Utisci sa forum teatar predstave
12.2.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion održalei smo premijeru Forum teatar predstave ‘’To’’ u produkciji dvadeset kreativnih LGBT*IQA i friendly osoba širom BiH i Udruženja Okvir, skupa sa trenerom i trenericom: Demir Mekićem i Anom Isaković. Predstava je realizovana u sklopu projekta pod nazivom: “Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode“ kojeg je podržala Ambasada Kraljevine Norveške. Ova predstava je rezultat ukupno pet radionica za LGBT*IQA osobe gdje smo uvježbali i na scenu postavili tri lične forum priče koje čine težište predstave i bave se različitim vrstama opresije, nasilja i diskriminacije nad LGBT*IQA osobama. Teme koje smo obradilei u predstavi su: diskriminacija LGBT*IQA osoba u obrazovanju, opresija LGBT*IQA osoba u porodici i diskriminacija trans* osoba na graničnom prelazu. Bitno je istaći da su učesnicei radionica kreiralei svoje lične priče diskriminacije i opresije zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Te priče smo ukombinovalei sa audio-vizuelnim sadržajem isto tako kreiranim od strane mladih talentovanih osoba na polju multimedijalne umjetnosti. Nakon prikazivanja predstave, publika je glasala za jednu forum teatar priču te su osobe iz publike direktno intervenisalei na prikazanu situaciju opresije na sceni. Bitan segment forum teatra je bila i sama diskusija, dijeljenje iskustava osoba iz publike, kao i razgovor o mogućim rješenjima i pristupima prikazanim scenama. Prenosimo vam neke od utisaka osoba iz publike.
Utisak generalno – super je bilo, super emotivno, što je jako bitno. Vezano za ono što sam i sama govorila da je bitno ljude drmati iz tih njihovih pozicija kako god znamo i umijemo. Ovo je super prilika što su svi posjetitelji mogli da učestvuju i to je ono što nama fali. Nama fale diskusije, nama fale debate, nama fali razgovor, obični razgovor. E to je ono što sam ja prije deset godina imala priliku da radim sa svojim kolegama na fakultetu, što možda, gledajući jednu od ovih priča, nije slučaj. I ta kultura dijaloga i razumijevanja, da razumiješ drugoga, a ne da ga odmah zamrziš, samo zato što ti je neko nametnuo određene okvire unutar kojih ti treba da se pozicioniraš. To je prvo. Sviđa mi se i ovaj poslije dio i cijeli ovaj proces poslije. Mislim da se može nešto iz tog naučiti. Sad ne znam kako je bilo za ekipu koja je radila tih pet ili više mjeseci. Vjerovatno je i njima godilo da sve te frustracije i emocije na jedan način kanališu i izbace iz sebe kroz nešto produktivno, gdje su uvukli svu publiku u tu problematiku i to je ono što je divno u svemu ovome. Ja sam, u suštini, pozitivno iznenađena. Mislila sam da će to biti nešto “arty”, ali kažem, ovaj poslije proces je nešto što nisam znala da će biti… Mislim pisalo je negdje, ali mislila sam da će on postaviti suho pitanje, mi ćemo tu i tamo dati svoje mišljenje, ali jako je dobro gdje on dočara ljudima. Lako je meni govoriti iz moje sigurne foteljice: “Trebate vi to uraditi!”, a tamo, čeka te pet manijaka ispred da te razbije. Ja sam nekad bila takva da bih stala ispred svog druga, ovakva sitna i rekla: “Koga ćeš ti da biješ?!”. Danas sa trideset godina, teže ćeš se odlučiti na taj korak ali nije da nećeš opet, samo je teže. Tako da je dobro ovako malo drmati ljude da razmišljaju o svemu tome. I samo bih voljela da smo više govorili o ovom zauzimanju javnog prostora, javno je političko. I zato treba ići što više i otimati taj javni prostor i vraćati ga nama. I trebamo svi naći neki zajedničkih, onih 95 posto, a onih 5 posto oko kojih se ne slažemo ostaviti po strani, svi imamo neke razmirice, lako se u suštini posvađati, svi smo različiti, ali daj da nađemo barem jednu zajedničku liniju, pa da dogovorimo nešto konkretno.
Poruka: Vratimo prostor nama. Javno je naše. Moramo se boriti. Ništa od sjedenja, navijanja, lajkova. Moramo i na kreativne načine i politički djelovati i pisati, kako znamo i umijemo. I kroz umjetnost i kroz akademiju, svaki korak je bitan, u konačnici, svi ti koraci će dovesti do neke promjene.
