Novo poglavlje / Šifra: Novo poglavlje

Novo poglavlje / Šifra: Novo poglavlje

Koračaš nesigurnim korakom i povremeno se okreneš da vidiš da li te neko prati. Nesiguran si jer je tvoje tijelo ispunjeno strahom. Razmišljaš o tome šta je ispred tebe, da li je to budućnost gdje je svako ono šta jeste, bez predrasuda ili je pak budućnost jednaka stvarnosti u kojoj živiš. Nadaš se ipak da će to što slijedi, donijeti neke promjene. Ne želiš više živjeti u sjeni drugih, prikrivajući ko si uistinu. Želiš biti ti, jer ti si ti. Živo biće si kao svi ostali na ovom okruglom kamenu. Čovjek si, isto koliko i oni, samo što ti živiš skriven od ostalih. Tvoja posebnost je u samom tebi samo što toga još nisi potpuno svjestan. Znaš da si drugačiji zato što gledaš na svijet iz novog ugla.

To ko si, ti niko ne može zabraniti. Tvoje postojanje vrijedi kao svačije. Dijete si ovog svijeta i ravnopravni stanar ove planete.

Pitaju te da li imaš prava da budeš to što jesi i ti staneš i zamisliš se. Svjestan si da imaš prava, ali preispituješ njihovu upotrebu. Prava, koja je napisao neki čiko na papiru, čine te slobodnim čovjekom bez okova društva. Pitanje da li si stvarno slobodan bez ikakvih olovnih lanaca koji te vuku ka dnu, lebdi u zraku. Pogledaš oko sebe i ne vidiš nikakve lance, dok ne shvatiš da te društvo  vuće dolje. Pokušavaš da skočiš, ali nevidljivi teg oko tvoje noge te vraća na tlo. Ponovo si skočio i nespretno si uhvatio lebdeće pitanje. Nemaš vremena da se raduješ svom dostignuću, jer pokušavaš da uhvatiš zrak koji kao da bježi od tebe.

Otkucaji srca su se vratili u normalu i sad si spreman da nastaviš ovo putovanje. Prije nego što kreneš naprijed, vratio si se nekoliko koraka unazad, prisjećajući se djetinjstva i adolescencije. Uvijek su ti govorili kako si drugačiji, od načina kako se oblačiš pa do načina kako se ponašaš. U školi su te zadirkivali, u parku su te tjerali od sebe i jedino si kod kuće bio sretan. U toplini svog doma gdje te mama dočekuje sa ručkom nakon napornog dana u školi. Čekali ste i ostatak porodice da se skupi kako biste zajedno uživali u jelu. Tata bi ubrzo nakon tebe došao, a braća i sestre bi dolazili sa zakašnjenjem. Oni su bili tvoja podrška tada, kao što su i danas. Razumijeli su da si drugačiji i nikada te nisu ismijavali zbog toga, već su uvijek bili tu za tebe čak i u trenucima kad si smatrao da ti nisu potrebni.

Ubrzo, tempo života se promijenio i ti si iz laganog koraka bio primoran da počneš trčati kako bi sustigao svijet. Život se prikazao u svom svijetlu bez prikrivanja mana i ti si postao jedan akter u njemu. S godinama si prigrlio svoju razliku koje te čini diferentnim od drugim. Ta razlika je tvoja posebnost ma šta god ti drugi govorili. Prešao si preko toga da te ismijavaju i da ne žele da budu tvoji prijatelji, dok nisi upao u novi izazov. Svakim novim izazovom, život te testira, tebe i tvoje mogućnosti, ispitujući koliko si spreman da ideš daleko za svoju ‘slobodu’.

Sada, iako te ne ismijavaju, ti nisi siguran za svoj položaj u društvu.

Vratio si se u sadašnjost, sa blagim osmijehom na licu zbog uspomena koje su dio tebe . Kažu da je sloboda mogućnost samostalnog djelovanja čovjeka, a okovi su u prenesenom značenju sputači u slobodnom mišljenju i djelovanju. Kada slobodu i okove staviš u istu konstataciju, dobiješ kontrast. Jin i Jang, crno i bijelo, dan i noć i kao novi član kontrastnih simbola dodaš slobodu i okove.

Stalno ti govore kako si slobodan čovjek jer živiš u dobu kada nema restrikcija, ali tebi nije jasno zašto onda ne možeš ponosno hodati ulicom. Zašto svaki put kada izađeš na ulicu pogledi su neminovni pratioci, a imaš takozvano pravo na to.

