Evanđelje svetog Eksera, autor: Isić Liam

Feb 10, 2016

Evanđelje svetog Eksera, autor: Isić Liam

U trenutku kada majka bude brisala krv s križa, natovarenog na leđima njenog djeteta, shvatiće da je kasno za skidanje tereta, koji je postao krvlju obojan i životno presudan. Osuditi ne treba onog koji je pokleknuo, nego one koji su mu podapinjali noge. Ljudi ne primjećuju križeve na leđima sviju nas, koje nosimo na putu života. Teške, godinama saprane, korozirane, sljepljene s kožom, ogromne, ali neizbježne. Kada se društvo okomi na križ jednog od nas, popne se na vrh i težinom svojih života gurne pojedinca na tlo, gdje ga dočekuju ostali lešinari s ekserima u rukama i željni krvi. U toj životnoj priči nisu potrebni izdajnici, nije potreban akt izdaje, nego je potrebno nerazumijevanje teksture križeva na leđima drugih. Izdaja je tek dodatni element, koji doprinosi smrtnoj presudi, a dolazi sa strane najbližih ljudi, koji su izdali sudjelujući u nerazumijevanju sa strane većine.

Mnogo je bilo Prometeja koji su za čovječanstvo ukrali vatru, i bivali kljucani Etonovim kljunom, sve dok ih Heraklo nije oslobodio. A bilo je i dosta onih koji su bili narodno žrtveno jagnje, čija tijela su kljucana do smrti, i tek se onda za njima žalilo, a njihova smrt je uzeta kao primjer počinjene greške. Koliko puta se smrt nedužnih ljudi mora ponoviti da bi ostali shvatili značaj počinjene greške? Historijski nam je nametnuto da percipiramo slobodu življenja na način da jedan ili više njih mora žrtvovati svoj život kako bi ostali živjeli. Sve vodeće monoteističke religije sadašnjice se baziraju na učenju polaganja života jednog stvorenja, u cilju čišćenja od grijeha i pronalaska puta ljubavi. Naše države su došle do slobode žrtvujući svoj narod. Roditelji su žrtvovali život svoje djece – kako bi tuđa živjela. Djeca su žrtvovala svoje roditelje – kako njihova djeca ne bi morala. Pripadnici obespravljenih manjina daju svoje živote kako bi njihovi potomci bili smatrani većinom, koja ima pravo na život. Okončanje života se smatra sredstvom u postizanju cilja. Ali nečija smrt ni u kom slučaju ne bi trebala biti sredstvo u ostvarivanju ciljeva drugih.

Zašto sredstvo u dostizanju cilja ne bi bilo pomaganje u međusobnom skidanju križeva i oslobađanja, a ne kopanje grobova na putu do uspjeha? Ako se na težinu tereta doda teret osude, opstanak jednog je zavisan od njegove jačine da izdrži pritisak. Mnogi nemaju dovoljno snage, ali oni zbog toga nisu slabi, nego je teret previše težak. Energiju za borbu dobijemo kapljicama podrške i razumijevanja. Kapljica u borbi može predstavljati cijeli okean, ali ako ne naiđemo ni na tu malu kap, vir u kom se nađemo sami nas olako može odvući na dno.

U trenutku kada majka bude trijumfalno stajala pored obrušenog križa, s kojim nije palo njeno dijete, shvatiće da su križevi oni koji trebaju pasti, a ne životi nedužnih ljudi. Shvatiće to i mnogi drugi, kada vide osmijeh na njenom licu, i na licu njenog djeteta, koji postaje osmijeh mnoštva drugih ljudi, koji će se sramiti svoje prošlosti. Pokušat će izvući iz zemlje sve one koje su pogubili, i odvojiti ih od njihovih tereta, zbog kojih su ih zakopali duboko u zemlju, ali neće uspjeti. Ostaće samo nada da se jednom učinjeno nikada više neće ponoviti, i ostaće želja za slavljenjem života životom.

