Nermina Subašić – Snovi koje (ne) sanjamo

Kratka priča Nermine Subašić, studentice Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Kad imaš tu sudbinu da se rodiš u planinskom selu u koje se stiže samo ako si maksuz tamo krenuo, što rijetko ko čini, onda su ti mogućnosti svedene na minimum, ako ne i manje od toga. Negdje tamo gore, gdje, kad pogledaš iz daljine, imaš osjećaj da se vršike drveća spajaju s nebeskim plavetnilom, rodio se Ćamil. Kažu da se odmah po rođenju vidjelo da nije kao ostali. Komšinica koja je pomagala njegovoj majci pri dolasku malog Ćamila na svijet – naime, niko se u tom seocetu nije rodio van njega, takvo je vrijeme bilo – poprilično se načekala da se bebica oglasi. I baš kad se spremala da izmučenoj majci kaže da ni ovaj put nije uspjela do kraja da iznese trudnoću, začulo se tiho šištanje koje je ličilo na plač iz baš krhke konstrukcije. Sitno tijelo se prevalilo preko linije na ovu stranu koju neki neupućeni zovu čak i životom. Majka presretna, zaboravila je na svu muku i patnju koju je prije samo nekoliko trenutaka podnosila kako bi Ćamil uplovio u nemirno more ovozemaljskog života. Prigrlila je krvavo klupko na svoje grudi i po prvi put, nakon ko zna koliko pokušaja, osjetila istinsku radost.

Ćamil je bio mirno dijete, ljepuškastog lica koje je podsjećalo na lice djevojčice. Glas tanak, skoro nečujan, i ako nisi baš u njegovoj blizini teško da ćeš šta razabrati od onog što izgovara. Izbjegavao je drugu djecu, najvjerovatnije zato što je bio potpuno sitan u odnosu na drugu djecu rođenu u tim brdima. Čak i najgracilnija djevojčica imala je neku prednost u odnosu na njega. Otac, planinski čovjek, k’o od brda odvaljen, koji se godinama hrvao s planinom rušeći je svojim okoštalim rukama za koje kao da je prirasla sjekira, početnu radost zbog dobitka sina, nasljednika, postepeno je zamjenjivao hladnoćom i razočarano gledao u šta izrasta onaj koji je trebao tu istu sjekiru da preuzme iz njegovih ruku. Sve rjeđe bi dolazeći s teškog posla u planini razbarušio dugu valovitu kosu svoga sina, dok na kraju nije počeo skoro pa otvoreno odbijati njegovo prisustvo.

Majka k’o majka, trpjela je sve ono loše što je bilo namijenjeno njenom ljubimcu. Majke su takve, zaslijepljene su bezgraničnom ljubavlju. Ćamil bi se zatvarao u svoju sobu, kojoj je prvobitna namjena do njegovog rođenja bila da bude ostava, i sanjao kako će jednog dana otići iz ovog sela niz kaljavi put koji možda vodi negdje gdje se i ovakvi kao on osjećaju sretni. Majka je bila jedino što ga ovdje drži.

Volio je tu ženu, koju je težak planinski život polako savijao i lomio. Sve teže se kretala i disala, iako nije sakupila dovoljno godina za takav izgled. Desetine neuspjelih trudnoća su uništile njeno i onako nejako tijelo i sada je to očito došlo na naplatu. Nije smio ni pomisliti šta bi bilo s njim kada bi nje jednog dana nestalo. Volio je svoju dugu plavu kosu, češljao je i vezivao u rep, što je u ocu budilo još veću srdžbu. U zadnje vrijeme više pijan nego trijezan, svu svoju nakupljenu goropadnost iskaljivao je na majci. Ona je ta koja je rodila „ovo“ – ni muško ni žensko.            

Uništeno tijelo dodatno je lomio dok je jednog dana nije potpuno srušio i sastavio s posteljom. Ćamil je dane i noći provodio uz majku. Topio joj ispucale usne, masirao bolne noge i ruke, češljao dugu plavu kosu koja je bila istovjetna njegovoj. Majka je sve više tonula, gubila se. Mahnula je rukom da joj se približi, poljubila ga u plave uvojke i obraze i tiho šaputala, jedva čujnim glasom: Zlato materino (tako ga je oduvijek zvala – da li zbog ljubavi, zbog zlatne kose ili oboje), ja neću dočekati jutro, osjećam da je život istekao iz mene. Za tebe ovdje nema ni sreće ni života. Moraš otići još dok sam svjesna, da znam, da mogu rahat ispustiti dušu. Imaš tamo u mojim haljinama skriveno u ćošku para, uzmi to. To je majka skupljala za tebe, znala sam da će jednom doći i ovaj dan. Idi sine, idi odavde tamo gdje ćeš biti srećan. Mora na ovom dunjaluku biti i takvo mjesto.

Nije imala snage za dalje, gušila je nemoć i suze koje su pratile svaku riječ. I Ćamil je plakao. Izljubio je majku da mu može biti za cijeli život. Držeći rukom u džepu papirne novčanice nestajao je niz kaljavi seoski put u tami planinske noći.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.