Puste ceste, autor: Dino

Puste ceste, autor: Dino

AUTOR: Dino

PUSTE CESTE

Stajao sam na cesti, čekajući nešto za što sam mislio da je neslana šala. Bio sam ustrajan, međutim ništa se nije dešavalo. Nije ga bilo. U jednu ruku, nisam se mnogo začudio, ono što sam očekivao bilo je previše. Skoro pa i nemoguće. Ali nadao sam se nečemu lijepom, onome što me ispunjavalo dugo vremena. Ništa. Okrenuo sam se i krenuo kada sam iza sebe začuo povike.

”Čekaj. Tu sam.” – stvorio se iza mene.

”Ah. Došao si.” – uzdahnuh, dok mi je srce lupalo prekidajući moje udisaje.

”Dugo sam te posmatrao iz one zgrade, vidio sam nešto u tvom pogledu. Tugu. Razočaranost.” – tužno je uzdahnuo, a ja nisam mogao vjerovati svojim ušima da te riječi izlaze iz njegovih usta. Poznavao sam samo jednu njegovu stranu, i to onu praznoglavu, neozbiljnu. Ove riječi su me zaprepastile.

”I nisam mogao da odem ostavljajući te ovdje.” – dotaknuo je moj obraz, blago ga štipnuvši. Nasmiješih se. Gledao je u mene crnim očima, probadajući me. Strašna trema me uhvatila, sav sam drhtao, i nisam mogao ništa da prozborim. Njegove oči su i dalje lutale po mom tijelu, po mojem licu, vratu, a onda i niže, brzo je vraćao pogled na moje zabezeknute oči, koje su bile širom razrogačene, dok sam ja hvatao dah.

”U pravu sam?” – upitah ga. On je šutio i smiješio se. Nisam htio ponavljati pitanje. Polako smo šetali. Govorio je o običnim stvarima, o školi, raspitivao se za mene, moje roditelje, a ja sam odgovarao kratkim odgovorima. Da. Ne. Ooo, da. Ma ne. Klimao je glavom, smiješio se stalno, njegovi blistavi zubi su se stalno pokazivali, usne su mu bile ispucale od vrućine, pogled mu se stalno vraćao na mene, iako nisam gledao u njega, primjećivao sam to krajičkom oka. Nisam bio više siguran ni u šta. Samo sam čekao da mi da odgovor na ono pitanje koje sam mu prvo postavio, i iako sam osjećao da znam odgovor, istovremeno sam bio uzbuđen, sa strašnom željom da ga uhvatim za ruku i poljubim tu, nasred ulice, ali i totalno isprepadan mišlju da će mi na kraju reći nešto što će me slomiti. Skrenuli smo na staro šetalište pored rijeke.

Nikoga nije bilo, osvrnuo se nekoliko puta, mrak je već padao i ulične svjetiljke su već bljeskale, pokušavajući da se zažare i osvijetle nam put. Srećom, nisu uspijevale, jer niko nije trebao vidjeti poljubac koji je uslijedio i koji je značio sve. Njegove mekane, ispucale usne su se spojile s mojima, jezikom sam ih pokvasio, opuštao se, usne su mu drhtale i nisam mogao a da ne prodrem jezikom i ne osjetim toplotu njegovog jezika koji je žudno tražio moj, njegovi grubi obrazi su se grčili pod mojim dodirima. Milovao sam ga po crnoj raščupanoj kosi. Osjećao sam drhtaje u našim tijelima, dok je tama sve više prekrivala tamne obrise stabala, klupa i starih metalnih ograda. Vjetar puhnu. Mi nastavismo šetnju. Prsti su nam se sklopili u čvrstu vezu. Šetali smo praveći male korake. Škakiljali smo jedan drugog, ljubili se i glasno pričali, smijali se promuklim glasovima, a onda skrenusmo s staze, i legosmo na tamnozelenu travu koja se povijala pod nama. Gledali smo se pogledima što su se sudarali u silnim emocijama. Još nisam mogao vjerovati da se to upravo meni dešava. Da li sam ga osvojio, to još nisam znao. Ali znao sam da bi ovo mogao biti početak nečeg ljepšeg. Sve te misli su mi prolazile kroz glavu dok je ležao na mojim prsima, tiho govoreći pogledima jedan drugome šta osjećamo.

U naletu mladalačkih hormona zagrlismo se, priljubljeni jedan uz drugog. Zavrnuo sam njegovu tanku košulju, jezikom sam istraživao njegova ravna, mišićava pleća. Prelazio je toplim dlanom preko mog tijela koje se polako opuštalo, dozvoljavajući nekoj čudnoj magiji da struji kroz mene. Vjetar još jače zapuha, noseći hladnoću na svojim nevidljivim krilima. Zadrhtah, primjetio je to, pa smo brzo ustali, smijući se, i nakon svakog pokreta naše usne su se doticale, glasno odjeknuvši u tišini. Poljubili smo se još jednom, strasno i zaljubljeno, a onda smo krenuli svojim putem, rastajući se na mostu, iznad vihora rijeke. Dugo nisam mogao spavati, razmišljajući  o njemu, o njegovim usnama, o njegovoj mladoj, ali ogrubjeloj koži. Još uvijek sam u nozdrvama osjećao muški miris znoja i parfema. Opuštao me i dovodio do ludila, istovremeno.