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Feb 4, 2016

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

Krenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Jan 27, 2016

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Trougao spašavanja ~ Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba ~

Predstavljamo vam brošuru koja je inspirisana našim svakodnevnim razmjenama u toku vršnjačkog savjetovanja: Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba. Naš doprinos ovom tekstu je nastajao u toku savjetovanja, te nam je uveliko pomogao kako na sopstvenom radu, tako i u međusobnom podržavanju. Ovaj tekst je kompilacija teksta sljedećih autora/ica: JanPieter Hoogma & Teresa Tinklin (2000), Lynne Namka (2004), kao i aktivista i aktivistkinja Udruženja Okvir. Brošura se sastoji od opisa uloga u Trouglu (uloga Žrtve, uloga Progonitelja/ke, uloga Spasitelja/ke, sa osvrtom na dinamiku trougla spašavanja i nagrade trougla). Jako bitan dio brošure obrađuje načine kako osobe uče uloge, te vještine za svaku od uloga pri izlasku iz trougla spašavanja i načine zdrave podrške.

Paralelno sa međusobnom edukacijom i treninzima, psihološko savjetovanje smo počelei u februaru 2014. godine – što radimo i danas. Brošura je nastala kroz psihološka savjetovanja i međusobnu podršku koju pružamo jednei drugima. Kroz ova iskustva uviđamo visoku potrebu da radimo na dizanju svjesnosti o nasilju s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi i u različitim sferama života. Jednako bitno polje našeg rada je upravo i internalizovano nasilje i nasilje unutar erotskih/partnerskih/prijateljskih odnosa. Cilj nam je da osnažimo jednei druge i da zajednički transformišemo proživljena negativna iskustva te radimo na pronalaženju afirmativnih mehanizama za dalji lični razvoj; ukratko, da svaka osoba pronađe i gradi sigurnost u sebi. Vjerujemo da svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i slobodno izražavanje, kao i na podršku da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima i potencijalima. To je i poenta i namjena ove brošure koju objavljujemo.

Zašto je trougao spašavanja bitan?

Prirodno učimo načine kontrolisanja naše okoline kako odrastamo. Ovo uključuje razvijanje šablona ponašanja koje koristimo da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ovo nije negativan proces – svi naši šabloni su razvijeni iz pozitivnih razloga, možda da nas zaštite od nečega ili da nam dopuste da preživimo određenu situaciju. Međutim, osobe se često nastave ponašati po određenim šablonskim načinima iako više nije konstruktivno ili prikladno tako se ponašati, te nisu svjesne da to rade. Trougao spašavanja opisuje uobičajene šablone koje smo možda naučili da nam pomažu da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ova brošura opisuje te šablone i na koji način se vežu međusobno. Shvatajući trougao spašavanja će ti pomoći da postaneš više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće. Svjesnost o tvojim šablonima je prvi korak da ih promijeniš.

Brošuru (pdf) Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba možete preuzeti OVDJE. Ako želite printanu verziju – navratite u Okvir ili nam se javite da vam pošaljemo.



PREUZMI BROŠURU

Upoznavanje dinamike trougla spašavanja će ti pomoći da radiš na odgovornosti prema sebi i da se brineš o sebi, te da lakše prepustiš drugim osobama da se brinu o sebi i budu odgovornei za sebe.

Jedan od osnovnih principa savjetovanja je da je svaka osoba odgovorna za sebe. Ako ti nešto treba, tvoja je odgovornost da pitaš za to ili tražiš. Ako osjećaš da ne želiš nešto da uradiš – možeš reći NE. Da je svako/a odgovoran/a za sebe je jako oslobađajuće: za vrijeme terapije, savjetovanja, kroz druženje i u odnosima i vezama. Ako je svaka osoba odgovorna za sebe i ako osjećaš da se možeš osloniti na njih, i kada ih pitaš šta im je potrebno i ako kažu ‘ne’ ako žele – tada ne treba da brineš da li i kako tvoje ponašanje utiče na njih i možeš nastaviti biti ti. Kroz upoznavanje dinamike trougla spašavanja ćeš postati više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće.