Nemaš lance oko sebe, ne bar one vidljive i teške, ali imaš lance društva koje ne može da ima otvoren pogled na svijet. Da li je ovo doba bez restrikcija ili možda ipak doba puno predrasuda?

Svi pričaju o tome kako nakon stoljeća konzervativnog razmišljanja, društvo je započelo novo poglavlje u kojem ne osuđuju ništa, ali ti im jednostavno ne vjeruješ. Prazna stranica je spremna da bude ispunjena novim dostignućima, ali na njoj niko ne ispisuje ono što je važno za razvoj ovog društva. Tu su samo isprazna slova koja nikome ništa ne znače i ne pričinjavaju nikavo dobro. Ti si potreban tu. Potreban si da na papirnoj podlozi napišeš svoju priču, nove poglede na svijet koje je društvo do sada primjećivalo, ali izbjegavalo da vidi. Tvoja prilika da za blistaš nikada nije bila bliža i moraš je ugrabiti.

Napiši ono što je bitno da vide, napiši ono što želiš da vide, prikaži im svoj svijet onakav kakav je uistinu i niti u jednom trenutku ga nemoj uljepšati. Shvatit će te u onom trenutku kada vide surovu realnost jer je to nešto što vuku od iskona. Čovjek će se jedino suosjećati sa drugim ako ugleda stvarnost bez primjese ukrasa i tada će mu pružiti ruku prijateljstva.

Ne želiš njihovo sažaljenje, jer ti nisi ništa nad čim bi se trebalo plakati. Tolerancija ti nije potrebna jer ne želiš da te neko trpi.  Jedino što želiš je mogućnost da budeš slobodan koliko su i oni. Više od ičega, želiš hodati ponosno uzdignute glave i znati da mjesta pod suncem ima i za tebe. Prikaži im svoju borbu i svaki izlazak na ulicu za ravnopravnost među vama, svoju svakodnevnu borbu da budeš svoj bez paravana koji društvo zahtijeva.

Olovka je u tvojim rukama i počeo si pisati. Nikada u životu nisi pisao tako brzo. Slova su se redala u riječi, a riječi u rečenice i ubrzo čitava stranica je bila ispunjena. Ponosno gledaš šta si napisao i lagano zatvaraš oči kako bi razmislio o svemu što se događa.

Čuješ mamine riječi kako ti govore da si dragocijen takav kakav si i sa osmijehom na licu vraćaš se ispisanoj stranici. Tu si ostavio sebe. Sve što ti se dešavalo od početka saznanja, napisao si. Kad si kao četrnaestogodišnjak prišao mami i rekao kako ne voliš ono što društvo nalaže i kako su tvoje šarene košulje bile glavna atrakcija u srednjoj školi.

Godine su prošle i tvoju priču su pročitali milioni. Paravni koji su dolazili u paketu sa pridjevom drugačiji, lagano su počeli da gube svoju ulogu. Biti drugačiji nije bilo veliki bauk kao nekada i pogledi su prestali biti neminovni pratioci. Život je imao na sebi glavni reflektor na sceni, ali odmah pored stajao si ti. Ti pravi ti. Prestali su te pitati da li imaš prava da budeš što jesi jer ti prava više nisu bila bitna. Samo je bio bitan trenutak kada ćeš početi da u potpunosti vjeruješ u sebe i kada ćeš smoći snage da se predstaviš svijetu u svojim pravim bojama.  Ti nisi ni crvena, ni narandžasta, ni žuta, ni zelena, ni plava, ni ljubičasta boja. Spoj si svih ovih boja i to te čini jedinstvenim, dragocijenim kako ti je mama znala govoriti. Tražio si svoje mjesto pod suncem jako dugo, možda čak i predugo, ali potraga se isplatila. Napokon možeš ponosno stajati gdje svi stoje, bez da razmišljaš šta misle o tebi. Isti ste. Bili ste isti i prije , samo što je trebalo vremena da ukloniš konzervu koja je bila oko društva. Izgledalo je nemoguće, ali ponekad upravo takve stvari su vrijedne borbe.

Imaš sasvim dovoljno vremena da se raduješ svom dostignuću i svim izazovima koje si uspješno ispunio. Čestitam ti dragocijeni čovječe šarolikih boja, uspio si i napokon  imaš svoje mjesto pod suncem, a upravo si ti razlog zašto stojiš tu. Ti si ti i nikada nemoj zaboraviti to.

