Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

Udruženje Okvir je zajedno s umjetnicom Almom Selimović u srijedu 5.7.2017. u prostorijama Art Kino Kriterion organizovalo javnu izložbu pod nazivom The restofus // Mi, Ostalei. Izložba je prvi dio rezultata dvomjesečnog rada i razmjene sa trans, kvir i rodno varijantnim osobama širom regije (Hrvatska, Crna Gora, Srbija i BiH). Zabilježene priče su lične priče o identitetu, tranziciji, upornosti i otpornosti – borbi i životu uopće. Radi se o 18 audio zapisa ličnih priča trans, kvir i rodno varijantnih osoba, te o 18 portreta koji će biti završeni i izloženi u SAD-u 2018. godine. Na izložbi u Kriterionu predstavljen je proces rada – deset radova manjih dimenzija te četiri audio intervjua i lične priče.

 

O pristupu aktivizmu prije i sada, te o motivaciji za rad sa trans*, kvir i rodno varijantnim osobama

Alma Selimović je bila aktivna u prvom LGBT*IQA udruženju Q koje se zalagalo za zaštitu i poštivanje LGBT*IQA ljudskih prava te vidljivost LGBT*IQA identiteta, kulture i umjetnosti u BiH. Udruženje Q je napravilo do sada najveći javni iskorak u smislu zauzimanja medijskog prostora povodom organizovanja Sarajevo Queer festivala 2008. godine čiji je cilj bila promocija kvir kulture i umjetnosti. Medijska huškačka kampanja prije festivala, te javne i otvorene prijetnje organizatoricama kao i direktno nasilje nad posjetiocima/posjetiteljkama festivala u septembru 2008. godine su bili razlozi Alminog odlaska u SAD, gdje i danas živi i radi kao umjetnica. Pitalei smo Almu kako je bilo djelovati prije i sada, te kako je vratiti se i započeti jednu novu putanju:

Moj aktivizam je uvijek bio za nekog drugog. Moj aktivizam nikad nije bio samo za mene. Ja sebe ohrabrim tako što nekom drugom napravim prostor da obitava i živi. Meni je to bilo dovoljno. Ali se jedan krug zatvorio (nakon Festivala). Ja sam mnogo više bila ljuta na državu nego sad. Ovo sada je bilo drugačije. Nisi ljut, nego si otvoren. Najvažnija stvar vezana za moj rad je da ja više nisam ljuta. Prije sam radila iz ljutnje i revolta. Sada stvaram i radim iz ljubavi. I stvarno volim to što radim. Mislim da sam sretna da uopšte mogu raditi to što volim. 

 

Proces stvaranja The restofus

Bitnost ovakve izložbe je višestruka jer se radi o portretima trans*, kvir i rodno varijantnih osoba širom regije, kao i to da je Alma posljednji put izlagala u BiH za vrijeme Sarajevo Queer festivala 2008. godine. Nakon skoro deset godina vraća se na način da dijeli sa zajednicom svoje kapacitete, resurse i radove. Pitalei smo Almu šta je za nju bilo najupečatljivije kroz ovaj proces do sada:

Ovaj cijeli proces je više ličan i emotivan. Moja motivacija je došla sama po sebi. Kad staneš na noge i kada se okreneš oko sebe shvatiš da ti ne živiš dok nisi uključen u to što te zanima. Mene zaista zanima zajednica u BiH i generalno me zanima LGBT* zajednica, i ovo je bio neminovan korak da se napravi. Ja već dvije godine razmišljam kako želim da nešto napravim sa zajednicom, baš trans* zajednicom gdje su trans* osobe najnevidljivije i marginalizovane. Moja motivacija je bila isto da pomognem ljudima u nekom drugom smislu. Za jednu osobu sam donijela binder iz SAD-a. Pomoglei smo finansijski drugoj trans* osobi iz Hrvatske da promijeni oznaku spola u dokumentima. Naime, ona se nije mogla zaposlit zbog toga što nije imala novca da promijeni dokumenta. Meni je to i dalje šok. Sama činjenica da mi poslije deset godina imamo maricu ispred i policiju je tužna i smiješna u isto vrijeme.

