Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja
FABRIKA KNJIGA, BEOGRAD, 2016.
Jedno od mogućih čitanja
Lamija Begagić jedna je od najdarovitijih autorica kratke proze na jugoslovenskom prostoru. Dokazala je to već svojom prvom zbirkom priča Godišnjica mature (Sarajevo/Beograd, 2005.), koja je doživjela nekoliko izdanja i prijevod na slovenački jezik. Uslijedila je knjiga kratke proze Jednosmjerno (Beograd, 2010.), kad počinje i njena saradnja sa izdavačkom kućom Fabrika knjiga. Od 2010. do 2016. godine Begagić je vrijedno radila i kao kolumnistica, te ništa manje važno kao aktivistica. Možda jednog dana ona i odluči ukoričiti sve tekstove pisane za različite magazine, časopise i web-portale na jedno mjesto. Dotad, neke od njenih najzanimljivijih radova možete čitati na portalima: lbgti.ba, voxfeminae.net i urbanmagazin.ba. A onda je došla 2016. Godina u kojoj su objavljene njene dvije nove knjige Furam feminizam i U zoni. Prva knjiga, Furam feminizam, nastala je u koautorstvu sa mlađim kolegicom Marinom Veličković, kao svojevrstan priručnik za djevojčice u osnovnim školama. Druga opet, U zoni, njen je roman prvijenac, koji je i razlog za pisanje ovog teksta.
U Zenicu kada pođem ja …
U zoni je roman o 35-ogodišnjoj Almi, stonoteniserki koja je zbog povrede koljena prisiljena okončati aktivnu sportsku karijeru. Povreda je zatiče u zagrebačkoj kući, gdje već pet godina živi sa svojom djevojkom Ivonom i njihovim psom Oksom. Trauma iz profesionalnog života, ubrzo se širi i prenosi na intimni prostor. Ivona odlazi u posjetu teško bolesnoj baki u Slavoniju, dok se i osamljena i izgubljena Alma odlučuje na kratku posjetu majci u Zenicu. U toj tački preokreta počinje roman. Put u Zenicu je povratak kući, onoj prvoj, odakle su potekla sva njena iskustva i odakle su krenuli svi njeni putevi. Povratak sa sobom nosi i suočavanje sa vlastitom prošlošću (traumama iz djetinjstva, nesretnim ljubavima, i nerazriješenim odnosima). Ujedno, to je i mjesto u kojem treba prebroditi krizu i doći do bitnih odluka za budućnost.
Zenica je i grad preminule socijalističke srednje klase, o kojem autorica piše: „Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine“. (str. 35) Mnogi nemaju ni sreću da ih na takvom mjestu dočeka puno ljubavi, one majčinske i one drugarske, te solidarnosti i podrške na temelju koje će Alma izgraditi vlastitu Zonu.
Biti u zoni …
Ali šta je zona? Prije svega, sportski termin kojim se označava potpuna koncentriranost na polje igre. Pribranost i budnost koja se vježba, uči i borbom ostvaruje. „Cilj ovakvog treninga uz zvukove koji nas ometaju je da nauči držati fokus na igru, ma šta se dešavalo vani, u prostoru oko nje, ili unutra, u njenoj glavi. Da ne čuje ništa, osim loptice, da ne vidi ništa osim mreže i protivnice … (str. 72) Zona je zadani cilj koji se dostiže radom, požrtvovanošću i predanošću, posve analogan borbi za vlastito mjesto i slobodu u društvu ogrezlom u niz problema, u korijenu kojih je i onaj najtvrđi – patrijarhat.
Nije lako biti sportašica u društvu koje sport apriori poistovjećuje s muškarcima. Nije lako biti lezbejka u društvu koje legitimira samo heteroseksualnost. Niti je lako biti žena u društvu s isključivo muškim privilegijama. I zato zona nikako nije olakotno preuzeta metafora iz sportskog žargona. Ona je vrlo dobro promišljena pozicija autorice koja uspijeva da, pričanjem jedne intimne priče, predoči sva naličja jednog društvenog poretka.