MERLINKA – Internacionalni Festival Queer filma

Jan 26, 2016

MERLINKA – Internacionalni Festival Queer filma

PREPORUČUJEMO!

Sarajevskim (filmskim) festivalima 2013. godine pridružuje se Merlinka – Internacionalni Festival Queer Filma. Festival je prvi put organiziran u Beogradu u decmbru 2009. godine sa idejom da “promoviše filmske naslove koji se bave gej, lezbijskom i transseksualnom tematikom, a koji retko kad dođu do domaće filmske publike”. Nakon tri godine organiziranja u Sarajevu, Merlinka je već postala simbolom otpora homofobnim narativima zastupljenim u bh. javnom i političkom životu. Pomogla je da postavimo važna pitanja o LGBT pravima u Bosni i Hercegovini: “Ima li mjesta za LGBT kulturu i umjetnost?”, “Koje su obaveze i odgovornosti vlasti da podržava i ohrabruje LGBT umjetnost i kulturu?”, “Ko su saveznici u našoj borbi i ima li solidarnosti?”. Svake godine, odgovori na ova pitanja, ali i strategije našeg otpora postaju jasnije. Dolaskom na Merlinku, vi ne dolazite samo posjetiti festival filma, vi se izjašnjavate protiv fašizma i nejednakosti. Ove godine, Sarajevski Otvoreni Centar (kao i svake druge) poziva na festival “Merlinka” od 29.01. do 30.01.2016. u Art Kinu “Kriterion”. Pored sjajnih filmova, sve/i ćemo uživati u koncertu “LeZbor”-a!

Mi se najviše radujemo slijedećim filmovima i toplo ih preporučujemo:

“Appropriate behaviour” PRIKLADNO PONAŠANJE, Desiree Akhavan, USA, 2014, 86′

“Shirin pokušava da bude idealna perzijska kćerka, politički korektna biseksualka i moderna mlada Brooklynka. Ipak, ona nije dovoljno Perziijanka, nije dovoljno gay, nije dovoljno ništa. Njoj ne uspijeva da ima bilo koji identitet, a biti bez klišea za koji se možeš uhvatiti može biti usamljeno iskustvo. Nakon što je ostavi djevojka Maxine, Shirin se suočava sa teškim zadatkom – zamijeniti idilično lezbejsko gnijezdo za umjetnički stan sa cimerima u potkrovlju. Nesposobna da se odvoji od sjećanja na svoje bolne uspone i padove, šarmantna, površna i sebeljubiva Shirin se počne truditi da povrati bivšu djevojku.”

Snimak predstave “Merlinkina ispovest”

Merlinkina ispovest, režija: Stevan Bodroža, uloge: Aleksandar Trmčić, Čarni Đerić, tekst: Miladin Ševarlić, Srbija, 2014, 45′ engleski titl

“Ovo je monodrama rađena prema autobiografiji transvestita Vjerana Miladinovića Merlinke “Terezin sin” koja je izdata 2002. godine u Beogradu. Tekst je napisan 2003. godine kada je Vjeran mučki ubijen i čekao je više od deset godina da bude postavljen. Merlinka festival je producirao ovu predstavu koja je svoju premijeru imala u januaru 2014. godine. Pred vama je snimak predstave.”

Program cijelog festivala pogledajte na linku: http://merlinka.com/sarajevo-2016/ Vidimo se!

Intervju: SESTRE

Jan 19, 2016

Intervju: SESTRE

Okvir: Možemo li Sestre nazvati kvir-elektro duom?

Aida: Ne bismo se nas dvije tako okarakterisale. Mi sviramo na TANKA eventima, ali mi nismo tako usko vezane za to.

Okvir: Za kvir scenu?

Aida: Da. Mislim da tu postoji mnogo šira publika. Definitivno je super što imamo podršku, pogotovo FIS-a, odlično je što su nam izašli u susret.

Okvir: Da li vi uopšte mislite da postoji neka kvir muzička scena?