Ovo mi je sve vrlo emotivno. Nama se svaki dan oduzima pravo da budemo ono što jesmo i da živimo život na način kako želimo. Odluke donose ljudi oko nas koji misle da imaju moć da definiraju šta je normalno. Ovaj projekat je o 18 osoba iz Istočne Evrope koje/i se rodno određuju kao trans, ne-binarne osobe ili nikako. Ovi radovi su o tebi i meni kao predivnim osobama. Ja sam otišla u Berlin kao otvorena knjiga i plakala sam baš. Bilo mi je mnogo emotivno. Nisam mislila da će biti tako. Svetlana (Đurković) mi je govorila da se pripremim, ali ja sam tvrdila da sve znam: uraditi intervju, napraviti radove… Ali bilo je baš emotivno. Da nisam imala tim koji sam imala – ne bih ga iznijela do kraja. Ja sam se vratila sa 18 intervjua u Berlin, dobila prvi intervju koji sam ja radila sa osobom i nisam ga mogla uraditi. Krenem ga slušati, otvorim, zatvorim i počnem plakati. Ti ljudi su tako hrabri, otvoreni, toliko se bore… Ima par intervjua koje ćete čuti gdje su ljudi stvarno iznijeli tu borbu. Oni se i dalje bore, ali su oni izvukli tu borbu i žive taj život. Meni je to ogromno i emotivno. I ja vodim svoju borbu vezano za svoje tijelo i svoje izražavanje. Znači, još uvijek sam otvorena i još uvijek razmišljam o tome. 

 

Umjetnost kao alatka društvene promjene, propitivanja i transformacije 

U svojim umjetničkim radovima Alma istražuje prostor između ne-binarnog rodnog jezika i individualne ekspresije spola/roda. O tehnici radova za ovu izložbu kaže:

Radovi za ovu izložbu su crteži koji su prebačeni na gips. Svi portreti će biti izrađeni istom tehnikom, no mnogo većih dimenzija od jedan ili dva metra. Moja prva ideja je bila da će radovi biti apstraktni. Međutim, te osobe su toliko realne i stvarne da je bilo nemoguće predstaviti ih kao apstraktne. I onda sam samo nacrtala jednu osobu i to je bilo to! Moji drugi radovi su figurativni i od metala. Pretežno su rodno neodređeni, nemaju spol, te su povezani i sa životinjama,i u jednu ruku su i mitološki. Međutim, čak i u SAD-u, ljudi uporno žele da ih rodno normiraju. Osobe koje su na ovim radovima su na neki način neprihvaćene od strane naše okoline i društva u kojem se nalaze. Mislim da ta sama činjenica da ja sada dozvoljavam da se radovi diraju je nešto strano. U galeriji u SAD-u čim pređete žutu liniju – trojica trče da vas zaustave i povuku nazad. Taj naučeni momenat da mi ne možemo dohvatiti nešto što je sveto na neki način, taj umjetnički rad. Ja kada sam stavila znak da se radovi mogu dirati, to ljude malo zbuni. To je takođe bitno obzirom koji su portreti. Ovo je fiber glas i ako ste dirali radove – to ostaje sa vama nekoliko dana. To je bila poenta. To će biti podsjetnik da ste ovdje bili i da ste baš ove radove dotakli.

Alma je zajedno sa Svetlanom Đurković pokrenula cijelu kampanju u SAD-u da bi prikupile sredstva I tako omogućile cijeli ovaj projekat. Pored toga, drugi dio njihove inicijative obuhvata komunikaciju i povezivanje sa kvir umjetnicima i umjetnicama širom BiH:

Mi želimo da podržimo kvir umjetničku zajednicu u BiH. Ja mislim da ovdje ima mnogo talentovanih ljudi, samo nemaju prilika. Želimo da napravimo on-line platformu za umjetnike i umjetnice iz BiH koji će moći izlagati u SAD-u. Mi već imamo neke galerije i prostore koji su u potpunosti otvoreni za takve ideje. Prva izložba će se desiti sada u septembru. Imamo devet umjetnika i umjetnica čije radove ćemo izložiti. Ja se nadam da ćemo za narednu izložbu, već u novembru, moći uključiti više ljudi u taj proces. Želimo im dati priliku da naprave svoj CV, svoj artist statement i da se povežu sa drugim umjetnicima i umjetnicama iz SAD-a, te da imaju pristup širim pozivima. To je otvaranje vrata da se ljudi povežu sa svijetom.