Rasprodaja djetinjstva i državne imovine …
Postoji taj duboki rez u stvarnosti koji ovaj roman prati. U Alminom životu desilo se to u ljeto 1993, kad se „život naglo raspolutio na prije i poslije“. (str. 105). U tom je ljetu ostalo zakopano njeno djetinjstvo. Tačnije, rasprodano je jednog augustovskog dana kad su ona, njena sestra i prijateljice koje će ubrzo zauvijek napustiti Zenicu, u velikom parku prostrle deke, cerade, najlone i na njih stavile šta su imale. „Velika kuharica. Grička vještica … Ovali za mezu u tri veličine. Sanke. Elanove skije … (str. 104) Ta će dječja rasprodaja biti tek uvod u niz gubitaka. Neke će zeničke doktore odvesti da se više nikad ne vrate (poglavlje: Odveli su doktora). Fabrika će propasti i nikad se više oporaviti. Desetine hiljada ljudi osiromašiti. I sve će poprimiti obrise ružne distopije, koja će u godinama koje dolaze na mjesto napuštenog betonskog zdanja, zvanog Gradilište, poroditi tajkunski tržni centar. O njemu će, kao i uzaludnim Alminim pokušajima da se uklopi u nametnute norme seksualnosti, Begagić napisati da: „ …eto, leži na lažnoj ljubavi i hinjenom užitku. (str. 38) Sve je to važno navesti kako bi bio jasno da autorica itekako ima osjećaja za socijalnu tematiku i probleme, iako se na prvu može činiti da su odnosi i situacije U zoni, bliske registru idealnog.
Zonska utopija …
Čitajući knjigu nameće se pitanje da li je Almin svijet u kojem su majka puna ljubavi i razumijevanja, sestra i prijateljice pune podrške i solidarnosti, realan? Istina, Begagić nam nudi prilično polarizovanu sliku stvarnosti. Na jednoj su strani (onoj intimnoj) ljubav, prijateljstvo i solidarnost, a na drugoj (onoj izvanjskoj) sve ono što ih sprječava. Međutim, opravdanje za ovakvu podjelu nalazi se upravo u tome što je riječ o prikazu stvarnosti kakvu Alma nije zatekla. Ona je sama takav svijet oko sebe stvarala. Biti glavom u zoni značilo je prije svega ne propuštati u svoj život šum i entropiju izvana. To je značilo boriti se i osvajati prostor vlastite slobode.
Bez sumnje je da ovaj roman ima određene utopističke pretenzije. Kao zamisao o boljem i pravednijem svijetu (makar on bio jedan intimni mikrokosmos). On sadrži svo potrebno nezadovoljstvo postojećim stanjem, na osnovu kojeg pokušava iznjedriti jednu drugačiju, novu stvarnost. Ali za razliku od klasičnih utopija (More, Campanella, Saint-Simon, Fourier, Owen, …), Almin svijet nije istrgnut u neko daleko mjesto gdje je lako uspostaviti idealne uslove. On se rađa ovdje i sada. U srži svih naših nevolja. U zoni izrasta iz svjesnosti o disfunkcionalnosti jednog društva, iz samog središta njegovih raspadnutih temelja.
Od menstruacije do masturbacije …
Postoji još jedan jako važan aspekt u knjizi. A tiče se destabilizacije tabua o bivanju i tijelu žene. Ovaj se aspekt provlači kroz priču na dva nivoa. Prvi se tiče menstruacije, posljednjeg tabua u ženskom sportu, zbog kojeg vrijedi navesti jedan slikoviti opis iz rukopisa: „Ostavljam djeliće razvučene utrobe na tankom bijelom toalet papiru. Nije plava kao na TV reklamama, tamno je crvena, gotovo smeđa. Sutra će iz mene oticati komadi guste i tamne menstrualne krvi, …“ (str. 36).
Drugi je, opet, vezan za uvijek prešućivani užitak u vlastitom tijelu. O masturbaciji, u poglavlju Slavonija Calling, Begagić je napisala: „Zatvaram oči, skupljam i prizivam sve dijelove vlastitog tijela da kompletiram slagalicu: i glava, i prsti, i ruke, noge, utroba, i grudi, i bradavice. Svi smo opet tu. Prebacujemo se s poda na krevet, liježemo zajedno, opet smo jedno i dok dlan zavlačim u vlažne bokserice, zamišljam da prsti su moji, a klitoris da je njen“. (str. 62)
Sretan kraj …
Zaslužuju li Alma, Ivona, Daca, Nika, Martina, Aida, Emina, Selma i jedno iskričavo čudo od djeteta sretan kraj? Prije toga treba reći da je Lamija Begagić napravila uspješan prijelaz iz kratke u dužu proznu formu. Iako je U zoni ispisana u 24 kraća poglavlja (koja gotovo da mogu funkcionirati i kao zasebne priče), autorica je uspjela stvoriti jedinstvo teksta, pa su njena 24 poglavlja međusobno srasla, baš kao i ona zenička „četrisoltera“ s početka knjige.
A sad o samom sretnom kraju. Nema sumnje da je ovo važna knjiga o ženskom iskustvu, borbi i generacijskom transferu razumijevanja i solidarnosti. Ona je na neki način i trijumf nad svim životnim preprekama. Možda bismo je mogli nazvati i spomenikom jednom teško zarađenom optimizmu. I zato je kraj sretan. Utopijski, možda. Ali mi danas znamo da su oduvijek utopije, i samo utopije, u sebi nosile snagu velikih promjena.
Autorka: Lejla Kalamujić