Depresija i anksioznost

Koliko puta ste naišli na članak sa nazivima poput 6 znakova da ste anksiozni, 10 načina da se riješite depresije? Popularno novinarstvo često nudi kratke članke, neistinitog sadržaja, kako bi namamili čitaoce, time šireći dezinformacije o mentalnom zdravlju. Takav sadržaj nas može uvjeriti da imamo mentalnu poteškoću kada to zapravo nije slučaj, te nas zavarati da postoje vrlo jednostavna rješenja od par koraka pomoću kojim možemo riješiti probleme sa mentalnim zdravljem. Znamo li razlikovati nervozu i strah od anksioznosti i osjećaj tuge od depresije?

Šta je anksioznost i kako je identificirati?

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim osjećajem prestrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji predstavlja odgovor na poznati uzrok. Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe, udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja – na primjer praznina u stomaku, stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje ili glavobolja, nemir i potreba za kretanjem. Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom. Međutim, to je drugačije od prisustva anksioznog poremećaja. U društvu je anksioznost postala dio kolokvijalnog govora, pri čemu se i najmanji osjećaj nervoze, straha, nelagode u društvu naziva anksioznošću. Takav pristup može da umanji ozbiljnost poremećaja kao takvog, te da učini da se osobe koje imaju anksioznost osjećaju neadekvatno. Imati anksioznost je znatno drugačije od osjećaja nervoze i straha. Osobe koje imaju anksioznost često ne mogu da se suoče sa svakodnevnim aktivnostima, jer su preplavljeni anksioznim mislima i osjećajima. Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna, dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje Generaliziranog anksioznog poremećaja GAP su sljedeći:

prisutnost prekomjerne anksioznosti i brige o raznim temama, događajima ili aktivnostima. Briga se javlja često, najmanje 6 mjeseci i očito je pretjerana. Prekomjerna zabrinutost znači brinuti čak i kada nema ništa loše ili na način koji je nerazmjeran stvarnom riziku. Zabrinutost može biti praćena traženjem potvrde od drugih.
Zabrinutost se doživljava kao vrlo izazovna za kontrolu. Zabrinutost u odraslima i djeci može se prebaciti s jedne teme u drugu.
Anksioznost i briga su povezana s najmanje tri od sljedećih fizičkih ili kognitivnih simptoma (u djece, samo je jedan simptom nužan za dijagnozu GAP-a):

Nervoznost ili nemir
Lagano naporno; više umoran nego inače
Oštećena koncentracija ili osjećaj kao da se um prazni
Razdražljivost (koja može ili ne mora biti vidljiva drugima)
Povećana bol u mišićima ili bol
Poteškoće u spavanju (zbog problema s usnama ili spavanja, nemira tijekom noći ili nezadovoljavajućeg sna)
Mnogi pojedinci s GAP-om također imaju simptome kao što je znojenje, mučnina ili proljev.

Anksioznost, briga ili povezani simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih aktivnosti i odgovornosti. Oni mogu uzrokovati probleme u odnosima, na poslu ili na drugim važnim područjima. Ovi simptomi nisu povezani s bilo kojim drugim medicinskim uvjetima i ne mogu se objasniti učincima tvari, uključujući lijekove na recept, alkohol ili rekreativne lijekove.

Šta je depresija i kako je identificirati?

Depresivni poremećaji su obilježeni tugom koja je dovoljno izražena ili dugotrajna da ometa funkcioniranje te ponekad smanjuje zanimanje ili uživanje u aktivnostima. Depresija uzrokuje spoznajnu, psihomotoričku i druge oblike disfunkcije (npr. slabu koncentraciju, zamor, gubitak spolne želje, poremećaje menstruacije) kao i loše raspoloženje. Česti su istodobno i drugi simptomi psihičkih poremećaja (npr. anksioznost i napadi panike), otežavajući ponekad dijagnozu i liječenje. Osobe s depresivnim poremećajem žale se na tužno raspoloženje, osjećaj nemoći, boli i težine u ekstremitetima, nemaju volje ni za što pa čak ni za aktivnosti koje su im prije pojave depresivnog poremećaja donosile zadovoljstvo. Zbog toga često znaju zanemarivati vanjski izgled i higijenu pa mogu izgledati zapušteno. Imaju izražene smetnje spavanja, poneki ne mogu zaspati, dugo u noć zdvajaju nad sobom, kratko zaspe, a onda se ujutro vrlo rano probude i ne mogu više zaspati. Druge osobe, pak, imaju pretjeranu potrebu za spavanjem.