Alma se zahvalila svim osobama koje su bile dio inicijative, kao i Okviru i Ranki Delić, fotografkinji na projektu. Neke od Alminih radova možete pogledati na web stranici : www.almaselimovic.com. Cijeli događaj je bio popraćen muzikom DJane Erocki program. Izložba će biti otvorena za posjetitelje/ke u prostorijama udruženja Okvir u Sarajevu.

SaveSave

Saopštenje za javnost povodom Međunarodnog Coming Out dana u BiH i promocije  LGBTIQA digitalnih priča

Saopštenje za javnost povodom Međunarodnog Coming Out dana u BiH i promocije LGBTIQA digitalnih priča

U svrhu obilježavanja Međunarodnog Coming Out dana u BiH, Udruženje Okvir je danas, 11.10.2016. godine, održalo press konferenciju povodom objavljivanja jedanaest digitalnih priča LGBT*IQA osoba u okviru projekta Coming Out 2016. O digitalnim pričama kao feminističkom alatu za društvenu promjenu govorila je feministkinja i pionirka korištenja digitalnih priča na našim prostorima, valentina pellizzer. O samom procesu nastajanja digitalnih priča, značaju Coming Out dana govorilei su Belma Steta i Azra Čaušević, ispred Udruženja Okvir. Važnost projekta Coming Out 2016 jeste prenošenje kako ličnih tako i političkih iskustava LGBT*IQA osoba kroz inovativne i kreativne načine korištenja tehnologije. Kroz javno prikazivanje i dijeljenje različitih digitalnih priča LGBT*IQA osoba želimo da ukažemo na vidljivost, različitost i potrebe LGBTIQA osoba širom Bosne i Hercegovine. Projekat je podržala Rainbow Solidarity Foundation.

Udruženje Okvir koje se zalaže za promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih, kvir i aseksualnih osoba u Bosni i Hercegovini je organizovalo četverodnevne radionice digitalnih priča “Sloboda na moj način”. Kroz ovaj proces LGBT*IA osobe su ispričalei svoje svakodnevne borbe, strahove, nade, odnose i ljubavi, ono što nas osnažuje i čini sretnima i ispunjenima, kao i proces prihvatanja sebe i proces bivanja prihvaćenima od porodice i društva. Počevši od 11. oktobra, Međunarodnog Coming out dana, sve digitalne priče LGBT*IQA osoba koje su nastale na radionicama će u toku mjeseca biti objavljene na web stranici Udruženja Okvir. Prva objavljena priča je Tempus Fugit, autorice Tyresias koju možete pogledati OVDJE.

Coming out dan se obilježio prvi put 11.10.1988. godine, godinu dana nakon masovnog protesta u Washingtonu za lezbejska i gej prava u kojem je učestvovalo pola miliona osoba. Medjunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Svaka osoba ima pravo na samo-odredjenje te bez obzira na seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili zbog toga što je drugačija na bilo koji drugi način ima pravo da živi slobodno svoj život u okruženju punom ljubavi, razumijevanja i podrške. Baza naše politike se zasniva na građenju odnosa solidarnosti, uzajamnog poštovanja i prijateljstva i smatramo da svaka osoba ima pravo na život bez nasilja i diskriminacije gdje smo svei zajednicki odgovornei da promišljamo, djelujemo i stvaramo društvo gdje sve/i možemo uživati svoje slobode bez straha od nasilja i diskriminacije zbog različitosti.

11. oktobar 2016. godine

Utisci sa forum teatar predstave

Utisci sa forum teatar predstave

12.2.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion održalei smo premijeru Forum teatar predstave ‘’To’’ u produkciji dvadeset kreativnih LGBT*IQA i friendly osoba širom BiH i Udruženja Okvir, skupa sa trenerom i trenericom: Demir Mekićem i Anom Isaković. Predstava je realizovana u sklopu projekta pod nazivom: “Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode“ kojeg je podržala Ambasada Kraljevine Norveške. Ova predstava je rezultat ukupno pet radionica za LGBT*IQA osobe gdje smo uvježbali i na scenu postavili tri lične forum priče koje čine težište predstave i bave se različitim vrstama opresije, nasilja i diskriminacije nad LGBT*IQA osobama. Teme koje smo obradilei u predstavi su: diskriminacija LGBT*IQA osoba u obrazovanju, opresija LGBT*IQA osoba u porodici i diskriminacija trans* osoba na graničnom prelazu. Bitno je istaći da su učesnicei radionica kreiralei svoje lične priče diskriminacije i opresije zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Te priče smo ukombinovalei sa audio-vizuelnim sadržajem isto tako kreiranim od strane mladih talentovanih osoba na polju multimedijalne umjetnosti. Nakon prikazivanja predstave, publika je glasala za jednu forum teatar priču te su osobe iz publike direktno intervenisalei na prikazanu situaciju opresije na sceni. Bitan segment forum teatra je bila i sama diskusija, dijeljenje iskustava osoba iz publike, kao i razgovor o mogućim rješenjima i pristupima prikazanim scenama. Prenosimo vam neke od utisaka osoba iz publike.

