Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”
Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”
Zašto intervenišemo u javnom prostoru?
Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka. Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.
Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.
Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?
U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.
Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.
Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?
Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.
Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.
Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:
To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi.
Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.
Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?
Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.
Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.
Javni prostor i zašto nam je bitan?
U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.
Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?
Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.
Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.
Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.
Ko su ljudi koji dolaze na proteste?
Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.
Okvir: Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?
Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.
Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.
Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.
S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.
Intervju vodila: Nera Mešinović