Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor

Centar za kvir studije (Beograd, Srbija) sproveo je tokom 2015. godine kvalitativno istraživanje „Homofobija i internalizovana homofobija”, metodom polustrukturisanih dubinskih intervjua ispitujući stavove heteroseksualnih i homoseksualnih ispitanika o homoseksualnosti. Ukupno 44 intervjua je obavljeno u pet gradova: Beograd (16 intervjua), Novi Sad (8), Niš (8), Subotica (6) i Kragujevac (6) i pritom prikupljeno preko 73 sa audio materijala i preko 1000 strana transkripta.

Svrha istraživanja je dublje i detaljnjije istraživanje motiva, strahova i predrasuda koji stoje u osnovi homofobije i internalizovane homofobije, kao i utvrđivanje sličnosti razlika u usvajanju i reprodukovanju homofobičnih stavova kod heteroseksualnih i homoseksualnih osoba; postavljanje temelja za dalja produbljenija istraživanja ovih tema. Važan cilj koji smo pred sobom postavili je kako produkcija i razvijanje fonda znanja o ovoj temi, tako i približavanje različitih politika nevladinih LGBT organizacija u vezi sa borbom protiv homofobije jer je pretpostavka da će rezultati istraživanja uticati na artikulisanje politika u toj borbi. Ono može da posluži kao osnova za kreiranje politika LGBT organizacija u nastupu prema javnosti, kao i prema LGBT osobama u cilju osnaživanja zajednice.

Projektni tim – Aleksandar Stojaković, koordinator projekta i istraživanja, Tanja Marković, koordinatorka istraživanja, Marijana Stojčić, Dragana Petrović, Tamara Šćepanović i Jelena Vojvodić – zahvaljuje se svim učesnicima i učesnicama intervjua. Želimo da se zahvalimo i svim pojedincima i pojedinkama koji/e su nam tokom istraživanja pomogli: Mitre Bonća, Milan Đurić, Tamara Mitić, Ana Zorbić, Nevena Tarlanović, Nenad Glišić, Nebojša Milikić i Tadej Kurepa. Takođe, zahvaljujemo se organizacijama koje su nam ustupile svoj prostor za istraživanje: Kulturni centar REX iz Beograda, Gayten-LGBT Centar za promociju prava seksualnih manjina, Omladinski centar CK13 iz Novog Sada, Ženski prostor iz Niša, SKC Kragujevac, Youth Initiative for Human Rights iz Subotice. Istraživanje je podržala Fondacija za otvoreno društvo Srbija.

Uvodni tekst publikacije prenosimo sa web stranice Centar za kvir studije uz saglasnost autora.

Preuzmi kompletnu publikaciju

“Homofobija i internalizovana homofobija u Srbiji”, Centar za Kvir Studije

Autorke istraživanja: Marijana Stojčić i Dragana Petrović

Intervjuer/ke: Aleksandar Stojaković, Tamara Šćepanović, Marijana Stojčić, Tanja Marković, Jelena Vojvodić

Koordinator projekta: Aleksandar Stojaković

Beograd, 2016

Razmatranja o homofobiji: moć kao definišući faktor
Autor: Aleksandar Stojaković

Polazim od toga da postoje vidljive i nevidiljive nedoumice šta je zapravo homofobija koju treba definisati, ili bar opisati, neke ponuđene odgovore dekonstruisati i možda osporiti i opovrgnuti, ali je svakako glavni problem njeno permanentno postojanje, iz kojeg možemo izvući (za izučavanje važno) pitanje, pokriveno debelim velom skepse: da li je homofobija permanentna? Važno je, dalje, sagledati kako se homofobija opredmećuje, kroz koje društvene celine i odnose ona diše, kako se manifestuje i ko na njoj „profitira“. Uz to ponudiću svoj uvid u njene stubove kroz dominantan utisak stečen iz intervjua i samog istraživanja u celini. Poseban akcenat staviću na tezu koja se tokom procesa rekapitulacije i čitanja intervjua konstituisala: (u patrijahalnom sistemu-odnosu) muškarac je nosilac homofobije, a žena je samo internalizuje i reprodukuje.

Promišljajući o homofobiji i njenim istorijskim i psihološkim korenima oduvek sam nalazio neospornu korelaciju sa mizoginijom. Takvo promišljanje svakako nije novo niti neobično. O njoj su pisali mnogi. Ona se čini logičnom, ali utisak o njenoj važnosti, kada govorimo o strahu, mržnji ili bilo kakvom neslaganju – kako bi rekli oni koji homofobiju racionalizuju – činio mi se presudnim. Stoga homofobiju kao strah od nepoznatog u potpunosti (ili ipak možda samo delimično) odbacujem. Nema ničega nepojmljivog ili nepoznatog u seksualnosti, makar to bilo samo u sferi fantazije. Kada govorimo o homoseksualnosti i o nepoznatom, fokus bi mogao da bude na socijalnim odnosima kao što su istopolni brak, roditeljstvo ili na bilo kojem neheteronormativnom odnosu između dva homogena roda, jer se socijalni odnosi iskustveno (na)uče. Nedostatak modela u okruženju koji će reflektovati određene informacije nas dovodi na polje nepoznatog. Stoga bih se pre bavio esencijalnim i od njih išao ka širem i opštem.

Pored intervjua koje sam vodio i onih koje sam pročitao, kao i rezultata ovog istraživanja, rukovodiću se i ličnim, dugogodišnjim iskustvom i utiscima koje sam stekao osluškivajući populaciju, njene stavove, primećujući odnose i dinamiku unutar nje.

