Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

Almina borba u “dvadesetičetri” poglavlja

„U ZONI“ LAMIJA BEGAGIĆ

FABRIKA KNJIGA, BEOGRAD, 2016.

Jedno od mogućih čitanja

Lamija Begagić jedna je od najdarovitijih autorica kratke proze na jugoslovenskom prostoru. Dokazala je to već svojom prvom zbirkom priča Godišnjica mature (Sarajevo/Beograd, 2005.), koja je doživjela nekoliko izdanja i prijevod na slovenački jezik. Uslijedila je knjiga kratke proze Jednosmjerno (Beograd, 2010.), kad počinje i njena saradnja sa izdavačkom kućom Fabrika knjiga. Od 2010. do 2016. godine Begagić je vrijedno radila i kao kolumnistica, te ništa manje važno kao aktivistica. Možda jednog dana ona i odluči ukoričiti sve tekstove pisane za različite magazine, časopise i web-portale na jedno mjesto. Dotad, neke od njenih najzanimljivijih radova možete čitati na portalima: lbgti.ba, voxfeminae.net i urbanmagazin.ba. A onda je došla 2016. Godina u kojoj su objavljene njene dvije nove knjige Furam feminizam i U zoni. Prva knjiga, Furam feminizam, nastala je u koautorstvu sa mlađim kolegicom Marinom Veličković, kao svojevrstan priručnik za djevojčice u osnovnim školama. Druga opet, U zoni, njen je roman prvijenac, koji je i razlog za pisanje ovog teksta.

U Zenicu kada pođem ja …

U zoni je roman o 35-ogodišnjoj Almi, stonoteniserki koja je zbog povrede koljena prisiljena okončati aktivnu sportsku karijeru. Povreda je zatiče u zagrebačkoj kući, gdje već pet godina živi sa svojom djevojkom Ivonom i njihovim psom Oksom. Trauma iz profesionalnog života, ubrzo se širi i prenosi na intimni prostor. Ivona odlazi u posjetu teško bolesnoj baki u Slavoniju, dok se i osamljena i izgubljena Alma odlučuje na kratku posjetu majci u Zenicu. U toj tački preokreta počinje roman. Put u Zenicu je povratak kući, onoj prvoj, odakle su potekla sva njena iskustva i odakle su krenuli svi njeni putevi. Povratak sa sobom nosi i suočavanje sa vlastitom prošlošću (traumama iz djetinjstva, nesretnim ljubavima, i nerazriješenim odnosima). Ujedno, to je i mjesto u kojem treba prebroditi krizu i doći do bitnih odluka za budućnost.

Zenica je i grad preminule socijalističke srednje klase, o kojem autorica piše: „Nemaju svi gradovi tu sreću da umjesto mora, dvoraca i tvrđava imaju radničku klasu, fabričke dimnjake, rudnike mrkog uglja, fudbalski klub za koji se živi i zatvorske zidine“. (str. 35) Mnogi nemaju ni sreću da ih na takvom mjestu dočeka puno ljubavi, one majčinske i one drugarske, te solidarnosti i podrške na temelju koje će Alma izgraditi vlastitu Zonu.

Biti u zoni …

Ali šta je zona? Prije svega, sportski termin kojim se označava potpuna koncentriranost na polje igre. Pribranost i budnost koja se vježba, uči i borbom ostvaruje. „Cilj ovakvog treninga uz zvukove koji nas ometaju je da nauči držati fokus na igru, ma šta se dešavalo vani, u prostoru oko nje, ili unutra, u njenoj glavi. Da ne čuje ništa, osim loptice, da ne vidi ništa osim mreže i protivnice … (str. 72) Zona je zadani cilj koji se dostiže radom, požrtvovanošću i predanošću, posve analogan borbi za vlastito mjesto i slobodu u društvu ogrezlom u niz problema, u korijenu kojih je i onaj najtvrđi – patrijarhat.

Nije lako biti sportašica u društvu koje sport apriori poistovjećuje s muškarcima. Nije lako biti lezbejka u društvu koje legitimira samo heteroseksualnost. Niti je lako biti žena u društvu s isključivo muškim privilegijama. I zato zona nikako nije olakotno preuzeta metafora iz sportskog žargona. Ona je vrlo dobro promišljena pozicija autorice koja uspijeva da, pričanjem jedne intimne priče, predoči sva naličja jednog društvenog poretka.

