Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.

 

Saopštenje za javnost povodom Međunarodnog Coming Out dana u BiH i promocije  LGBTIQA digitalnih priča

Saopštenje za javnost povodom Međunarodnog Coming Out dana u BiH i promocije LGBTIQA digitalnih priča

Saopštenje za javnost povodom Međunarodnog Coming Out dana u BiH i promocije LGBTIQA digitalnih priča

U svrhu obilježavanja Međunarodnog Coming Out dana u BiH, Udruženje Okvir je danas, 11.10.2016. godine, održalo press konferenciju povodom objavljivanja jedanaest digitalnih priča LGBT*IQA osoba u okviru projekta Coming Out 2016. O digitalnim pričama kao feminističkom alatu za društvenu promjenu govorila je feministkinja i pionirka korištenja digitalnih priča na našim prostorima, valentina pellizzer. O samom procesu nastajanja digitalnih priča, značaju Coming Out dana govorilei su Belma Steta i Azra Čaušević, ispred Udruženja Okvir. Važnost projekta Coming Out 2016 jeste prenošenje kako ličnih tako i političkih iskustava LGBT*IQA osoba kroz inovativne i kreativne načine korištenja tehnologije. Kroz javno prikazivanje i dijeljenje različitih digitalnih priča LGBT*IQA osoba želimo da ukažemo na vidljivost, različitost i potrebe LGBTIQA osoba širom Bosne i Hercegovine. Projekat je podržala Rainbow Solidarity Foundation.

Udruženje Okvir koje se zalaže za promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih, kvir i aseksualnih osoba u Bosni i Hercegovini je organizovalo četverodnevne radionice digitalnih priča “Sloboda na moj način”. Kroz ovaj proces LGBT*IA osobe su ispričalei svoje svakodnevne borbe, strahove, nade, odnose i ljubavi, ono što nas osnažuje i čini sretnima i ispunjenima, kao i proces prihvatanja sebe i proces bivanja prihvaćenima od porodice i društva. Počevši od 11. oktobra, Međunarodnog Coming out dana, sve digitalne priče LGBT*IQA osoba koje su nastale na radionicama će u toku mjeseca biti objavljene na web stranici Udruženja Okvir. Prva objavljena priča je Tempus Fugit, autorice Tyresias koju možete pogledati OVDJE.

Coming out dan se obilježio prvi put 11.10.1988. godine, godinu dana nakon masovnog protesta u Washingtonu za lezbejska i gej prava u kojem je učestvovalo pola miliona osoba. Medjunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Svaka osoba ima pravo na samo-odredjenje te bez obzira na seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili zbog toga što je drugačija na bilo koji drugi način ima pravo da živi slobodno svoj život u okruženju punom ljubavi, razumijevanja i podrške. Baza naše politike se zasniva na građenju odnosa solidarnosti, uzajamnog poštovanja i prijateljstva i smatramo da svaka osoba ima pravo na život bez nasilja i diskriminacije gdje smo svei zajednicki odgovornei da promišljamo, djelujemo i stvaramo društvo gdje sve/i možemo uživati svoje slobode bez straha od nasilja i diskriminacije zbog različitosti.

11. oktobar 2016. godine

BROŠURA Forum teatar: direktna akcija! Sada i ovdje!

BROŠURA Forum teatar: direktna akcija! Sada i ovdje!

BROŠURA Forum teatar: direktna akcija! Sada i ovdje!

3Brošura Forum teatar: Direktna akcija! Sada i ovdje! koja je pred vama predstavlja edukativni osvrt na primjenu Forum teatra kojeg smo koristile/i za osnaživanje LGBT*IQA osoba i vidljivost LGBT*IQA kulture u BiH. Forum teatar u BiH se nikada nije koristio isključivo za rad sa LGBT*IQA osobama. Ova brošura obuhvata naš cijeli iskustveni proces rada kroz 5 Forum teatar radionica i teorijski pregled metoda Teatra potlačenih, tj. Forum teatra kojeg smo koristile/i kroz projekat “Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode“. Jedan od ciljeva brošure je i dokumentovanje procesa rada, sa akcentom na specifičnosti teatar-forumskog rada sa LGBT*IQA osobama. S obzirom da je cjelokupni projekat pionirska inicijativa, smatramo važnim mapiranje specifičnosti problematike, pitanja i potreba kvir osoba kroz prizmu društveno angažiranog teatra. Kroz distribuciju ove štampane brošure, kao i DVD-a sa dokumentarnim filmom želimo informisati teatarske grupe, aktivističku zajednicu i šire društvo o mogućnostima koje pružaju tehnike Teatar foruma. Za grafički dizajn brošure je zaslužna KONCEPT DESIGN grupa, kao i za kreativnu grafičku pripremu svih promotivnih materijala.

Brošuru (pdf) Forum teatar: Direktna akcija! Sada i ovdje!  možete preuzeti OVDJE. Ako želite svoj primjerak printane verzije brošure kao i  DVD dokumentarca o cijelom procesu- navratite u Okvir ili nam se javite da vam pošaljemo.