Visoko homofobično društvo Srbije (1) je plodno tlo za istraživanja homofobije i pokušaja rasvetljavanja elemenata koji je čine, jer stavovi nisu nijansirani (kakvi bi bili u društvima gde su homoseksualne osobe velikim delom prihvaćene) već jasno izraženi. Istraživanje koje je pred nama nudi uvid u predrasude i narative homofobičnog diskursa, kako se stavovi usvajaju i dalje reprodukuju (kod heteroseksualnih i homoseksualnih osoba). Pre nego što nastavim dalje sa uvodom, a obazrivo neotkrivajući unapred sve pojedinosti istraživanja, te ostavljajući čitaocima ove publikacije da se sa njima detaljno upoznaju u tekstu Marijane Stojčić, moram unapred da iznesem tri meni važna nalaza istraživanja koja će mi u nastavku koristiti:

  1. Intenzitet homofobije je izraženiji kod heteroseksualnih muškaraca nego kod heteroseksualnih žena;
  2. Heteroseksualni muškarci homoseksualne osobe vezuju za seksualnost, dok žene za porodicu;
  3. Kod muškaraca i žena heteroseksualne orijentacije prva asocijacija na homoseksualnost je muška homoseksualnost.

Nevolje s terminologijom i racionalizacija diskriminacije

U savremenoj literaturi često je moguće pročitati da se homofobija kompromisno definiše kao „negativna osećanja ili predrasude prema LGBT populaciji”. Određena odstupanja od homofobije kao straha od homoseksualaca, ili homoseksualnosti uopšte (iako reč strah pronalazimo u samom terminu), proizilaze iz klime prihvatanja stava protivnika LGBT populacije da se „oni njih ne plaše, već ih jednostavno ne podržavaju i ne vole”, dakle: mrze homoseksualce. Prateći tu liniju otpora došlo se do termina homonegativnost (2) koji, definišući ga kao puko intelektualno neodobravanje (3) (M. Beilkin), samo pokušava da racionalizuje homofobiju. Do konstrukcije tog mehanizma doprinelo je jačanje gej pokreta 70-ih godina kada je pred intelektualni svet diskriminacija i patologizacija homoseksualnih osoba stavljena u jasan kontekst etike. Prilikom suočavanja javlja se jaz između elemenata koji se načelno odbijaju i socijalnom potrebom zadržavanja slike etičnosti. Takav nesporazum nas vodi do kognitivne disonance, u kome osoba doživljava iskustvo dva ili više nekompatabilna verovanja (Ferstinger, 1957). Nije nerazumljivo da je pred intelektualnim svetom postavljen težak zadatak: kako zadržati kognitivnu konzistentnost i prevazići jaz koji je neočekivano postavljen? Neprijatan sadržaj se odbacuje, potom intelektualizuje, a homofobija pokušava da se racionalizuje i preoblikuje – nije strah, već je intelektualno neslaganje.

Tada – pokušavaju da nas ubede – govorimo samo o (intelektulnim) stavovima. No, da li stav može da se formira i opstane bez propratne emotivne komponente? Stav je trajna mentalna dispozicija koja se stiče, oblikuje i menja u procesu socijalnog razvoja, a formira se na temelju iskustvenih i direktnih učenja. Psihološku strukturu stava čine: 1. Kognitivna komponenta (spoznaja o objektu stava; narativ, obrazloženje); 2. Emocionalna komponenta (odnos prema objektu stava: odbojnost, strah, gađenje – kada govorimo o negativnim stavovima); 3. Konativna (akciona) komponenta (spremnost na ponašanje) (Schiffman & Kanuk, 2004). Emotivna komponenta je inherentna u formiranju stava. Svaki stav je emocinalno obojen. Negativan stav prema homoseksualnosti uslovljen je negativnim osećanjima, stoga nikako ne možemo govoriti o pukom „intelektualnom neodobravanju” koji je hermetičan i funkcioniše izvan emotivne komponente. Homonegativnost je ništa drugo nego nova reč za homofobiju, oslobođena pežorativnosti.

Diskriminacija ima svoju dugu i permanentnu istoriju, bilo da je ona otvorena ili prikrivena, a jedna od značajnih komponentni kroz koju se ona ispoljava je upravo racionalizacija. Etika je civilizacijska tekovina koja duboko ukorenjuje mišljenje da upravo ona čoveka odvaja od ostalih životinja. Diskriminisati nije etično. Mržnja se potiskuje, narativ se menja u prihvatljivi sadržaj kroz intelektualizaciju (u kojoj se stvara racionalan, čak i etičan prostor za diskriminaciju), neretko kroz tobožnju brigu za druge. Upitan da li su homoseksualci u nepovoljnom položaju prilikom zapošljavanja, heteroseksualni ispitanik kaže: „Pošto se HIV ipak često vezuje za homoseksualnost, gde se lako prenosi i često, na primer meni bi bilo nelagodno da imam takvu osobu zaposlenu u svom kolektivu i ne smatram da bi to bila neka moja diskriminacija, već jedan jednostavno loš uticaj na ostale zaposlene, u nekom cilju brige o njima, o njihovoj sigurnosti, ne bih zaposlio takvu osobu (homoseksualnu, prim. aut.). Ne smatram za loš potez ako isto tako neko drugi uradi. Ako neko odluči da ih ne zaposli, ako racionalno razmišlja, vezuje to da postoji verovatnoća da će ta osoba nesvesno zakačiti HIV ili nešto drugo, što svakako dovodi u opasnost ljude oko njega tako da apsolutno ne bih smatrao za diskriminaciju ako neko odbija da zaposli takvu osobu”.

Nije li upravo ovo pokušaj racionalizacije homofobije o kojoj smo govorili?

Redukcija identiteta: homofobija kao muški problem

Pre nego što se budem upustio u ovo ambiciozno promišljanje – u etiološku dekonstrukciju elemenata-činilaca strukture koju označavamo kao homofobija – moram unapred da ogradim tezu, pa i samu strukturu, tako što ću je posmatrati kao društveno uslovljenu i kao jedan fenomen-proizvod od potencijalnih mnogih. Pomenuta teza je vezana za jednu strukturu, posmatranu strukturu, čiji su elementi podređeni zakonima koji je određuju kao takvu. U drugim društvenim prilikama, određeni razičitim zakonima, struktura neće iznedriti isti proizvod, što, dalje, znači da fenomen o kome ću govoriti je svojevrsan i da se on ne mora nužno ponavljati u drugim društvenim, kulturnim i civilizacijskim kontekstima. (Kao što će različita kombinacija istih slova dati drugu reč, koja će oslikavati drugo značenje.)

