Autor: Dino
POČETAK
U školi je bilo preteško, i osjećao sam se tako zgužvano i jadno da sam cijeli dan proveo krijući se, praveći se zaposlen, ne smijući ga pogledati u oči, iako sam ga posmatrao čim bih ugrabio trenutak da me ne gleda, a kada bi mi se i obratio, zbunio bih se kao kakav idiot.
”Gledaj u nešto drugo, katkad, vrat će ti se iskriviti!” – tihi glas me prenu iz sanjarenja. Mirela je stajala iza mene posmatrajući svaki moj pokret.
”Molim?” – zaprepastio sam se. Nadao sam se da sam pogrešno čuo. Međutim, nisam.
”Kako vam je to uspjelo? Ti i On. Neka vam je sretno!” – reče ona s nekim čudnim ushićenjem.
”Jesi to mogla kako glasnije reći? I otkud ti to?” – došapnuh joj, dajući joj do znanja da mora biti tiša.
”Vidim tvoj pogled na njemu. Ne prestaješ buljiti. Ne mogu da vjerujem.” – ponovi ona ushićeno, kao da je saznala nešto očaravajuće. Tako se to meni baš i nije činilo.
”Ne laži, ne buljim, samo posmatram. Hajde, reći ću ti sve, samo me nemoj peglati. I budi tiha.” – rekoh joj, i mi izađosmo iz razreda. Odvedoh je na kraj hodnika, sjedosmo na štok prozora, primaknuh joj se i tiho počeh pričati. Iako nisam imao potrebe da joj pričam o tome, jer to je trebala biti tajna, ja sam morao to sa nekim podijeliti.
”Jučer, on mi je rekao da se nađemo, da provjeri teorije koje su kružile školom. Prvo, ja sam bio zatečen, mislio sam ono, testira me, da vidi šta ću reći, ili da me napravi budalom, ili se samo zajebava, na kraju krajeva, što mi ne bi smetalo. Pa sam došao na sastanak i dugo ga čekao. Mislim, da je kasnio godinu, ne bi me čudilo. Ništa od toga ne bi bilo. Samo da me nasamari…” – rekoh.
”I da li je došao?” – upita Mirela tiho, klateći nogama.
”Jeste. Prošetali smo se malo, i kada sam upitao za svrhu sastanka, on me poljubi. Dobro, nije baš odmah, malo je otezao, valjda dok me nije odveo do šetališta…” – ušutio sam, čekajući njenu reakciju. Ona me samo gledala, ne trepćući, čekajući nastavak priče. Izraz lica joj je bio beskrajno smiješan.
”…Nikad nisam osjetio ništa ljepše. Nikad do sad. Ništa slično.” – uzdahnuh uzbuđeno, susprežući se od smijeha. ”I šta je bilo dalje? Nije se valjda na tom završilo?” – bila je nesnosno znatiželjna, a ja sam joj popuštao. Volio sam se sjećati svih trenutaka koji su bili iole povezani sa njim. ”Pa naravno da nije. Dugo smo hodali, zezali se i ljubili, a onda me on povuče u stranu, i padosmo na travu. I tu sam doživio nešto najljepše u svom životu. I tako dalje…” – savršeno poznat glas me prekinu u mojim sjećanjima koja su bila tako živa da sam u priči osjećao da sam na kratko, opet tamo, na onom zabačenom, lijepom mjestu.
”I tako dalje, ha?” – stajao je pred nama sa svojim lijepim zubima, otkrivenim smiješkom njegovih usana što su nekoć bile tako blizu. ”I tako dalje…” – ponovo sam se zbunio. ” Hajde da popričamo.” – reče on, a Mirela ustade i poljubi nas obojicu u obraz, nekako značajno se zadrža kod njegovog obraza, pa ode. Ispratih je pogledom, a onda ga ponovo pogledah u oči.
”Reci.”
”Želim da budem s nekim ko će me voljeti, ko će biti tu za mene uvijek…”
”Ja bih bio tu. Ali da li ti mene želiš?” – prekinuh ga. Nisam smio dozvoliti da nastavi.
”Ja tebe ne želim. Nakon onoga što nam se desilo, potreban si mi. Koliko i hrana i voda.” – rekao je tiho. ”Mogu li te zagrliti?” – ja upitah tiho. On pruži ruke ka meni. Zagrlismo se i na kratko ostasmo u tom položaju. U tim trenucima nisam ni o čemu mislio, sem o njegovom mirisu i toplini njegovog tijela. I smiješio bih se, neprestano. Sreća je počela rano da obuhvata naša srca. I to se dalo primijetiti.
FOTO: WAITHAMAI, Holding hands, FLICKR, CC BY 2.0