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Juče čekam tramvaj dvojku ispod Brankovog mosta. Stanica je pomjerena iza nekog mini bagera i to naravno nigdje nije označeno. Ulica je razrovana i radovi su u toku već neko vrijeme.

Na toj alter-bager stanici smo dekica, žena i njen sin gromada nabildana. Prilazi žena i pita me gdje ja idem..objasnim joj i ona kaže da je linija br. 2 izmjenjena zbog radova i uputi me gdje da siđem..to govori ljutito baš..zatim počinje da galami…

kako nema oznake za stanicu..
kako je ulica izrovana..
kako fasade otpadaju sa zgrada
i kako mogu nekog ubiti…
kako je ona u toj ulici rodjena i tu živi
i kako se sve promijenilo
i kako je se u toj ulici okupljaju smrdljivi lezbejke,pederi,cigani i izbjeglice
i kako je to njoj sve pod prozorom..
i ona to mora da gleda..

U meni već kulja, tijelo mi upija tu mržnju i sve te užasne riječi..dišem, smirujem se i pijem vode i gledam u tog dečka gromadu kako se smješka..strah me je pomalo i muka mi je!

Naiđe dvojka, ali ne tramvaj već bus. Uđemo mi svei u taj bus i ja se udaljim od njih…pijem vode i mislim se koliko stvari u životu kao lezbejke oćutimo i zamislim da svaki put kad čujem lezbofoban komentar i ne odreagujem stanem na sred trga i gomilu puta vičem, lezbejka,lezbejka na glas – da poništim taj jedan lezbofobni. Ta fantazija me uveseli i malo mi diže energiju.

Onei su svei sjeli skupa na ona četiri zajednička mjesta u busu i dalje pričaju, gledam u njih i mislim se pa neću da odćutim ovo!

Prije izlaska na stanicu, odem do te žene i obratim joj se iz nekog lijepog mjesta u sebi:
draga, ja sam lezbejka i sa onim komentarom od malo prije ste me bas povrijedili. Znate i nama lezbejkama smeta sto nema oznake za stanicu, i nama smeta sto je saobraćaj neuređen, i meni smeta ta fasada koja se obrušava i skroz mi je nebitno koga može da ubije, mene ili vas ili nekog trećeg..strašno je da to realno može da se desi jer oni koji dobijaju plaće ne mare za to…

Ona se onako partizanski otvorenim dlanom dotaknu po srcu i reče: izvini, izvini sto sam te povrijedila, nije mi bila namjera, molim te izvini.
Pružim joj ruku i kazem ok je. Dva puta onako nježno stisnemo ruku jedna drugoj gledajući se u oči duboko. Zahvalim joj se što mi je rekla na kojoj stanici da siđem.
Dečko gromada osta zapanjen bez -A!  Kao i svei ostalei kojei su nas slušalei u busu.
Bus stade i ja izađem na stanici, sad sa nekim lijepim i zadovoljnim osjećajem u svom tijelu.

Granica sna / Šifra: Avgust

Granica sna / Šifra: Avgust

Ocvala je naša magija godina

Vidim to u purpurnim talasima mora

U sjećanju prošlog, slanog, nam mirisa

I ranih nam, davnih, avgustovskih zora

Na ivici noći, kao hologrami stojimo

Pred očima, usni i čelom mi mojim

Besciljno gledamo u pravcima talasa

A dah ti osjetim, dok pred tobom stojim

Kao stari znanac, bitaka slavnih

I mekoća glasa, poznatog mi stranca

Kao prvi ranac, školaraca davnih

Uzajamno sjećanje, duboko poput klanca

Na dnu tiha voda, modra i duboka

Što kazuje tajne, a slijepa je i gluva

Kao vjeverica smeđa, očiju pitomih

Mladunčad i svoje žirove kad čuva

Lotosom ti sakrila putokaze spasa

S oktobrom na jastuku i bijedom mi u duši

Neudobnim pjesmama, uznemirujućeg tona

Zvukom struna namjeri da krvari mi uši

 

A mnoge i mnogi, na meni crtali su skice

Sebično šarajući sve planove svoje

Dok godinama evo, tražim draže lice

Ali nikad više oči, s toliko dugine boje

Utkane u srž kao najdraže sitnice

Mirne luke i alasi postanja i krivice

Od Erosa u kavezu kosti su sive

Dok zabranjeni grijehovi još u tebi žive

I niti one, šarene, naše male tajne

Što spajaju nam duše, vremenom daleke

Razdvojene jazom, a kamo sreće naše

Jedna uz drugu, mogle bedeme da ruše

Poslije svega strunule u bijelu, tanku nit

U podrumu razmišljanja, što je tame sit

Te male iskre, neka traju, pusti ih da žive

Dok dva stranca i noćas jedan drugog krive…

U malom medaljonu čuvajući svijet

Plavi avion po dogovoru započinje svoj let

Uhodanu rutu, put ostrva tuge

Što nalazi se negdje, sa druge strane duge.