Homoseksualni muškarci su kod većine muških, heteroseksualnih ispitanika redukovani na seksualnost (seksualni identitet) i seksualni čin. Homoseksualci su, dakle, oni koji imaju seksualni odnos sa muškarcima. Viđeni su kao seksualni hedonisti, promiskuitetni, oni menjaju partnere, a njihov jedini cilj je seksualno uživanje i perverzija. No, šta to sve znači za heteroseksualne muškarce? Njih to duboko pogađa.

Uočljivo je, kada govore o homoseksualnosti, muški ispitanici sa negativnim stavovima prema njoj, pre svega govore o seksualnom odnosu, i to isključivo o seksualnom odnosu između dva muškarca. On (seksualni odnos) je, rekao bih, od izuzetne važnosti za njih i/jer on konstituiše maskulinitet. Zbog toga nije neobično – a o čemu će još biti reči – da na seksualni odnos dva muškarca gledaju sa izraženim gađenjem: „Dva muškarca koja se vole, to jest imaju odnose… seks. Ja ne znam stvarno šta im je tu lepo i šta im je to dobro. Meni se to gadi. I zato nekome kažeš ‘ajd što si peder’ ‒ znači da je nešto najgore, dno po meni. Tako ja gledam na to.” „I ne znam šta to njih privlači da oni međusobno mogu da imaju odnos. Šta je to… što vole da imaju analni seks? Ili šta već.” „Zašto nije prirodno? Pa prosto mislim da nismo stvoreni da bude muškarac sa muškarcem, žena sa ženom. Jednostavno, ja znam da su muškarci dobri drugari zato što jedan drugom apsolutno odgovaraju, da se razumeju, da… Ali ljubav između dva muškarca, meni je to… gadno. Mislim postoji prijateljska ljubav, ali se završava na prijateljstvu, ne na intimnim odnosima, ne znam na držanju za ruke kroz grad i ostalo.[…] Meni to nije normalno, to su neki moji strahovi, ne daj Bože, da se mojoj deci tako nešto desi.” Muške ispitanike pomisao na seksualni odnos između dva muškarca (između onih koji imaju iste genitalije kao oni) duboko uznemiruje.

Važno je pak napomenuti da proces o kome ću govoriti dolazi prevashodno iz nesvesnog, da je pokretač svih elemenata koji homofobiju čine – od diskursa do delovanja – i da je ono izvorište svakog daljeg stava i predrasuda koje se kroz kogniciju artikulišu u krajnji derivat koji je pred nama, koji je oko nas, koji možemo čuti, pročitati I bilo kako percipirati. Homofobija, kako nam istraživanje govori, jeste reprodukcija, ali je pitanje na kojim temeljima se ona prihvata i dalje reprodukuje? Stavovi i njihova reprodukcija su narativi kojima se obrazlaže psihološki sistem na kome počivaju.

Kod ispitanika i ispitanica sa izraženim homofobičnim stavovima na homoseksualnost se gleda kao na faktor koji je opasan po postojeće i tradicionalne društvene odnose – po društveni poredak. Homoseksualnost se pojavljuje kao značajna pretnja koja treba biti ostrakovana iz društvenih okvira, zarobljena među četiri zida spavaće sobe, upravo u tom klaustrofobičnom prostoru u kome se ona po mišljenju ispitanika i konstituiše. Homoseksualnost preti da će te odnose uzdrmati i razrušiti, i možda zauvek promeniti. Jer homoseksualni odnosi raskidaju binarni poredak nuklearnog odnosa na kome patrijarhalno društvo i odnosi moći počivaju. Ključna reč i definišući faktor je: moć.

„Moć se ne plaši seksualnosti, već se putem seksualnosti vrši” (M. Fuko). Fuko je lepo primetio – seksuani čin (4) je najznačajnija pozornica kroz koju se moć performira: simbolički i direktno.

Nadmoć (5) se najodređenije performira kroz seksualni čin u kome su čvrsto utemeljene binarne pozicije moći: onaj koji je performira i onaj u odnosu na koga se moć performira. Za odnos moći potrebno je najmanje dva člana, to jest dve (interaktivne) pozicije. U seksualnom činu aktivan član je dominantan, a pasivan je submisivan. Patrijarhalni sistem – i dominantni odnosi u okviru njega – samo je simbolička dispozicija seksualnog čina, to jest odnosa koji se kroz njega performiraju. (6) Odnosno, odnos moći se uspostavlja „u krevetu”, to jest u seksualnom činu i dalje projektuje van njega, van kreveta i sobe, u međurodne odnose, u društveno tkivo, potom i u institucije. Muškarac je aktivan član (dominatan, onaj koji performira nadmoć), a žena pasivan član (submisivan, onaj u odnosu na koga se nadmoć performira). Muškarac lako zauzima tu poziciju (nadmoćnog), a ključna reč oko koje sve orbitira je: penetracija. Muškarac penetrira u ženu i na taj način definiše seksualni čin – on, dakle, ima nadmoć. Binarnu celinu penetracije čine: član koji penetrira i član koji je penetriran.