Aktivistički pristup metodama pozorišta je za nas bio kako motivacija, tako i izazov. Vodile/i smo se željom da Forum teatar upotrebimo kao kreativan i snažan politički alat kojim se transformišu iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad LGBT*IQA osobama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Naša forum teatar predstava “TO” je nastala kao proizvod radionica i rada sa trenerima Demirom Mekićem i Anom Isaković. Grupa od nas dvadesetak iz cijele BiH učestvovala je u kreativnom procesu stvaranja FT predstave koju smo premijerno prikazale/i 12.02.2016. godine u prepunoj sali Art kina Kriterion u Sarajevu. Između ostalog, željele/i smo ukazati na nedovoljnu prisutnost kvir kulture i umjetnosti u javnom prostoru i doprinijeti povećanju njene vidljivosti kroz afirmaciju i promociju kvir stvaralaštva. Naša inicijativa i rad su takođe doprinijeli da se potrebe LGBT*IQA zajednice prepoznaju i osjete kroz jedan lijep, inovativan i inspirativan način, te smo uspostavile/i temelj za dalji rad i afirmaciju teatarskih tehnika kao alata za društvenu promjenu iz pozicije LGBT*IQA osoba. Nadamo se da će biti prepoznat kao koristan i snažan alat za sve one koje/i se odluče na slično kreativno putovanje osvajanja slobode, građenja vidljivosti i transformativnu moć ljubavi!

Realizacija projekta Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode je omogućena uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške u BiH.

logo_norw-emb

PREUZMITE BROŠURU OVDJE

Brošura o primjeni Forum teatra za osnaživanje LGBT*IQA osoba i vidljivost LGBT*IQA ljudskih prava, kulture i identiteta u BiH. Forum teatar – Direktna akcija – sada i ovdje!

Posebno hvala osoblju ambasade Norveške na ukazanom povjerenju i podršci za vrijeme trajanja našeg projekta. Od srca želimo da se zahvalimo Demiru Mekiću i Ani Isaković, na vašem višemjesečnom radu, strpljenju, vjeri i kreativnoj energiji!  Želimo da se najtoplije zahvalimo svima koje/i su doprinijele/i kreiranju ove brošure i DVD-a, posebno Danilu Jovanoviću, Ivi Marković, Berini Džemailović i KONCEPT DESIGN grupi. Hvala svima koje/i smo učestvovale/i u pojedinačnom i našem kreativnom putovanju, istraživanju i rastu kroz ovaj projekat.

Saopštenje za javnost povodom premijere forum teatar predstave ‘’TO’’

Saopštenje za javnost povodom premijere forum teatar predstave ‘’TO’’

Saopštenje za javnost povodom premijere forum teatar predstave ‘’TO’’

Sarajevo
15.2.2016.

Saopštenje za javnost povodom premijere forum teatar predstave ‘’TO’’

Udruženje Okvir ovim putem obavještava javnost da je 12.2.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion održana premijera Forum teatar predstave ‘’To’’ u produkciji dvadeset kreativnih LGBT*IQA i friendly osoba širom BiH i Udruženja Okvir. Cijeli proces su vodilei Demir Mekić i Ana Isaković. Predstava je realizovana u sklopu projekta pod nazivom: “Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode“ kojeg je podržala Ambasada Kraljevine Norveške. Ova predstava je rezultat pet radionica Forum teatra za LGBT*IQA osobe širom BiH. 

Na premijeri predstave prisutnima se obratila Azra Čaušević ispred Udruženja Okvir, ističući  kako se vidljivost LGBT*IQA ljudskih prava, kulture i umjetnosti može postići afirmativnom promocijom kreativnog rada i talenata LGBT*IQA osoba u BiH. Uslijedilo je obraćanje ambasadorice Kraljevine Norveške u BiH, Vibeke Lilloe. Ona je u svom obraćanju istakla da će Ambasada Kraljevine Norveške nastaviti da podržava zaštitu i promociju LGBT*IQA prava u BiH, te se osvrnula na važnost podrške Udruženju Okvir u zalaganju za vidljivost LGBT*IQA kulture i ljudskih prava kroz multimedijalnu umjetnost i afirmativnu promociju talentovanih LGBT*IQA osoba u BiH. Demir Mekić je najavio izvođenje forum teatar predstave, te nakon obraćanja prisutnima, izvelei smo prikaz ličnih priča LGBT*IQA osoba nakon čega je publika imala priliku da odabere priču za forumovanje i transformiše istu.

Paralelno uz proces međusobnog  osnaživanja kroz svakodnevni rad, uključujući i ovaj projekat, želimo da zajednički doprinesemo građenju vidljivosti kvir kulture i umjetnosti u BiH. Kroz aktivnosti ovog projekta koristilei smo pozorišnu, scensku i multimedijalnu umjetnost kao alatke transformacije naših svakodnevnih iskustava kao kvir osoba u BiH. Te aktivnosti uključuju forum teatar radionice, javnu predstavu, kratki dokumentarac, brošuru o forum teatru, te saradnju sa Božom Vrećom (Aladža). Posebno smo ponosnei na ovaj pionirski poduhvat jer realizovane aktivnosti predstavljaju zajednički kreativni rad talentovanih LGBT*IQA osoba i friendly osoba širom BiH u poljima pozorišne, scenske i multimedijalne umjetnosti.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini ima pravo na samo-određenje, rodni identitet, seksualnu orijentaciju i dostojanstven život bez nasilja. Kao LGBT*IQA osobe imamo pravo na javni prostor, javna dobra i vidljivost naše kulture u BiH. Vidljivost naše kulture, zauzimanje javnog prostora koji pripada svima nama u BiH, zalaganje za različitost, solidarnost i dostojanstven život svake osobe u BiH bez nasilja i eksploatacije je moguće postići propitivanjem naših pozicija, međusobnom podrškom i zajedničkim kreiranjem rješenja i pristupa kroz naše talente i vještine.