Fotografija preuzeta sa: https://en.wikipedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc2.jpg

Augusto Boal je bio pozorišni reditelj, pisac i političar. Radio je na smanjivanju diskriminacije nad određenim grupama, suzbijanju opresije i rješavanju socijalnih problema putem pozorišta.

Augusto Boal je rođen 1931. godine u Rio de Ženeiru. Diplomirao je hemiju na univerzitetu u Rio de Ženeiru, a pored toga je još u mladosti pokazao interes za pozorište. Boal je svoje školovanje nastavio u SAD-u gdje je studirao na univerzitetu Kolumbija u Školi dramskih umjetnosti. Nakon toga vratio se u Brazil, u Sao Paolo i posvetio se pozorištu.

Tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka postao je jedna od najistaknutijih ličnosti brazilskog, kulturno i politički vrlo angažovanog, pozorišta. Počinje svoj rad sa Arena teatrom i sa čijom trupom organizuje izvedbe izvan scene: na ulicama, u fabrikama, sindikatima, crkvama, gdje su mogli da dođu do ljudi iz favela ili siromašnih četvrti Ria. Baš je tu počeo eksperimentisati sa novim oblicima pozorišta nikad prije viđenim u Brazilu. Boal ih je prilagodio socijalnim uslovima koristeći ljevičarski pristup za teme koje se odnose na nacionalizam, koje su u to vrijeme bile vrlo aktuelne, jer je zemlja svježe izašla iz dugotrajnog razdoblja vojne diktature. Dok je radio u Arena pozorištu, Boal je režirao određeni broj klasičnih drama, a tu je držao i svoj čuveni seminar iz dramaturgije koji je podigao čitav naraštaj mladih dramaturga/škinja i pisaca/spisateljica.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka Boal počinje da oblikuje i razvija svoju ideju Teatra potlačenih, političkog teatra namijenjenog promjeni društvenih odnosa. Smatrao je da je tradicionalni teatar opresivan, prisiljivački jer gledalac/teljica nema priliku da se izrazi, dok njegovo pozorište dopušta gledaocu/teljici da aktivno učestvuje i na taj način se društveno oslobodi. “Teatar potlačenih” je prva Boalova knjiga koja je objavljena 1971. godine u Brazilu. Iste godine, nakon vojnog državnog udara, bio je uhapšen i mučen, kao i mnogi drugi brazilski politički angažovani umjetnici/ce. Međutim, uspio je izaći iz zatvora i pobjeći iz zemlje. Tehniku Forum teatra prvi je put primjenio 1973. godine u Peruu, u okiru programa opismenjavanja stanovništva, prepoznavši da medij pozorišta omogućuje nepismenima, neobrazovanima i potlačenima da izraze svoje stavove i uvjerenja. Boal je smatrao da samo potlačeni/e mogu osloboditi potlačene! Baš sa tom idejom nastaje čuvena metoda Forum teatra u sklopu koje gledaoci/teljice zamjenjuju glumce/ice da bi odredili rješenje zadatog problema prikazanog od strane glumca/ice. Problem prikazan na sceni ujedno može biti i stvaran problem nekog iz te zajednice.

Test2

Fotografija preuzeta sa: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Augusto_Boal_nyc5.jpg

Godine 1974. knjiga “Teatar potlačenih” izlazi u Argentini na španskom, a malo nakon toga Boal se seli u Francusku gdje djeluje sve do 1986. godine, kad se ponovno vraća u Brazil. Boravak u Evropi, brojne radionice u nizu zemalja, te prijevodi njegove knjige na francuski i engleski doprinijeli su širenju pojma i metoda Teatra potlačenih širom svijeta. Boal osniva nekoliko centara i trupa, a 1981. godine organizuje i prvi festival Teatra potlačenih. Forum teatar u tom razdoblju postaje njegovom najuticajnijom tehnikom.

Druga, vjerojatno najpopularnija knjiga, “Igre za glumce/ice i ne-glumce/ice”, objavljena je na engleskom 1992. godine. Treća knjiga, “Duga želja” na engleskom izlazi 1995. godine, a posvećena je razradi psihoterapeutskih aspekata raznih Boalovih tehnika. Posljednja knjiga “Legislativni teatar” na engleskom izlazi 1998. godine, a rezultat je njegovih iskustava kao gradskog vijećnika u Rio de Ženeiru, gdje je radio na stvaranju boljih pravnih rješenja putem teatra i uključivanja građana/ki.

Augusto Boal je umro 2009. godine u Riju od leukemije, a iza sebe je ostavio bogato naslijeđe i riznicu znanja koja i nakon njegove smrti raste i razvija se.

Prema Augustu Boalu, teatar je jedna od osnovnih ljudskih djelatnosti – on je unutrašnji ljudski nagon. A teatar pak nastaje kada osoba uvidi da sama sebe može promatrati u akciji. On/a je glumac/ica (akter/ka) i gledalac/teljica (promatrač/ica) u istoj osobi. To mu/joj dopušta kontrolu, a time i transformaciju svog ponašanja i djelovanja.

Priledilei: Iva Marković i Danilo Jovanović