U ovom (muško-ženskom) konstruktu je odredište homofobije i negativnog stava muškaraca prema homoseksualnosti: onaj koji ima nadmoć je na poziciji višoj (superioran je) u odnosu na onoga nad kime se ta moć vrši, nad potlačenim (inferiornim). U svesti muškarca stvar je prilično jasna: on je nadmoćan, a žena je subjekt nad kojim se moć performira i reflektuje nazad – žena je na nižoj poziciji u odnosu moći. Takva pozicija za muškarce je prirodno stanje stvari, zakon, koji proizilazi iz biološke predispozicije, posedovanjem organa koji determiniše pozicije u okviru odnosa moći. Upravo ova postavka nam može pomoći u razumevanju mizoginije, koncepta u kome su žene omalovažavane kao krhka, nejaka bića – inferiorna.

Jedan ispitanik heteroseksualne orijentacije, uveren da lako može da prepozna homoseksualnu osobu kada je vidi na ulici, kaže: „Pa recimo susretao sam često momka u sredini jednoj u kojoj sam često boravio koji je nosio nešto nalik ženskim čizmicama.”. Dve stvari su zanimljive i dve stvari treba primetiti: 1. Muškarac je nosio ženski odevni predmet – čizme pravljene i namenjene ženskom rodu – stoga nužno prizilazi da je on homoseksualac; 2. Čizme su rečene u deminutivu ‒ čizmice. Ovo poslednje ponovo upućuje na odnos prema ženama, taj položaj superiornosti muškarca prema njoj. Žene su niže, manje u odnosu na muškarca, one su u deminutivu. No, da li bi bilo ko od nas rekao da žena nosi ženske čizmice, ili ipak da žena nosi ženske čizme? U ovom slučaju se otišlo korak dalje, deminutiv se koristi kao pežorativni oblik: muškarac nosi nešto što mu ne dolikuje, nešto što je ispod njega – ženske čizmice. Time je pokušao da uvredi, unizi homoseksualca osporavajući njegovu muškost adekvatnim opozitom ‒ ženskosti. Kakav se muškarac odlučuje na nedoličnu mu poziciju da nosi nešto što pripada drugom, inferiornijem rodu: peder. Ispitanik, iako prethodno ne poznaje mladića o kome govori, zna da je on peder, jer nosi nešto što pripada ženi. Peder je identitet transgresije. Peder je neko ko čini transgresiju ka nedozvoljenom. On iskače iz svog roda, iz pozicije moći i dozvoljava sebi da se ukalja i demaskuliniše. Peder je nedefinisan rod, uvek je između.

Dakle, muškarac kroz seksualni čin (jer penetrira u ženu) performira moć. Heteroseksualni muškarci znaju da u seksualnom činu dva muškarca jedan uvek mora da zauzme seksualnu poziciju žene – biva penetriran – to jest da se nad njim moć vrši. Ta spoznaja najviše opterećuje i ona određuje reakciju i akciju koja sledi. Jer na taj način, dozvoljavajući da bude penetriran, muškarac sebe „degradira”. To je „nečasno” za jednog muškarca. Muškarac ne sme da bude van pozicije superionog, ne sme da bude u neprirodnoj poziciji inferiornosti. Takvom muškarcu treba oduzeti počasni epitet muškosti, superiornost, jer on i nije muškarac – on je više žena. (“Ipak homoseksualci imaju tu žensku psihu”)

„Oni su seka-perse, mekušci”, kaže jedan heteroseksualni ispitanik. Drugi o homoseksualcu kaže: „Pa glumi nekog zavodnika, nekog šmekera, a po meni je zavodnik osoba koja zavodi osobu suprotnog pola”. (7) Treći se pita gde je nestala muškost kod homoseksualca: „Oni feminizirani. Jednostavno mi se gade. Gade mi se ovi… kako se sad zovu ovi… sad što čupaju obrvice bolje nego ženske. Metro! Nisu gejevi, ali ih ne shvatam, muško je muško. To obrvice… to… Ne volim. I to ne volim. U redu je da ti držiš do sebe, ima higijene i lickanja i kod muškaraca ali ovi gilipteri… ne znam šta su. Ali šta su oni? Feminizirani nešto… Šta ga tera da se čupka? To ne razumem, pa ja kao muško… U redu je da izgledaš uredno, pa hajde skratiš ne znam… dlake ispod pazuha ako si maljav, obriješ se, negde, ne znam, i obrvicu doteraš… Ali sad da si ti pa baš nešto… ne znam… pa, šta još? Sjaj za usne da stave? Gde je tu muškost?” Za heteroseksualne muškarce muškost se poništava onda kada muškarac sebi dozvoli da oponaša ono što je nedozvoljeno i nedolično, da oponaša ženu. (8)

Ovde treba primetiti i podeliti zapažanje koje potiče iz ličnog, dugogodišnjeg gej iskustva. U homoseksualnim odnosima postoji uverenje koje olako, po heteronormativnom modelu, pozicionira homoseksualne muškarce – u spektru od intimnog do društvenog. Iskustvo homoseksualnih odnosa nam pokazuje da u svakom od njih postoji komplementarni par (u monogamnim odnosima ili vezama) koji je definisan po seksualnoj poziciji: aktivan član i pasivan član. Kada govorimo o mikrodruštvenim odnosima (9), među gej muškarcima, i ovde se pojavljuje sličan odnos-sistem koji je simbolička projekcija seksualnog čina na društvene odnose. Postojeći patrijarhalni i heteronormativni model je preslikan u istopolne/istorodne odnose – aktivan član, onaj koji penetrira, se vidi kao nadmoćan u odnosu na pasivnog, koji biva penetriran. Među gej muškarcima na (u seksualnom činu) aktivne muškarce se gleda kao na više. Oni su „pravi” muškarci, oni su alfa mužjaci, od njih se očekuje maskulinitet i performiranje zaštitničke uloge. Dok je biti pasivan član tajna koja se često javno ne otkriva. Biti pasivan među gej ljudima je sramota.

