Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Gej mladić govori o svome iskustvu odrastanja u vehabijskoj porodici, tretmanu liječenja kod hodže i životu nakon što je izbačen iz vlastite porodice.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Nikada nismo izlazili da se igramo s drugom djecom
Udala se sa 16 godina te je cijeli svoj život provela kao domaćica. Otac bi dane provodio po pijacama i mesnicama pokušavajući ponešto zaraditi, te ja nikad nisam ZAPRAVO upoznao svoje roditelje. Vjerujem da su imali samo najbolje namjere, barem na početku. Dane sam provodio isključivo u kući, igrajući se sa sestrama i braćom, sa svima njima osim s najstarijim bratom, čija radoznalost i ekstrovertnost su ga činile „najgorim djetetom“. Bio je odvajan i etiketiran, konstantno sam viđao oca kako se svađa ili čak tuče s njim. Govorili su nam da je pokvareno dijete u što sam vjerovao: roditelji nikad ne lažu, zar ne? Bilo kakvo neslaganje s roditeljima, ma koliko malo bilo, uvijek se završavalo sa „eto te k’o stariji brat“. Sad, ne kažem da nismo imali divnih trenutaka, ali ih je bilo manje nego loših. Bio sam osjetljivo i stidljivo dijete. Nikad nismo izlazili da se igramo s drugom djecom, igrali smo se isključivo u porodičnom krugu. Samim time nisam poznavao vanjski svijet mimo puteljka do najbliže džamije. Ubjeđivali su me da će mi se život vrtiti oko nje i da sam zbog toga blagoslovljen, u šta sam čvrsto vjerovao.
Batine zbog jedenja lijevom rukom
U petoj godini mog života preselili smo se u centar grada. To nije promijenilo ništa po pitanju izlazaka iz kuće, mogli smo se eventualno igrati pod kućnim prozorom. Nova okolina je itekako „rasplamsala“ bratovu znatiželju. Konzumirao je duhan kao mali i bio nestašan u školi, što ga je dodatno „ocrnilo“ u kući. Pošto su u kući ženska djeca bila odvojena od muških u skoro svemu, na njega je pala obaveza da me vodi u školu. Tek sam krenuo u osnovnu školu, te mi je zato bilo nejasno zašto grupe dječaka nemilosrdno tuku mog četiri godine starijeg brata na putu u školu.
Siguran sam da je mislio kako to nisam vidio, vjerovatno zato što zbog šutljivosti nikome nisam rekao. Možda mi je zbog toga govorio kako je glavni i najjači u školi, iako su kod kuće pričali loše o njemu. Bio je nasilan u porodici. Svi su govorili da je to zbog njegovog lošeg društva. Pa naravno da jest, uopće nije bilo do oca od kojeg je majka treperila i koji je tukao djecu, čak i zbog sitnica poput jedenja lijevom rukom ili kašnjenja s molitvom. Ta on je na to imao pravo kao otac, zar ne?
Ovaj svijet za muslimana je zatvor
Krenuo sam u školu preskočivši vrtić jer u to doba nije bio obavezan. Bio sam veoma povučen, toliko da nisam dugo znao ni djecu koja idu sa mnom u razred. Školu nisam volio, osjećao sam se otuđeno i majka mi je nedostajala konstantno. Kući su mi pričali da ne smijem nipošto sjediti s djevojčicama niti se družiti s njima, i ja sam u tome bio odlučan. Roditelji su u pravu, zar ne? Instrukcije su bile: „Ako te pitaju zašto ne smiješ sjediti s djevojčicama, reci da je to iz vjerskih razloga.“ To sam i govorio, ali zašto ih izbjegavati, mislio sam. Bile su blaže od muškaraca i njihove igre su bile zanimljivije, i one se nikad nisu svađale ni gurale. Svejedno, slušao sam roditeljsku naredbu siguran da je to ispravno.