Rasprodaja djetinjstva  i državne imovine …

Postoji taj duboki rez u stvarnosti koji ovaj roman prati. U Alminom životu desilo se to u ljeto 1993, kad se „život naglo raspolutio na prije i poslije“. (str. 105). U tom je ljetu ostalo zakopano njeno djetinjstvo. Tačnije, rasprodano je jednog augustovskog dana kad su ona, njena sestra i prijateljice koje će ubrzo zauvijek napustiti Zenicu, u velikom parku prostrle deke, cerade, najlone i na njih stavile šta su imale. „Velika kuharica. Grička vještica … Ovali za mezu u tri veličine. Sanke. Elanove skije … (str. 104) Ta će dječja rasprodaja biti tek uvod u niz gubitaka. Neke će zeničke doktore odvesti da se više nikad ne vrate (poglavlje: Odveli su doktora). Fabrika će propasti i nikad se više oporaviti. Desetine hiljada ljudi osiromašiti. I sve će poprimiti obrise ružne distopije, koja će u godinama koje dolaze na mjesto napuštenog betonskog zdanja, zvanog Gradilište, poroditi tajkunski tržni centar. O njemu će, kao i uzaludnim Alminim pokušajima da se uklopi u nametnute norme seksualnosti, Begagić napisati da: „ …eto, leži na lažnoj ljubavi i hinjenom užitku. (str. 38) Sve je to važno navesti kako bi bio jasno da autorica itekako ima osjećaja za socijalnu tematiku i probleme, iako se na prvu može činiti da su odnosi i situacije U zoni, bliske registru idealnog.

Zonska utopija …

Čitajući knjigu nameće se pitanje da li je Almin svijet u kojem su majka puna ljubavi i razumijevanja, sestra i prijateljice pune podrške i solidarnosti, realan? Istina, Begagić nam nudi prilično polarizovanu sliku stvarnosti. Na jednoj su strani (onoj intimnoj) ljubav, prijateljstvo i solidarnost, a na drugoj (onoj izvanjskoj) sve ono što ih sprječava. Međutim, opravdanje za ovakvu podjelu nalazi se upravo u tome što je riječ o prikazu stvarnosti kakvu Alma nije zatekla. Ona je sama takav svijet oko sebe stvarala. Biti glavom u zoni značilo je prije svega ne propuštati u svoj život šum i entropiju izvana. To je značilo boriti se i osvajati prostor vlastite slobode.

Bez sumnje je da ovaj roman ima određene utopističke pretenzije. Kao zamisao o boljem i pravednijem svijetu (makar on bio jedan intimni mikrokosmos). On sadrži svo potrebno nezadovoljstvo postojećim stanjem, na osnovu kojeg pokušava iznjedriti jednu drugačiju, novu stvarnost. Ali za razliku od klasičnih utopija (More, Campanella, Saint-Simon, Fourier, Owen, …), Almin svijet nije istrgnut u neko daleko mjesto gdje je lako uspostaviti idealne uslove. On se rađa ovdje i sada. U srži svih naših nevolja. U zoni izrasta iz svjesnosti o disfunkcionalnosti jednog društva, iz samog središta njegovih raspadnutih temelja.

Od menstruacije do masturbacije …

Postoji još jedan jako važan aspekt u knjizi. A tiče se destabilizacije tabua o bivanju i tijelu žene. Ovaj se aspekt provlači kroz priču na dva nivoa. Prvi se tiče menstruacije, posljednjeg tabua u ženskom sportu, zbog kojeg vrijedi navesti jedan slikoviti opis iz rukopisa: „Ostavljam djeliće razvučene utrobe na tankom bijelom toalet papiru. Nije plava kao na TV reklamama, tamno je crvena, gotovo smeđa. Sutra će iz mene oticati komadi guste i tamne menstrualne krvi, …“ (str. 36).

