Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Heiki Pääsuke je tog vrućeg junskog dana sjedio na svojoj terasi žvaćući komade sjećanja. Tišina mu je odzvanjala u ušima što ga je neizmjerno nerviralo i zato je bacio jedan oštar pogled na susjedovu mačku od čega je ona ciknula i skočila u bunar.

– Samoubistvo je čudna stvar. Ubica te uvijek uhvati nespremnog. – govorio bi.

Ovaj student germanistike je volio jesti Schwarzwald tortu i znojiti se sa šestogodišnjim dječacima. Lizao je ogledalo prije nego što se ogleda, imao je mokar jezik i mogao je da guzovima zamahne tako jako da bi poletio na krov. Često bi ga tamo vidjeli komšije kako pljuje na zebe i sisa golubije kandže. Volio je brinete. Imao je madež u obliku krsta sa desne strane usta, lijevo oko žuto i osmijeh mu je uvijek bio ispod riđe kose.

Oko u oko

Ono što je bitno, važno je da znam

Mora se piti i biti sâm.

Al’ normalno je da poželim katkad,

Jamu, damu,

Rupu i supu,

I sliku neku da stavim u ram.

Bilo mi je poprilično dosadno. Nisam znao da li vrijeme dolazi ili odlazi i da li sunce grije mene ili ja njega kada sam začuo glas svog prijatelja:

– Tere päevast![1] – rekao je Erki Järvi[2] ulazeći na terasu kroz odškrinuta vrata. Nisam ništa odgovorio jer sam bio previše zauzet nošenjem odjeće da bih razgovarao s njim. A on je nastavio:

– Danas je vazduh posebno slan?!  – Da, danas je utorak. Rekao sam to jer sam znao da utorkom ptice lete unazad i da je vazduh slan od njihovih suza. Erki je sjeo pored mene, a ja sam gledao kako je u mom vrtu jedna hrizantema uhvatila djetlića, malo ga prožvakala i ispljunula. Jedino logično objašnjenje za ovo bila je činjenica da su djetlići pomalo opori u ovo doba godine.

Na krilu mi je bio udžbenik holandskog jezika, koji se lelujao plutajući na muškoj poplavi ispod njega.

Erki me upitao:  – Narandžasto? Prodaj mi tu knjigu?  – Šta će ti? – upitao sam nevoljko gledajući kako je on bacio svoje vreteno preko ograde da ga ližu komšijski psi. (Zašto da psi to rade?)  – To nije tvoja stvar. Ni ja tebe ne pitam zašto imaš uši. Ali ako moraš znati, idem uskoro u Belgiju pa se moram pripremiti.  – Meni treba. Nije to Biblija! – No! Platiću ti originalnu cijenu knjige, ali nemam novac sa sobom. – Ho ho ho! Ti bi šišao ovce i cuclao bika! – Poslušaj me! Novac ću ti vratiti za tačno godinu dana, na obali Peipsi järv[3], i obećavam da ću svakog dana nadolazeće godine ostavljati po jednu krunu u tašnicu od jelenske kože i da ću posljednjeg dana nadolazeće godine, tj. za 365 dana otići na jezero i ponijeti tu tašnicu sa sa sobom.

Otvorio sam korice i na prvoj strani vidio cijenu zapisanu grafitnom olovkom: 169 kruna, a on je rekao:  – Novac je za čupave žene i ljubičaste pse.

Nisam baš razumio šta mu je to trebalo značiti, ali prije nego što sam se snašao zabio je u moje uho svoj maljavi jezik. Nisam se bunio pošto mi je to godilo, a zar ono što godi može biti loše? Lizao mi je uho oko minut, prešao na vrat i počeo da mi trlja prsa ševom koju je ulovio pri dolasku, a koja je širila oko sebe ugodan miris pečenja jer su je pržili njegovi vrući dlanovi. Kada je trebao da siđe do mojih južnih predjela i da i tu pokaže svoje umijeće koje je usavršavao tolikih godina jedenja sladoleda, naglo je ustao, popravio odijelo i rekao:  – Muško sjeme najbolje klija u oktobru, ali plodove daje samo u junskoj vodi. Pljunuo je minijaturni džemper koji je ispleo u ustima od mojih malja i izlazeći namjestio hlače na zadnjici jer ga je tu, očito nešto žuljalo. Sa ulice mi je još doviknuo:  – Ogledanje je pljuvanje na samoga sebe. (šta god mu ovo značilo…)

