Pustio sam se… Autor: M.H.

Ne mogu da pišem i to me razdire, ubija iznutra, polahko. Ispijam treću kafu tražeći inspiraciju na dnu šoljice. Ne ide. Šetam po gradu, uz rijeku. Na momente zastajem paralisan od straha i tako nepomičan, kao u bunilu dječije bolesti posmatram djecu koja trče okolo po snijegu. Tako su nevina, baš kao i ovaj snijeg neuprljan ljudskim đonom. Sve izgleda tako sterilno, simetrično i u konačnici prirodno. Noć preuzima smjenu oprezno i odmjereno, kao neka blaga anestezija koja se navlači na grad, preko kaldrma i krovova. Ostajem kao ostrvo da šutim sam sa sobom, a to je najbolnije, a vjerovatno i najnužnije.

Htio bih da idem, negdje, bilo gdje i bilo s kim. Strah me je ostati sam, tada se misli najlakše prikradu, a noć je duga i tjeskobna. Strah me je tišine i eha koja odzvanja. Strah me onoga što bih mogao zateći u sebi. Strah me je mog straha. Moram hodati, brzo, gore dolje, ako stanem stići će me. Ne smijem stati. Moram biti jak. Ignorisat ću ih. To nisu moji strahovi. Vjerovatno umišljam opet. I kao dijete sam umišljao. Umišljao i maštao. O sigurnosti, ljubavi, bezbrižnoj igri, o svojoj sobi, porodičnom ručku, o računima, plati, o očevoj ishrani, o majčinim haljinama, o sestrinoj užini… Gutam gorku pljuvačku, stresam se i prepuštam se jecaju. Ridam… Pustio sam se.

Živio sam u ubjeđenju da je snaga nikada se ne raspasti. Da su suze i strahovi razočarenja. Sada znam, da je snaga u umijeću sastavljanja. Ja nisam komad mesa, porculanska lutka ili roba s greškom. Ja nisam nikoga razočarao.

Emocije čine da se osjećam živim, ranjivost čini da se osjećam čovjekom. I ne postoje dobre ili loše, sve su prirodne, baš kao djeca i snijeg sa početka ovog teksta. Ja se ne želim izvještačiti, mehanizovati ili isprogramirati da bih postao društveno-emotivno prihvatljiv. Ja ne želim biti podoban, baš kao u onom mitu o Prokrustu i njegovoj postelji, gdje su se ljudi privučeni prividno sigurnom i privlačnom posteljom uspavljivali da bi ih Prokrust poslije činio podobnim, na način da ih je rastezao ili rezao za dijelove tijela koji se nisu uklapali u veličine kreveta. Ja ne želim spavati u tom krevetu. Ne želim odbacivati svoje strahove, osjećajnost i ranjivost samo zato jer ih društvo kategoriše kao slabost. Ja sam jak i hrabar.

Pisanje je moje oslobađanje i procvat. Moje tijelo je olovka i moje emocije su tinta. Pustio sam se i ja mogu pisati.

Share This