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Malo koga zanima

sumnja suncokreta

što se na sunčevu

povjetarcu okreću.

Netko im je rekao

Nomen est omen,

i još im je rekao:

Vjeruj!

A oni žive tragičnom

sudbinom uljarica.

Ispod sjemenja

pak ostane konkava

prazna kao moja žila

na vratu s koje si

sklonio svoj prst

i crn pust trag uzda

kojim si se igrao

konjanika.

Omen est vix nomen.

U šta vjeruješ ti,

bljedunjav tamo i

žilav kao vitica loze

u juli, dok pokušavaš

zaspati na boku i

umjesto grlu i govoru

poklanjaš svoju tišinu

slabinama?

Dok ja i

suncokreti čekamo

povratak prsta

pokraj usta

iz kojih će poteći

―ulje.

Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Heiki Pääsuke je tog vrućeg junskog dana sjedio na svojoj terasi žvaćući komade sjećanja. Tišina mu je odzvanjala u ušima što ga je neizmjerno nerviralo i zato je bacio jedan oštar pogled na susjedovu mačku od čega je ona ciknula i skočila u bunar.

– Samoubistvo je čudna stvar. Ubica te uvijek uhvati nespremnog. – govorio bi.

Ovaj student germanistike je volio jesti Schwarzwald tortu i znojiti se sa šestogodišnjim dječacima. Lizao je ogledalo prije nego što se ogleda, imao je mokar jezik i mogao je da guzovima zamahne tako jako da bi poletio na krov. Često bi ga tamo vidjeli komšije kako pljuje na zebe i sisa golubije kandže. Volio je brinete. Imao je madež u obliku krsta sa desne strane usta, lijevo oko žuto i osmijeh mu je uvijek bio ispod riđe kose.

Oko u oko

Ono što je bitno, važno je da znam

Mora se piti i biti sâm.

Al’ normalno je da poželim katkad,

Jamu, damu,

Rupu i supu,

I sliku neku da stavim u ram.

Bilo mi je poprilično dosadno. Nisam znao da li vrijeme dolazi ili odlazi i da li sunce grije mene ili ja njega kada sam začuo glas svog prijatelja:

– Tere päevast![1] – rekao je Erki Järvi[2] ulazeći na terasu kroz odškrinuta vrata. Nisam ništa odgovorio jer sam bio previše zauzet nošenjem odjeće da bih razgovarao s njim. A on je nastavio:

– Danas je vazduh posebno slan?!  – Da, danas je utorak. Rekao sam to jer sam znao da utorkom ptice lete unazad i da je vazduh slan od njihovih suza. Erki je sjeo pored mene, a ja sam gledao kako je u mom vrtu jedna hrizantema uhvatila djetlića, malo ga prožvakala i ispljunula. Jedino logično objašnjenje za ovo bila je činjenica da su djetlići pomalo opori u ovo doba godine.

Na krilu mi je bio udžbenik holandskog jezika, koji se lelujao plutajući na muškoj poplavi ispod njega.

Erki me upitao:  – Narandžasto? Prodaj mi tu knjigu?  – Šta će ti? – upitao sam nevoljko gledajući kako je on bacio svoje vreteno preko ograde da ga ližu komšijski psi. (Zašto da psi to rade?)  – To nije tvoja stvar. Ni ja tebe ne pitam zašto imaš uši. Ali ako moraš znati, idem uskoro u Belgiju pa se moram pripremiti.  – Meni treba. Nije to Biblija! – No! Platiću ti originalnu cijenu knjige, ali nemam novac sa sobom. – Ho ho ho! Ti bi šišao ovce i cuclao bika! – Poslušaj me! Novac ću ti vratiti za tačno godinu dana, na obali Peipsi järv[3], i obećavam da ću svakog dana nadolazeće godine ostavljati po jednu krunu u tašnicu od jelenske kože i da ću posljednjeg dana nadolazeće godine, tj. za 365 dana otići na jezero i ponijeti tu tašnicu sa sa sobom.