Ehlimana Elma: U Bosni i Hercegovini?

Okvir: Da.

Ehlimana Elma: Čisto sumnjam.

Aida: U svijetu ima kvir izvođača/ca, izvođača koji se bave kvir temama. Ali mislim da ovdje kod nas nema neko ko radi autorsku muziku sa svojim tekstovima. Nadam se da će biti, jer na muzičkoj sceni treba biti svega.

Okvir: Mislite li da vas publika percipira kao kvir izvođačice?

Ehlimana Elma: Pa, obzirom da smo dio Tanke, mislim da da. Međutim, projekt Sestre je projekt dvije dobre prijateljice, nema neko dublje značenje, osim što to također znači solidarnost.

Aida: Ženska solidarnost, da.

Okvir: Šta vama to znači? Mislite da nedostaje solidarnosti?

Aida/Ehlimana Elma: Definitivno!

Aida: U Bosni i Hercegovini se mnogo radi na polju feminizma. Međutim, mislim da solidarnosti u svakodnevnom životu manjka. Mislim da žene često nisu svjesne da treba da budu solidarne jedna sa drugom. A naziv Sestre predstavlja na neki način žensku solidarnost. Nas dvije smo jako dobre drugarice, mi smo se na fakultetu upoznale i shvatile da imamo gotovo identična interesovanja. Što se tiče muzike na primjer, meni se do tada stvarno nije desilo. Muziku koju sam do tada slušala, nije slušao niko u mom okruženju. Onda kada sam Elmu upoznala, pomislila sam “Ima neko još!”

Okvir: Koliko je važno to zajedničko djelovanje, osoba ili grupa čija su interesovanja na margini? Ne samo u umjetnosti, nego i u aktivizmu?

Ehlimana Elma: Ja mislim da je to stvarno krucijalno. Pogotovo za manjine. U sredini u kojoj mi živimo, Aida i ja bismo htjele da svoj aktivizam prikažemo na jedan kreativniji način, a ne birokratski. Baš zbog toga mislim da je jako važno da ljudi stoje zajedno, da se bore zajedno.

Aida: Bez obzira na neke lične stavove, bitno je da osobe koje su dio neke marginalizovane skupine, da postoji neka veza između ljudi. Jer, društvo sve nas gleda na isti način i zato mi treba da se solidarišemo i da se podržavamo međusobno. Meni je to jako bitno – da aktivističke organizacije u BiH rade zajedno.

Ehlimana Elma: TANKA je na primjer jako mlada organizacija i mislim da bi bilo dobro kad bi se sve organizacije nekako podržale međusobno, glede ideja, grantova, projekata itd.

Okvir: Vi ste također dio Tanke. Jako je zanimljivo kako TANKA ideje o rodu, seksualnosti i feminizmu iznosi na inovativan način. Šta je vama najvažnije u radu sa Tankom?

Aida: Što se tiče Tanke, Asja je imala tu ideju, a mi se slažemo sa njom, a to je da se kroz umjetnost djeluje aktivistički. Umjetnost je dio kulture, a mi svi/e živimo u nekoj kulturi, kulturom smo okruženi/e. Mediji definitivno najviše utječu na kulturu, tako da je to nama jako važno. Relativno mali broj ljudi aktivno prati politiku, ali ako vide poster, neku majicu ili umjetnički rad, to će ih zaintrigirati i natjerati na razmišljanje i zato se mi fokusiramo na vizuelni rad.

Okvir: Koliko su na vaš rad utjecale savremeni subkulturni pokreti, koji se mahom razvijaju online ili koriste internet kao svoju osnovnu platformu djelovanja?

Ehlimana Elma: To jeste naša estetika. Želimo na taj način doći do mejnstrim medija kao što je Tumblr ili Instagram. To je, ustvari, ono što ljudi prate ovih godina, taj neki 8 bit, seapunk. Mi smo željele da se vizualno ubacimo na Tumblr i ostale medije. Također, to je nešto što nas lično fascinira.

