B. B. – Peti zid
Kratka priča autora pod pseudonimom B. B. pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.
I
Žurio sam kući s kesom namirnica sa željom da što prije okončam užitak svjetini u ovoj komediji nepočešljane frizure i obješenih podočnjaka. Naročito sam pazio da ne podignem lijevu ruku i otkrijem prolaznicima tajnu svoje prototip majice. U predjelu pazuha bila je poderana, ali s namjerom, naravno, jer to je bio sofisticiran oblik ventilacije, hlađenja, protoka zraka, a nipošto pokućna garderoba. Povremeno sam dizao desnu ruku, nikada lijevu, i češao se po potiljku kako bih svima dao do znanja da je moja bijela majica sasvim obična, neupadljiva, kupljena davno, ali ne suviše davno, da bih kroz nju suptilno saopštio „jedan sam od vas“.
Stao sam ispred pješačkog prelaza. Crveno. Osjetio sam znoj pod pazuhom kako se migolji poput sitnih insekata. Crveno i dalje. Pozabavio sam se matematičkom kalkulacijom; pokušao sam izračunati idealan trenutak za nezakonit prelaz ceste kroz stampedo automobila, kao i svoje eventualno besposljedično preživljavanje. Čim sam utvrdio svoju matematičku nestručnost, semafor je pokazao zeleno. Napravio sam korak naprijed i naglo zastao. Preda mnom, na zebri, iznenadno je zakočio kombi i zablokirao moj put. Vrata su skliznula u stranu. Ruka iz tame sijevnula je k meni poput zmije u napadu, zgrabivši me u predjelu podlaktice. Sjećam se tačno svoje apsurdne pomisli u tom trenutku dok me je kombi proždirao – pobogu, nadao sam se da, kad sam već zgrabljen, da sam zgrabljen ipak za desnu ruku.
Vrata kombija su se zalupila. Čuo sam motor kako vrišti i gume kako škripe, a ubrzanje me je poslalo u zagrljaj otimaču; moja glava se sudarila s njegovim prsima. Imao sam, sjećam se, još dva trenutka svjesnosti. U prvom, spazio sam njegovo ozbiljno, tmurno lice; u drugom, pitao sam se gdje su mi namirnice. Nakon toga nekud sam odlutao.
II
Lobanja mi je bila teža od nakovnja, a kroz njene hodnike zujali su stršljenovi. Začepio sam uši dlanovima. Sklopljenih očiju buljio sam u crvene kapke i onda, otvorivši ih, ugledao zasljepljujuću, beskonačnu bijelu svjetlost, pa zaškiljio poput beduina u pješčanoj oluji. Čuo sam riječi kroz zujanje, nečujan glas, šištanje kao na lošoj radio frekvenciji. Zujanje se stišavalo, a moje oči navikavale na bjelinu do trenutka kada je postalo evidentno: nalazio sam se u savršeno kvadratnoj bijeloj prostoriji, zatočen između četiri zida. Zid – to je glas spomenuo.
„Peti zid – pronađi ga i slobodan si.“
Glas je dolazio niotkud. Osim stolice na kojoj sam se osvijestio, prostorija je bila prazna. Ustao sam naglo i zalelujao se. Nisam mogao uočiti gdje pod prestaje, a zid počinje. Čitava prostorija je zračila intenzivnom svjetlošću, kao da sam se pronašao u srcu umiruće zvijezde pod čijom stražom sjenke su se razbježale.
„Peti zid – pronađi ga i slobodan si“, glas je ponovio.