Otvorio sam korice i na prvoj strani vidio cijenu zapisanu grafitnom olovkom: 169 kruna, a on je rekao:  – Novac je za čupave žene i ljubičaste pse.

Nisam baš razumio šta mu je to trebalo značiti, ali prije nego što sam se snašao zabio je u moje uho svoj maljavi jezik. Nisam se bunio pošto mi je to godilo, a zar ono što godi može biti loše? Lizao mi je uho oko minut, prešao na vrat i počeo da mi trlja prsa ševom koju je ulovio pri dolasku, a koja je širila oko sebe ugodan miris pečenja jer su je pržili njegovi vrući dlanovi. Kada je trebao da siđe do mojih južnih predjela i da i tu pokaže svoje umijeće koje je usavršavao tolikih godina jedenja sladoleda, naglo je ustao, popravio odijelo i rekao:  – Muško sjeme najbolje klija u oktobru, ali plodove daje samo u junskoj vodi. Pljunuo je minijaturni džemper koji je ispleo u ustima od mojih malja i izlazeći namjestio hlače na zadnjici jer ga je tu, očito nešto žuljalo. Sa ulice mi je još doviknuo:  – Ogledanje je pljuvanje na samoga sebe. (šta god mu ovo značilo…)

Erki mi nije bio posebno drag. Bio je pomalo dosadan, kao čovjek koga je majka rodila šeste subote od prvoga maja, kada štuke cvrkuću a gavez raste prema unutrašnjosti zemlje, a imao je na svakoj šaci po šest prstiju. Podnosio sam ga samo jer bi ovi naši sastanci bili najbliže onome što dijete vidi na selu i vikne: Mama, zašto one dvije krave jašu jedna drugu? Zašto sam ga trpio?! Zato što svaki put kad bih krenuo da se okupam u ženi, ne bih uspijevao, jer je ono što sam imao ja, a nije imala ona, bilo u obliku ključa za koji je postojala samo jedna brava, a voljelo je da nosi brkove i da me zadirkuje u društvu. Jedinu utjehu u ovom nereproduktivnom škripcu su mi pružali Erki, a povremeno i moje ruke…(Šta?! Kao da vi nikada niste grickali nokte?!)

Iz razmišljanja prenula me je komšijska mačka koja mi je, ispevši se iz bunara, prišla i odvalila takvu šamarčinu da sam odmah prebrojao sve zalogaje jučerašnjeg variva.

Nakon našeg susreta u junu, prošlo je mnogo vremena a da nisam vidio Erkija. Potrošio sam nokte na rukama, nogama, pa i zalihu koju sam čuvao „za ne daj Bože“. Hitno mi je trebao „prijateljski razgovor“.

A onda jednog oktobarskog dana kada su nebesa bila bremenita, vraćao sam se sa predavanja i pred vratima sam pronašao veliki pravougaoni paket.  – Ljubičaste mi cipele! – uzviknuo sam od iznenađenja. Unio sam paket unutra i raspakovao ga. Bilo je to veliko ogledalo marke „Afspiegelen Antwerpen“, na kojem je bila zalijepljena koverta sa pismom sljedećeg sadržaja: „Ljubljeni Heiki.

Na svijetu sve postoji u paru. Tako i čovjek postoji u broju dva. Naime, svako ljudsko biće je tek dio slagalice, tačnije polovina. Ili si brava, ili si ključ. Tu pol ne igra nikakvu ulogu. I koliko god se tebi činilo da vidiš svoj lik u ogledalu, varaš se. Sa druge strane je (u tvom slučaju) brava koja imitira svaki tvoj pokreti i tvoje vlastite crte lica. Mada je moguće da si ti taj koji imitira, ili jednostavno imitirate jedno drugo, i u toj igri postajete jedno, androgino biće. Ti se sada pitaš, kako da dođeš do svoje dugo tražene brave. Pa jednostavno je. Samo jedno od vas treba da napravi grešku u imitaciji i tako naruši igru podražavanja. Tada se ogledalo otključa i postaje prozor i portal do svijeta tvoje brave i tad samo trebaš zaplivati… Ali pazi, jer nikada ne možeš da otvoriš vrata a da ne promijeniš samog sebe ili onog čija si vrata otvorio. Čovjek nikada ne zna šta je iza ogledala.

