Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Dec 20, 2017

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Dum-dum. Dum-dum.

Točak tlačenja koji mrvi pred sobom sve manje od njega sa nakalemljenim zupčanicima koji mrve pred sobom još manje. Vizija koja mi se stvori pred očima kad mi neko zatraži da mu opišem naše društvo. Nije li to ploča prema kojoj se pleše prethodnih dvadeset i kusur godina? Tlače se i napadaju slabiji, udruže se jači pa nas propisno istamburaju, durimo se u ćošku besni u masnicama, čekajući priliku da postupimo isto?

U više priča u “kvir ključu” dominira vapaj skrajnutih homofobičnoj, kavge žednoj, ratom iznemogloj i siromaštvom ophrvanoj većini. Vapaj da i mi postojimo. I mi se volimo, i mi bismo da se kadkad uhvatimo za ruke hodajući glavnom promenadom, da se sočno izljubimo na autobuskoj stanici… A grumenje u peščanom časovniku udara dum-dum po prašnjavoj dini stvorenoj od mnogo čekanja. I dok grumenje udara, život prolazi, a mi smo ga potrošili na objašnjavanju da i mi postojimo.

Dum-dum, dum-dum.

Još godinu-dve, četiri, eventualno deset do dvadeset, a nije isključeno ni trideset, dodvoravaćemo se toj većini, stavljati sve ispred nas u nikad do kraja dosanjanoj želji da iskažemo da smo mi ljudi, da ne mrzimo zemlju u kojoj živimo, da nas more problemi kao i svi ostale.

Dum-dum.

Poslednje zrnevlje pada na peščani brežuljak. I tako iznova, neko će okrenuti peščani sat naopako dok mi šijemo i prekrajamo maske po meri čovekolikosti čitavog društva. A nema baš izgleda da ta maska bude skrojena do kraja jer igla svako malo ispada iz ruke koja podrhtava izazvana tim prokletim udarcima zrnevlja u satu. No, budi bez brige, još malo pa će da se stvori brdašce i neko će peščanik opet okrenuti naopačke.

Zajednico, u pokušajima da skrojiš masku čovekolikosti po željama većine, sebi si takođe, slučajno ili ne, prišila toliko mnogo lošeg što ta čovekolikost nije preležala i zbog čega te je više vekova unazad bacila u nevidljivi zapećak sramote i stida.

Ovu priču ne posvećujem toj maski, tom nikad dostižnom idealu većine za koju  tako žarko i srčano želim da me prihvati i pred kojom treba da iscedim dušu do zadnje suze i ogolim ono što me tišti ne bi li prihvatila da sam valjda i ja čovek te da imam valjda i ja neka ljudska prava. Valjda.

Dum-dum. Dum-dum.

A da budem iskren, nije mi stalo nešto do toga. Briga me baš da li me vole, da li smatraju remetilačkim faktorom društva ili je “to njima neprirodno”. Mene je jedino briga da niko ne sme da podigne ruku na mene ili me na bilo koji način javno unižava zbog onog što jesam. I da, ako to uradi, bude krivično gonjen i odgovara pred licem pravde.

Zato se tebi, LGBT zajednico, ovom prilikom obraćam, jer mnogo si odlutala u tim neveštim pokušajima krojenja čovekolikosti po tuđim merama. U pokušajima da zaličiš na one koji su te vekovima gazili i besno pokrivali velom sramote i ti si počela da gaziš i ismevaš raznolikost kojoj pripadaš i koja te okružuje. Zavrtela si točak tlačenja i krenula njime da prelaziš preko malobrojnijih od malobrojnih.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Dakle, o čemu se radi? Izgubljeni u ukazivanju drugima na to kako postojimo, gurnula si, zajednico, pod tepih ono što se dešava u tvom postojanju. Da se podsmevaš trans ljudima jer to znači par kopči više na onoj maski humanosti, da negiraš postojanje biseksualcima baš kao što i sada mnogi upravo to tebi rade, da sve one neuklopljene ili teško uklopljive umeš da tretiraš ispod svakog nivoa ljudskosti…

Dum-dum.