Drugi je, opet, vezan za uvijek prešućivani užitak u vlastitom tijelu. O masturbaciji, u poglavlju Slavonija Calling, Begagić je napisala: „Zatvaram oči, skupljam i prizivam sve dijelove vlastitog tijela da kompletiram slagalicu: i glava, i prsti, i ruke, noge, utroba, i grudi, i bradavice. Svi smo opet tu. Prebacujemo se s poda na krevet, liježemo zajedno, opet smo jedno i dok dlan zavlačim u vlažne bokserice, zamišljam da prsti su moji, a klitoris da je njen“.  (str. 62)

Sretan kraj …

Zaslužuju li Alma, Ivona, Daca, Nika, Martina, Aida, Emina, Selma i jedno iskričavo čudo od djeteta sretan kraj? Prije toga treba reći da je Lamija Begagić napravila uspješan prijelaz iz kratke u dužu proznu formu. Iako je U zoni ispisana u 24 kraća poglavlja (koja gotovo da mogu funkcionirati i kao zasebne priče), autorica je uspjela stvoriti jedinstvo teksta, pa su njena 24 poglavlja međusobno srasla, baš kao i ona zenička „četrisoltera“ s početka knjige.

A sad o samom sretnom kraju. Nema sumnje da je ovo važna knjiga o ženskom iskustvu, borbi i generacijskom transferu razumijevanja i solidarnosti. Ona je na neki način i trijumf nad svim životnim preprekama. Možda bismo je mogli nazvati i spomenikom jednom teško zarađenom optimizmu. I zato je kraj sretan. Utopijski, možda. Ali mi danas znamo da su oduvijek utopije, i samo utopije, u sebi nosile snagu velikih promjena.

 

Autorka: Lejla Kalamujić

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

„Šarolika pera“ – Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu

 

LGBT*IQA Udruženje Okvir poziva sve zainteresovane autore i autorke koji/e se bave pisanjem kvir proze i poezije da se prijave na nagradni konkurs „Šarolika pera“.

Svrha konkursa jeste podizanje svijesti o seksualnosti, rodnim identitetima i LGBT*IQA pravima. Ovim pozivom želimo dati prostor talentovanim autorima i autorkama da budu kreativni/e i predstave svoj talenat i ljubav prema pisanoj riječi kako LGBT*IQA zajednici tako i široj javnosti u Bosni i Hercegovini.

Pravo učešća imaju sve osobe koje pišu na B/H/S jeziku. Autori i autorke svoje radove mogu dostaviti na bilo kojem od dva zvanična pisma u BiH: latinica ili ćirilica. Nema tematskih ograničenja.

Radovi moraju biti autorski i ne smiju biti prethodno publikovani. Autori i autorke mogu poslati jednu priču u obimu od 10 000 karaktera sa proredima i/ili jednu pjesmu. Radovi se šalju u MS Word formatu.

Na ovome konkursu će biti dodijeljene dvije novčane nagrade. Jedna za najbolju priču u iznosu od 180,00 KM, druga za najbolju pjesmu također u iznosu od 180,00 KM.

Udruženje Okvir zadržava pravo objavljivanja nagrađenih i ostalih radova pristiglih na konkurs. Autori i autorke nagrađenih i ostalih radova koji će ući u selekciju za objavljivanje na komunikacijskim kanalima Udruženja Okvir (web stranica, Facebook stranica) ustupaju svoja autorska prava Udruženju Okvir bez nadoknade.

Konkurs “Šarolika pera” je anoniman.

Radove slati pod šifrom sa naznakom: Za konkurs Šarolika pera. Razrješenje šifre s osobnim podacima autora/ke (ime i prezime, broj telefona, e-mail adresa) se šalje uz radove na e-mail adresu info.okvir@gmail.com  najkasnije zaključno sa 30. novembrom 2017. godine.  Svi dospjeli radovi će biti ocjenjivani od strane tročlanog stručnog žirija kojeg čine književnice i književnici te jedan član/ica Udruženja Okvir.

Nagrađeni autori i autorke će o rezultatima konkursa kao i datumu te načinu uručivanja nagrada biti obaviješteni/e putem e-maila 5 dana nakon zatvaranja konkursa.

Konkurs za najbolju kvir priču i pjesmu se realizuje u sklopu projekta Helsinški odbor za ljudska prava/Helsinki Committee for human rights „(Ne)vidljive manjine-Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba”, podržanog od strane Program podrške marginaliziranim grupama USAID PPMG.

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

Udruženje Okvir je zajedno s umjetnicom Almom Selimović u srijedu 5.7.2017. u prostorijama Art Kino Kriterion organizovalo javnu izložbu pod nazivom The restofus // Mi, Ostalei. Izložba je prvi dio rezultata dvomjesečnog rada i razmjene sa trans, kvir i rodno varijantnim osobama širom regije (Hrvatska, Crna Gora, Srbija i BiH). Zabilježene priče su lične priče o identitetu, tranziciji, upornosti i otpornosti – borbi i životu uopće. Radi se o 18 audio zapisa ličnih priča trans, kvir i rodno varijantnih osoba, te o 18 portreta koji će biti završeni i izloženi u SAD-u 2018. godine. Na izložbi u Kriterionu predstavljen je proces rada – deset radova manjih dimenzija te četiri audio intervjua i lične priče.

 

O pristupu aktivizmu prije i sada, te o motivaciji za rad sa trans*, kvir i rodno varijantnim osobama

Alma Selimović je bila aktivna u prvom LGBT*IQA udruženju Q koje se zalagalo za zaštitu i poštivanje LGBT*IQA ljudskih prava te vidljivost LGBT*IQA identiteta, kulture i umjetnosti u BiH. Udruženje Q je napravilo do sada najveći javni iskorak u smislu zauzimanja medijskog prostora povodom organizovanja Sarajevo Queer festivala 2008. godine čiji je cilj bila promocija kvir kulture i umjetnosti. Medijska huškačka kampanja prije festivala, te javne i otvorene prijetnje organizatoricama kao i direktno nasilje nad posjetiocima/posjetiteljkama festivala u septembru 2008. godine su bili razlozi Alminog odlaska u SAD, gdje i danas živi i radi kao umjetnica. Pitalei smo Almu kako je bilo djelovati prije i sada, te kako je vratiti se i započeti jednu novu putanju:

Moj aktivizam je uvijek bio za nekog drugog. Moj aktivizam nikad nije bio samo za mene. Ja sebe ohrabrim tako što nekom drugom napravim prostor da obitava i živi. Meni je to bilo dovoljno. Ali se jedan krug zatvorio (nakon Festivala). Ja sam mnogo više bila ljuta na državu nego sad. Ovo sada je bilo drugačije. Nisi ljut, nego si otvoren. Najvažnija stvar vezana za moj rad je da ja više nisam ljuta. Prije sam radila iz ljutnje i revolta. Sada stvaram i radim iz ljubavi. I stvarno volim to što radim. Mislim da sam sretna da uopšte mogu raditi to što volim. 

 

Proces stvaranja The restofus

Bitnost ovakve izložbe je višestruka jer se radi o portretima trans*, kvir i rodno varijantnih osoba širom regije, kao i to da je Alma posljednji put izlagala u BiH za vrijeme Sarajevo Queer festivala 2008. godine. Nakon skoro deset godina vraća se na način da dijeli sa zajednicom svoje kapacitete, resurse i radove. Pitalei smo Almu šta je za nju bilo najupečatljivije kroz ovaj proces do sada:

Ovaj cijeli proces je više ličan i emotivan. Moja motivacija je došla sama po sebi. Kad staneš na noge i kada se okreneš oko sebe shvatiš da ti ne živiš dok nisi uključen u to što te zanima. Mene zaista zanima zajednica u BiH i generalno me zanima LGBT* zajednica, i ovo je bio neminovan korak da se napravi. Ja već dvije godine razmišljam kako želim da nešto napravim sa zajednicom, baš trans* zajednicom gdje su trans* osobe najnevidljivije i marginalizovane. Moja motivacija je bila isto da pomognem ljudima u nekom drugom smislu. Za jednu osobu sam donijela binder iz SAD-a. Pomoglei smo finansijski drugoj trans* osobi iz Hrvatske da promijeni oznaku spola u dokumentima. Naime, ona se nije mogla zaposlit zbog toga što nije imala novca da promijeni dokumenta. Meni je to i dalje šok. Sama činjenica da mi poslije deset godina imamo maricu ispred i policiju je tužna i smiješna u isto vrijeme.

Ovo mi je sve vrlo emotivno. Nama se svaki dan oduzima pravo da budemo ono što jesmo i da živimo život na način kako želimo. Odluke donose ljudi oko nas koji misle da imaju moć da definiraju šta je normalno. Ovaj projekat je o 18 osoba iz Istočne Evrope koje/i se rodno određuju kao trans, ne-binarne osobe ili nikako. Ovi radovi su o tebi i meni kao predivnim osobama. Ja sam otišla u Berlin kao otvorena knjiga i plakala sam baš. Bilo mi je mnogo emotivno. Nisam mislila da će biti tako. Svetlana (Đurković) mi je govorila da se pripremim, ali ja sam tvrdila da sve znam: uraditi intervju, napraviti radove… Ali bilo je baš emotivno. Da nisam imala tim koji sam imala – ne bih ga iznijela do kraja. Ja sam se vratila sa 18 intervjua u Berlin, dobila prvi intervju koji sam ja radila sa osobom i nisam ga mogla uraditi. Krenem ga slušati, otvorim, zatvorim i počnem plakati. Ti ljudi su tako hrabri, otvoreni, toliko se bore… Ima par intervjua koje ćete čuti gdje su ljudi stvarno iznijeli tu borbu. Oni se i dalje bore, ali su oni izvukli tu borbu i žive taj život. Meni je to ogromno i emotivno. I ja vodim svoju borbu vezano za svoje tijelo i svoje izražavanje. Znači, još uvijek sam otvorena i još uvijek razmišljam o tome. 

 

Umjetnost kao alatka društvene promjene, propitivanja i transformacije 

U svojim umjetničkim radovima Alma istražuje prostor između ne-binarnog rodnog jezika i individualne ekspresije spola/roda. O tehnici radova za ovu izložbu kaže:

Radovi za ovu izložbu su crteži koji su prebačeni na gips. Svi portreti će biti izrađeni istom tehnikom, no mnogo većih dimenzija od jedan ili dva metra. Moja prva ideja je bila da će radovi biti apstraktni. Međutim, te osobe su toliko realne i stvarne da je bilo nemoguće predstaviti ih kao apstraktne. I onda sam samo nacrtala jednu osobu i to je bilo to! Moji drugi radovi su figurativni i od metala. Pretežno su rodno neodređeni, nemaju spol, te su povezani i sa životinjama,i u jednu ruku su i mitološki. Međutim, čak i u SAD-u, ljudi uporno žele da ih rodno normiraju. Osobe koje su na ovim radovima su na neki način neprihvaćene od strane naše okoline i društva u kojem se nalaze. Mislim da ta sama činjenica da ja sada dozvoljavam da se radovi diraju je nešto strano. U galeriji u SAD-u čim pređete žutu liniju – trojica trče da vas zaustave i povuku nazad. Taj naučeni momenat da mi ne možemo dohvatiti nešto što je sveto na neki način, taj umjetnički rad. Ja kada sam stavila znak da se radovi mogu dirati, to ljude malo zbuni. To je takođe bitno obzirom koji su portreti. Ovo je fiber glas i ako ste dirali radove – to ostaje sa vama nekoliko dana. To je bila poenta. To će biti podsjetnik da ste ovdje bili i da ste baš ove radove dotakli.

Alma je zajedno sa Svetlanom Đurković pokrenula cijelu kampanju u SAD-u da bi prikupile sredstva I tako omogućile cijeli ovaj projekat. Pored toga, drugi dio njihove inicijative obuhvata komunikaciju i povezivanje sa kvir umjetnicima i umjetnicama širom BiH:

Mi želimo da podržimo kvir umjetničku zajednicu u BiH. Ja mislim da ovdje ima mnogo talentovanih ljudi, samo nemaju prilika. Želimo da napravimo on-line platformu za umjetnike i umjetnice iz BiH koji će moći izlagati u SAD-u. Mi već imamo neke galerije i prostore koji su u potpunosti otvoreni za takve ideje. Prva izložba će se desiti sada u septembru. Imamo devet umjetnika i umjetnica čije radove ćemo izložiti. Ja se nadam da ćemo za narednu izložbu, već u novembru, moći uključiti više ljudi u taj proces. Želimo im dati priliku da naprave svoj CV, svoj artist statement i da se povežu sa drugim umjetnicima i umjetnicama iz SAD-a, te da imaju pristup širim pozivima. To je otvaranje vrata da se ljudi povežu sa svijetom.

Alma se zahvalila svim osobama koje su bile dio inicijative, kao i Okviru i Ranki Delić, fotografkinji na projektu. Neke od Alminih radova možete pogledati na web stranici : www.almaselimovic.com. Cijeli događaj je bio popraćen muzikom DJane Erocki program. Izložba će biti otvorena za posjetitelje/ke u prostorijama udruženja Okvir u Sarajevu.

SaveSave

Bila jednom jedna LGBT zajednica

Bila jednom jedna LGBT zajednica

Bila jednom dva pedera, pa pričala o biseksualcima:

Peder 1: Al’ mi idu na kurac više i ovi biseksualci. Ni sami ne znaju šta hoće.

Peder 2: Jes’ vala. Odluči se već jednom šta si.

Peder 1: Slažem se. Odaberi stranu. Il’ pička il’ kurac. Nema trećeg. Šta si toliko neodlučan.

Peder 2: A tek što nas koji znamo šta smo zbunjuju. Niđe veze. Vidim nekog dobrog lika i molim boga da je peder, kad on bi.

Peder 1: A znamo da bi većina željela samo da je bi. Uglavnom su to sve obične autohomofobne pederčine.

Peder 2: Frojdova da smo svi biseksualni je najveća glupost koju sam ikad čuo.

Bila jednom dva biseksualca, pa pričala o pederima:

Biseksualac 1: Brate, što ne mogu ovih feminiziranih likova.

Biseksualac 2: Da hoću ženu bio bi sa ženom.

Biseksualac 1: Užas. Bog ga stvorio da bude muško ono tetka prava.

Bile jednom dvije lezbejke, pa pričale o drugim lezbejkama:

Lezbejka 1: Al’ me nerviraju ove fem lezbe.

Lezbejka 2: Joj i mene. Još spavaju i sa frajerima.

Lezbejka 1: Nisi lezba ako spavaš sa likovima. Hoće l’ im to iko objasnit.

Bili jednom peder, bipić i lezba, pa pričali o transrodnim osobama:

Peder: Ja sam stvarno osoba širokih shvatanja, al’ meni je to neprirodno.

Biseksualac: Dobre su samo za jebat i ništa više.

Lezbejka: Meni je nekako ofirno s njima se družiti.

Bile jednom aseksualne, interseksualne, panseksualne, rodno varijantne osobe, pa o njima niko nije pričao.

Ono što je zajedničko svim prethodnim dijalozima jeste neznanje. Kao što je uzrok predrasuda koje hetero ljudi imaju o LGBT zajednici isto je tako izvor raznih predrasuda koje imamo jedni o drugima unutar zajednice. Iz neznanja proizilazi strah, distanca i nepoštovanje, a ljudi koji imaju isti cilj trebali bi se udruživati, podržavati i razumijevati. Prva karika u svakom lancu promjene jeste upoznavanje. Niko od vas ne očekuje da budete najbolji prijatelji sa nekim s kime dijelite isti problem, ali veći stepen međusobne senzibilnosti, solidarnosti i podrške značio bi svima nama, pogotovo ako nam je, zajednički cilj, a jeste da nas društvo prihvati, razumije i dodijeli nam prava koja hetero ljudi uživaju. Do ovog cilja nećemo doći mržnjom, razvijanjem daljih međusobnih predrasuda i ignoriranjem. Imam osjećaj da svako od nas unutar LGBT zajednice misli da je samo njegov problem važan i da se bori sebično i egoistično samo za parče svoje slobode. Nije kliše kada kažemo da niko nije slobodan dok svi i sve nismo slobodni i slobodne, jer jedan čovjek je samo mreža šire grupe ljudi u kojoj su potrebe iste; ljubav, nježnost, poštovanje, sigurnost. Kada bismo na slova unutar akronima LGBT prestali gledati kao na čvrsto omeđene izolirane podzajednice i počeli na naše minorne različitosti gledati kao na šarolikost unutar porodicu koja želi da je jedna druga porodica odmah tu u komšiluku (hetero ljudi) razumije, prihvati, uvažava i voli dosta bi se stvari promijenilo. Ljude ne treba gledati kao etikete i ne treba ih svoditi na samo jedan identitet i do sada sam hiljadu puta i sa najrazličitijim ljudima nalazio nešto zajedničko; isti hobi, strast, navike… Kada u osobi prvo vidimo ljudskost uvijek možemo stvoriti konekciju i razmijeniti se. LGBT zajednica u BiH je danas zajednica politički mrtvih subjekata koja čeka da njihove probleme artikuliraju prvo drugi, a zatim drugi i riješe. To se neće desiti. Mi nemamo kad iz vlastitih cipela da ulazimo u tuđe i život je svima dovoljno kompliciran. LGBT zajednica je danas zajednica tišine, međusobne mržnje i isključivosti i ostatak svijeta ne mora više ništa ni da uradi, jer sami jedni druge toliko isključujemo, prozivamo i diskreditiramo da smo problema jedni drugima dovoljno napravili da hetero ljudi ne moraju mrdnuti prstom. I zvuči tužno, zaista, ponekad koliko smo ostatku tog velikog hetero svijeta mi mali LGBT ljudi nebitni. A nebitni smo jer nismo glasni, jer ne govorimo da smo tu unutar one iste mreže. Mi ne zahtijevamo, mi oborenih glava šutimo i međusobno jedni druge osuđujemo. Niko od vas ne očekuje, niti vas u ovom tekstu pozivam da sutra izađete na ulice i dižete queer revoluciju, ali vas pozivam da reagirate u svojim mikrokosmosima kada poznanici i prijatelji ružno komentiraju trans* osobe, a vi ste, recimo, gej, ili kada na internetu vidite negativan komentar na lezbejski poljupac, a vi ste recimo biseksualni. Pljuvanje na bilo kojeg čovjeka na osnovu njegovih karakteristika koje nije svjesno birao je pljuvanje na mene samog, i kao čovjek prije svega, ne mogu da ne reagiram na fašizam, ksenofobiju, mizoginiju, homofobiju i sve ostale strašne riječi koje su se toliko izlizale u teoriji, a praksi u BiH nisu još ni posijane akcije za njihovo suzbijanje. Ako u drugome ne vidite prije svega ljudski sadržaj, ako ne osjetite da dijelite iste probleme, a znam da vidite i znam da osjetite jer niste psihopate, onda je sredina u kojoj će svako biti slobodan naš zajednički cilj i putovanje kojem trebamo težiti, ne već od sutra, nego već od sada, upravo, kroz male stvari, sitnice podrške, razumijevanja, ljubavi, jer toliko malo možemo dati da toliko puno dobijemo svi.

Autor: Pederlook

 

 

 

Kvir kalendar 2017 – Za slobodu i ljubav!

Kvir kalendar 2017 – Za slobodu i ljubav!

Udruženje Okvir zajedno i TANKA / Tuzlanska alijansa nezavisnih kvir aktivistkinja su napravilei svoj prvi kvir kalendar 2017 / Za ljubav i slobodu! Kalendar je podržan od strane LUSH LOVE Fund-a. Ovim kalendarom želimo predstaviti razne identitete iz zajednice, doprinijeti i predstaviti naš rad u polju kvir kulture, te promovisati kvir feminističke poruke, dizajn odjeće i direktno uključivanje LGBT*IQA zajednice u proces, kroz fotografiju i video produkciju. Fotografije i video produkciju je radio Damir Prljača, a dizajn odjeće kvir aktivistička grupa TANKA  sa odlicnim feministickim porukama koje su dale jos jedan pecat posebnosti kalendaru. KONCEPT design grupa je osmislila grafičko rjesenje i vizuelni identitet kalendara. Prva promocija kalendara se održala 28.11.2016. godine u prostorijama Art kina Kriterion u Sarajevu, a druga promocija je održana u Banja Luci 27.12.2016. godine. Promocije su bile multimedijalne,te je predstavljena izložba fotografija koje su nastale kroz fotošuting za kalendar, kao i video editorijal koji prikazuje kako je sve izgledalo u procesu izrade. U sklopu promocije održan je i drag performans dreg kraljica Xenye Chameleonowich, Hurem i Geishe, a cijeli event je popraćen muzikom Erocki program. Ove, 2017 godine, kao TANKA i Okvir pozivamo sve na početak, nastavak i mogućnost otpora i drugarstva kroz kreativno stvaranje i političko djelovanje za jednakost i nadu svih nas koje smo ujedinjenei kroz ljubav, solidarnost i odgovornost.

  • Umjetnost
  • Kvir kultura
  • Dizajn
  • Video produkcija