Utisak generalno – super je bilo, super emotivno, što je jako bitno. Vezano za ono što sam i sama govorila da je bitno ljude drmati iz tih njihovih pozicija kako god znamo i umijemo. Ovo je super prilika što su svi posjetitelji mogli da učestvuju i to je ono što nama fali. Nama fale diskusije, nama fale debate, nama fali razgovor, obični razgovor. E to je ono što sam ja prije deset godina imala priliku da radim sa svojim kolegama na fakultetu, što možda, gledajući jednu od ovih priča, nije slučaj. I ta kultura dijaloga i razumijevanja, da razumiješ drugoga, a ne da ga odmah zamrziš, samo zato što ti je neko nametnuo određene okvire unutar kojih ti treba da se pozicioniraš. To je prvo. Sviđa mi se i ovaj poslije dio i cijeli ovaj proces poslije. Mislim da se može nešto iz tog naučiti. Sad ne znam kako je bilo za ekipu koja je radila tih pet ili više mjeseci. Vjerovatno je i njima godilo da sve te frustracije i emocije na jedan način kanališu i izbace iz sebe kroz nešto produktivno, gdje su uvukli svu publiku u tu problematiku i to je ono što je divno u svemu ovome. Ja sam, u suštini, pozitivno iznenađena. Mislila sam da će to biti nešto “arty”, ali kažem, ovaj poslije proces je nešto što nisam znala da će biti… Mislim pisalo je negdje, ali mislila sam da će on postaviti suho pitanje, mi ćemo tu i tamo dati svoje mišljenje, ali jako je dobro gdje on dočara ljudima. Lako je meni govoriti iz moje sigurne foteljice: “Trebate vi to uraditi!”, a tamo, čeka te pet manijaka ispred da te razbije. Ja sam nekad bila takva da bih stala ispred svog druga, ovakva sitna i rekla: “Koga ćeš ti da biješ?!”. Danas sa trideset godina, teže ćeš se odlučiti na taj korak ali nije da nećeš opet, samo je teže. Tako da je dobro ovako malo drmati ljude da razmišljaju o svemu tome. I samo bih voljela da smo više govorili o ovom zauzimanju javnog prostora, javno je političko. I zato treba ići što više i otimati taj javni prostor i vraćati ga nama. I trebamo svi naći neki zajedničkih, onih 95 posto, a onih 5 posto oko kojih se ne slažemo ostaviti po strani, svi imamo neke razmirice, lako se u suštini posvađati, svi smo različiti, ali daj da nađemo barem jednu zajedničku liniju, pa da dogovorimo nešto konkretno.

Poruka: Vratimo prostor nama. Javno je naše. Moramo se boriti. Ništa od sjedenja, navijanja, lajkova. Moramo i na kreativne načine i politički djelovati i pisati, kako znamo i umijemo. I kroz umjetnost i kroz akademiju, svaki korak je bitan, u konačnici, svi ti koraci će dovesti do neke promjene.

Učesnica iz publike

Moj prvi utisak je naravno bio pozitivan, jer uvijek nam nešto ovakvo treba. Najviše što mi se dopalo jeste petlja jedna ljudska da izađeš i da kažeš to što imaš da kažeš, nebitno direktni ili indirektno da li je bila tvoja priča ili nečija tuđa, to je nekako… Uvijek sam posebno ponosna, pogotovo što su to ljudi koje poznajem i onda sam ponosna što se družimo i što ih znam i što jesam dio takvog jednog kolektiva i što, koliko god da je sarajevo malo, sviđa mi se taj uporni stav da guramo i da idemo naprijed i to je svaka čast. I drago mi je što je Okvir podržan, ne samo od strane ovako velikog broja ljudi, nego što je podržan od strane umjetnika tipa Bože, i što je podržan od različitih ambasada, što je podržan od Kriteriona i to mi je predivno. Utisak na mene, koliko god da je pozitivan, u isto vrijeme je i negativan, jer se vratim u to u kakvoj sredini živim, kakve se stvari ljudima dešavaju i koliko je to… To apsolutno nije više na individualnom nivou, nevezano samo za seksualnu orijentaciju, to je ono totalni seksizam, fašizam i nacionalizam i to nam se svima dešava i to što nam se dešava, dešava se svakodnevno. Tako da, koliko god da budem ponosna, toliko se osjećam i poraženom, jer mi bude teško što je 21. stoljeće, a mi i dalje prolazimo te stvari o onda, ono, boli me, ali kada ovako nešto vidim znam da idemo prema nečemu boljem i zato mi je strašno drago što sam bila dio ovoga i drago mi je što sam bila pozvana i što sam svjedočila nečemu što mislim da će biti samo veće i veće.