Zapravo, nisam se ni s kim družio; sva su djeca ili pričala o omiljenom crtanom filmu ili najcool glumici/glumcu, dok mi kod kuće nismo ni imali TV jer je TV veoma nemoralan. Nisam bio društven, jedva sam išta slično imao s drugima, te niko nije imao potrebu družiti se sa mnom. Kada bih pitao majku zašto me druga djeca guraju i govore da ću biti bradat kad odrastem, govorila mi je da ih ignorišem i da tako stvari trebaju da stoje s obzirom da je Poslanik rekao kako je ovaj svijet za muslimana zatvor, a tek sljedeći svijet mu je sloboda. Vodio sam se time, nikad ne shvatajući koliko sam se usamljeno osjećao. Utočište bih tražio u glavi, postajući čudno dijete, šutljivi štreber, i to je potrajalo godinama.
Fantazirao sam o svom mladom učitelju… ček… molim?
Putovanje u Meku
Godine su prolazile, jedva da sam igdje izlazio iz kuće – samo u školu i džamiju. Nisam znao šta je internet, Fejsbuk… nismo nikad koristili internet jer je jako nemoralan. Nismo izlazili na kafe i kolače jer su kafići nemoralni, ta puštaju muziku u pozadini, a odgajani smo da je ista nedozvoljena. Nismo smjeli odlaziti drugoj djeci kućama niti su druga djeca smjela dolaziti kod nas. Pretpostavljam da sam na koncu navikao na taj stil života i da mi je to postala neka vrsta zone komfora, jasno se odražavajući na moje socijalne vještine. Mimo škole sam išao u određene selefijske mektebe koje su održavali u privatnim kućama, i bio sam poprilično marljiv tamo. To vjersko „školovanje“ također je trajalo godinama, uporedo s pravom školom, ali je konstantno bilo bez moje volje. To je također stvar na kojoj je otac insistirao, ali mu mi djeca nismo mogli reći ne ili na bilo koji način pokazati negodovanje. Posljedice su uvijek bile ili poređenje sa starijim bratom ili u konačnici batine.
No, iako je bilo bez vlastite volje, ostvarivao sam zavidne rezultate. U petnaestoj godini života sam, uslijed pobjeda na različitim takmičenjima u sklopu tih škola, osvojio putovanje u Meku, tj. Umru (manja verzija hadža). Divne vijesti, ali te godine su roditelji istjerali starijeg brata iz kuće nakon gomile nepodnošljivih svađa i tuča. Policija nas je danima posjećivala s obzirom da se brat htio vratiti, ali je već napunio 18 godina pa ga roditelji nisu imali obavezu zadržati. Bilo je jako stresno. Otac nas je jednu veče posjeo i objasnio nam da ga slušamo i pokoravamo mu se naglasivši nam da ćemo u suprotnom završiti kao brat. Prepao sam se, još uvijek mogu osjetiti masivne trnce u kostima koje sam tada osjetio, taj silan strah i vrstu usamljenosti, jer su to ipak očeve riječi. Majka je svjedočila sve i jednoj rečenici, svaki put, sve i jedan put prećutivši i klimajući glavom. Negdje u zraku je visila nevidljiva obavijest da za nju važe ista pravila, a ovisila je o ocu. Siguran sam da ni ona nije imala prijatelja.
Nazad na priču o putovanju u Meku. Išao sam s desetak drugih dobitnika i proveo pola mjeseca u tuđini. Radovao sam se, bila je to nova i neočekivana prilika za nova iskustva, prvenstveno za duhovno uzdignuće koje sam nestrpljivo očekivao i za koje sam silno vjerovao da mi je potrebno. Negdje u podsvijesti sam također definitivno vidio priliku da izađem iz kuće, vlastitog komfora, porodičnog stresa i generalno rodne države, priželjkivao sam putovanje na neko novo mjesto i nove mogućnosti. Dovoljno ironično, pošlo je i par momčića koji su mi se sviđali.
Gay osobe su bile opljuvane kad god su bile spomenute u našem domaćinstvu i šire, i to nije nepoznanica u bh. društvu. Tom pljuvanju sam povremeno i sam direktno učestvovao upravo zato da bih prikrio činjenicu da sam jedan od njih. To je drukčija vrsta usamljenosti, ona koju ne razumiješ dok ju ne osjetiš. Kraj toj samoći sam vidio u vjeri, u tom putovanju i duhovnom uzdignuću. Mladiće oko sebe sam vidio kao vrstu testa i uložio sam maksimalan napor da se oduprem tim mislima. Pustio sam suzu tu na svetom mjestu, dotakao Kabu i izgovorio riječi koje bi iz mene uklonile ljubav prema istom spolu. Kao po planu, sve je ostalo tiho u mislima, niko nije saznao za fantazije. Put se približavao kraju, ali sva moja pitanja su ostala neodgovorena: Zašto zamišljam muškarce u seksualnom smislu?
