Kako mirise

(Foto: pawelkuczynski.com)

Siguran sam da mi možeš danima govoriti o umjetnosti, citirati hiljade i hiljade autora čije si knjige pročitao, govoriti o Mikelanđelu nabrajajući sve njegove radove, spominjajući sve detalje njegovog života pa i njegovu seksualnu orijentaciju… ali, vjerujem da mi ne možeš opisati miris Sikstinske kapele, niti osjećaj koji se budi dok gledaš te besprijekorne plafone… Ovako je Robin Williams u filmu Good will hunting glumeći psihologa svom klijentu objasnio odnos teorije i stvarnog života. I ovo je scena koja mi se vrti po glavi kad krenem da razmišljam o teatru potlačenih. I kažem sebi – okay, pročitao si kako je večeras neko pretučen u gradu zbog ovog ili onog, a jesi li se stresao i zgrčio zbog nepravde koja je nekom nanesena?

I nastavljam da razmišljam o izvještačenosti, o intelektualnom licemjerstvu i pada mi na pamet davno pročitani paragraf iz Malog princa koji govori o otuđenosti odraslih. I sjećam se, tu na tom mjestu autor govori o pitanjima preko kojih odrasli žele upoznati prijatelje svoje djece, i da stvar bude i plastičnija, pitanja su koncipirana na brojevima pa onda u u cijelom ovom kontekstu ona izgledaju ovako – koliko godina ima taj tvoj prijatelj? Koliko braće ili sestara ima? Koliko mu otac zarađuje?… I prenesemo li cijelu ovu situaciju u današnji vremenski okvir vidjet ćemo kako ovo nije nešto što se zadržava na nivou jednog dječijeg romana, štaviše, mi imamo čitave obrazovne sisteme koji su formirani na davanju brojčanih odgovora, a nikako na postavljanju suštinskih pitanja.

I u kontekstu teorije i stvarnog života vraćam se na teatar potlačenih koji veže ove dvije situacije na način da izbacuje teoretsko znanje iz prvog plana, te navodi na postavljanje ključnih pitanja koja su okarakterisana saosjećanjem. Navodi na promišljanje o mirisima, dodirima, zvukovima, bojama, pokretima i u konačnici emocijama. Više to nisu samo tijela o koja se slučajno očešemo hodajući kroz gradsku gužvu. Više to nisu samo znojni ljudi čije su majice prilijepljene uz leđa i čiji vas miris štipa za nos, to postaju ljudi koji se umorni, ali motivirani vraćaju kući poslije iscrpljujućeg rada. Više to nije smrad, to je miris teatra potlačenih…

Dodir

Zamisli situaciju gdje zatvorenih očiju dodiruješ ruke svog kolege/ice, kojeg/koju dakle ne možeš da vidiš. I svi to rade, vas 15-ak, svako sa slučajno dodijeljenim partnerom. I istražuješ i opipavaš i odjednom gubiš kontakt nakon čega i dalje zatvorenih očiju moraš pronaći ruke koje si dodirivao. I u suštini nekako se snađeš na kraju i nađeš prave ruke, ali pitanje je – jesi li imao pojma da osoba s kojom godinama dijeliš prostoriju ima tako žuljevite ruke, da ima tako kratke prste i klimave zglobove koji pucketaju? To je dodir foruma potlačenih, temeljit i obazriv.

Zvuk

Tačno je da uši uvijek možeš zapušiti slušalicama i glasnom muzikom i odbijati da čuješ šta se dešava oko tebe dok prolaziš ulicom, ali, nekada će nekontrolisno urlikanje ljudi biti glasnije od muzike koju slušaš, ali tad će već biti kasno jer ćeš se naći u masi koja će te progutati bez da te išta i pita. Ljudi se oglašavaju, svuda i stalno, i nikada identično, uvijek različito, nekad tiše od najprigušenijeg jecaja, a nekad glasnije od katarzičnog urlikanja. To je zvuk teatra potlačenih.

Pokret

Ako misliš da ljude ne poznaješ onda zasigurno nikada nisi analizirao njihovo kretanje, nisi posmatrao grčevitost njihovog koračanja, nisi obraćao pažnju na njihove pognute glave ili na njihovo konstantno osvrtanje. Kretanje u prostoru nije ništa drugo nego odraz načina životnog standarda. To su pokreti teatra potlačenih.

I zato, slijedeći put prije nego li počneš govoriti o socijalnoj pravdi pozivajući se na kojekakve teoretičare, sjeti se kad si se zadnji put tresao i grčio zbog nepravde, jer – „Ako se treseš od muke na svaku nepravdu, onda si moj drug.“ – Če Gevara

Mirza Halilčević

*Tekst je nastao kao refleksija na učestvovanje u Forum teatar radionicama. Radionice su organizovane od strane Udruženja Okvir u sklopu projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode, podržanom od strane Ambasade Kraljevine Norveške u BiH.
Share This