Baš kao i u heteroseksualnom-patrijarhalnom sistemu-odnosu, aktivan i pasivan član imaju svoje predodređene i konstituisane identitete koji su definisani i jasnim skupovima epiteta-činilaca. Homoseksualni ispitanik ovako opisuje aktivne i pasivne homoseksualne muškarce: „Aktivni muškarci su (smeh) ‒ muškarci. Oni su više ono „Daj pivo da pijem”. Otkud znam. Barem tako nekako ja imam iskustava. Da li je to hormonski određeno, ili je to stvar psihičkog doživljaja samog sebe, znači koliko je neko samouveren u svoju seksualnost. To je ono – falusni i analni tip. Sad, aktivni su više falusni tipovi, više su usredsređeni na genitalije, dok pasivni je taj analni tip čoveka. I obično su ranjiviji, nežniji… Znači treba imati erekciju, treba biti potentan, treba biti aktivan u krevetu i šta ja znam, tako da zahteva određenu vrstu samouverenosti i fizičke spremnosti. Tako da ja aktivne muškarce doživljavam kao dominantniji tip muškaraca nego pasivni. Pasivni su više po meni, imaju malo više ženske psihe i umeju da dominiraju da budu vladari iz senke, dok aktivni su više prosti… ne prosti da kažem da su prosti, nego nemaju baš ženski način razmišljanja. Manipulanti.” Isti ispitanik nastavlja: „Pa, defintvno msilim da… ne znam da li je to stvar hormona ili psihe, ali jeste da su ti aktivni muškarci i muževniji i manje feminizirani, retko kad su feminizirani, sad šta ja znam. Dok pasivni imaju tu crtu malo viška ženskih hormona. Nije pravilo ali primećujem da je tako. Da li je to biološki predoređeno ili ne, ja nemam pojma, ali kontam da se pasivni positovćuju sa ulogom žene.”

Ovaj iskustveno stečen utisak, kada se uporedi sa podacima koje smo istraživanjem dobili (i koji utisak, kao svojevrsnu hipotezu, podupire), poručuje nam tri značajne stvari: 1. Dodatno potkrepljuje tezu o društvenim odnosima kao simboličkoj dispoziciji seksualnog čina kroz koji se performira moć; 2. I u intrapolnim/intrarodnim odnosima, onaj koji u seksualnom činu penetrira je onaj koji je na poziciji nadmoći; 3. (Usled odsustva alternative) heteronormativni model se preslikava u homoseksualne odnose ili/i: heteronormativni model je model konstituisan na pozicijama moći i stoga je neizbežan i u homoseksualnim odnosima.

Pomenuo sam već snažan utisak stečen kod heteroseksualnih ispitanika muškaraca o važnosti koju pridaju seksualnom činu između dva muškarca, gde je lako uočiti veoma negativnu, često i zgražavajuću reakciju pri pomisli da muškarac biva penetriran od strane drugog muškarca. Tom činu se pridaje, rekao bih, presudna važnost. On (taj odnos prema istopolnom muškom seksu) – koji potiče iz emotivnog – definiše i uređuje sve dalje (negativne) društvene stavove prema homoseksualnosti i otvara prostor kognitivnom koji će ga racionalizacijom obrazložiti. Taj čin je glavni parametar kojim se homoseksualni muškarci – to jest oni koji dopuštaju da budu penetrirani – depriviraju epiteta muškosti, dakle: pozicije permanentne moći. Penetracijom se muškarcu oduzima moć, oduzima mu se muškost. On dopušta nedopustivo: da zapadne u polje inferiornosti. Osudom homoseksualnog čina koju sprovode heteroseksualni muškaraca čuva se pozicija nadmoći nad ženama. Jer najveći strah nadmoćnog je da izgubi svoju poziciju. (10)

Iako znatno izraženija kod muškaraca, homofobija svakako nije karakteristična isključivo za jedan rod. Žene takođe reprodukuju homofobične stavove. Po istom principu po kojem žene, prihvatajući patrijarhalne norme i nuklearni poredak moći, internalizuju mizoginiju, tako internalizuju i homofobiju, koja je inherentna komponenta mizoginije. U internalizovanoj mizoginiji žene prihvataju svoju poziciju potlačene, ili inferiorne, ili one nad kojom se moć performira, te je i za njih destabilizacija takvog odnosa-sistema, kome homoseksualnost preti, takođe neprihvatljiva. Ujedno, nemali broj ispitanica koje su reprodukovale negativne stavove prema homoseksualcima, od muškaraca zahtevaju maskulinitet. Homoseksualni muškarci sa femininim crtama ličnosti se nipodaštavaju kao slabi i nedostojni muškarci. Heteroseksualna ispitanica, o momku koga je srela na ulici, i za koga pretpostavlja da je homoseksualac, kaže: „To tako, kad vidim muškarca koji je gej, pa je tako izfeminiziran, kao žena izgleda… to me jako… Baš pre neki dan sam videla takvog… Jako me je iziritiralo. Osetim to neko gađenje, to što mi smeta…” i „Jako su mi gadni. I tu vrstu gađenja osećam kad to, kad je ta težnja ka izgledu ka drugom polu, ta izfeminiziranost… To me jako iritira. I to mi stvara neko gađenje.” Upitana da li bi mačo gej muškarci kod nje izazvali isto gađenje, odgovara: „Ne znam… Ne podržavam, ali nemam tu vrstu gađenja.”

Citirana ispitanica homoseksualcu kojeg je srela na ulici zamera isto ono što mu zameraju i heteroseksualni muškarci – ženu (ženske crte i žensku poziciju) u njemu. Njoj je podjednako, kao i heteroseksualnim muškarcima, gadno to što jedan muškarac ima feminino u sebi, to jest što se „odriče” svoje muškosti i što nedolično preuzima karakteristike žene, ili karakteristike inferiornog. Rodnu transgresiju ni žene ne dozvoljavaju, jer ona vrši pritisak na čvrsto utemeljen binarni sistem i hermetične identitete i uloge u okviru njega.

Homofobija, bilo da se pojavljue kod muškaraca ili kod žena, je samo muški problem. Lezbejke su samo žrtve tog efekta.