Usta punih vina, a međunožja poljubaca, tvoj Erki…
P.S. Ovo ogledalo stavi iznad kreveta, jer se u snu sudaraju talasi dva svijeta, a šta je onda drugo krevet nego li brod…“

A iako sam u samoći živio dugo

I bacao kosti psima i njima,

Koji htjedoše da mi se približe samo,

Lik, krik,

Crv i krv,

I jedna loše napravljena rima,

Pokazaše da zabluda je u kostima.

Stavio sam ogledalo iznad kreveta. Te noći, onda kad se čovjek više ne može odbraniti od sna, odlučio sam da učinim nešto nepredvidivo. Kad sam zaklopio oči, i kada sam trebao da isplovim u okean sna, sjetio sam se smrada nogu moga djeda nakon završetka njegovog ljetnjeg posta u kupanju, i to je bilo dovoljno da me u potpunosti razbudi. Kada sam izašao na obalu jave i otvorio oči, moj odraz je već spavao. Tada mi je niz tijelo potekao kipući sirup. Pod prstima sam osjetio znoj mirisa lubenice, a moj znoj je inače mirisao na patlidžan. Osjetio sam u ustima bradavicu veličine avgustovskog krastavca i pljuvačku koja je mirisala na anis a moja je mirisala na masline. U ogledalu iznad sebe sam mogao vidjeti ženski lik crne kose i ljubičastih očiju.

Na ključu sam, po prvi put osjetio vjetrove sa Baltika, koprcajući se u kipućem jezeru svoga kreveta. Vrišteći od neočekivanosti, samo sam zahvalio Erkiju za mogućnost da uvidim kako je divno okupati se u ženi. Postao sam alatka za sječenje ženskog mesa.

– A tako se, dakle, moli u ženskoj crkvi! – uzviknuo sam nakon te noći.

Konačno sam shvatio kakav je osjećaj kad eksplodira ševa u letu, a na tle ispadnu njena nesnesena jaja. Bogami, ženska religija nije isto što i muška!

Poslije sam mnogo puta pokušao da ponovo zaplivam u srebrnastoj površini, tražeći tu žensku crkvu. A glad je rasla u meni. Nije to bila glad kakvu osjetiš kada vidiš svježi hljeb sa prepeličjim jajima pa kažeš: Ovaj mi miris izuva mrak u cipelama! Ne. Ova glad je bila gora. To je bila glad za molitvom. (Nije to čudno. Ljudi u nedostatku molitve, u samoći, mogu da polude. A zašto bi ova bila drugačija?!). Od ove gladi sam osjetio kako mi mršavi mozak, a hlače mi postaju široke oko struka i uske neposredno ispod. Osim toga, dešavale su mi se čudne nezgode. U januaru sam odjednom pao na ulici jer sam osjetio užasan tup udarac u glavu. Ostao sam jedva živ – doktori su se 5 dana borili za moj život. (Kažu: Batali hodanje u januaru, tad čak ni đavo čarape ne presvlači!)

No, bližio se dan vraćanja duga. Konačno, 6. juna sam pošao na autobusku stanicu da kupim kartu do Peipus jezera. Karta je koštala 132 krune. Kako neobičan iznos! Poskupili su! (Taj prokleti javni prevoz! Uvijek se nešto žale, a vidi ovo…)

Stigao sam u Kallaste u 6 popodne (A zna se da se dobre domaćice ubijaju u 6 popodne) i stao na ponton na jezeru. Bilo je toliko vedro da pomislih: Sigurno je bio ovako vedar dan kad su Feničani otkrili staklo.

Odlučio sam da sačekam Erkija. Sagnuo sam se srebrnastoj površini vode se da osjetim temperaturu. Očekivao sam da ću, kao i uvijek do sad, vidjeti svoj ljubljeni lik, ali umjesto toga sam ugledao ženski lik crne kose i ljubičastih očiju koji se činio tako na dohvat ruke, a voda odjednom neodoljivo zamirisa na lubenice. U tom trenutku glad posta neizdrživa, pa sam pružio ruku u vodu. Iduće čega se sjećam jeste osjećaj kao da mi leđa gore od nekog žarača. Koprcajući se u jezeru, i tražeći jelensku torbicu, računao sam koliko mi je to Erki novca ostao dužan:

 

__________________________________

A šta reći,

Kako da opereš

Noge

Kada noge

Više

Nemaš.

 

[1] Zdravo!

[2] Erki (nordijsko ime, znači „vječiti vladar“); Järv (est. „jezero“)

[3] Jezero Peipus, Čudsko jezero