Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

1.

Cikorijasti dečak, čuo sam u nekoj predstavi

aprilsko je zeleno drugačije

prvi put primećujem breze, svetlucaju

a mislio sam da svetluca samo more

koje daleko je

zamišljam divlje narandže dok cvetaju

u nekom malom vrtu.

 

Na balkonu rastu dve

ne znam da li su divlje

rastu uz mene već punu deceniju

jalove.

 

Pričaju do dugo u noć

prvo ugase lampu

rasklupčavaju nesigurnosti

uzdišu nesavršenosti

raskopčavaju.

 

Sve slabije osećam mirise

možda još samo tratinčice, malene i slabašne

kojima se ne primičem

jer ravnam se prema nebu.

 

Smeju se, sve češće se smeju

svetlucaju kao breze u aprilu

dok nevina zelena ne pređe u stabilnu

stabilne su boje dosadne.

 

Siromašni su

ako smo siromašni – ne moramo biti tužni.

Ne drže se za ruke, to bi bilo previše.

 

Koliko traje cvet divlje narandže, miriše li?

 

Jedna je žena sedela u vrtu i pisala

pisala je dugo i sporo

gledala u more

o njima nije pisala

u malom vrtu jedna je žena pisala o brodovima koji odlaze

o mornarima, o njihovim grubim šakama

o jugu, maestralu, buri i burinu

o vrtu gde cvetaju divlje narandže

o tome kako je sama.

 

A oni su se dodirivali retko

tek ovlaš, kao slučajno

i čitali loše pesme o ljubavi

pesme o lošoj ljubavi

loše čitali o ljubavi

o ljubavi

njih dvojica.

 

2.

Ako nastupi glad

mi ćemo leći, prespavaćemo je.

Probudićemo se šćućureni

i tiho hitati u dan.

Dodirnuću te kao slučajno

ti to kao nećeš primetiti.

Kao žurićemo, kao moramo, kao hitno je.

Gledaćemo u svodove breza u aprilu

tražiti mirise koje ne osećamo

u nekim ulicama, daleko od centra.

Onda ćemo se pogledati, pa ćemo se nasmejati.

Smejaćemo se dugo.

Nikad nećemo zaplakati jer to se ne radi.

Pogledaćemo u gnezdo bez rode.

Pričaću ti kako sam dok sam bio mali

razbijao golubija jaja, bacao ih sa tavana

a nekad sam bacao i ptiće

i rasturao gnezda

i onda išao kući da plačem krišom.

I kako je jedna baba od tih golubova sa tavana pravila supu.

Kako je ta baba živa i danas, kako sigurno ima sto godina.

Tebi će moje priče biti besmislene

jer ja te priče pričam sebi

i malom cikorijastom dečaku

koji čuči u dnu čaše.

Pogledam ga, namigne mi

onda ja namignem tebi

pa se osećam glupo.

Mi se nikad ne držimo za ruke.

Mi često pričamo o ljubavi.

Mi nosimo iste farmerice iz H&M-a.

Nas dvojica gledamo u isti dlan.

 

3.

Mi hitamo modrim ulicama Beograda

gubimo se po skrivenim kaldrmama

virimo u tuđa dvorišta.

Ima jako lepih dvorišta.

Imamo samo za fast food.

 

A daleko od nas u restoranu Fiume

jedna devojka jede crni rižoto

i njene su usne crne, njen jezik je crn.

Ona sedi sama i ne gleda u tržnicu.

 

Ja ti pričam o toj devojci

i o tome kako mi je kod Zelenog venca

prišla pogurena baba

ispružila ruku i ćutala.

I kako sam joj dao malo, jako malo para

a ona je digla pogled i rekla hvala.

I kako sam onda plakao vukući se modrim ulicama Beograda

ne bežeći od ljudi.

 

Ti me pogledaš, pomiluješ po stomaku,

ja pogledam sa strane, i nastavimo.

 

Mi oteli smo paperjasti trenutak

izbrisane stvarnosti

mi smo kao maslačak

raspršeni.

 

U nama čuči gnezdo dečaka

čuvamo ga.