Evanđelje svetog Eksera, autor: Isić Liam

U trenutku kada majka bude brisala krv s križa, natovarenog na leđima njenog djeteta, shvatiće da je kasno za skidanje tereta, koji je postao krvlju obojan i životno presudan. Osuditi ne treba onog koji je pokleknuo, nego one koji su mu podapinjali noge. Ljudi ne primjećuju križeve na leđima sviju nas, koje nosimo na putu života. Teške, godinama saprane, korozirane, sljepljene s kožom, ogromne, ali neizbježne. Kada se društvo okomi na križ jednog od nas, popne se na vrh i težinom svojih života gurne pojedinca na tlo, gdje ga dočekuju ostali lešinari s ekserima u rukama i željni krvi. U toj životnoj priči nisu potrebni izdajnici, nije potreban akt izdaje, nego je potrebno nerazumijevanje teksture križeva na leđima drugih. Izdaja je tek dodatni element, koji doprinosi smrtnoj presudi, a dolazi sa strane najbližih ljudi, koji su izdali sudjelujući u nerazumijevanju sa strane većine.

Mnogo je bilo Prometeja koji su za čovječanstvo ukrali vatru, i bivali kljucani Etonovim kljunom, sve dok ih Heraklo nije oslobodio. A bilo je i dosta onih koji su bili narodno žrtveno jagnje, čija tijela su kljucana do smrti, i tek se onda za njima žalilo, a njihova smrt je uzeta kao primjer počinjene greške. Koliko puta se smrt nedužnih ljudi mora ponoviti da bi ostali shvatili značaj počinjene greške? Historijski nam je nametnuto da percipiramo slobodu življenja na način da jedan ili više njih mora žrtvovati svoj život kako bi ostali živjeli. Sve vodeće monoteističke religije sadašnjice se baziraju na učenju polaganja života jednog stvorenja, u cilju čišćenja od grijeha i pronalaska puta ljubavi. Naše države su došle do slobode žrtvujući svoj narod. Roditelji su žrtvovali život svoje djece – kako bi tuđa živjela. Djeca su žrtvovala svoje roditelje – kako njihova djeca ne bi morala. Pripadnici obespravljenih manjina daju svoje živote kako bi njihovi potomci bili smatrani većinom, koja ima pravo na život. Okončanje života se smatra sredstvom u postizanju cilja. Ali nečija smrt ni u kom slučaju ne bi trebala biti sredstvo u ostvarivanju ciljeva drugih.

Zašto sredstvo u dostizanju cilja ne bi bilo pomaganje u međusobnom skidanju križeva i oslobađanja, a ne kopanje grobova na putu do uspjeha? Ako se na težinu tereta doda teret osude, opstanak jednog je zavisan od njegove jačine da izdrži pritisak. Mnogi nemaju dovoljno snage, ali oni zbog toga nisu slabi, nego je teret previše težak. Energiju za borbu dobijemo kapljicama podrške i razumijevanja. Kapljica u borbi može predstavljati cijeli okean, ali ako ne naiđemo ni na tu malu kap, vir u kom se nađemo sami nas olako može odvući na dno.

U trenutku kada majka bude trijumfalno stajala pored obrušenog križa, s kojim nije palo njeno dijete, shvatiće da su križevi oni koji trebaju pasti, a ne životi nedužnih ljudi. Shvatiće to i mnogi drugi, kada vide osmijeh na njenom licu, i na licu njenog djeteta, koji postaje osmijeh mnoštva drugih ljudi, koji će se sramiti svoje prošlosti. Pokušat će izvući iz zemlje sve one koje su pogubili, i odvojiti ih od njihovih tereta, zbog kojih su ih zakopali duboko u zemlju, ali neće uspjeti. Ostaće samo nada da se jednom učinjeno nikada više neće ponoviti, i ostaće želja za slavljenjem života životom.

Share This