Erki mi nije bio posebno drag. Bio je pomalo dosadan, kao čovjek koga je majka rodila šeste subote od prvoga maja, kada štuke cvrkuću a gavez raste prema unutrašnjosti zemlje, a imao je na svakoj šaci po šest prstiju. Podnosio sam ga samo jer bi ovi naši sastanci bili najbliže onome što dijete vidi na selu i vikne: Mama, zašto one dvije krave jašu jedna drugu? Zašto sam ga trpio?! Zato što svaki put kad bih krenuo da se okupam u ženi, ne bih uspijevao, jer je ono što sam imao ja, a nije imala ona, bilo u obliku ključa za koji je postojala samo jedna brava, a voljelo je da nosi brkove i da me zadirkuje u društvu. Jedinu utjehu u ovom nereproduktivnom škripcu su mi pružali Erki, a povremeno i moje ruke…(Šta?! Kao da vi nikada niste grickali nokte?!)

Iz razmišljanja prenula me je komšijska mačka koja mi je, ispevši se iz bunara, prišla i odvalila takvu šamarčinu da sam odmah prebrojao sve zalogaje jučerašnjeg variva.

Nakon našeg susreta u junu, prošlo je mnogo vremena a da nisam vidio Erkija. Potrošio sam nokte na rukama, nogama, pa i zalihu koju sam čuvao „za ne daj Bože“. Hitno mi je trebao „prijateljski razgovor“.

A onda jednog oktobarskog dana kada su nebesa bila bremenita, vraćao sam se sa predavanja i pred vratima sam pronašao veliki pravougaoni paket.  – Ljubičaste mi cipele! – uzviknuo sam od iznenađenja. Unio sam paket unutra i raspakovao ga. Bilo je to veliko ogledalo marke „Afspiegelen Antwerpen“, na kojem je bila zalijepljena koverta sa pismom sljedećeg sadržaja: „Ljubljeni Heiki.

Na svijetu sve postoji u paru. Tako i čovjek postoji u broju dva. Naime, svako ljudsko biće je tek dio slagalice, tačnije polovina. Ili si brava, ili si ključ. Tu pol ne igra nikakvu ulogu. I koliko god se tebi činilo da vidiš svoj lik u ogledalu, varaš se. Sa druge strane je (u tvom slučaju) brava koja imitira svaki tvoj pokreti i tvoje vlastite crte lica. Mada je moguće da si ti taj koji imitira, ili jednostavno imitirate jedno drugo, i u toj igri postajete jedno, androgino biće. Ti se sada pitaš, kako da dođeš do svoje dugo tražene brave. Pa jednostavno je. Samo jedno od vas treba da napravi grešku u imitaciji i tako naruši igru podražavanja. Tada se ogledalo otključa i postaje prozor i portal do svijeta tvoje brave i tad samo trebaš zaplivati… Ali pazi, jer nikada ne možeš da otvoriš vrata a da ne promijeniš samog sebe ili onog čija si vrata otvorio. Čovjek nikada ne zna šta je iza ogledala.

Usta punih vina, a međunožja poljubaca, tvoj Erki…
P.S. Ovo ogledalo stavi iznad kreveta, jer se u snu sudaraju talasi dva svijeta, a šta je onda drugo krevet nego li brod…“

A iako sam u samoći živio dugo

I bacao kosti psima i njima,

Koji htjedoše da mi se približe samo,

Lik, krik,

Crv i krv,

I jedna loše napravljena rima,

Pokazaše da zabluda je u kostima.