Moj prvi utisak je naravno bio pozitivan, jer uvijek nam nešto ovakvo treba. Najviše što mi se dopalo jeste petlja jedna ljudska da izađeš i da kažeš to što imaš da kažeš, nebitno direktni ili indirektno da li je bila tvoja priča ili nečija tuđa, to je nekako… Uvijek sam posebno ponosna, pogotovo što su to ljudi koje poznajem i onda sam ponosna što se družimo i što ih znam i što jesam dio takvog jednog kolektiva i što, koliko god da je sarajevo malo, sviđa mi se taj uporni stav da guramo i da idemo naprijed i to je svaka čast. I drago mi je što je Okvir podržan, ne samo od strane ovako velikog broja ljudi, nego što je podržan od strane umjetnika tipa Bože, i što je podržan od različitih ambasada, što je podržan od Kriteriona i to mi je predivno. Utisak na mene, koliko god da je pozitivan, u isto vrijeme je i negativan, jer se vratim u to u kakvoj sredini živim, kakve se stvari ljudima dešavaju i koliko je to… To apsolutno nije više na individualnom nivou, nevezano samo za seksualnu orijentaciju, to je ono totalni seksizam, fašizam i nacionalizam i to nam se svima dešava i to što nam se dešava, dešava se svakodnevno. Tako da, koliko god da budem ponosna, toliko se osjećam i poraženom, jer mi bude teško što je 21. stoljeće, a mi i dalje prolazimo te stvari o onda, ono, boli me, ali kada ovako nešto vidim znam da idemo prema nečemu boljem i zato mi je strašno drago što sam bila dio ovoga i drago mi je što sam bila pozvana i što sam svjedočila nečemu što mislim da će biti samo veće i veće.
Mi smo u Hrvatskoj imali čitav jedan ciklus različitih forum teatara, kako profesionalnih, tako i neprofesionalnih, a onda i lezbejskih kazališta. Dosta sam ih pogledao i mogu reći da je ovaj večeras – Okvirov, bio jedan od kojih sam najintenzivnije i najemocionalnije doživio i to je nekakav generalni utisak. Mislim da su priče odabrane na način da zaista pogađaju u osjećaje onoga ko ju je ispričao u datom trenutku, ko god da to bio, da li osoba koja izvodi ili osoba koja sudjeluje u procesu nastanka. Mene je osobno najviše pogodila i najviše mi je bila važna ova zadnja priča, gdje imamo momka kojeg otac izbacuje iz kuće nakon što je pronašao tu LGBT čitanku, ali puno važniji mi je bio trenutak njegovog i otpora i situacija koju je imao na fakultetu. Mislim da, osim ovih nekih situacija koje je imao na fakultetu, koje su važne, ali ovi trenutci otpora, gdje on zapravo jeste pokazao, u onim granicama u kojim je mogao, otpor u javnom prostoru je ono što me se najviše nekako dojmilo i dotaklo me možda čak i direktno.
Poruka: Učite najviše na porukama ovih političara i patrijarha, na njima se najviše može naučiti. Te poruke i treba na taj način izvrtati, prezentirati i na kraju ismijati. Na taj način te poruke gube svoju moć, kao što su potpuno izgubile večeras svoju moć.
Super mi je što se ovo desilo. Mislim da je ovo prvi put da se jedna ovakva predstava izvodi javno, u nekom javnom prostoru. Mislim i da je dobro da su se prikazale različite situacije i različite scene. Neke od njih su možda ono, mogu da se dese, ali ne moraju, a neke su apsolutno konstantne. I u tom smislu je meni upravo priča koja, na koju nije bilo intervencije, ali bez obzira na to mislim da je bilo užasno važno da se čuje, a to je Filipova priča. To je scena u kojoj ti konstantno moraš da odgovaraš na neka pitanja koja su neprijatna, glupa, agresivna, a živiš u uverenju da odgovarajući na ta pitanja ti, kao, nekom otvaraš oči za nešto. A zapravo, samo stavljaš sebe u neke situacije koje su odvratne i nepotrebne. Jer, ono, ja neću da ti objašnjavam zbog čega ja mislim da ja nisam bolesna, da bi ti shvatio da sve to nije bolest. Ustvari, mislim da iz ove starosne distance koju imam, ja bih stvarno volela da mladi ljudi koji se identifikuju kao lezbejke, gej, bi, trans, kvir, šta god, nauče da kažu: “Mrš u pičku materinu, neću da ti odgovaram na to pitanje!” I to je to. I da im nije frka da to kažu. Ja bih volela da se ovo nastavi, mislim, bilo bi super da se još više otvori za javnost, mada znam kako to ide. Znam da je to jedan užasno veliki rizik i razumem ukoliko se nikad ne desi, ali bi bilo dobro da se napravi taj neki kontinuitet. Znači, ako smo večeras imali premijeru, super bi bilo da se u nekom manjem teatru ili možda čak u Kriterionu zna da će svakog trećeg petka u mesecu ova predstava da igra i da ljudi mogu da dođu i da vide. Mislim da je ovo odlična metoda, koja ti daje mogućnost da se ti uključiš u neke situacije i da zapravo vidiš kako to izgleda kad si na sceni.