The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

Udruženje Okvir je zajedno s umjetnicom Almom Selimović u srijedu 5.7.2017. u prostorijama Art Kino Kriterion organizovalo javnu izložbu pod nazivom The restofus // Mi, Ostalei. Izložba je prvi dio rezultata dvomjesečnog rada i razmjene sa trans, kvir i rodno varijantnim osobama širom regije (Hrvatska, Crna Gora, Srbija i BiH). Zabilježene priče su lične priče o identitetu, tranziciji, upornosti i otpornosti – borbi i životu uopće. Radi se o 18 audio zapisa ličnih priča trans, kvir i rodno varijantnih osoba, te o 18 portreta koji će biti završeni i izloženi u SAD-u 2018. godine. Na izložbi u Kriterionu predstavljen je proces rada – deset radova manjih dimenzija te četiri audio intervjua i lične priče.

 

O pristupu aktivizmu prije i sada, te o motivaciji za rad sa trans*, kvir i rodno varijantnim osobama

Alma Selimović je bila aktivna u prvom LGBT*IQA udruženju Q koje se zalagalo za zaštitu i poštivanje LGBT*IQA ljudskih prava te vidljivost LGBT*IQA identiteta, kulture i umjetnosti u BiH. Udruženje Q je napravilo do sada najveći javni iskorak u smislu zauzimanja medijskog prostora povodom organizovanja Sarajevo Queer festivala 2008. godine čiji je cilj bila promocija kvir kulture i umjetnosti. Medijska huškačka kampanja prije festivala, te javne i otvorene prijetnje organizatoricama kao i direktno nasilje nad posjetiocima/posjetiteljkama festivala u septembru 2008. godine su bili razlozi Alminog odlaska u SAD, gdje i danas živi i radi kao umjetnica. Pitalei smo Almu kako je bilo djelovati prije i sada, te kako je vratiti se i započeti jednu novu putanju:

Moj aktivizam je uvijek bio za nekog drugog. Moj aktivizam nikad nije bio samo za mene. Ja sebe ohrabrim tako što nekom drugom napravim prostor da obitava i živi. Meni je to bilo dovoljno. Ali se jedan krug zatvorio (nakon Festivala). Ja sam mnogo više bila ljuta na državu nego sad. Ovo sada je bilo drugačije. Nisi ljut, nego si otvoren. Najvažnija stvar vezana za moj rad je da ja više nisam ljuta. Prije sam radila iz ljutnje i revolta. Sada stvaram i radim iz ljubavi. I stvarno volim to što radim. Mislim da sam sretna da uopšte mogu raditi to što volim. 

 

Proces stvaranja The restofus

Bitnost ovakve izložbe je višestruka jer se radi o portretima trans*, kvir i rodno varijantnih osoba širom regije, kao i to da je Alma posljednji put izlagala u BiH za vrijeme Sarajevo Queer festivala 2008. godine. Nakon skoro deset godina vraća se na način da dijeli sa zajednicom svoje kapacitete, resurse i radove. Pitalei smo Almu šta je za nju bilo najupečatljivije kroz ovaj proces do sada:

Ovaj cijeli proces je više ličan i emotivan. Moja motivacija je došla sama po sebi. Kad staneš na noge i kada se okreneš oko sebe shvatiš da ti ne živiš dok nisi uključen u to što te zanima. Mene zaista zanima zajednica u BiH i generalno me zanima LGBT* zajednica, i ovo je bio neminovan korak da se napravi. Ja već dvije godine razmišljam kako želim da nešto napravim sa zajednicom, baš trans* zajednicom gdje su trans* osobe najnevidljivije i marginalizovane. Moja motivacija je bila isto da pomognem ljudima u nekom drugom smislu. Za jednu osobu sam donijela binder iz SAD-a. Pomoglei smo finansijski drugoj trans* osobi iz Hrvatske da promijeni oznaku spola u dokumentima. Naime, ona se nije mogla zaposlit zbog toga što nije imala novca da promijeni dokumenta. Meni je to i dalje šok. Sama činjenica da mi poslije deset godina imamo maricu ispred i policiju je tužna i smiješna u isto vrijeme.

Ovo mi je sve vrlo emotivno. Nama se svaki dan oduzima pravo da budemo ono što jesmo i da živimo život na način kako želimo. Odluke donose ljudi oko nas koji misle da imaju moć da definiraju šta je normalno. Ovaj projekat je o 18 osoba iz Istočne Evrope koje/i se rodno određuju kao trans, ne-binarne osobe ili nikako. Ovi radovi su o tebi i meni kao predivnim osobama. Ja sam otišla u Berlin kao otvorena knjiga i plakala sam baš. Bilo mi je mnogo emotivno. Nisam mislila da će biti tako. Svetlana (Đurković) mi je govorila da se pripremim, ali ja sam tvrdila da sve znam: uraditi intervju, napraviti radove… Ali bilo je baš emotivno. Da nisam imala tim koji sam imala – ne bih ga iznijela do kraja. Ja sam se vratila sa 18 intervjua u Berlin, dobila prvi intervju koji sam ja radila sa osobom i nisam ga mogla uraditi. Krenem ga slušati, otvorim, zatvorim i počnem plakati. Ti ljudi su tako hrabri, otvoreni, toliko se bore… Ima par intervjua koje ćete čuti gdje su ljudi stvarno iznijeli tu borbu. Oni se i dalje bore, ali su oni izvukli tu borbu i žive taj život. Meni je to ogromno i emotivno. I ja vodim svoju borbu vezano za svoje tijelo i svoje izražavanje. Znači, još uvijek sam otvorena i još uvijek razmišljam o tome. 

 

Umjetnost kao alatka društvene promjene, propitivanja i transformacije 

U svojim umjetničkim radovima Alma istražuje prostor između ne-binarnog rodnog jezika i individualne ekspresije spola/roda. O tehnici radova za ovu izložbu kaže:

Radovi za ovu izložbu su crteži koji su prebačeni na gips. Svi portreti će biti izrađeni istom tehnikom, no mnogo većih dimenzija od jedan ili dva metra. Moja prva ideja je bila da će radovi biti apstraktni. Međutim, te osobe su toliko realne i stvarne da je bilo nemoguće predstaviti ih kao apstraktne. I onda sam samo nacrtala jednu osobu i to je bilo to! Moji drugi radovi su figurativni i od metala. Pretežno su rodno neodređeni, nemaju spol, te su povezani i sa životinjama,i u jednu ruku su i mitološki. Međutim, čak i u SAD-u, ljudi uporno žele da ih rodno normiraju. Osobe koje su na ovim radovima su na neki način neprihvaćene od strane naše okoline i društva u kojem se nalaze. Mislim da ta sama činjenica da ja sada dozvoljavam da se radovi diraju je nešto strano. U galeriji u SAD-u čim pređete žutu liniju – trojica trče da vas zaustave i povuku nazad. Taj naučeni momenat da mi ne možemo dohvatiti nešto što je sveto na neki način, taj umjetnički rad. Ja kada sam stavila znak da se radovi mogu dirati, to ljude malo zbuni. To je takođe bitno obzirom koji su portreti. Ovo je fiber glas i ako ste dirali radove – to ostaje sa vama nekoliko dana. To je bila poenta. To će biti podsjetnik da ste ovdje bili i da ste baš ove radove dotakli.

Alma je zajedno sa Svetlanom Đurković pokrenula cijelu kampanju u SAD-u da bi prikupile sredstva I tako omogućile cijeli ovaj projekat. Pored toga, drugi dio njihove inicijative obuhvata komunikaciju i povezivanje sa kvir umjetnicima i umjetnicama širom BiH:

Mi želimo da podržimo kvir umjetničku zajednicu u BiH. Ja mislim da ovdje ima mnogo talentovanih ljudi, samo nemaju prilika. Želimo da napravimo on-line platformu za umjetnike i umjetnice iz BiH koji će moći izlagati u SAD-u. Mi već imamo neke galerije i prostore koji su u potpunosti otvoreni za takve ideje. Prva izložba će se desiti sada u septembru. Imamo devet umjetnika i umjetnica čije radove ćemo izložiti. Ja se nadam da ćemo za narednu izložbu, već u novembru, moći uključiti više ljudi u taj proces. Želimo im dati priliku da naprave svoj CV, svoj artist statement i da se povežu sa drugim umjetnicima i umjetnicama iz SAD-a, te da imaju pristup širim pozivima. To je otvaranje vrata da se ljudi povežu sa svijetom.

Alma se zahvalila svim osobama koje su bile dio inicijative, kao i Okviru i Ranki Delić, fotografkinji na projektu. Neke od Alminih radova možete pogledati na web stranici : www.almaselimovic.com. Cijeli događaj je bio popraćen muzikom DJane Erocki program. Izložba će biti otvorena za posjetitelje/ke u prostorijama udruženja Okvir u Sarajevu.

SaveSave

Kvir kalendar 2017 – Za slobodu i ljubav!

Kvir kalendar 2017 – Za slobodu i ljubav!

Udruženje Okvir zajedno i TANKA / Tuzlanska alijansa nezavisnih kvir aktivistkinja su napravilei svoj prvi kvir kalendar 2017 / Za ljubav i slobodu! Kalendar je podržan od strane LUSH LOVE Fund-a. Ovim kalendarom želimo predstaviti razne identitete iz zajednice, doprinijeti i predstaviti naš rad u polju kvir kulture, te promovisati kvir feminističke poruke, dizajn odjeće i direktno uključivanje LGBT*IQA zajednice u proces, kroz fotografiju i video produkciju. Fotografije i video produkciju je radio Damir Prljača, a dizajn odjeće kvir aktivistička grupa TANKA  sa odlicnim feministickim porukama koje su dale jos jedan pecat posebnosti kalendaru. KONCEPT design grupa je osmislila grafičko rjesenje i vizuelni identitet kalendara. Prva promocija kalendara se održala 28.11.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion u Sarajevu, a druga promocija je održana u Banja Luci 27.12.2016. godine. Promocije su bile multimedijalne,te je predstavljena izložba fotografija koje su nastale kroz fotošuting za kalendar, kao i video editorijal koji prikazuje kako je sve izgledalo u procesu izrade. U sklopu promocije održan je i drag performans dreg kraljica Xenye Chameleonowich, Hurem i Geishe, a cijeli event je popraćen muzikom Erocki program. Ove, 2017 godine, kao TANKA i Okvir pozivamo sve na početak, nastavak i mogućnost otpora i drugarstva kroz kreativno stvaranje i političko djelovanje za jednakost i nadu svih nas koje smo ujedinjenei kroz ljubav, solidarnost i odgovornost.

  • Umjetnost
  • Kvir kultura
  • Dizajn
  • Video produkcija

Utisci sa forum teatar predstave

Utisci sa forum teatar predstave

12.2.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion održalei smo premijeru Forum teatar predstave ‘’To’’ u produkciji dvadeset kreativnih LGBT*IQA i friendly osoba širom BiH i Udruženja Okvir, skupa sa trenerom i trenericom: Demir Mekićem i Anom Isaković. Predstava je realizovana u sklopu projekta pod nazivom: “Kroz okvire: Ka javnom prostoru transformacije, ljubavi i slobode“ kojeg je podržala Ambasada Kraljevine Norveške. Ova predstava je rezultat ukupno pet radionica za LGBT*IQA osobe gdje smo uvježbali i na scenu postavili tri lične forum priče koje čine težište predstave i bave se različitim vrstama opresije, nasilja i diskriminacije nad LGBT*IQA osobama. Teme koje smo obradilei u predstavi su: diskriminacija LGBT*IQA osoba u obrazovanju, opresija LGBT*IQA osoba u porodici i diskriminacija trans* osoba na graničnom prelazu. Bitno je istaći da su učesnicei radionica kreiralei svoje lične priče diskriminacije i opresije zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Te priče smo ukombinovalei sa audio-vizuelnim sadržajem isto tako kreiranim od strane mladih talentovanih osoba na polju multimedijalne umjetnosti. Nakon prikazivanja predstave, publika je glasala za jednu forum teatar priču te su osobe iz publike direktno intervenisalei na prikazanu situaciju opresije na sceni. Bitan segment forum teatra je bila i sama diskusija, dijeljenje iskustava osoba iz publike, kao i razgovor o mogućim rješenjima i pristupima prikazanim scenama. Prenosimo vam neke od utisaka osoba iz publike.

Utisak generalno – super je bilo, super emotivno, što je jako bitno. Vezano za ono što sam i sama govorila da je bitno ljude drmati iz tih njihovih pozicija kako god znamo i umijemo. Ovo je super prilika što su svi posjetitelji mogli da učestvuju i to je ono što nama fali. Nama fale diskusije, nama fale debate, nama fali razgovor, obični razgovor. E to je ono što sam ja prije deset godina imala priliku da radim sa svojim kolegama na fakultetu, što možda, gledajući jednu od ovih priča, nije slučaj. I ta kultura dijaloga i razumijevanja, da razumiješ drugoga, a ne da ga odmah zamrziš, samo zato što ti je neko nametnuo određene okvire unutar kojih ti treba da se pozicioniraš. To je prvo. Sviđa mi se i ovaj poslije dio i cijeli ovaj proces poslije. Mislim da se može nešto iz tog naučiti. Sad ne znam kako je bilo za ekipu koja je radila tih pet ili više mjeseci. Vjerovatno je i njima godilo da sve te frustracije i emocije na jedan način kanališu i izbace iz sebe kroz nešto produktivno, gdje su uvukli svu publiku u tu problematiku i to je ono što je divno u svemu ovome. Ja sam, u suštini, pozitivno iznenađena. Mislila sam da će to biti nešto “arty”, ali kažem, ovaj poslije proces je nešto što nisam znala da će biti… Mislim pisalo je negdje, ali mislila sam da će on postaviti suho pitanje, mi ćemo tu i tamo dati svoje mišljenje, ali jako je dobro gdje on dočara ljudima. Lako je meni govoriti iz moje sigurne foteljice: “Trebate vi to uraditi!”, a tamo, čeka te pet manijaka ispred da te razbije. Ja sam nekad bila takva da bih stala ispred svog druga, ovakva sitna i rekla: “Koga ćeš ti da biješ?!”. Danas sa trideset godina, teže ćeš se odlučiti na taj korak ali nije da nećeš opet, samo je teže. Tako da je dobro ovako malo drmati ljude da razmišljaju o svemu tome. I samo bih voljela da smo više govorili o ovom zauzimanju javnog prostora, javno je političko. I zato treba ići što više i otimati taj javni prostor i vraćati ga nama. I trebamo svi naći neki zajedničkih, onih 95 posto, a onih 5 posto oko kojih se ne slažemo ostaviti po strani, svi imamo neke razmirice, lako se u suštini posvađati, svi smo različiti, ali daj da nađemo barem jednu zajedničku liniju, pa da dogovorimo nešto konkretno.

Poruka: Vratimo prostor nama. Javno je naše. Moramo se boriti. Ništa od sjedenja, navijanja, lajkova. Moramo i na kreativne načine i politički djelovati i pisati, kako znamo i umijemo. I kroz umjetnost i kroz akademiju, svaki korak je bitan, u konačnici, svi ti koraci će dovesti do neke promjene.

Učesnica iz publike

Moj prvi utisak je naravno bio pozitivan, jer uvijek nam nešto ovakvo treba. Najviše što mi se dopalo jeste petlja jedna ljudska da izađeš i da kažeš to što imaš da kažeš, nebitno direktni ili indirektno da li je bila tvoja priča ili nečija tuđa, to je nekako… Uvijek sam posebno ponosna, pogotovo što su to ljudi koje poznajem i onda sam ponosna što se družimo i što ih znam i što jesam dio takvog jednog kolektiva i što, koliko god da je sarajevo malo, sviđa mi se taj uporni stav da guramo i da idemo naprijed i to je svaka čast. I drago mi je što je Okvir podržan, ne samo od strane ovako velikog broja ljudi, nego što je podržan od strane umjetnika tipa Bože, i što je podržan od različitih ambasada, što je podržan od Kriteriona i to mi je predivno. Utisak na mene, koliko god da je pozitivan, u isto vrijeme je i negativan, jer se vratim u to u kakvoj sredini živim, kakve se stvari ljudima dešavaju i koliko je to… To apsolutno nije više na individualnom nivou, nevezano samo za seksualnu orijentaciju, to je ono totalni seksizam, fašizam i nacionalizam i to nam se svima dešava i to što nam se dešava, dešava se svakodnevno. Tako da, koliko god da budem ponosna, toliko se osjećam i poraženom, jer mi bude teško što je 21. stoljeće, a mi i dalje prolazimo te stvari o onda, ono, boli me, ali kada ovako nešto vidim znam da idemo prema nečemu boljem i zato mi je strašno drago što sam bila dio ovoga i drago mi je što sam bila pozvana i što sam svjedočila nečemu što mislim da će biti samo veće i veće.

Učesnica iz publike

Mi smo u Hrvatskoj imali čitav jedan ciklus različitih forum teatara, kako profesionalnih, tako i neprofesionalnih, a onda i lezbejskih kazališta. Dosta sam ih pogledao i mogu reći da je ovaj večeras – Okvirov, bio jedan od kojih sam najintenzivnije i najemocionalnije doživio i to je nekakav generalni utisak. Mislim da su priče odabrane na način da zaista pogađaju u osjećaje onoga ko ju je ispričao u datom trenutku, ko god da to bio, da li osoba koja izvodi ili osoba koja sudjeluje u procesu nastanka. Mene je osobno najviše pogodila i najviše mi je bila važna ova zadnja priča, gdje imamo momka kojeg otac izbacuje iz kuće nakon što je pronašao tu LGBT čitanku, ali puno važniji mi je bio trenutak njegovog i otpora i situacija koju je imao na fakultetu. Mislim da, osim ovih nekih situacija koje je imao na fakultetu, koje su važne, ali ovi trenutci otpora, gdje on zapravo jeste pokazao, u onim granicama u kojim je mogao, otpor u javnom prostoru je ono što me se najviše nekako dojmilo i dotaklo me možda čak i direktno.

Poruka: Učite najviše na porukama ovih političara i patrijarha, na njima se najviše može naučiti. Te poruke i treba na taj način izvrtati, prezentirati i na kraju ismijati. Na taj način te poruke gube svoju moć, kao što su potpuno izgubile večeras svoju moć.

Franko Dota

Super mi je što se ovo desilo. Mislim da je ovo prvi put da se jedna ovakva predstava izvodi javno, u nekom javnom prostoru. Mislim i da je dobro da su se prikazale različite situacije i različite scene. Neke od njih su možda ono, mogu da se dese, ali ne moraju, a neke su apsolutno konstantne. I u tom smislu je meni upravo priča koja, na koju nije bilo intervencije, ali bez obzira na to mislim da je bilo užasno važno da se čuje, a to je Filipova priča. To je scena u kojoj ti konstantno moraš da odgovaraš na neka pitanja koja su neprijatna, glupa, agresivna, a živiš u uverenju da odgovarajući na ta pitanja ti, kao, nekom otvaraš oči za nešto. A zapravo, samo stavljaš sebe u neke situacije koje su odvratne i nepotrebne. Jer, ono, ja neću da ti objašnjavam zbog čega ja mislim da ja nisam bolesna, da bi ti shvatio da sve to nije bolest. Ustvari, mislim da iz ove starosne distance koju imam, ja bih stvarno volela da mladi ljudi koji se identifikuju kao lezbejke, gej, bi, trans, kvir, šta god, nauče da kažu: “Mrš u pičku materinu, neću da ti odgovaram na to pitanje!” I to je to. I da im nije frka da to kažu. Ja bih volela da se ovo nastavi, mislim, bilo bi super da se još više otvori za javnost, mada znam kako to ide. Znam da je to jedan užasno veliki rizik i razumem ukoliko se nikad ne desi, ali bi bilo dobro da se napravi taj neki kontinuitet. Znači, ako smo večeras imali premijeru, super bi bilo da se u nekom manjem teatru ili možda čak u Kriterionu zna da će svakog trećeg petka u mesecu ova predstava da igra i da ljudi mogu da dođu i da vide. Mislim da je ovo odlična metoda, koja ti daje mogućnost da se ti uključiš u neke situacije i da zapravo vidiš kako to izgleda kad si na sceni.

Učesnica iz publike