Ili liječenje kod hodže ili napuštanje kuće zauvijek
Povratak u rodnu zemlju bješe velik. Ime su mi hvalili svi od oca do vjeroučitelja, kako se to kod nas u BiH inače odvija. Pokloni su pristizali lijevo i desno, ali nisam bio zadovoljan, jedna stvar nije stigla: moje „uzdignuće“. Roditelji su mi nabavili mobitel kao nagradu. Prije svega, morate shvatiti koliko je to s njihove strane zapravo veliki poklon i povjerenje, a tako sam ga i doživio. Dotad su jedino oni imali mobitele. Imao sam svejedno jedan uslov: da oni konstantno imaju pristup mobitelu, da ga slučajno ne bih koristio za nemoral bilo koje vrste. Da, ni muzika ne dolazi u obzir. Istina, to je bio mobitel star doslovno deset godina, no to nije umanjilo uzbuđenje, moj prvi mobitel! Ja sam to posmatrao iz drugog ugla. Mobitel mi je bio novi prozor u svijet, van domaćinskog haosa i vjerovao sam da ću bar djelimično okončati svoju usamljenost. Odmah sam nabavio broj jednog od učitelja iz ovih selefijskih škola, nekoga ko je bio učeniji, ali da me nije poznavao, anonimnosti radi. Porukom sam objasnio situaciju i bio direktan: kako da se ponašam kao gej u hetero porodici? Nije mi ništa odgovorio, no poruke su ostale neobrisane te su ih oni, naravno, vidjeli.
„Ovo je kraj“, pomislio sam. Posjeli su me nakon nekoliko dana premišljanja i procesiranja tog saznanja.
„Da li je istina da si… to?“ ne usudiše se izgovoriti to. Nikad ne naučivši reći ne, sve sam priznao. Pitanja su se s njihove strane slijevala jedna na drugo, a ja sam sve i jednu misao priznao. Bili su zgroženi i zgađeni. I ja sam bio zgrožen. To je prvi put da sam uopće verbalizirao ozbiljne kontradikcije koje su mi se dešavale u glavi. Kao da sam tek sebi skinuo povez s očiju, prebrzo i prerano. Sve moguće emocije su ovisile o njihovoj reakciji i nisam mogao očekivati dobro. Štaviše, dočekao sam traumu i haos u glavi. Mnogo su rekli te noći, zadržali smo se satima u zaključanoj sobi. Stotine objašnjenja kako je to loše i stotine loše izabranih riječi slomile su moje srce te noći. Na koncu mi otac reče da pristanem na liječenje kod hodža ili da napustim kuću zauvijek.
To me je dotuklo. Roditelj je uvijek u pravu, zar ne? Vjerovao sam im, vjerovao sam da ne pripadam tu, i to me je neopisivo mnogo gušilo. Legao sam s najvećim sukobom emocija u grlu i to je bio prvi put da sam poželio da se ne probudim.
Liječenje kod hodže
Baš u to vrijeme sam završio osnovnu školu i upisivao se u srednju. Školu su svakako roditelji izabrali, medresu. Liječenje kod hodže je zakazano. Bio je to očev dobar prijatelj koji se već bavio egzorcizmom te je navodno već liječio slične slučajeve. Rekao mi je da se ne brinem: njegove procjene kazuju da bi kroz aktivan serijal njegovih tretmana moja homoseksualnost trebala nestati već za 6 mjeseci.
Posjeli su me u njegovoj ordinaciji pored velikog zvučnika s jedne strane, a on je sjeo s moje druge strane s mikrofonom te počeo citirati Kur’an i derati se na sav glas. Ti udari „svetih zvukova“ na oba uha trebali bi stijesniti šejtana u meni koji uzrokuje homoseksualnost što bi rezultiralo njegovim izlaskom.
