Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

U aktuelnom bh. obrazovnom sistemu malo je ili nimalo prostora ostavljeno za LGBT*IQ+ teme. Uglavnom se svaka priča o ovim temama svodi na entuzijazam pojedinaca i pojedinki koji u školama znaju da djeca pored nacionalnog identiteta imaju i seksualni. Seksualnost, generalno, nije tema zastupljena u obrazovnom sistemu, pa ne čudi što djeca odgovore na takva pitanja traže i van učionice, i van porodična doma.

Primjer jednog takvog učenika je i Adnan Bajramović. Danas omladinski radnik i aktivista u polju ljudskih prava, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, a još samo prije par godina tinejdžer u vrtlogu vlastite seksualnosti.  Njegov put razumijevanja i prihvatanja vlastite seksualnosti tekao je trnovito. Kao i veliki broj LGBT*IQ+ omladine u svom djetinjstvu se suočavao, kako s vanjskom tako i sa internalizovanom homofobijom, uzrokovanom konzervativnom sredinom i načinom na koji su domaći mediji prezentovali LGBT*IQ+ osobe. Izuzetno je teško prihvatiti sebe kada vas od malih nogu uče kako su osobe slične vama degenerativne i opasne za normalno i zdravo društvo, a nimalo ne pomaže ni činjenica kako su mi informacije i štivo vezano za seksualnost bili uskraćeni (npr. neinkluzivni školski kurikulum), mada sam siguran da nisam jedina mlada osoba koja se našla u ovakvoj situaciji.

Za Adnana je sve krenulo u pozitivnom smjeru početkom srednje škole. Tada je dobio pristup većem broju informacija i resursa, ali se u isto vrijeme našao u sredini koja je bila mnogo otvorenija nego sredina u kojoj je prethodno proveo devet godina. Kako sam se našao u novoj sredini, otvorile su mi se prilike da pričam otvoreno i iskreno o svojoj seksualnosti sa drugim osobama. Više nisam morao držati svoje misli u 4 zida (glavi). Tada sam i prvi put došao u kontakt sa sarajevskom LGBTIQ+ zajednicom koja mi je na mnogo načina pomogla, kako u prihvatanju vlastite seksualnosti, tako i u formiranju aktivističkog karaktera.

U srednjoj školi ponukan vlastitim iskustvom i željom da drugim LGBT*IQ+ osobama bude bolje, Adnana kreće putem aktivizma i ljudskih prava. Komunikacija s lokalnom LGBTIQ+ zajednicom pružila mu je priliku da se direktno uključi u borbu za ravnopravnost. Prvo su to bila volontiranja, pomaganja oko tehničkih detalja kod organiziranja eventova, a onda je moj aktivizam počeo poprimati ozbiljniji karakter, tada sam otvoreno počeo lobirati za vidljivost i zakonsku jednakost.

Adnan se u ovim oblastima razvijao malim, ali sigurnim koracima. Učio je od mnogih iz aktivističke zajednice čija imena ne želi navoditi jer imam osjećaj da ću izostaviti nekoga, a sve svoje mentore/ice, mogli bi ih tako nazvati, ravnomjerno cijenim i poštujem te sam im zahvalan što su mi pomogli da postanem ono što sam sada te što su bili tu uz mene u situacijama, koje su bile izuzetno teške za nositi se s njima. Izvor informacija i znanja su mu ponajviše bile nevladine organizacije Okvir i Sarajevski otvoreni centar edukativnim štivom i edukacijama koje su mu pružile.

Povod za naš razgovor s Adnanom Bajramovićem projekat je Građanin. Naime, Adnan Bajramović je prvi srednjoškolaca koji je LGBTIQ+ teme uveo u bh. obrazovni sistem kroz predmet Demokratija i ljudska prava i projekat Građanin koji se realizira u okviru ovog predmeta.

Okvir: Kako si došao na ideju da uvedeš LGBTIQ+ teme na času demokratije?