Internalizovana (11) homofobija i Gay respectability

Na afričko-američkim studijama i u crnačkom aktivizmu u Americi poznat je termin black respectability. (12) On poručuje američkim crncima da, ako budu više nalik belcima, ako „srede” svoje ponašanje, promene način oblačenja i tako dalje, rasizam će prosto nestati (odnsno kada crnci više ne budu crnci). To je set ideja asimilacije kako crni ljudi treba da žive i kako treba da definišu crnačku kulturu u Americi. Respectability politics (politics of respectability, politika poštovanja, uvaženosti, prim. aut.) je stremljenje marginalizovanih grupa da kontrolišu i nadgledaju svoje članove/ce i pokažu da su njihove socijalne vrednosti u skladu i saglasne sa mejnstrim društvenim vrednostima, umesto da dovedu u pitanje mejnstrim kulturu zbog njene nemogućnosti da prihvati razlike. Iz današnje pozicije „black respectability” koncept možemo kritikovati kao internalizovani rasizam.

Slične asimilacione tendencije popularne su i u LGBT populaciji. Kada je tokom leta 1979. godine reditelj Vilijam Fridken (William Friedkin) snimao film Cruising susreo se sa brojnim preprekama, opstrukcijama i neprijatnostima. Naime, američki mejnstrim gej pokret se ustremio na produkciju filma zamerajući mu što na velikom platnu portretiše leather (13) i BDSM (14) gej subkulturu. Potreba mejnstrim pokreta je bila da se distancira od „devijantnih” seksualnih praksi određenog dela populacije, želeći time gej populaciju da predstavi slične većinskoj, heteroseksualnoj, to jest da heteronormativizuje (težnje mejnstrim pokreta oduvek su bile beskompromisna inkluzija u heteronormativne i opšte paradigme). Slične kritike doživeo je i Saša Baron Koen (Sacha Baron Cohen) sa svojim filmom Bruno (2009), kada je bio optužen da širi stereotip o homoseksualnim muškarcima, predstavljajući glavnog lika, fiktivnog austrijskog TV voditelja Bruna kao feminiziranog. Takva kritika nedvosmisleno poručuje: prestanite da nas (homoseksualne muškarce) predstavljate kao feminizarane, jer nismo svi feminizirani i ne želimo da nas tako većinsko (heteroseksualno) društvo percipira. Nije tajna da u gej populaciji postoji izvestan otklon, čak i zgražavanje, koji je nalik osećaju sramote, prema muškarcima sa femininim crtama ličnosti. Dovoljno je da odete na jedan od sajtova za upoznavanje gej muškaraca i videćete more upozorenja feminiziranim gej muškarcima da im se ni pod kojim uslovom ili potrebom ne javljaju. Konfrontriani sa tom diskriminacijom, uglavnom se brane rečima „nemam ja ništa protiv njih, samo me to ne privlači” ili „ja sam muško i ovde tražim muško, a ne žene (misleći na feminizirane muškarce)”. Ovde je ponovo lako iščitati prikrivenu mizoginiju. Ono što smeta i gej muškarcima jeste ono „žensko” u muškarcima koje nazivaju feminiziranim. Verujem da sve ovo izvire iz modela koji sam u prethodnom delu već izneo i pojasnio. Ni homoseksualni muškarci nisu operisani od „muškog problema” kada su u pitanju mizoginija i (auto)homofobija.

Ipak, čini mi se da je internalizovana homofobija, ta samomržnja sa kojom se veliki broj homoseksualaca tokom svog života bori, daleko kompleksnija od homofobije heteroseksualnih ljudi. Ona je svakako intenzivnija i samorazarajuća, ima više dimenzija koje se neminovno prepliću, sudaraju, guše u vrtlogu emocija i misli. Ovom temom su se bavili mnogi, i mnoga su rešenja ponuđena, ali malo koja mogu efektivno pomoći homoseksualnim osobama, društvenim bićima, koji su, kao i svi drugi, zavisnici okoline u kojoj žive. Dok društvo ne prihvati homoseksualnost kao legitiman deo seksualnosti (i dok ne prihvati da seksualnost ima širok spektar) i bitan deo ljudskog iskustva, homoseksualne osobe će se uvek susretati sa samomržnjom.

Jedan od pionira kvir teorije Denis Altman još 70-ih godina prošlog veka upravo o tome govori. On piše o krivici. „Krivica pak dovodi do mržnje prema sebi, a oni koji mrze sebe teško da neće prezirati druge koji dele njihovu krivicu”. (15) Ovde prepoznajemo dva nivoa koji internalizovanu homofobiju čine: 1. mrzim sebe zbog definišućeg elementa koji me čini; 2. (stoga) mrzim druge koji dele element koji u sebi mrzim.

Još su rani kvir teoretičari razumeli egzistencijalnu dimenziju internalizovane homofobije. To se najlakše razume upravo kroz primer negativne reakcije i osude nemalog dela populacije prema Paradi ponosa, posebno kod onih koji su neautovani porodici i svojoj okolini. Prema istraživaju Centra za kvir studije Parada ponosa i LGBT populacija (Stojčić i Petrović, 2014) „ispitanici/e čije porodice ne znaju da pripadaju LGBT populaciji u nešto manjoj meri podržavaju održavanje Parade ponosa (21%) i u značajno većoj meri se protive održavanju Prajda (38%)”. (16) Isto istraživanje pokazuje da 42% ispitanih se slaže sa stavom da Parada ponosa doprinosi povećanju straha i mržnje prema LGBT osobama. Strah od nasilja i osećaj elementarne nebezbednosti duboko determiniše sve životne prilike. Budući da smo upoznati sa stravičnim događajima koji su ispratili prvu „uspešnu” Paradu ponosa 2010. godine, nije čudan ovakav stav ispitanika/ca. Efekti koje osećaju mogu biti vrlo destabilišući po njihove privatne živote. Oktobra 2012. su na televiziji i svim medijima videli jasnu i poražavajuću sliku stanja u društvu, stanja koje odašilje poruku mržnje prema njihovoj seksualnosti, dok su im u glavi odzvanjale neumoljive reči „ubij pedera”.