Aida: Nas tri imamo isti ukus za vizualnu umjetnost i tako smo se i sastale. Iako, ne fokusiramo se samo na to, sve se razvija zajedno sa našim ličnim ukusom.

Okvir: Da se vratimo na Sestre. Kako zvuče Sestre? Neko ko vas nikada nije čuo, šta može da očekuje?

Aida: To je neki mash-up elektronike, rejva, treš popa, popa iz 80ih. Mi znamo da u Sarajevu postoji jako puno ljudi koji žele da čuju takvu muziku, koja se ne pušta ni u kafićima ni u klubovima. Ljudima je malo dosta housea, a mi smo primjetile po reakcijama ljudi, da se mogu dobro zabaviti uz muziku koju vole i koju žele da čuju.

Ehlimana Elma: Baš zbog toga bismo mi željele da izađemo iz tog nekog kvir okvira. Ja vjerujem da ima jako puno ljudi koji ni ne znaju da postoje ti neki kvir partiji i koji stvarno slušaju tu muziku. Mi bismo strašno voljele kada bi naša publika bila šira.



Koga preporučuju SESTRE

Perfect Kiss

Margita je mrtva

Inje

Zastranienie

Dobre Kote

Foster care

Health



USKORO...SESTRE

Sestre planiraju da imaju party za prvu noć Merlinke, 29. januara. Nama je još važno da kažemo da se na naše partije naplaćuje ulaz, a mi smo stavile simboličnu cijenu od 3KM. Bitno je i da ljudi znaju da je to jedan od načina na koji se finansira TANKA.

Okvir: Opet, vaši kvir-feministički stavovi sigurno utječu na muziku koju birate.

Aida: Mislim da da. Mi nikada ne bismo slušale izvođače koji su problematični. Trudimo se da uvijek puštamo i izvođačice. Definitivno je muzika koju slušamo odraz naših stavova.

Ehlimana Elma: Postoje bendovi koje mi stvarno smatramo utjecajnim. Na Sestre veliki utjecaj ima The Knife. Ja lično ih pratim već dosta godina i The Knife je sigurno najinteligentniji elektronski duo. Oni/e su se bavili/e rodnim i kvir studijama, a nekako su uspjeli da se probiju na mejnstrim scenu. Ja sam jako inspirisana njihovim idejama o razbijanju heteronormativnosti i promoviranju feminizma.

Okvir: Da li je uopšte moguće izaći iz okvira scene ili žanra. Da li je to vaša ambicija?

Aida: To bismo željele, da bi ljudi koji nisu upoznati sa tom muzikom i politikom to mogli da čuju. Sigurna sam da postoje ljudi koji npr. nisu čuli/e za The Knife ali bi im se to jako svidjelo. Bitno je doći do šire publike, zato što bi to pomoglo na neki način kroz muziku da se ljudi edukuju. Sva muzika je na neki nači jako povezana sa politikom.

Ehlimana Elma: To je ono što bismo mi htjele. Da imamo političku pozadinu. Da budemo duo koji će biti utjecajan, mejnstrim, a ne kvir. Opet, The Knife nije kvir duo, ali ima strašan utjecaj.

Okvir: Zašto je u našem društvu tako važno stavljanje u kutije i označavanje svega?

Ehlimana Elma: Mislim da je to starašno lagano. Ljudi idu linijom manjeg otpora, jer je to lagano uraditi.

Aida: Ljudi označavaju druge ljude jer se tako osjećaju sigurno. Kažemo ta osoba je takva, da ga/je nekako označimo i onda odlučujemo da li se sa tom osobom družimo ili ne. Unutar aktivističkih pokreta, ne mislim da je to nužno štetno, ali kada nekoga tako označimo, onda ga/je nekako i ograničavamo. Nije bitno da li će neko tvoju umjetnost označiti kao feminističku ili ne, bitno je ono što ti želiš da kažeš svojom umjetnošću.

Okvir: Koliko ima prostora za muziku kojom se vi bavite. Kako se za taj prostor izboriti?