Adnan: Već sam ranije spomenuo kako obrazovni sistem nije inkluzivan što se tiče LGBTIQ+ osoba i tema te se LGBTIQ+ osobe spominju (ako se uopšte spomenu) uglavnom u negativnom kontekstu. Demokratija mi je bila izuzetna prilika da pokažem kako demokratsko društvo mora biti bazirano na poštivanju različitosti, inkluzivnosti i slobodi. Znao sam da niko do tog trenutka nije obradio temu koju smo mi izabrali (moja grupa) „Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ te sam lično smatrao kako je došao pravi trenutak za tu temu.

Okvir: Kako je tekao taj proces?

Adnan: Sporo, ali sigurno. Grupa u kojoj sam bio isprva nije bila voljna da radi temu koju sam ranije spomenuo zbog „A šta reći drugi?“ stava. Bilo je ih strah reakcije vršnjaka i okoline. Bez obzira na to, uvjerio sam ih da prihvate temu naglašavajući kako će moći sa ponosom reći da su oni bila prva grupa srednjoškolaca koja je obradila tu temu, a to nimalo nije mala stvar. Profesor demokratije je isprva bio skeptičan i pokušao nas je odvratiti od obrađivanja odabrane teme. Volio bih ovdje, svakako, da napomenem kako je riječ o profesoru koji je izuzetno poštena ličnost te kako njegov skepticizam nije uopšte bio diskriminatornog karaktera već je jednostavno bio zabrinut za nas. Bio je svjestan šta se sve može desiti, ali kada je vidio našu spremnost i volju dopustio nam je nastavimo sa realizacijom. U razgovoru sa direktoricom škole i pedagogicom, pozitivno iznenađen, dobio sam punu podršku da nastavim sa projektom te da uradim sve što je potrebno da ga realizujem. Mogli bi reći da je administrativni dio projekta prošao bez većih poteškoća.

Okvir: Kakve su bile reakcije ostalih učenika/učenica i profesora/profesorica?
Adnan: Mixed bag da budem iskren, većina učenika i profesora je bila indeferentna po tom pitanju, dok je manji broj istih otvoreno izrazio negodovanje zbog implementacije. No, odluka je već bila donešena te voz borbe za vidljivost, ravnopravnost i inkluzivnost nije mogao biti zaustavljen.

Okvir: Koji ste problem željeli konkretno riješiti i kako?

Adnan: Problem koji smo identificirali je bio taj da LGBTIQ+ omladina uopšte nije predstavljena u (pozitivnom) smislu u obrazovnom sistemu te kako se suočavaju s većom stopom nasilja i diskriminacije u svojim školama nego ostali vršnjaci. Rješenje problema bi bilo jednostavno: inkluzija LGBTIQ+ tematike u nastavno štivo i nastavni proces te senzibiliziranje školskih uposlenika.

Okvir: Šta ste na kraju postigli?

Adnan: Opću mobilizaciju. Organizirali smo nekoliko radionica za učenike 3. i 4. razreda na temu „Diskriminacije i nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta” na kojima smo pokušali objasniti probleme sa kojima se suočavaju njihove LGBTIQ+ kolege/ice. Cijelu školu smo izlijepili posterima inkluzivnog karakterima te naljepnicama sa SOS linijama za žrtve nasilja. U jednom trenutku kompletna škola je bila obojena u dugine boje.Odjednom se počelo pričati o problemu i to je bio veliki šok za dobar dio škole jer su odjednom postali svjesni kako, za razliku od svakodnevnog razmišljanja, s njima nastavu pohađaju učenici/ce koje su LGBTIQ+ te kako se suočavaju sa problemima čiji uzroci leže u samom sistemu, kako pravnom tako i obrazovnom.

Okvir: Šta je šire gledano postigao ovaj tvoj aktivistički istup?