Tretman je u toku, a moje misli su daleko. Pokušavao sam skontati dio u kojem sam ja kriv za ovo. Boljelo je psihički jer su svi moji napori da se promijenim bili neuspješni, a kasnije ću shvatiti da su svi bili radi prihvaćenosti među drugima. Nebitna je količina truda koji sam ulagao kad sam i dalje bio nevidljiv, svi pogledi su išli kroz mene. Šejtan naravno nije izašao, no to je već planirao unaprijed. Pored zvučnika je stavio bocu maslinovog ulja i rekorder. Ulje je poprimilo svetost te je ideja bila da ga mažem po tijelu 6 mjeseci, a snimljeni audio bih trebao slušati redovno par sati.
Druga gej osoba u medresi
Prošlo je šest mjeseci. U međuvremenu sam krišom koristio aplikacije za upoznavanje gej osoba, ponajviše radi pronalaska prijatelja. Čak sam upoznao drugu gej osobu u medresi igrajući „istinu ili izazov“, gdje smo se na istinu obojica autovali. Osjećaj samoće se smanjivao. Savjetovali su me da lažem roditeljima i da kažem da sam strejt kako bi tenzija popustila. Nisam mogao, nisam imao snage da ih lažem. Konkretno sam priznao da nisam „izliječen“ i da sam od maslinovog ulja jedino dobio glatku kožu. Otac je bio zbunjen, terapija je trebala djelovati. Mora da nije dovoljno pokušavao, Bog testira na razne načine. Odlučio me je poslati psihologu zbog seksualnosti što je bio OGROMAN potez s njegove strane, s obzirom koliko je psihologija nepriznata u selefijskim krugovima.
Podrška psihologinje, drugi hodža i samoozljeđivanje
Psihologinja je prva osoba koja me je zaista podržala da prihvatim sebe onakvog kakav jesam onda kada sam i sam govorio da sam bolestan i da se trebam liječiti. Otvorila mi je oči da shvatim koliko zapravo to govorim protiv svoje volje. Na neki način sam pokušavao pobjeći od bilo kakvog mogućeg odbacivanja s roditeljske strane, ali i generalno od strane ljudi. Čim je to objasnila i ocu, izvrijeđao ju je. Pitao ju je kakvu je školu završila, na što je ona spomenula Filozofski fakultet. „Nećeš ti meni ovdje filozofirati!“ podvrisnuo je. Bijesno je izašao iz ordinacije vukući me. Opet je zvao hodžu, ali ovaj put nekog drugog. Očito onaj prvi nije odradio posao kako treba. Psihologinja je „poništila“ silan trud od skoro godinu dana i vjerujem da ga je to frustriralo. Prošlo je narednih mjesec dana. Depresija mi se pogoršavala. Osjećao sam se apsolutno mizerno i bespomoćno. Sve češće sam pribjegavao samoozljeđivanju do momenta kada ožiljke više nisam mogao sakriti, što su roditelji povremeno primjećivali. „To više nisi ti, to šejtan iz tebe želi da ti naudi“, reče majka odlučno. Uzalud, sve više sam gubio interes za vjeru, i to su također primjećivali. To je značilo da mi je hodža sve potrebniji.
O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu djeteta, nagni mu tijelo prema naprijed!
Došao je moj termin. Bilo me je strah, rekli su mi da je novi hodža mnogo profesionalniji te da, iako ima čudne metode, svoje pacijente uvijek oslobodi problema. Ušli smo. Obuzima me trema kao uvijek pri sretanju nepoznatih ljudi, ali to im je bilo alarmantno: navodno šejtan u meni ključa. Ovaj put nije bilo zvučnika. Stajao sam, on pored mene vrišti bez mikrofona, pipka me, pljucka, pršće nekom vodom (neću lagati, divno je mirisala). Stavljao mi je i upaljač pod nos, a sve to s ciljem da oslabi šejtana i isprovocira ga kako bi izašao. Upaljač ga guši, pri čemu ja ne bih trebao osjetiti gušenje, ali jesam. Poželjeh da me nema, da ne postojim. Otac je hladnokrvno gledao i bodrio ga.
