Aseksualnost – moja lična priča

Šta kada te niko ne privlači seksualno, ali i dalje imaš potrebu za romantičnim odnosom?

Oduvijek sam bila takoreći romantična duša. U ćošku učionice pisala bih pjesme o svojim simpatijama i pokušavala pridobiti njihovo prijateljstvo pomažući im da urade zadaću. Sve je bilo idealno u tom mom svijetu, dok me jednu večer tadašnja najbolja drugarica nije pozvala u grad. Naravno, priključilo se još nekoliko djevojaka iz iste škole, ali sve smo bile ista generacija, početak drugog razreda srednje škole. Ta večer će mi ostati urezana dobro u sjećanje jer tada sam po prvi put pomislila da nešto sa mnom nije u redu.

Dobar frajer koji je upravo prošao

Prolazeći kroz grad, djevojkama oko mene bi momci odvlačili pažnju te bi započinjale temu o „dobrom frajeru“ koji je upravo prošao. Nekoliko puta sam ih upitala na kojeg dobrog frajera one zaista misle, jer u moru ljudi na čaršiji meni su svi izgledali isto. Uz podsmijeh, upitale bi me da li se šalim s njima i da li zaista ne vidim kako je dobro izgledao. Pa da ne izgledaju svi isto, i da me možda uputite, možda bih i vidjela kako izgleda – pomislila sam nekoliko puta u sebi.

Bez obzira koja od nas je u tom trenutku imala riječ, bivala bi grubo prekinuta jer ništa očito nije bilo bitnije od pogleda nekog stranca. Moja tada najbolja drugarica mi je prstom pokazala na jednog momka i opisala ga kao dobrog, a ja sam postavila to presudno pitanje: „A po čemu je dobar? Što ga čini dobrim?“ Nije znala objasniti, a ja nisam prihvatila objašnjenje. „Pa pogledaj ga samo“ – rekla je. Vidim ga, imam oči, ali reci mi što je dobro na njemu? Kako si došla do zaključka?

Vratila sam se kući s glavoboljom jer nisam navikla da ne razumijem obične koncepte koje očito svi oko mene razumiju. Što nije u redu sa mnom?

Narednih mjeseci izbjegavala sam grupne izlaske. Jedini izlazak je bio u kino, gdje se u miru gleda film i onda ide kući. Taj koncept makar razumijem.

Nastavila sam da živim u svom svijetu, da pišem pjesme o simpatijama, a onda sam na kraju trećeg razreda srednje škole ušla u svoju prvu vezu. Pisao je poeziju baš kao i ja, a najdraži čaj mu je bio crni čaj s mlijekom, baš kao i meni. Nedugo nakon našeg prvog susreta desio se moj prvi poljubac. Ali nije bio čaroban, nije bilo vatrometa, čak je bilo obrnuto. Imala sam osjećaj da sam poljubila zid. Što nije u redu sa mnom? Znam da imam duboka osjećanja prema njemu, zašto onda nema leptirića?

Intima bez seksa

Svaki put kada bi pokrenuo razgovor o seksu, ja sam osjećala odbojnost prema samom činu, ali i pomisli. Ali čekaj, zar ne želiš tu vrstu intime ako prema nekome gajiš duboka osjećanja? Što nije u redu sa mnom?

Toliko sam pitanja imala, a niti jedan odgovor. Nisam se mogla povjeriti roditeljima jer to bi iziskivalo dosta nelagode zbog pokretanja „tabu“ tema. Kao osobe odgojene u konzervativnim porodicama, sami su imali iste vrijednosti. Ostala sam sama.

A onda, jedan dan sam sasvim slučajno na internetu naišla na video koji govori o aseksualnim osobama i njihovim iskustvima. Po prvi put mogla sam se poistovjetiti i po prvi put sam odškrinula vrata koja su vodila k tome da krenem u otkrivanje svoje seksualne orijentacije. Prije toga, okružena konzervativnim mišljenjima, homofobijom, nisam se osjećala sigurnom sa svojim mislima. Jer „to“ je nešto o čemu se ne razmišlja, „to“ je nešto što se zna i nema drugog oblika. Tako izgleda kada se odrasta u heteronormativnom društvu.

Ja sam A u akronimu LGBTIQA+

Nije bilo sumnje, ja sam osoba koja ne osjeća seksualnu privlačnost ni prema kojem rodu ili spolu. Ja sam „A“ u akronimu. Za mene je to uvijek značilo odsustvo seksualne privlačnosti prema drugim osobama i odsustvo same želje i potrebe da s osobama, ma koliko bila bliska s njima, ostvarim seksualni odnos.

 

Mislila sam da sam dobila sve odgovore, ali, u stvari, odgovorivši na jedno pitanje, postavila sam još mnogo njih. Upoznala sam sebe i shvatila da seksualna privlačnost nije jedini bitan faktor u ostvarivanju intimnih odnosa. Shvatila sam da postoji novi pojam – romantična privlačnost, i da sam ja u stvari panromantična osoba. Ukratko, to bi značilo da osjećam potrebu da razvijem emocionalnu i romantičnu povezanost i vezu s osobama neovisno od njihovog spola ili roda.

Na početku sam ponosno govorila o svojoj seksualnoj orijentaciji, ali nakon izjava poput „I ja sam mislio da sam aseksualan prije nego sam shvatio da sam gay“ ili „Nisi samo pronašla pravu osobu, to ti je samo faza“, prestala sam govoriti otvoreno o svom iskustvu. Počela sam da se osjećam usamljeno, jer nikada u svojoj okolini nisam upoznala drugu aseksualnu osobu. Često me neki nisu ni shvaćali ozbiljno, poistovjećujući svoj celibat s mojom seksualnom orijentacijom.

Samoća je teška

Zar planiraš biti sama čitav život? Samoća je teška. Ovu prvu rečenicu sam čula nebrojeno puta i frustrira me do same srži. Nisam bivala iritirana zbog nerazumijevanja nego zbog umanjenja značaja iskustvu koje je itekako validno.

Čak i danas, nakon toliko godina, imam problem da otvoreno govorim o činjenici da sam aseksualna. Ne zbog srama nego zbog stigme koja dolazi s tom riječi. Zbog konstantnih pitanja, zaključaka i potrebe da objašnjavam.

Ali učim, svakim danom, kako da se nosim s nepotrebnim komentarima i predrasudama koje s njima dolaze, nadajući se da ću upoznati i sresti osobe koje su kao i ja.

 
Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.