Stavio sam ogledalo iznad kreveta. Te noći, onda kad se čovjek više ne može odbraniti od sna, odlučio sam da učinim nešto nepredvidivo. Kad sam zaklopio oči, i kada sam trebao da isplovim u okean sna, sjetio sam se smrada nogu moga djeda nakon završetka njegovog ljetnjeg posta u kupanju, i to je bilo dovoljno da me u potpunosti razbudi. Kada sam izašao na obalu jave i otvorio oči, moj odraz je već spavao. Tada mi je niz tijelo potekao kipući sirup. Pod prstima sam osjetio znoj mirisa lubenice, a moj znoj je inače mirisao na patlidžan. Osjetio sam u ustima bradavicu veličine avgustovskog krastavca i pljuvačku koja je mirisala na anis a moja je mirisala na masline. U ogledalu iznad sebe sam mogao vidjeti ženski lik crne kose i ljubičastih očiju.

Na ključu sam, po prvi put osjetio vjetrove sa Baltika, koprcajući se u kipućem jezeru svoga kreveta. Vrišteći od neočekivanosti, samo sam zahvalio Erkiju za mogućnost da uvidim kako je divno okupati se u ženi. Postao sam alatka za sječenje ženskog mesa.

– A tako se, dakle, moli u ženskoj crkvi! – uzviknuo sam nakon te noći.

Konačno sam shvatio kakav je osjećaj kad eksplodira ševa u letu, a na tle ispadnu njena nesnesena jaja. Bogami, ženska religija nije isto što i muška!

Poslije sam mnogo puta pokušao da ponovo zaplivam u srebrnastoj površini, tražeći tu žensku crkvu. A glad je rasla u meni. Nije to bila glad kakvu osjetiš kada vidiš svježi hljeb sa prepeličjim jajima pa kažeš: Ovaj mi miris izuva mrak u cipelama! Ne. Ova glad je bila gora. To je bila glad za molitvom. (Nije to čudno. Ljudi u nedostatku molitve, u samoći, mogu da polude. A zašto bi ova bila drugačija?!). Od ove gladi sam osjetio kako mi mršavi mozak, a hlače mi postaju široke oko struka i uske neposredno ispod. Osim toga, dešavale su mi se čudne nezgode. U januaru sam odjednom pao na ulici jer sam osjetio užasan tup udarac u glavu. Ostao sam jedva živ – doktori su se 5 dana borili za moj život. (Kažu: Batali hodanje u januaru, tad čak ni đavo čarape ne presvlači!)

No, bližio se dan vraćanja duga. Konačno, 6. juna sam pošao na autobusku stanicu da kupim kartu do Peipus jezera. Karta je koštala 132 krune. Kako neobičan iznos! Poskupili su! (Taj prokleti javni prevoz! Uvijek se nešto žale, a vidi ovo…)

Stigao sam u Kallaste u 6 popodne (A zna se da se dobre domaćice ubijaju u 6 popodne) i stao na ponton na jezeru. Bilo je toliko vedro da pomislih: Sigurno je bio ovako vedar dan kad su Feničani otkrili staklo.

Odlučio sam da sačekam Erkija. Sagnuo sam se srebrnastoj površini vode se da osjetim temperaturu. Očekivao sam da ću, kao i uvijek do sad, vidjeti svoj ljubljeni lik, ali umjesto toga sam ugledao ženski lik crne kose i ljubičastih očiju koji se činio tako na dohvat ruke, a voda odjednom neodoljivo zamirisa na lubenice. U tom trenutku glad posta neizdrživa, pa sam pružio ruku u vodu. Iduće čega se sjećam jeste osjećaj kao da mi leđa gore od nekog žarača. Koprcajući se u jezeru, i tražeći jelensku torbicu, računao sam koliko mi je to Erki novca ostao dužan:

 

__________________________________

A šta reći,

Kako da opereš

Noge

Kada noge

Više

Nemaš.

 

[1] Zdravo!

[2] Erki (nordijsko ime, znači „vječiti vladar“); Järv (est. „jezero“)

[3] Jezero Peipus, Čudsko jezero

Share This