U jednom trenutku, hodža je bio ubijeđen da sam bez svijesti te da će šejtan iz mene progovoriti, pa je stao s tretmanom na tren i počeo zapovijedati šejtanu riječima koje ne mogu zaboraviti: „O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu djeteta, nagni mu tijelo prema naprijed!“ Bio sam miran i uspravan kao svijeća, suzdržavajući se ovaj put od smijeha, što od muke, što od njegovih riječi. „O ti koji uzrokuješ nemoralne misli o muškarcima ovom djetetu, ako je sihr u tijelu njegove majke, nagni mu tijelo prema nazad!“ I dalje sam bio miran. „Allahu dragi, stvarno je uporan (šejtan)“, rekao je hodža. „Upornost mog šejtana“ je zahtijevala nekoliko posjeta ovom hodži, što je iziskivalo poveliku sumu novca, te je otac počeo svaljivati krivicu opet na mene, da sam mu prevelik teret. Moje tada veoma slabo samopouzdanje me je dovelo do odlučnih suicidalnih misli.
Preostaje mi samo život na ulici
Naredni termin je za sedmicu dana. Čim smo došli, prešli smo na tretman. U ovom trenutku svog života mi je bilo jasno da se ne mogu promijeniti, ali nisam imao izbora. Otac mi je u redovnim svađama i tučama kod kuće govorio da napustim kuću čim napunim 18 godina, što je za dvije godine. Beskoristan sam mu i navlačim prokletstvo na kuću, a on i porodica ne moraju ispaštati zbog mene. „Sekta je to“, shvatao sam. Bio sam beznadežan jer zaista nisam mogao očekivati ništa osim života na ulici. Majka bi samo gledala sa strane sva očeva silna vikanja i batine, a djeca… njima su govorili razne laži s ciljem da se ne primiču meni. Tako je i bilo, i jako je boljelo, kao da više nisam imao braću i sestre. Sve mi je jasnije bilo kako se stariji brat osjećao. Na tretmanu opet stojim, ali on ne radi ništa osim malo tišeg vikanja. Ponadao sam se, ovo će proći lakše od prošlog puta.
Nije dugo ni trajalo, završio je vrištanje, te sam pomislio da sam bio u pravu. Sad mi je rekao da legnem na pod. Iznenađen, učinio sam to. Otac i dalje samo hladnokrvno posmatra. Hodža je sjeo između mojih nogu, te počeo snažno da me dira prvo u predjelu međunožja, pa onda pupak, pa prsa, sve jače i jače. Sve sam teže disao. Na kraju me je zgrabio objema rukama za vrat i stisnuo, iz sve snage vičući: „Izađi šejtane, izađi!“ Počeo sam ga gurati nogama koliko sam mogao, sa suzetinama u očima, ali on je sve jače stiskao. Nakon desetak sekundi me pustio i rekao da odem u toalet povratiti. Navodno, nagon za povraćanje je jasan znak prisutnosti sihra ili šejtana. Nisam povratio, naravno, nisam imao šta jer nisam doručkovao. Vrat me jeste bolio, ali sam zvuk povraćanja odglumio vjerujući da će me time ostaviti na miru. Otišli su nasamo razgovarati. Načuo sam da govore kako u meni najvjerovatnije nije sihr. Najveća sumnja sada pada na majku preko čije materice je šejtan najvjerovatnije ušao u mene tokom trudnoće. Bio sam zgrožen.
Rezao sam vene svaka dva sata
Išao sam u školu redovno, ali ocjene su bivale sve lošije i lošije. Bio sam najmirniji u razredu, te su se profesori čudili zašto imam loše ocjene, ali niko nikad nije zapravo pitao. Konstantno sam nosio duge rukave, uprkos sve većim temperaturama – ta moram sakriti silne ožiljke na rukama. Rezao sam se svakih sat-dva. Bilo mi je svejedno da li ću prerezati venu ili ne, štaviše, nadao sam se da hoću. U glavi mi je bilo totalno rasulo, a podršku i ljubav nisam osjetio niotkud. Sljedeći termin je bio opet nakon sedmicu dana. Ovaj put ide i majka s nama. Ponovili su tretman nada mnom prvo – samo vrištanje i ništa više. Onda je majci rekao da ustane te je počeo njoj da vrišti na uši. Opet silno prskanje i puhanje. Na kraju je uzeo dva štapa dužine otprilike 20 cm i počeo je udarati po glavi sve jače i jače. Ona je samo jače i glasnije disala, a ja sam počeo plakati i vrištati. Taj silan osjećaj krivice; ta nju udaraju zbog mene, zbog moje seksualnosti! Bila je odlučna, govorila je da joj je to ništa, samo da se ja izliječim. Poslije toga više nikad nismo dolazili tu. Trebala je majka, ali nisu išli iz samo njima poznatih razloga.
