitao kako sebi ranije nisam skratio muke. Mislim, zašto i dalje pokušavam da se pravim da mogu ovako da nastavim. Podigao sam glavu i pogledao u luster. Od prejakog svetla mi se zavrtelo u glavi i morao sam da zatvorim oči. Obrisala mi je suze i poljubila me u nos. I on i ona vole taj nos, znala je to. Srce mi se polako smirivalo. Hteo sam da uzmem još jednu dozu heroina, ali znam da mi ona to ne bi dozvolila. Legla je i ja sam se samo sklupčao pored nje. Misli su mi letele na sve strane, grebale po najcrnjim uglovima psihe. Ali, mislim da mi je ovo baš trebalo. Možda se ujutru probudim čim alarm zazvoni, prvi put. Možda ču da piškim sedeći. Možda mi je jutros bio poslednji put da me u ogledalu dočeka tridesetogodišnji profesor koji mrzi život. Možda ona dobije šansu da vidi svet. Ali, prvo moram da zaspim da bih mogao sutra da se probudim.

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

„U ZONI“ LAMIJA BEGAGIĆ

FABRIKA KNJIGA, BEOGRAD, 2016.

Jedno od mogućih čitanja

Lamija Begagić jedna je od najdarovitijih autorica kratke proze na jugoslovenskom prostoru. Dokazala je to već svojom prvom zbirkom priča Godišnjica mature (Sarajevo/Beograd, 2005.), koja je doživjela nekoliko izdanja i prijevod na slovenački jezik. Uslijedila je knjiga kratke proze Jednosmjerno (Beograd, 2010.), kad počinje i njena saradnja sa izdavačkom kućom Fabrika knjiga. Od 2010. do 2016. godine Begagić je vrijedno radila i kao kolumnistica, te ništa manje važno kao aktivistica. Možda jednog dana ona i odluči ukoričiti sve tekstove pisane za različite magazine, časopise i web-portale na jedno mjesto. Dotad, neke od njenih najzanimljivijih radova možete čitati na portalima: lbgti.ba, voxfeminae.net i urbanmagazin.ba. A onda je došla 2016. Godina u kojoj su objavljene njene dvije nove knjige Furam feminizam i U zoni. Prva knjiga, Furam feminizam, nastala je u koautorstvu sa mlađim kolegicom Marinom Veličković, kao svojevrstan priručnik za djevojčice u osnovnim školama. Druga opet, U zoni, njen je roman prvijenac, koji je i razlog za pisanje ovog teksta.

U Zenicu kada pođem ja …

U zoni je roman o 35-ogodišnjoj Almi, stonoteniserki koja je zbog povrede koljena prisiljena okončati aktivnu sportsku karijeru. Povreda je zatiče u zagrebačkoj kući, gdje već pet godina živi sa svojom djevojkom Ivonom i njihovim psom Oksom. Trauma iz profesionalnog života, ubrzo se širi i prenosi na intimni prostor. Ivona odlazi u posjetu teško bolesnoj baki u Slavoniju, dok se i osamljena i izgubljena Alma odlučuje na kratku posjetu majci u Zenicu. U toj tački preokreta počinje roman. Put u Zenicu je povratak kući, onoj prvoj, odakle su potekla sva njena iskustva i odakle su krenuli svi njeni putevi. Povratak sa sobom nosi i suočavanje sa vlastitom prošlošću (traumama iz djetinjstva, nesretnim ljubavima, i nerazriješenim odnosima). Ujedno, to je i mjesto u kojem treba prebroditi krizu i doći do bitnih odluka za budućnost.

Zenica je i grad preminule socijalističke srednje klase, o kojem autorica piše: „Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine“. (str. 35) Mnogi nemaju ni sreću da ih na takvom mjestu dočeka puno ljubavi, one majčinske i one drugarske, te solidarnosti i podrške na temelju koje će Alma izgraditi vlastitu Zonu.

Biti u zoni …

Ali šta je zona? Prije svega, sportski termin kojim se označava potpuna koncentriranost na polje igre. Pribranost i budnost koja se vježba, uči i borbom ostvaruje. „Cilj ovakvog treninga uz zvukove koji nas ometaju je da nauči držati fokus na igru, ma šta se dešavalo vani, u prostoru oko nje, ili unutra, u njenoj glavi. Da ne čuje ništa, osim loptice, da ne vidi ništa osim mreže i protivnice … (str. 72) Zona je zadani cilj koji se dostiže radom, požrtvovanošću i predanošću, posve analogan borbi za vlastito mjesto i slobodu u društvu ogrezlom u niz problema, u korijenu kojih je i onaj najtvrđi – patrijarhat.

Nije lako biti sportašica u društvu koje sport apriori poistovjećuje s muškarcima. Nije lako biti lezbejka u društvu koje legitimira samo heteroseksualnost. Niti je lako biti žena u društvu s isključivo muškim privilegijama. I zato zona nikako nije olakotno preuzeta metafora iz sportskog žargona. Ona je vrlo dobro promišljena pozicija autorice koja uspijeva da, pričanjem jedne intimne priče, predoči sva naličja jednog društvenog poretka.