Lepota kvira je lepota odsustva heteronormativnog. Ona leži u tome što istorijski određeno postaje prevaziđeno. Bezgranično samoživi diktati “prave” porodice, “pravih” muškaraca i žene, “zdravog” okruženja i sličnih normiranih pojava naprosto iščile pred dovoljno hrabrima da iz sve snage išutiraju cigle iz zamišljenih zidova utvrđenja poznatijeg kao “Ono što je normalno”. Odsustvo heteronormativnog znači rađanje niza mikrokosmosa različitosti koje su bile gušene i koje sada imaju prostora da bilo gde u čitavom prostranstvu zabiju zastavicu u svojim bojama i bez bojazni kažu – Ovo sam ja!

Dum-dum. Dum-dum.

Vekovima unazad negirani danas smo, kako-tako, našli neku nišu na kojoj postojimo. Često prebijani, skrajnuti,  lišeni osnovnih sredstava za dostojanstven život. Ali postojimo, i dalje očajnički šijemo tu masku čovekolikosti po željama većine, okrvavljenih ruku od nepreciznih uboda iglom.

Nego, lepota kvira.

Trenirao sam vaterpolo pet godina, na pripremama u više navrata dobio batine od trenera jer sam pravio kavge. Potom trenirao jako surovu borilačku veštinu gde sam se vraćao kući modrih ruku. Prestao da treniram kada me je čovek od sto i kusur kila udario cevanicom iz sve snage u nos, koji se istog časa vrlo bolno slomio. Mada vrlo uspešan u školi, potom i na fakultetu i na poslu.

U fiokama heteronormativnosti upao bih ili u “Dobar je momak, ali nezgodan kad popije” pregradu, a možda i onu zvanu “Pošten domaćin”. Jedino što me sprečava je to što spavam i ulazim u emotivne odnose sa muškarcima. A i sa ženama doduše. Lepota kvira je u tome što mogu da  se pronađem u tom prostranstvu i pobodem svoju zastavicu, ne smatrajući sebe manje vrednim. Slomio nos u tuči sa momkom koji je kasnije završio u izraelskoj vojsci, rane mu vidao – dečko! Nije li ova jedna rečenica po sebi kugla koja ruši i nekoliko zidova uvreženih predrasuda i stereotipa o LGBT ljudima? A posle veze sa muškarcem bio pola godine sa devojkom. Paf! Još jedan zid pao. Lepota izgradnje sopstvenosti kroz rušenje baš takvih zidova predstavlja najveću lepotu kvira. To nam niko ne može oduzeti.

Dum-dum.

Ali, u tako očajničkim čežnjama mnogih da budu prihvaćeni, ne kao ono što jesu, već kao neka nepoželjna masa oblikovana u nešto što bi moglo da prođe kao prihvatljivo toj većini, mnogi se nespretno zalete jašući taj točak tlačenja koji je izvor sveg zla na Zapadnom Balkanu. Paradoksalno, moj identitet biseksualca više puta je negiran i doveden u pitanje unutar LGBT zajednice nego moj identitet kao LGBT osobe od strane većine iz goreopisanih redova. I o ovome mora da se priča na sav glas.

Obraćam se tebi, zajednico. Ne usvajaj oblik ponašanja koji je stvorio sve naopako u našem društvu. Ne gazi slabije od sebe. Ne teraj me da se osećam loše zbog onog što jesam u prostranstvu koje smo mi dugo, veoma dugo osvajali.