Postoji niz simptoma koje osoba mora ispunjavati prema DSM-u kako bi se ustanovila dijagnoza depresije. Potrebno je imati prisutno barem 5 simptoma koji traju minimalno dvije sedmice, i jedan od tih 5 simptoma mora biti ili (1) depresivno raspoloženje ili (2) gubitak interesa ili osjećaja zadovoljstva.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje depresije su sljedeći:

Depresivno raspoloženje većinu vremena ili svo vrijeme.
Značajan gubitak interesa ili zadovoljstva za sve ili većinu aktivnosti, većinu vremena ili svo vrijeme.
Značajan gubitak težine koja nije uzrokovana namjernim pokušajem gubitka kilograma, ili povećanje/gubitak apetita skoro svaki dan.
Usporene misli i usporeno kretanje (primjećeno od strane drugih, ne subjektivni osjećaj).
Umor i gubitak energije skoro skoro svaki dan.
Osjećaj bezvrijednosti ili neprimjeren osjećaj krivnje skoro svaki dan.
Umanjena sposobnost razmišljanja i koncentracije ili neodlučnosti, skoro svaki dan.
Ponavljajuće misli o smrti, ponavljajuće suicidalne misli bez specifičnog plana ili pokušaj suicida bez plana da se počini samoubistvo.

Većina osoba s depresijom u početku će se javiti svom doktoru porodične medicine, a ne psihijatru, i to pretežno s nekom od somatskih (tjelesnih) pritužbi, a ne radi lošijeg raspoloženja. Popis potencijalnih uzroka depresije velik je i uključuje niz bolesti i poremećaja: od neuroloških stanja, infektivnih bolesti, metaboličkih i endokrinih poremećaja, neoplazma do zloupotrebe i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima.

Uz liječenje, simptomi se često povlače. Blaga depresija se može liječiti općom potporom i psihoterapijom. Umjerena do teška depresija se liječi lijekovima, psihoterapijom, a najbolje kombinacijom oba pristupa.

Depresija i anksioznost kod LGBTIQ+ osoba

Istraživanja su pokazala da su LGBTIQ+ osobe u povećanom riziku od pojave simptoma depresije i anksioznosti, siimptomi depresije su 1.5 puta učestaliji kod LGBTIQ+ osoba nego u generalnoj populaciji. Zašto postoji veći rizik da imate simptome depresije ili anksioznosti ako ste LGBTIQ+ osoba? Učestala izloženost specifičnim stresorima, poput diskriminacije i maltretiranja od strane društva može biti jedan od faktora koji utiču na veću podložnost pojavi tih simptoma. Prema modelu manjinskog stresa, kontinuirana izloženost manjina specifičnim stresorima može dovesti do toga da osoba očekuje odbijanje i stigmu od društva, što može da dovede do osjećaja internalizirane homofobije i odbijanja, ali i do povećanog rizika za razvoj nekog oblika patologije (zloupotreba supstanci, depresija, generalizirani anksiozni poremećaj, sudicidalne misli i ponašanja). Dakle, što je sredina ispunjenija predrasudama prema LGBTIQ+ osobama, to su stresori učestaliji i šanse da se razvije neka od navedenih poteškoća veće.

Kako umanjiti stresore i samim time i šanse za razvijanje neke poteškoće?