Upitao sam „Ko si ti?“, zatim „Gdje sam?“ i odmah osjetio gorčinu bespomoćnosti na svom jeziku. Tišina. Pribran, prišao sam zidu, obišao sva četiri, prisluškivao, dirao i gurao površine, nerijetko i udarao, tražio štogod, gdjegod, njušio poput psa, puzao, proučavao stolicu očima stolara, zatim hladnoćom znanstvenika, pa u konačnici i izravnošću majmuna; stajao sam na njoj, dizao je, u bespomoćnosti bacao o zidove. Kao da sam tad čuo podsmijeh – ili možda trik uma. Peti zid, peti zid, peti zid, ponavljao sam i najednom shvatio. Misli su mi se naglo konvergirale u rješenje. Bilo je tako očito! Stolica! Popeo sam se na nju i posegnuo ka – „Peti zid“, glas me je zamrznuo u mjestu. „Peti zid. Plafon nije zid. Zar zaista to moram naglasiti?“ Spustio sam ruku, sišao sa stolice – poražen. „Traži dalje.“
Osjećao sam se kao štakor. „Gdje?“
„Čovjek rijetko pronađe odgovor na svoja pitanja, ali čak i dok leži u smrtnoj postelji i proklinje nepravednost i sebičnost univerzuma neće posumnjati u kvalitet svojih pitanja, dok, uistinu, tako je prosto: odgovori su uvijek očiti kada su pitanja ispravna.“ Glas je zastao i uzeo gutljaj moje tišine, pa nastavio: „Gdje je beskorisno; ko je krucijalno. Ko je konstruisao ove zidove? Ko je arhitekta tvoje propasti? Ko te je zatočio ovdje?“
Svojevoljno, pomislio sam. „Je li ovo stvarnost?“
„Stvarnost je sveobuhvatna; ništa ne postoji izvan nje.“
„Ne pomažeš mi!“ zaurlao sam.
„Ne pomažeš sam sebi.“
Najednom smo zašutjeli poput izgubljenih olupina na dnu okeana. Skupa s tišinom hladnoća se ušetala u prostoriju i pretvorila znoj ispod mojih pazuha u ledenice. Sjeo sam na stolicu, na što je glas s daškom ponosa dobacio: „Sada si na pravom tragu.“
Poput izgnanika, uljeza zarobljenog u podzemnim ćelijama raja o kojima čistači potajno šapuću, razmišljao sam. Nevrijedan paklene lomače, nevrijedan edenskog vrta – samo „drukčiji“. „Gluma i ništa osim glume“, rekao je glas, a ja nesvjesno klimnuo glavom.
„Čovjek koji vjeruje istini slijep je na jedinu istinu da je sve pod suncem laž – da je sve gluma i ništa osim glume, da čak i ne glumiti je i dalje gluma! Gdje je peti zid? Da li sebe možeš smatrati odgovornim za tuđe sljepilo? Uoči predstavu, varke i ogledala. Pravila! Pod čijim pravilima udišeš život u svoje misli? Gdje je peti zid? Čija su pravila? Zar je tuđa gluma stvarnija od tvoje? Iza čije glume se krije peti zid, tvoje ili njihove? Pronađi ga i slobodan si.“
Dok sam buljio u pod poraženo, kičmom mi je sijevnula misao, ispravila leđa, podigla bradu i pokrenula u plamenitom ritmu svaki zupčanik mog uma. Ustao sam naglo, oborio stolicu, pa širokim zjenicama, pulsirajućim venama, izjavio: „Ja, ja sam peti zid.“
„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
U tom trenutku, prelom, kvrcanje stakla i rapidne pukotine. Nipošto pad zida, petog zida, čije sam cigle svojim rukama nehotice redao. Svjetina me tražila zatočenog, ali ja sam obavio njihov posao. Ono što je bio zid koji seže u vrtoglave visine pretvorio sam u stepenicu, a moj prvi korak je golijatski. Na zidu preda mnom ukazala su se vrata. Nisam više čuo glas. Prišao sam vratima i stao ispred njih, osvrnuo se posljednji put.
Stavio sam ruku u džep, opipao ključeve, izvadio ih i otključao vrata. Prošao sam kroz njih i izuo se. Ušao sam u kuhinju i, spustivši kesu na stol, viknuo: „Mama, namirnice!“