Ja sam biseksualac. Ne, to nije moj pokušaj da “pobegnem od pederluka”. Ne, ne glumim, zaista jesam. I ne, definitivno ne glumim da se dopadnem većini zbog koje su ti ruke u takvim krastama. Odloži iglu, zajednico, i ne šij tu masku čovekolikosti koju nikad nećeš staviti na svoje lice. Uživaj, zajednico, u prostranstvu ispletenom od hiljadu različitosti.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Dec 18, 2017

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Dec 16, 2017

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Dec 15, 2017

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

U aktuelnom bh. obrazovnom sistemu malo je ili nimalo prostora ostavljeno za LGBT*IQ+ teme. Uglavnom se svaka priča o ovim temama svodi na entuzijazam pojedinaca i pojedinki koji u školama znaju da djeca pored nacionalnog identiteta imaju i seksualni. Seksualnost, generalno, nije tema zastupljena u obrazovnom sistemu, pa ne čudi što djeca odgovore na takva pitanja traže i van učionice, i van porodična doma.

Primjer jednog takvog učenika je i Adnan Bajramović. Danas omladinski radnik i aktivista u polju ljudskih prava, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, a još samo prije par godina tinejdžer u vrtlogu vlastite seksualnosti.  Njegov put razumijevanja i prihvatanja vlastite seksualnosti tekao je trnovito. Kao i veliki broj LGBT*IQ+ omladine u svom djetinjstvu se suočavao, kako s vanjskom tako i sa internalizovanom homofobijom, uzrokovanom konzervativnom sredinom i načinom na koji su domaći mediji prezentovali LGBT*IQ+ osobe. Izuzetno je teško prihvatiti sebe kada vas od malih nogu uče kako su osobe slične vama degenerativne i opasne za normalno i zdravo društvo, a nimalo ne pomaže ni činjenica kako su mi informacije i štivo vezano za seksualnost bili uskraćeni (npr. neinkluzivni školski kurikulum), mada sam siguran da nisam jedina mlada osoba koja se našla u ovakvoj situaciji.

Za Adnana je sve krenulo u pozitivnom smjeru početkom srednje škole. Tada je dobio pristup većem broju informacija i resursa, ali se u isto vrijeme našao u sredini koja je bila mnogo otvorenija nego sredina u kojoj je prethodno proveo devet godina. Kako sam se našao u novoj sredini, otvorile su mi se prilike da pričam otvoreno i iskreno o svojoj seksualnosti sa drugim osobama. Više nisam morao držati svoje misli u 4 zida (glavi). Tada sam i prvi put došao u kontakt sa sarajevskom LGBTIQ+ zajednicom koja mi je na mnogo načina pomogla, kako u prihvatanju vlastite seksualnosti, tako i u formiranju aktivističkog karaktera.

U srednjoj školi ponukan vlastitim iskustvom i željom da drugim LGBT*IQ+ osobama bude bolje, Adnana kreće putem aktivizma i ljudskih prava. Komunikacija s lokalnom LGBTIQ+ zajednicom pružila mu je priliku da se direktno uključi u borbu za ravnopravnost. Prvo su to bila volontiranja, pomaganja oko tehničkih detalja kod organiziranja eventova, a onda je moj aktivizam počeo poprimati ozbiljniji karakter, tada sam otvoreno počeo lobirati za vidljivost i zakonsku jednakost.

Adnan se u ovim oblastima razvijao malim, ali sigurnim koracima. Učio je od mnogih iz aktivističke zajednice čija imena ne želi navoditi jer imam osjećaj da ću izostaviti nekoga, a sve svoje mentore/ice, mogli bi ih tako nazvati, ravnomjerno cijenim i poštujem te sam im zahvalan što su mi pomogli da postanem ono što sam sada te što su bili tu uz mene u situacijama, koje su bile izuzetno teške za nositi se s njima. Izvor informacija i znanja su mu ponajviše bile nevladine organizacije Okvir i Sarajevski otvoreni centar edukativnim štivom i edukacijama koje su mu pružile.

Povod za naš razgovor s Adnanom Bajramovićem projekat je Građanin. Naime, Adnan Bajramović je prvi srednjoškolaca koji je LGBTIQ+ teme uveo u bh. obrazovni sistem kroz predmet Demokratija i ljudska prava i projekat Građanin koji se realizira u okviru ovog predmeta.