Smještanje u bolnicu
U školi mi je gej prijatelj, koji je tada ujedno bio moj jedini prijatelj, govorio da pokušam da ne osjećam krivnju i da probam raditi stvari koje me usrećuju, s obzirom da mu je bilo očito koliko sam izgubio interes za bilo čim u čemu sam ranije uživao. Bio sam svjestan da je to problem. Zato sam poslije nastave produžio do ambulante traživši termin kod psihologa, isključivo zbog depresije. Dobio sam ga za koji dan tajeći to od roditelja. Psiholog me je čak proslijedio kod psihijatra, dječijeg. Problemčić se desio kada su psihijatru zatrebali kontakt brojevi roditelja, te su tako roditelji saznali. To ih je samo više naljutilo, te su kod psihijatra kao razlog dolaska naveli i homoseksualnost. Bili su uporni govoreći da je to bolest i da žele da mi to tretiraju, te je doktorica glumila pred njima da će pokušati nešto sa mnom odraditi po pitanju homoseksualnosti, a zapravo je samo radila na mojoj depresiji. Ponašala se krajnje prijateljski i utješno, značilo je do neba.
U konačnici me je odlučila hospitalizovati na mjesec dana. Odmah sam pristao, a i roditelji su, vidjevši mogući kraj svemu ovome. To je jedna od najboljih stvari koje su mi se desile dotad. Upoznao sam osobe koje su ZAPRAVO prihvatile moje različitosti i napokon osjetih pripadnost nečemu. Ostao sam u bolnici 22 dana. Razgovori sa psihijatrima su me veoma ohrabrili i podučili kako da se borim s negativnim mislima. Po izlasku sam odmah nastavio školovanje, pritom koristeći naučeno. Bio sam toliko ohrabren i osnažen u glavi da bih stavljao lak na nokte i šminkao se poslije škole, i takav išao gradom kući. To je pojačalo tenzije između roditelja i mene onda kada su saznali za to.
Nestanak baš na dan Povorke ponosa
U bolnicu sam ušao početkom Prve povorke ponosa u BiH. Doktorica je predložila da se mjesto gdje sam boravio i razlog zašto sam boravio taje, te je to školskim vršnjacima stvorilo sumnju: zašto sam nestao baš na dan povorke? Pojavila su se provociranja, svađe, čak i tuče u školi. Vrhunski sam sve to podnosio, ali me je jedino boljelo što bi roditelji jednostavno prešutjeli ili promijenili temu kada bih im govorio za te probleme. To mi je odavalo poruku da im je svejedno, a meni nije baš bilo svejedno.
Upoznavanje dečka i tuče s ocem
Opet sam počeo koristiti aplikacije za upoznavanje gej osoba. Tajio sam to koliko sam mogao, a na izlaske i potencijalne dejtove sam išao poslije škole ili uveče kada bih išao na „trčanje“ gradom, koje su mi jedva dozvolili preporukom psihoterapeutkinje, i to sa striktno ograničenim vremenom da ne bih slučajno zašao mimo puta za trčanje. To je bio čisti očajni bijeg iz zatvora ograničenja i nasilja. Sve je išlo glatko i tajno, dok mi jednom nije ostao mobitel u kući kada sam otišao na dejt. Vidjeli su poruke, i odmah sam izgubio dozvolu za trčanje ili za bilo koje vrste izlazaka. Baš tu veče sam upoznao najdivniju osobu na svijetu, mog princa na šarenom konju, a nove restrikcije su opečatile naš početak.