Politika uvaženosti kod homoseksualnih osoba u homofobnom okruženju nalaže heteronormativizaciju svojim članovima, zabranjuje ikakvu rodnu transgresiju, traži hermetični, postojeći rodni identitet i očuvanje patrijarhalnog, a njena težnja je apsolutna asimilacija, inkluzija u postojeće društveno i kulturno tkivo. To je politika zabrana i kontrole, koja je nalik stokholskom sindromu u kojoj se politike tlačitelja i potlačenog poklapaju. Potlačen smatra da će iz neugodne pozicije izaći ako bude prihvatio hegemonizirajući kulturni i politički narativ. Za homoseksualce on ima spominjanu egzistencijalnu dimenziju preživljavanja.

Iako je utisak o nalazima istraživanja donekle optimističan, iako se vidi određen progres ka prihvatanju LGBT osoba u Srbiji, proći će dugačak put do normalizacije i depatologizacije, te prihvatanje homoseksualnosti kao značajnog segemnta ljudskog iskustva koji nije sa druge strane normalnog. Možda tome prethodi razgradnja esencijalističkog diskursa koji je zarobio svest društva i koji ne dozvoljava legitimno postojanje spektra, ali je „neprilagođen“ pojedinac, preplašen ostrahističke kazne, i dalje usamljen u njemu. On krišom ulazi na zadnja vrata „gej sveta“ i sebi govori: “U tom mom hodanju i traganju, vožnji biciklom po takvim mestima, ja sam išao sam sa sobom i govorio: “Ti nisi homoseksualac. Ti nisi homoseksualac.” Nadam sam se. “Nisi, nisi, nisi…” Hteo sam da ti kažem da sam imao grižu savest. Naravno da jesam. I to jedno godinu dana.” 

_________________________________________________________________________

(1) Istraživanje iz 2010. koje je Gej strejt alijansa sprovela u saradnji sa CeSID-om pokazuje da 67% građana/ki Srbije smatra da je homoseksualnost bolest, dok 56% veruje da je veoma opasna po društvo (CeSID. (2010). Predrasude na videlo. Beograd: Gej strejt alijansa, str. 8.).
(2) Termin su za upotrebu predložili Hadson i Rikets (Hudson and Ricketts) 1980. godine za opisivanje negativnih stavova prema homoseksualnosti i homoseksualnim osobama umesto termina homofobija kome su zamerali pežorativnu konotaciju. Takođe, oni predlažu da se termin homofobija prestane koristiti u naučnom kontekstu budući da je naučno netačan.
Vidi: Hudson, W. and Ricketts, W. (1980). A strategy for the measure of homophobia. Journal of Homosexuality, 5, 357–372.
(3) Beilkin, pak, tvrdi da homofobija postoji i da je to poseban fenomen.
(4) Seksualni čin ću u nastavku korisiti svaki put kada govorim o samom seksu, bilo da je u pitanju između osoba istog pola, ili različitog. To je zbog toga što ću reč „odnos“ rezervisati za sve druge neseksualne odnose – od binarnog, do društvenog.
(5) U nastavku ću radije korisiti reč „nadmoć“ umesto moć, kao pogodnij termin koji iziskuje postojanje važnog člana – subjekta moći. Moć kao nadmoć se ispoljava u značenju vladanja, upravljanja, zapovedanja, ugnjetavanja, prisvajanja, otimanja. Ovakva moć podrazumeva hijerarhiju i zavisnost, odnosno nadređene i podređene, tlačitelje i tlačene.
(6) Ishodište seksualnog čina, osim moći, je i uživanje. Verujem da sem bio-hemijskog elementa uživanja postoji i psihološki element, onaj koji uživanje pronalazi u odnosu moći: nadmoćnog i potčinjenog.
(7) Ova izjava je posebno interesantna jer muškarca tretira kao seksualnog predatora. On lovi (a žena će biti ili neće ulovljena) i on određuje pravila te muško-ženske igre. Uz to značajno je uvideti da je sve to jedna seksulna igra čiji je krajni ishod seksualni čin.
(8) Filozof i istoričar religije Danijel Bojarin piše: „U Nemačkoj je čak postojao antisemitski homoerotski pokert („Hans Blüher’s Bund“) koji je promovisao ideal homoseksualca kao super-muškarca, nasuprot „degenerisanom i feminiziranom homoseksualcu, nalik pederu-Jevereju“. Kao što je Garber pisao „ovde se takođe definicija homoseksualnosti preklapala sa stereotipima jevrejskog muškog identiteta, jer homoseksualac može biti super-muškarac , izraženo muževan i potentan, i koji prema tome teži društvu drugih muškaraca (pre nego ženama koje su „feminizirane“ i „prljave“) ili, sa druge strane, „degenerik“, „esteta“, koje zamagljuje granice muškog i ženskog“. Džordž Mos (George l. Mosse, 1918-1990), Jevrej i zastupnik prava homoseksualaca, tvrdi da su ’feminizirani’ homoseksualci u onom drugom [gej] pokretu, pokretu Magnusa Hiršfelda (Magnus Hirschfeld, 1868-1935) – koji je Jeverej. Fridlender je bio povezan i sa najozloglašenijim antisemitskim rasistima. Ne bi bilo sasvim pogrešno tvrditi da su zapravo pasivnost i feminiziranost bile veći problem u tom periodu nego sam homoerotizam; homofobija je tada bila gotovo u potpunosti mizoginična, u tesnoj vezi sa antisemitizmom.“ Vidi: Bojarin, D. (2011). Sigmund Frojd i nemuževni Jevrej 19. veka. QT časopis za kvir teoriju i kulturu. Broj 8‒9. str. 23-24. Ovaj odeljak o prilikama u Evropi neposredno pred Drugi svetski rat govori u prilog tezi o odnosu mizoginije i homofobije, o odnosu (moći) muškog spram ženskog identiteta, ali još značajnije on govori o jednom drugačijem konstruktu koji slavi mušku ljubav i homoseksualca koji je super-muškarac onda kada se otarasi ne samo feminiziranosti, već i žena uopšte. Super-muškarac je jedino onaj koji se ne „ukalja“ odnosom sa „feminiziranim“ i „prljavim“ ženama. Ovaj konstrukt je zanimljiv jer dolazi sa druge strane dominantnog, u kome je super-muškarac samo heteroseksualni muškarac, dok je degenerisani onaj koji teži drugim muškaricma. Ovo upravo govori o elementima strukture koji podložni različitim diskurisma daju različit derivat.
(9) Pod mikrodruštvenim odnosima podrazumevam one koji su između određenih, partikularnih celina – u ovom slučaju između ljudi koji su homoseksualne orijentacije – nasuprot makrodruštvenih odnosa koji su između svih ljudi.
(10) Uz ovo je zanimljivo pomenuti da znatno više muškaraca pati od postkoitalne depresije od žena. Psiholozi objašnjavaju da se muškarci nakon seksualnog čina mogu osećati bezmoćno.
(11) Prenošenje spoljašnjih normi, standarda, odnosa i akcija na unutrašnji, mentalni plan, koji se na taj način doživljavaju kao vlastiti. (12) Ideja je nastala krajem XIX veka kada je grupa crnih žena napustila Baptističku konvenciju i oformila Žensku konvenciju. Želja je bila da se promoviše solidarnost i filantropija, delom i kroz pomaganje crnačkoj zajednici. To se u praksi pretvorilo u snishodljivo ponašanje prema crnim ljudima niže klase. Njihove kampanje su činile i odlazak u simorašne delove grada u kojima su živeli crnci gde su deljeni pamfleti na kojima je pisalo kako treba da se ponašaju u javnosti, koje su vrednosti čednosti, čak i kako treba da se okupaju. Ova politika je dobila nacionalnu popularnost. Najveći i najuticajniji crnački medij, nedeljnik Chicago Defender (osnovan 1905. godine) je svake nedelje publikovao kao podsetnik listu pravila koja su poručivala cnrcima kako da se ponašaju. Neka od njih su: Ne naslanjaj se na prozor; Ne sedi u dvorištu i na verandi bosonog i aljkav; Ne nosi maramu preko glave; Ne dozvoljavaj deci da prose na ulici; Ne pojavljuj se na ulici u kecelji i pocepanoj odeći.
(13) Ne postoji srpski termin ove reči. Leather označava kožu. Pripadnici ove subkulture su se identifikovali prvenstveno po kožnoj odeći (jakne,pantalone).
(14) Bondage/Discipline, Dominance/Submission, Sado/Masochism.
(15) Altman, D. (2010). Krivica i internalizovanje opresije. QT časopis za kvir teoriju i kulturu. Broj 1‒2. str. 17
(16)  Stojčić, M. i Petrović, D. (2014). Parada ponosa i LGBT populacija. Beograd: Centar za kvir studije, str. 76.