Aida: Što se tiče muzike, mislim da se definitivno može naći prostor u Sarajevu, da se nešto organizuje.

Ehlimana Elma: Ja nisam pomislila na fizički prostor. Nego više da li bismo mi mogle da nađemo svoje mjesto u moru dub stepa ili kako se već sve to zove. Zašto da ne?! Naravno, mi ne želimo da diskreditujemo nikoga, ali ako na neke evente može da dođe 300 ljudi ne znam zašto bi bili/e ksenofobični pa ne bi htjeli da poslušaju nešto drugo, nešto novo. Kroz cijelo odrastanje u Sarajevu stalno slušamo kako ovdje nema ništa, kako nema para i ništa ne može da se organizuje. A da postoji želja ljudi za nečim novim – postoji. Za neko vrijeme, mi bismo sigurno mogle da nađemo mjesto.

Okvir: A možda i postoji neki stereotip o DJ-u koji je muškarac, koji je strejt?

Ehlimana Elma/Aida: Da!

Okvir: Mislite li da bi takvi stereotipi bili prepreka?

Ehlimana Elma: Baš zbog toga! Ja ne mislim da je to prepreka. Ja bih zbog toga željela da mi dođemo na neku visoku razinu.

Aida: Svi popularni svjetski DJ-evi su sve muškarci. I mi to sve znamo, da je ženama teže uklopiti se u tu scenu, jer postoji nekakva uloga za žene u muzičkoj industriji i definitivno bih baš zbog toga željela da se pojavimo na nekim drugačijim eventima. Samo da ljudima pokažemo da ima nas. Tako je i bilo sa repericama na Balkanu. Prije desetak godina nije ih nikako bilo, a sada ih već ima nekoliko. I to je dobro.To je pokazatelj da se stvari mogu mijenjati. Mora se stalno vršiti pritisak.

Ehlimana Elma: U svijetu postoji jako mogo kompetentnih i utjecajnih ženskih DJ-eva i koje su jako mejnstrim. Tako da je to moguće.

Aida: Tako smo mi svojom pojavom otpor. Jer kad je scena tako muška, kada se pojave žene onda su svojom pojavom otpor i neka vrsta promjene. Tu ne moraš ništa mnogo reći. Ljudi to primijete jer je nešto novo, iako nisu možda ranije o tome razmišljali.

Okvir: Gdje vas uskoro možemo slušati?

Ehlimana Elma: Sestre planiraju da imaju party za prvu noć Merlinke, 29. januara. Nama je još važno da kažemo da se na naše partije naplaćuje ulaz, a mi smo stavile simboličnu cijenu od 3KM. Bitno je i da ljudi znaju da je to jedan od načina na koji se finansira TANKA. Naravno da želimo novac za stvari koje radimo. Postoji negativna konotacija u Bosni i Hercegovini za umjetnike koji žele da naplate svoj rad. Mi da bismo nastavile raditi trebamo novac.

Okvir: Da, otkud ta ideja da umjetnost nije rad?!

Aida: To dolazi iz ove naše kulture “od umjetnosti nema hljeba i neću uopšte da se bavim tim”. Pošto TANKA funkcioniše kao neformalna grupa, naš najveći izazov je finansiranje. Tako da smo razočarane kad ljudi ne žele platiti ulaz na partije i još tako podržati naš rad.

Također, jako mi je drago kada vidim da ljudi dođu na parti i da plešu i skaču, da se ljube i grle i zabavljaju. Tako da nije to samo zbog novca za Tanku, drago mi je da vidim da je ljudima zbog te muzike super.

Ehlimana Elma: Mislim i da dolazi dosta ljudi koji nisu u tom kvir okviru. Inače na partije dolaze uvijek isti ljudi jer je tu siguran prostor. Međutim, ja sam primjetila da na našim partijima dolaze ljudi koji ne bi odabrali LGBT klub kao destinaciju za izlazak u petak navečer. Mislim da smo Aida i ja strašno doprinijele tome.

« Older Entries

Next Entries »