Učesnica iz publike

Mi smo u Hrvatskoj imali čitav jedan ciklus različitih forum teatara, kako profesionalnih, tako i neprofesionalnih, a onda i lezbejskih kazališta. Dosta sam ih pogledao i mogu reći da je ovaj večeras – Okvirov, bio jedan od kojih sam najintenzivnije i najemocionalnije doživio i to je nekakav generalni utisak. Mislim da su priče odabrane na način da zaista pogađaju u osjećaje onoga ko ju je ispričao u datom trenutku, ko god da to bio, da li osoba koja izvodi ili osoba koja sudjeluje u procesu nastanka. Mene je osobno najviše pogodila i najviše mi je bila važna ova zadnja priča, gdje imamo momka kojeg otac izbacuje iz kuće nakon što je pronašao tu LGBT čitanku, ali puno važniji mi je bio trenutak njegovog i otpora i situacija koju je imao na fakultetu. Mislim da, osim ovih nekih situacija koje je imao na fakultetu, koje su važne, ali ovi trenutci otpora, gdje on zapravo jeste pokazao, u onim granicama u kojim je mogao, otpor u javnom prostoru je ono što me se najviše nekako dojmilo i dotaklo me možda čak i direktno.

Poruka: Učite najviše na porukama ovih političara i patrijarha, na njima se najviše može naučiti. Te poruke i treba na taj način izvrtati, prezentirati i na kraju ismijati. Na taj način te poruke gube svoju moć, kao što su potpuno izgubile večeras svoju moć.

Franko Dota

Super mi je što se ovo desilo. Mislim da je ovo prvi put da se jedna ovakva predstava izvodi javno, u nekom javnom prostoru. Mislim i da je dobro da su se prikazale različite situacije i različite scene. Neke od njih su možda ono, mogu da se dese, ali ne moraju, a neke su apsolutno konstantne. I u tom smislu je meni upravo priča koja, na koju nije bilo intervencije, ali bez obzira na to mislim da je bilo užasno važno da se čuje, a to je Filipova priča. To je scena u kojoj ti konstantno moraš da odgovaraš na neka pitanja koja su neprijatna, glupa, agresivna, a živiš u uverenju da odgovarajući na ta pitanja ti, kao, nekom otvaraš oči za nešto. A zapravo, samo stavljaš sebe u neke situacije koje su odvratne i nepotrebne. Jer, ono, ja neću da ti objašnjavam zbog čega ja mislim da ja nisam bolesna, da bi ti shvatio da sve to nije bolest. Ustvari, mislim da iz ove starosne distance koju imam, ja bih stvarno volela da mladi ljudi koji se identifikuju kao lezbejke, gej, bi, trans, kvir, šta god, nauče da kažu: “Mrš u pičku materinu, neću da ti odgovaram na to pitanje!” I to je to. I da im nije frka da to kažu. Ja bih volela da se ovo nastavi, mislim, bilo bi super da se još više otvori za javnost, mada znam kako to ide. Znam da je to jedan užasno veliki rizik i razumem ukoliko se nikad ne desi, ali bi bilo dobro da se napravi taj neki kontinuitet. Znači, ako smo večeras imali premijeru, super bi bilo da se u nekom manjem teatru ili možda čak u Kriterionu zna da će svakog trećeg petka u mesecu ova predstava da igra i da ljudi mogu da dođu i da vide. Mislim da je ovo odlična metoda, koja ti daje mogućnost da se ti uključiš u neke situacije i da zapravo vidiš kako to izgleda kad si na sceni.

Učesnica iz publike