Adnan: Gledajući rezultate u retrospektivi mogao bih reći da je taj istup pokazao drugim LGBTIQ+ učenicima/cama kako nisu sami/e u svojim problemima i borbi te kako se uz dovoljno volje i hrabrosti mogu ostvariti pobjede, makar na nivou škole. Ali ono što me je najviše oduševilo je da je veliki broj straight učenika/ca kako u mojoj tako i drugim školama počeo otvoreno podržavati našu zajednicu u borbi koju vodimo, vjerovatno zbog toga jer smo im pokazali kako je zajednica inkluzivna i za saveznike.

Okvir: Gdje si danas?

Anan: Zavisno od doba dana kada ovo pišem, na fakultetu ili na poslu. Danas sam student Pravnog fakulteta, vodim borbe koje i većina drugih mladih ljudi vodi u ovoj zemlji.

Okvir: Kako danas gledaš na aktivizam i borbu za LGBTIQ+ prava u našoj zemlji?

Adnan: Glede aktivizma i borbe za prava, mogu reći da idemo sporo, ali sigurno u pravom smjeru.
Naša zemlja je izuzetno specifičnog karaktera te je nerealno očekivati grandiozne pobjede preko noći, ali uz dovoljno snage, požrtvovanosti i borbe, siguran sam da ćemo u sljedećih 10 godina moći ostvariti punu zakonsku ravnopravnost LGBTIQ+ stanovništva. Neki će reći kako nisam realan, ali ko bi prije 10 godina pomislio da će LGBTIQ+ zajednica biti zakonski (barem na papiru) zaštićena od diskriminacije i zločina počinjenih iz mržnje?

Okvir: Šta te pokreće i motivira?

Adnan: Inat bosanski (smijeh). Najviše me motiviraju drugi LGBTIQ+ omladinci/ke koji/e, nažalost, nemaju svog glasa zbog određenih specifičnosti. U vremenu kakvom živimo izuzetno je bitno biti glas podrške za one koji tog glasa nemaju.

Okvir: Ko ti je do sada bio najveća podrška?

Adnan: Prijatelji/ce i kolege/ice koji su već godinama tu za mene i moje aktivističko djelovanje sa svojom bezrezervnom podrškom i ljubavlju.

Okvir: Gdje si i kako nalazio znanja i informacije, koje su oblikovala tvoja današnja uvjerenja i poglede na svijet?

Adnan: Internet definitivno. Tužno je što živimo u eri u kojoj su nam sve informacije dostupne na dlanu ruke, ali taj potencijal niko ne iskorištava. LGBTI.ba mi je bio odličan gateway glede LGBTIQ aktivizma, a Jacobin Magazine i Marxist Archive su ponajviše oblikovali moje političke poglede, mada sam imao i ja puno tranzicija. Početak srednje škole je bila faza „Adnana Liberala“ *smijeh*.

Okvir: Kako vidiš današnju školu i obrazovanje u BiH?

Adnan: Obrazovanje u BiH je, u najmanju ruku, tragično. Pored problema s diskriminacijom (ne samo LGBTIQ+ zajednice) činjenica je kako se obrazovanje u BiH nedovoljno i neefikasno finansira. Lista stvari koje se moraju popraviti u obrazovnom sistemu je ogromna, ali u tom procesu popravljanja je najbitnije da škole budu ono što bi trebale da budu – javne, kvalitetne i besplatne jer je obrazovanje ljudsko pravo, a ne privilegija šačice bogatih.

Okvir: Kako bi doprinio većoj vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ+ tema u školama?

Adnan: Za početak bih promijenio heteronormativnost koja vlada u školama. Da li kroz radionice, edukativni materijal ili neki drugi način „približio“ bih pitanje LGBTIQ+ tema omladini te ih aktivno mobilizirao u diskusiji oko istih. Činjenica je da se iz neznanja rađa strah, a iz straha se rađaju nasilje i diskriminacije. Mislim da to najbolje govori šta nam je činiti kada je u pitanju vidljivost i zastupljenost.

Intervju vodio: V.N.

 

 

Share This