Okvir: Kako si došao na ideju da uvedeš LGBTIQ+ teme na času demokratije?

Adnan: Već sam ranije spomenuo kako obrazovni sistem nije inkluzivan što se tiče LGBTIQ+ osoba i tema te se LGBTIQ+ osobe spominju (ako se uopšte spomenu) uglavnom u negativnom kontekstu. Demokratija mi je bila izuzetna prilika da pokažem kako demokratsko društvo mora biti bazirano na poštivanju različitosti, inkluzivnosti i slobodi. Znao sam da niko do tog trenutka nije obradio temu koju smo mi izabrali (moja grupa) „Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ te sam lično smatrao kako je došao pravi trenutak za tu temu.

Okvir: Kako je tekao taj proces?

Adnan: Sporo, ali sigurno. Grupa u kojoj sam bio isprva nije bila voljna da radi temu koju sam ranije spomenuo zbog „A šta reći drugi?“ stava. Bilo je ih strah reakcije vršnjaka i okoline. Bez obzira na to, uvjerio sam ih da prihvate temu naglašavajući kako će moći sa ponosom reći da su oni bila prva grupa srednjoškolaca koja je obradila tu temu, a to nimalo nije mala stvar. Profesor demokratije je isprva bio skeptičan i pokušao nas je odvratiti od obrađivanja odabrane teme. Volio bih ovdje, svakako, da napomenem kako je riječ o profesoru koji je izuzetno poštena ličnost te kako njegov skepticizam nije uopšte bio diskriminatornog karaktera već je jednostavno bio zabrinut za nas. Bio je svjestan šta se sve može desiti, ali kada je vidio našu spremnost i volju dopustio nam je nastavimo sa realizacijom. U razgovoru sa direktoricom škole i pedagogicom, pozitivno iznenađen, dobio sam punu podršku da nastavim sa projektom te da uradim sve što je potrebno da ga realizujem. Mogli bi reći da je administrativni dio projekta prošao bez većih poteškoća.

Okvir: Kakve su bile reakcije ostalih učenika/učenica i profesora/profesorica?
Adnan: Mixed bag da budem iskren, većina učenika i profesora je bila indeferentna po tom pitanju, dok je manji broj istih otvoreno izrazio negodovanje zbog implementacije. No, odluka je već bila donešena te voz borbe za vidljivost, ravnopravnost i inkluzivnost nije mogao biti zaustavljen.

Okvir: Koji ste problem željeli konkretno riješiti i kako?

Adnan: Problem koji smo identificirali je bio taj da LGBTIQ+ omladina uopšte nije predstavljena u (pozitivnom) smislu u obrazovnom sistemu te kako se suočavaju s većom stopom nasilja i diskriminacije u svojim školama nego ostali vršnjaci. Rješenje problema bi bilo jednostavno: inkluzija LGBTIQ+ tematike u nastavno štivo i nastavni proces te senzibiliziranje školskih uposlenika.

Okvir: Šta ste na kraju postigli?

Adnan: Opću mobilizaciju. Organizirali smo nekoliko radionica za učenike 3. i 4. razreda na temu „Diskriminacije i nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta” na kojima smo pokušali objasniti probleme sa kojima se suočavaju njihove LGBTIQ+ kolege/ice. Cijelu školu smo izlijepili posterima inkluzivnog karakterima te naljepnicama sa SOS linijama za žrtve nasilja. U jednom trenutku kompletna škola je bila obojena u dugine boje.Odjednom se počelo pričati o problemu i to je bio veliki šok za dobar dio škole jer su odjednom postali svjesni kako, za razliku od svakodnevnog razmišljanja, s njima nastavu pohađaju učenici/ce koje su LGBTIQ+ te kako se suočavaju sa problemima čiji uzroci leže u samom sistemu, kako pravnom tako i obrazovnom.

Okvir: Šta je šire gledano postigao ovaj tvoj aktivistički istup?