Rasprodaja djetinjstva  i državne imovine …

Postoji taj duboki rez u stvarnosti koji ovaj roman prati. U Alminom životu desilo se to u ljeto 1993, kad se „život naglo raspolutio na prije i poslije“. (str. 105). U tom je ljetu ostalo zakopano njeno djetinjstvo. Tačnije, rasprodano je jednog augustovskog dana kad su ona, njena sestra i prijateljice koje će ubrzo zauvijek napustiti Zenicu, u velikom parku prostrle deke, cerade, najlone i na njih stavile šta su imale. „Velika kuharica. Grička vještica … Ovali za mezu u tri veličine. Sanke. Elanove skije … (str. 104) Ta će dječja rasprodaja biti tek uvod u niz gubitaka. Neke će zeničke doktore odvesti da se više nikad ne vrate (poglavlje: Odveli su doktora). Fabrika će propasti i nikad se više oporaviti. Desetine hiljada ljudi osiromašiti. I sve će poprimiti obrise ružne distopije, koja će u godinama koje dolaze na mjesto napuštenog betonskog zdanja, zvanog Gradilište, poroditi tajkunski tržni centar. O njemu će, kao i uzaludnim Alminim pokušajima da se uklopi u nametnute norme seksualnosti, Begagić napisati da: „ …eto, leži na lažnoj ljubavi i hinjenom užitku. (str. 38) Sve je to važno navesti kako bi bio jasno da autorica itekako ima osjećaja za socijalnu tematiku i probleme, iako se na prvu može činiti da su odnosi i situacije U zoni, bliske registru idealnog.

Zonska utopija …

Čitajući knjigu nameće se pitanje da li je Almin svijet u kojem su majka puna ljubavi i razumijevanja, sestra i prijateljice pune podrške i solidarnosti, realan? Istina, Begagić nam nudi prilično polarizovanu sliku stvarnosti. Na jednoj su strani (onoj intimnoj) ljubav, prijateljstvo i solidarnost, a na drugoj (onoj izvanjskoj) sve ono što ih sprječava. Međutim, opravdanje za ovakvu podjelu nalazi se upravo u tome što je riječ o prikazu stvarnosti kakvu Alma nije zatekla. Ona je sama takav svijet oko sebe stvarala. Biti glavom u zoni značilo je prije svega ne propuštati u svoj život šum i entropiju izvana. To je značilo boriti se i osvajati prostor vlastite slobode.

Bez sumnje je da ovaj roman ima određene utopističke pretenzije. Kao zamisao o boljem i pravednijem svijetu (makar on bio jedan intimni mikrokosmos). On sadrži svo potrebno nezadovoljstvo postojećim stanjem, na osnovu kojeg pokušava iznjedriti jednu drugačiju, novu stvarnost. Ali za razliku od klasičnih utopija (More, Campanella, Saint-Simon, Fourier, Owen, …), Almin svijet nije istrgnut u neko daleko mjesto gdje je lako uspostaviti idealne uslove. On se rađa ovdje i sada. U srži svih naših nevolja. U zoni izrasta iz svjesnosti o disfunkcionalnosti jednog društva, iz samog središta njegovih raspadnutih temelja.

Od menstruacije do masturbacije …

Postoji još jedan jako važan aspekt u knjizi. A tiče se destabilizacije tabua o bivanju i tijelu žene. Ovaj se aspekt provlači kroz priču na dva nivoa. Prvi se tiče menstruacije, posljednjeg tabua u ženskom sportu, zbog kojeg vrijedi navesti jedan slikoviti opis iz rukopisa: „Ostavljam djeliće razvučene utrobe na tankom bijelom toalet papiru. Nije plava kao na TV reklamama, tamno je crvena, gotovo smeđa. Sutra će iz mene oticati komadi guste i tamne menstrualne krvi, …“ (str. 36).

Drugi je, opet, vezan za uvijek prešućivani užitak u vlastitom tijelu. O masturbaciji, u poglavlju Slavonija Calling, Begagić je napisala: „Zatvaram oči, skupljam i prizivam sve dijelove vlastitog tijela da kompletiram slagalicu: i glava, i prsti, i ruke, noge, utroba, i grudi, i bradavice. Svi smo opet tu. Prebacujemo se s poda na krevet, liježemo zajedno, opet smo jedno i dok dlan zavlačim u vlažne bokserice, zamišljam da prsti su moji, a klitoris da je njen“.  (str. 62)

Sretan kraj …

Zaslužuju li Alma, Ivona, Daca, Nika, Martina, Aida, Emina, Selma i jedno iskričavo čudo od djeteta sretan kraj? Prije toga treba reći da je Lamija Begagić napravila uspješan prijelaz iz kratke u dužu proznu formu. Iako je U zoni ispisana u 24 kraća poglavlja (koja gotovo da mogu funkcionirati i kao zasebne priče), autorica je uspjela stvoriti jedinstvo teksta, pa su njena 24 poglavlja međusobno srasla, baš kao i ona zenička „četrisoltera“ s početka knjige.

A sad o samom sretnom kraju. Nema sumnje da je ovo važna knjiga o ženskom iskustvu, borbi i generacijskom transferu razumijevanja i solidarnosti. Ona je na neki način i trijumf nad svim životnim preprekama. Možda bismo je mogli nazvati i spomenikom jednom teško zarađenom optimizmu. I zato je kraj sretan. Utopijski, možda. Ali mi danas znamo da su oduvijek utopije, i samo utopije, u sebi nosile snagu velikih promjena.

 

Autorka: Lejla Kalamujić