Početak, autor: Dino

Početak, autor: Dino

Autor: Dino

POČETAK

U školi je bilo preteško, i osjećao sam se tako zgužvano i jadno da sam cijeli dan proveo krijući se, praveći se zaposlen, ne smijući ga pogledati u oči, iako sam ga posmatrao čim bih ugrabio trenutak da me ne gleda, a kada bi mi se i obratio, zbunio bih se kao kakav idiot.

”Gledaj u nešto drugo, katkad, vrat će ti se iskriviti!” – tihi glas me prenu iz sanjarenja. Mirela je stajala iza mene posmatrajući  svaki moj pokret.

”Molim?” – zaprepastio sam se. Nadao sam se da sam pogrešno čuo. Međutim, nisam.

”Kako vam je to uspjelo? Ti i On. Neka vam je sretno!” – reče ona s nekim čudnim ushićenjem.

”Jesi to mogla kako glasnije reći? I otkud ti to?” – došapnuh joj, dajući joj do znanja da mora biti tiša.

”Vidim tvoj pogled na njemu. Ne prestaješ buljiti. Ne mogu da vjerujem.” – ponovi ona ushićeno, kao da je saznala nešto očaravajuće. Tako se to meni baš i nije činilo.

”Ne laži, ne buljim, samo posmatram. Hajde, reći ću ti sve, samo me nemoj peglati. I budi tiha.” – rekoh joj, i mi izađosmo iz razreda. Odvedoh  je na kraj hodnika, sjedosmo na štok prozora, primaknuh joj se i tiho počeh pričati. Iako nisam imao potrebe da joj pričam o tome, jer to je trebala biti tajna, ja sam morao to sa nekim podijeliti.

”Jučer, on mi je rekao da se nađemo, da provjeri teorije koje su kružile školom. Prvo, ja sam bio zatečen, mislio sam ono, testira me, da vidi šta ću reći, ili da me napravi budalom, ili se samo zajebava, na kraju krajeva, što mi ne bi smetalo. Pa sam došao na sastanak i dugo ga čekao. Mislim, da je kasnio godinu, ne bi me čudilo. Ništa od toga ne bi bilo. Samo da me nasamari…” – rekoh.

”I da li je došao?” – upita Mirela tiho, klateći nogama.

”Jeste. Prošetali smo se malo, i kada sam upitao za svrhu sastanka, on me poljubi. Dobro, nije baš odmah, malo je otezao, valjda dok me nije odveo do šetališta…” – ušutio sam, čekajući njenu reakciju. Ona me samo gledala, ne trepćući, čekajući nastavak priče. Izraz lica joj je bio beskrajno smiješan.

”…Nikad nisam osjetio ništa ljepše. Nikad do sad. Ništa slično.” – uzdahnuh uzbuđeno, susprežući se od smijeha. ”I šta je bilo dalje? Nije se valjda na tom završilo?” – bila je nesnosno znatiželjna, a ja sam joj popuštao. Volio sam se sjećati svih trenutaka koji su bili iole povezani sa njim. ”Pa naravno da nije. Dugo smo hodali, zezali se i ljubili, a onda me on povuče u stranu, i padosmo na travu. I tu sam doživio nešto najljepše u svom životu. I tako dalje…” – savršeno poznat glas me prekinu u mojim sjećanjima koja su bila tako živa da sam u priči osjećao da sam na kratko, opet tamo, na onom zabačenom, lijepom mjestu.

”I tako dalje, ha?” – stajao je pred nama sa svojim lijepim zubima, otkrivenim smiješkom njegovih usana što su nekoć bile tako blizu. ”I tako dalje…” – ponovo sam se zbunio. ” Hajde da popričamo.” – reče on, a Mirela ustade i poljubi nas obojicu u obraz, nekako značajno se zadrža kod njegovog obraza, pa ode. Ispratih je pogledom, a onda ga ponovo pogledah u oči.

”Reci.”

”Želim da budem s nekim ko će me voljeti, ko će biti tu za mene uvijek…”

”Ja bih bio tu. Ali da li ti mene želiš?” – prekinuh ga. Nisam smio dozvoliti da nastavi.

”Ja tebe ne želim. Nakon onoga što nam se desilo, potreban si mi. Koliko i hrana i voda.” – rekao je tiho. ”Mogu li te zagrliti?” – ja upitah tiho. On pruži ruke ka meni. Zagrlismo se i na kratko ostasmo u tom položaju. U tim trenucima nisam ni o čemu mislio, sem o njegovom mirisu i toplini njegovog tijela. I smiješio bih se, neprestano. Sreća je počela rano da obuhvata naša srca. I to se dalo primijetiti.

FOTO: WAITHAMAI, Holding hands, FLICKR, CC BY 2.0