Adnan: Gledajući rezultate u retrospektivi mogao bih reći da je taj istup pokazao drugim LGBTIQ+ učenicima/cama kako nisu sami/e u svojim problemima i borbi te kako se uz dovoljno volje i hrabrosti mogu ostvariti pobjede, makar na nivou škole. Ali ono što me je najviše oduševilo je da je veliki broj straight učenika/ca kako u mojoj tako i drugim školama počeo otvoreno podržavati našu zajednicu u borbi koju vodimo, vjerovatno zbog toga jer smo im pokazali kako je zajednica inkluzivna i za saveznike.

Okvir: Gdje si danas?

Anan: Zavisno od doba dana kada ovo pišem, na fakultetu ili na poslu. Danas sam student Pravnog fakulteta, vodim borbe koje i većina drugih mladih ljudi vodi u ovoj zemlji.

Okvir: Kako danas gledaš na aktivizam i borbu za LGBTIQ+ prava u našoj zemlji?

Adnan: Glede aktivizma i borbe za prava, mogu reći da idemo sporo, ali sigurno u pravom smjeru.
Naša zemlja je izuzetno specifičnog karaktera te je nerealno očekivati grandiozne pobjede preko noći, ali uz dovoljno snage, požrtvovanosti i borbe, siguran sam da ćemo u sljedećih 10 godina moći ostvariti punu zakonsku ravnopravnost LGBTIQ+ stanovništva. Neki će reći kako nisam realan, ali ko bi prije 10 godina pomislio da će LGBTIQ+ zajednica biti zakonski (barem na papiru) zaštićena od diskriminacije i zločina počinjenih iz mržnje?

Okvir: Šta te pokreće i motivira?

Adnan: Inat bosanski (smijeh). Najviše me motiviraju drugi LGBTIQ+ omladinci/ke koji/e, nažalost, nemaju svog glasa zbog određenih specifičnosti. U vremenu kakvom živimo izuzetno je bitno biti glas podrške za one koji tog glasa nemaju.

Okvir: Ko ti je do sada bio najveća podrška?

Adnan: Prijatelji/ce i kolege/ice koji su već godinama tu za mene i moje aktivističko djelovanje sa svojom bezrezervnom podrškom i ljubavlju.

Okvir: Gdje si i kako nalazio znanja i informacije, koje su oblikovala tvoja današnja uvjerenja i poglede na svijet?

Adnan: Internet definitivno. Tužno je što živimo u eri u kojoj su nam sve informacije dostupne na dlanu ruke, ali taj potencijal niko ne iskorištava. LGBTI.ba mi je bio odličan gateway glede LGBTIQ aktivizma, a Jacobin Magazine i Marxist Archive su ponajviše oblikovali moje političke poglede, mada sam imao i ja puno tranzicija. Početak srednje škole je bila faza „Adnana Liberala“ *smijeh*.

Okvir: Kako vidiš današnju školu i obrazovanje u BiH?

Adnan: Obrazovanje u BiH je, u najmanju ruku, tragično. Pored problema s diskriminacijom (ne samo LGBTIQ+ zajednice) činjenica je kako se obrazovanje u BiH nedovoljno i neefikasno finansira. Lista stvari koje se moraju popraviti u obrazovnom sistemu je ogromna, ali u tom procesu popravljanja je najbitnije da škole budu ono što bi trebale da budu – javne, kvalitetne i besplatne jer je obrazovanje ljudsko pravo, a ne privilegija šačice bogatih.

Okvir: Kako bi doprinio većoj vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ+ tema u školama?

Adnan: Za početak bih promijenio heteronormativnost koja vlada u školama. Da li kroz radionice, edukativni materijal ili neki drugi način „približio“ bih pitanje LGBTIQ+ tema omladini te ih aktivno mobilizirao u diskusiji oko istih. Činjenica je da se iz neznanja rađa strah, a iz straha se rađaju nasilje i diskriminacije. Mislim da to najbolje govori šta nam je činiti kada je u pitanju vidljivost i zastupljenost.

Intervju vodio: V.N.

 

 

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Dec 15, 2017

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.