 

KVIROTEKA: ‘Sigmund Frojd i rađanje psihoanalize’

KVIROTEKA: ‘Sigmund Frojd i rađanje psihoanalize’

KVIROTEKA: ‘Sigmund Frojd i rađanje psihoanalize’

Iz naše Kviroteke danas za vas izdvajamo: ‘Sigmund Frojd i rađanje psihoanalize’

Ova knjiga, koja je izdanje Centra za kvir studije a koja je dio naše literature, prikazuje i razmatra kroz više odvojenih poglavlja razne teme: rađanja i razvoj psihoanalize, preko antipsihijatrije koja je davala oštre kritike ortodoksnoj psihijatrijskoj i psihoanalitičkoj misli 70-tih godina, zatim početaka gej, lezbejskih i rodnih studija do poglavlja o književnosti. Psihoanaliza je od njenog začetka pa do danas determinisala naše poglede na ljudsku prirodu, posebno glede seksualnosti. Posebno nam je zanimljiv esej ‘Frojd, muška homoseksualnost i Amerikanci’ u kome Henri Ejblav pokazuje Frojdov pogled na homoseksualnost koji je bio benevolentan. U ovom eseju autor prikazuje i svima poznato pismo Frojda koje je pisao jednoj majci iz Amerike koja je bila zabrinuta jer je njen sin bio homoseksualac. U tom čuvenom Frojdovom pismu vidimo da on homosekualnost ne posmatra kao patološku pojavu. Frojd je i u drugim prilikama iznosio isti stav prilično otvoreno. Zatim esej prikazuje i druge psihoanalitičare u Frojdovo doba koji su imali drugačiji stav od njega, na koji način su prikazivali i razmatrali homoseksualnost, te kakav je isti bio na području Sjedinjenih Američkih Država u psihoanalitičkom društvu. Takođe u eseju je prikazano i to kako je Asocijacija psihijatara dovela do opozivanja homoseksualnosti kao psihopatološke dijagnoze. U ovom procesu skidanja dijagnoze sa homoseksualnosti opet su učestvovali psihoanalitičari, gdje su jedni iznosili jasne, humanističke poglede zašto treba da se opozove klasifikacija homoseksualnosti kao poremećaja dok su se drugi uporno borili da ne dođe do toga ali bezuspješno.

Ukoliko vam sadržaj ove knjige zvuči zanimljivo – možete da je podignete u našoj biblioteci u prostorijama Okvira. Sve što treba da uradite je da dođete do nas, učlanite se u biblioteku i uživate u ovom štivu.

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

kaucKrenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology