K. Z. – Snovi koje (ne) sanjamo
Kratka priča pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.
Dvije vitke isprepletene sjene već su poprilično bile udaljene od svojih vlasnika. Nepomično su ležale na kamenom tlu ne dozvoljavajući vjetru da ih odnese zajedno sa sitnim zrncima pijeska. Gotovo na samom kraju tog običnog ogoljelog pristaništa nalazile su se vlasnice baš ovih dviju sjena. Ako bi ih neko posmatrao iz daljine, pomislio bi kako čudnovato izgledaju – kao vješto odabran detalj slikara koji nije bio zadovoljan svojim radom ovog sumornog pejzaža. No ipak, pažljivijim posmatranjem uvidjelo bi se da je taj umjetnik tačno znao gdje želi da postavi ove dvije ženske siluete te precizno odmjeri količinu svjetlosti koja će se u ružičastim nijansama prelijevati preko ivica njihovih lica. Još jedan neizostavan detalj ove slike bila su metalna kolica u kojima je sjedila jedna od djevojaka.
Imala je svijetlo lice na kojem se rijetko kad pojavljivalo prirodno rumenilo. Krupne tamne oči izgledale su kao da su napravljene od dva poveća oblutka koja nisu odbijala upijenu svjetlost. Sada se njen pogled brižljivo kretao po jedva vidljivom rubu kojim su bili prišiveni nebo i more. Sjedila je nepomično u svojim kolicima. Preko ramena joj je padala duga crna kosa koja joj je zajedno s uredno isječenim šiškama uokvirivala lice. Krajevi crvenih usana bili su joj iskrivljeni u blagi, gotovo neprimjetni osmejak. U kosi je nosila bijelu čipkanu traku koja se slagala s lepršavom bijelom haljinom. Na svom tom bijelom materijalu lako je bilo ostaviti bilo kakav trag ili mrlju.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Lucia i Noel su išle u istu školu, pa i u isto odjeljenje. Nisu razgovarale niti su se trudile da se sprijatelje, ali su ipak primjećivale i prihvatale postojanje ove druge, pa čak i u većoj mjeri nego što su to sebi priznavale. Povremeno bi im se pogledi susreli, ali bi ih obe naglo prekidale okrećući nezainteresovano glavu. Noel je osjećala neku neobičnu privlačnost prema Luciji koja ju je izjedala. Posmatrala je njen način pomjeranja i govora te ih pokušavala preslikati i u svom kretanju i govoru. Crnokosa djevojčica je bila nadareno dijete, voljeno i hvaljeno od strane svih profesora, uvijek urednog izgleda i iskrenog osmijeha. Bila je najuspješnija atletičarka u školskom timu te je time stekla popularnost i kod učenika.
Za Noel, Lucia je bila ono što ona nikada nije mogla biti, a čemu je težila svom snagom svoga bića. Kada bi imala i tanjušni dio njenog sjaja, očekivanja njenih roditelja bi bila zadovoljena i ona bi konačno bila prihvaćena kao dio njihove porodice kojeg se ne treba sramiti. Oni bi je voljeli, a ona, ona bi istinski bila srećna. Ljepota i toplina Lucijinog postojanja dovodila je djevojku do neizdrživog prezira i bunila. Nikako nije mogla da shvati težinu koja joj je tromo ležala na srcu. Da li je uopšte bilo moguće nekoga u potpunosti voljeti a istovremeno se moliti za njegov pad? Noel je mrzila, u punom značenju te riječi. Mrzila je školu, ocjene i one koji su ih dodjeljivali, mrzila je svoje roditelje, mrzila je sebe i, na kraju, Luciju. Oh, njeno sporo treptanje i način na koji uvija slova pri kraju svake rečenice. Njeno hitro penjanje uz stepenice, sitne korake koje pravi prilikom odgovaranja, olovku koju je dala Leoni, njene brižne roditelje, ponos kojim zrači nakon osvojene trke, glas kojim tepa psiću ispred škole, okretanje glave nakon ostvarenog kontakta očima. Noel nije mogla prestati da razmišlja. Lucia je itekako primjećivala smeđooku djevojčicu. Uznemiravala ju je. Kako bi uopšte neko poput nje stvarao toliki nemir u njenom stomaku? Gotovo podjednako ju je posmatrala kao i ona nju, i postepeno gradila osjećanja koja su joj izazivala gađenje. Noel joj je počela užasno smetati. Količinu bijesa koji je rastao u njoj jedva da je uspijevala kontrolisati. Jednom prilikom kada se vratila iz škole, histerično je iscijepala listove iz sveske u kojoj je nacrtala Noel. Njen bolešljiv izgled i tamni podočnjaci nisu joj nestajali iz glave. Bilo je nečega u njenoj srčanosti i upornosti što je izbezumljivalo Luciju.