U istraživanju Kaniuke i sur. (2019), jedna skupina LGBTIQ+ osoba je imala manji rizik od razvoja gore navedenih simptoma, u odnosu na ostale osobe. To su osobe koje osjećaju dobru povezanost sa LGBTIQ+ zajednicom, te imaju osjećaj izgrađenog identiteta i pripadnosti prema zajednici. Takav osjećaj može da smanji osjećaj ugroženosti i stresa kod pripadnika marginaliziranih zajednica. Kako se povezati sa zajednicom? Potražite grupe na internetu, uključite se u volonterski rad LGBTIQ+ udruženja u vašoj zajednici, upoznajte nove ljude, postanite dio nekog društva u kojem su LGBTIQ+ osobe. Ukoliko još uvijek niste outovani i ne osjećate se dovoljno osnaženo da to uradite, pokušajte pogledati neke dokumentarce ili filmove (npr. Paris Is Burning; Before Stonewall: The Making of a Gay and Lesbian Community; Disclosure, Call me by your name; Love, Simon; Boys Don’t Cry), poslušati podcaste (npr. Making Gay History, LGBTQ Nation, LGBTQ&A), pročitati knjige u kojima LBGTIQ+ osobe dijele svoja lična iskustva (npr. Am I Blue? Coming Out from the Silence – Marion D. Bauer, Sister Outsider: Essays and Speeches – Audre Lorde, Stonewall – Martin Duberman), razgovarajte sa osobama od povjerenja.

Pandemija i mentalno zdravlje kod LGBTIQ+ osoba

Mlade LGBTIQ+ osobe, uključujući i one koji su outovani svojoj porodici, mogu biti u veoma ranjivom stanju u toku pandemije. Naročito ugroženi može biti mentalno zdravlje i emocionalno stanje. Mjere zatvaranja u kuće, ograničeno kretanje, online obrazovanje i ostale mjere su natjerale veliki broj mladih da trpe negativno i toksično porodično okruženje. Toksične porodice mogu reflektirati postojeću stigmu iz društva prema mladim LGBTIQ+ osobama, time povećavajući emocionalni stres i aktivirajući potencijalne mentalne poteškoće. Posebno ukoliko u porodičnom prostoru ne postoji dovoljno prostorija za sve članove porodice, pojedinci se mogu osjećati skučeno, ugrožene privatnosti i pod velikim pritiskom. Zabrane kretanja mogu onemogućiti osobama da nastave sa aktivnim životom u LGBTIQ+ zajednici ili ograničiti takvu aktivnost. Ono što možete jeste nastaviti biti povezani online, te potražiti savjete od prijatelja ili stručnog lica.

Ukoliko prepoznate da se nalazite u nekoj od gore navedenih okolnosti ili da razvijate neki simptom depresije ili anksioznosti, potražite psihološku podršku (grupnu ili individualnu). Podršku možete potražiti na stranici http://www.okvir.org/vrsnjacko-savjetovanje-za-kvir-osobe/

Literatura:

American Psychiatric Association, (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (DSM-IV).
Gato, J., Barrientos, J., Tasker, F., Miscioscia, M., Cerqueira-Santos, E., Malmquist, A., … & Wurm, M. (2021). Psychosocial effects of the COVID-19 pandemic and mental health among LGBTQ+ young adults: a cross-cultural comparison across six nations. Journal of homosexuality, 1-19.
Ivančević, Ž., Rumboldt, Z., Bergovec, M., & Silobrčić, V. (2000). MSD-priručnik dijagnostike i terapije.
Kaniuka, A., Pugh, K. C., Jordan, M., Brooks, B., Dodd, J., Mann, A. K., … & Hirsch, J. K. (2019). Stigma and suicide risk among the LGBTQ population: Are anxiety and depression to blame and can connectedness to the LGBTQ community help?. Journal of Gay & Lesbian Mental Health, 23(2), 205-220.
Karlović, D. (2017). Clinical Characteristics and Diagnosis of Depression. Medicus, 26(2 Psihijatrija danas), 161-0.
Vodič za praktičan rad ljekara