Svejedno sam ostao u kontaktu s njim, koristili smo sve moguće prilike da se vidimo, čak iako to znači pet minuta preko kamere u toku tri dana. Imali smo strpljenja i haos u mojoj porodici ga nije odvratio od mene kao što jeste skoro svakoga koga sam upoznao prije njega. To mi je dalo toplinu, poseban osjećaj sigurnosti kojeg se prerado sjećam.
Tuče s ocem su se vratile, sve intenzivnije i grublje. Ostajale su mi masnice po tijelu i kosa mi je opadala. No, ovaj put sam se opirao te je samo jače udarao. Obećavali su mi da će me istjerati iz kuće čim napunim 18 godina. Spomenuo sam to dečku jednom prilikom i ponudio mi je da živim kod njega. Bio je odlučan, i što je haos kod kuće bio gori, on je sve više i odlučnije pružao utočište.
Dolazak pandemije
Dva-tri mjeseca prije nego napunih 18 godina nastupila je pandemija COVID-19. Bio sam zakonski prinuđen da ostanem kući. Nasilje je postajalo sve neizdržljivije. Bukvalno je bilo trenutaka kad bi me istjerali iz kuće na dan, i da se kući vratim naveče. Bližio se rođendan, tjerali su me da već pakujem torbe, tako da sam, na rođendan, ujutro, izašao iz stana, a dečko me je čekao s autom napolju.
Gej učenik narušava ugled medrese
Pri izlasku iz kuće, završavao sam treći razred medrese, i po ocjenama sam trebao da padnem godinu. Roditelji su rekli upravi škole da sam gej. Nečuveno, ako se sazna da među učenicima ima gej, to će narušiti „ugled“ medrese. Ne mogu da razumijem razlog iza tih postupaka. Uprava me je pustila da prođem, iako sam trebao da padnem iz nekoliko predmeta. Izgovor im je bio da zbog svoje dobrote žele da me puste da završim srednju školu uporedo sa svojom generacijom. To bi imalo smisla da mi nisu „gurali“ pred nos ideju da mi je najbolje da se ispišem i završim nastavu vanredno. To bi im naravno mnogo godilo finansijski. Bivajući emocionalno potresen samim odseljenjem, a i vjerujući im kao školi, kao muslimanima, pristao sam, ne promišljajući dovoljno o posljedicama. Nakon potpisivanja zahtjeva za ispis, pedagogica je počela da priča kako se jako brine za moj moral pričajući kako ne želi da odem s Božijeg puta kao gej. Sve mi je postalo jasno, ali je bilo prekasno.
Život gej osobe nakon vehabijske porodice
Kao da sam vanzemaljac tek spušten na Zemlju. Skinuti su mi okovi s ruku, nogu, srca, mojoj slobodi nema kraja. Zamislite biti u kavezu negdje u prirodi, s biljkama i suncem nadohvat ruke: da li bi vam pri izlasku voće imalo običan ukus, a sunce istu toplinu? Okončao se bijeg od ičijeg vriska i stiska i dočekao sam život gdje mogu postojati bez straha od nečije ruke, školovati se s osmijehom na licu, slušati muziku, gledati TV, probati alkohol, koristiti šminku, napraviti glupost, pasti i ustati… Ma postojati bez straha. Više nisam nečija lutka za predstavu, niti ću više ikada biti.
Par dana nakon iseljenja me je stariji brat zvao na kafu. Kako je i on imao sličnu sudbinu, pomislio sam da je ideja da se vidim s njim sasvim u redu. Sutradan smo izašli i rekao sam mu šta je konkretno razlog izbacivanja. Razrogačio je oči, a tu negdje u zjenicama mu je izbijao bijes, toliko da mi je naglasio da kad bi mi on bio roditelj, „bilo bi krvi“. On, koji bi trebao razumjeti moje probleme jer ih je doživio na sličan način od roditelja.
U konačnici sam našao u sebi vodiča i pobjednika: završio sam posljednju godinu srednje u drugoj školi vrhunskim uspjehom i prvi iz (krvne) porodice upisao fakultet. Vjenčao sam se, radim razne poslove i radujem se životu.
A onom djetetu koje negdje prolazi kroz iskustva slična mojim poručujem: proći će! Život će sigurno donijeti ključ za put u bolje sutra brže nego što misliš. Samo ostani živ/a da ga dočekaš, molim te!