I eto, tog jesenjeg dana dvije djevojke su sjedile u punoj učionici kada ih je profesor poslao da odnesu knjige u školsku biblioteku. Izašle su u hodnik i pošle ka stepenicama. Noel se kretala par koraka ispred Lucije. Bila je nervozna i ruke su joj drhtale. S druge strane, Lucia je bila savršeno mirna. Oči su joj bile gotovo zatvorene dok je posmatrala djevojku ispred sebe. Pretvarala se da je ne primjećuje, ali joj je nešto sve više i više stezalo grlo. Sišle su niz prve stepenice. Noel je jedva držala knjige u vlažnim rukama. Usporila je ne bi li ju druga djevojka sustigla. I Lucia je usporila. Stigle su do vrha drugih stepenica i tada se nešto promijeni. Možda vrijeme, možda vazduh, možda Lucia. Ona položi knjige na obližnji prozor i stade tik iza Noel. Gledala je u pod ispred sebe. Zjenice su joj se tresle. Noel zakorači. Tišina. Drugi korak. Opet tišina.
Luciju, koju je dijelio trenutak od guranja Noel niz stepenice, iznenadi njen nagli pokret i ona se nespretno okliznu gubeći tlo pod nogama. Glavom udari od zadnju stepenicu i njeno tijelo se prosu po podu ostajući nepokretno. Noel se oduzeše ruke i ona ispusti sve što je nosila. Odjednom ne bi više tišine oko nje. Odasvud su se čuli glasovi pomiješani s jaucima. Brzo, sve se odigravalo isuviše brzo. Jednim treptajem Noel je bila ispred svojih i Lucijinih roditelja čiji su izrazi bili izobličeni i nejasni. Osjećala se bespomoćno. Bila je kriva, pred Lucijinim roditeljima, pred svojim roditeljima i pred sobom. Nije uspjela da sačuva jedinu stvar koja joj je značila.
Poslije nekoliko sedmica Lucia je izašla iz bolnice. Sjedila je u kolicima potpuno nepokretna. Krupne oči bile su joj ugašene. Takva, još više je ličila na lutku. Noel je dala sebi odgovornost da se svakodnevno brine o njoj ne udaljavajući se iz njenog vidokruga. Uvijek je bila prisutna. Češljala joj je kosu i umivala je. Popravljala joj je odjeću i pomagala oko škole. Potpuno joj se posvetila zapuštajući svoj život i potrebe. Lucia je svu tu pažnju prihvatala trudeći se da ne pokazuje zahvalnost koja je iz dana u dan rasla. Ona je prestala da govori i ponekad se samo obraćala Noel.
Pričala joj je o svemu. Pričala joj je o slobodi koju je osjećala dok trči i toplini u grudima nakon zaustavljanja koje više neće moći da doživi. Svjetlokosa djevojčica bi prilikom takvih razgovora saginjala glavu grizući donju usnu. Bilo ju je stid svojih osjećanja. Bila je blizu Lucije više nego ikad prije i bila je u kontroli. Lucija je zavisila od nje. To savršeno biće zavisilo je od njene volje. Noelino srce je sve brže kucalo. Lucija ju je ipak držala. Ona nije mogla da plače niti da se opire. Postale su nerazdvojne.
- Znaš, otpoče odjednom rasejano Noel posmatrajući talase, sanjala sam neobičan san sinoć. Nas dvije smo baš ovako stajale ispred rijeke. Nismo bile same. Oko nas je bilo dosta ljudi koji su nestrpljivo iščekivali nešto. Gledali su uzvodno kriveći glave. Čekali su čudo.
Lucia nije mijenjala izraz lica. Izgledala je odsutno.
- I mi smo postajale neobično nestrpljive. Tada sam shvatila da stojimo ispred Jordana i da čekamo njegovo zaustavljanje.
- Ti ga želiš preći?– odjednom se začu tih Lucijin glas.
Noel se osmjehnu s nekom tugom u očima. Šake su joj se stezale oko ručki.
- Znam da me ne voliš, ali ne možeš da se odvojiš od mene.
- I ja znam da me ti ne voliš, a opet ostaješ pored mene.
Čulo se samo tupo udaranje talasa o kameni mol. Sunce je već bilo zašlo. Lucia je spokojno žmirila položenih ruku na krilu. Ona je voljela Noel. Točkovi su se sporo pokrenuli. Svijet oko njih i unutar njih je bio miran. Noel gurnu kolica preko kamene ivice.