Okvir: Kada i gdje je počeo vaš interes za književnost?

Ismir: Hmm, interes sa književnošću javio se kada sam još bio prvačić, pa je vremenom utihnuo, i onda se opet aktivirao na prvoj godini fakulteta, nakon čega je prerastao u čitavu opsesiju i istraživanje novih pokreta i novih formi književnosti kao umjetnosti.

Nera C: Kao i na svako pitanje o počecima nečega što nas uveliko odredi poslije u životu i na ovo je teško pronaći sinapsu koja vodi do sjećanja ili do početka priče. Kako je sve počelo, to ne znam ili barem ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Više volim vjerovati da sam sa prvim slovkanjima bajki i pjesmica stupila u neku metarealnost književog svijeta. Negdje sam uvijek više voljela čitati, jer je pisanje uvijek neki vid objašnjavanja neobjašnjivog ili neobjašnjenog. Tek postupno, upisivanjem studija književnosti počela sam vjerovati da mogu krenuti u tu potragu, putem od svakodnevnih vježbi pisanja do uredno sortiranih malih arhiva.

Okvir: Sjećate li se svojih prvih stvaralačkih koraka i šta vas je tada inspirisalo?

Ismir: Prvi stvaralački koraci, koliko se sjećam, krenuli su nekada još u osnovnoj skoli, putem prvih pismenih zadaća na neke zadate teme, od kojih su kasnije nastali i neki nagrađivani radovi. Tada su me mahom inspirisale teme vezane za doživljaje i događaje u odrastanju izmješani sa fantastikom.

Nera C: Moje stvaralačko koračanje krenulo je negdje u srednjoj školi, gdje sam doduše zbog nastavničkog pristupa imala prilično otežanu situaciju, koju bih sad okarakterisala kao stvaralačku blokadu. Nekako sam zbog ograničenih formi i tema koje unaprijed nisu bile objašnjene imala osjećaj da mi se oduzima sloboda. Poslije ću uvidjeti kako su mi baš te početne blokade znatno pomogle u daljnjem radu jer sam uvidjela brojne mogućnosti stvaranja. Tadašnji period tematski je bio obilježen motivom ljubavi, kao i vjerovatno svi srednjoškolski počeci.

Okvir: Da li ste imali podršku u svom književnom razvoju i šta mislite kakvo mišljenje ima šira društvena zajednica o mladim stvaraocima?

Ismir: Na samom početku, podršku i solidarnost sam uglavnom dobijao od svojih nastavnika i nastavnica. Kasnije su moj rad prepoznali rodbina i uži krug prijatelji, a u skladu sa karakteristikama koje prepoznajem, današnji kontekst vremena i društva uporedio bih sa periodom Agona. Taj period predstavlja dio filozofije preuzet iz helenske Grčke, koji podrazumijeva sistem koji još od malih nogu kreira negativni takmičarski duh, gdje se smatra da uvijek trebamo biti bolji od ostalih. Oko ovog razmišljanja gradi se zajednica koja je uvijek nužno negativno kritički nastrojena i istupa sa prefiksom JA – mogu to bolje, radim bolje, bolji sam! Dakle, uzimajući u obzir nenaklonjenost šire zajednice, smatram da nije baš jednostavno mladim stvaraocima i stvarateljicama da izađu u javnost sa svojim djelima.

Nera C: Dok sam se još kao manja bavila različitim sportovima, imala različite hobije, a uz to i pisala, imala sam podršku koja je bila generalnog karaktera, dakle, upućena meni kao osobi, ne samo kao književnici u razvoju. Kada sam se odlučila profilirati i graditi kroz književnost, nisam nailazila ni na kakve prepreke, štaviše, poslije sam dobila i podršku akademske zajednice, koja je uključivala različite vidove objavljivanja radova, konsultacija i u konačnici produktivnih razgovora. Kada je riječ o položaju umjetnika_ica u našem društvu, mišljenja sam kako oni prilično dobro kotiraju, u smislu da skoro svim socijalnim slojevima predstavlju nepoznanicu pred kojom ljudi nisu ravnodušni. Nekako osobe na pomen umjetnika_ica ostaju zaintrigirani pa žele da znaju sve više i više o njima.

Okvir: Šta za vas predstavlja pisanje i imate li specifične rituale koje vezujete za proces stvaranja?

Ismir: Za mene pisanje, mogu čak reći predstavlja jedan svojevrsni oblik dnevnika. Sam proces pisanja i stvaranja bilo čega, jeste prenošenje ideje na neki medij, u ovom slučaju papir i taj sam proces je zapravo svojevrsni ritual, oživljavanje ideje.

Nera C: U suštini nemam neke ritualne momente. Radim svaki dan. U čitaonici uglavnom. Kroz svoj rad, ja ustvari samo želim da demistifikujem taj trenutak ritualnog momenta, tog nekog ponavljajućeg procesa pisanja koji je zapravo rezultat neke vanjske inspiracije.

Okvir: Koje teme ste obrađivali? Koja vam je tema bila izazov? Koje teme vas najviše zanimaju?

Ismir: Trudim se da moje pjesme, odnosno lirski subjekti u njima budu gender fluidni, da iz pozicije čitatelja odgovaraju svima, mislim da je to za mene jedan veliki izazov. Nemam određene teme koje me zanimaju.

Nera C: Kroz školovanje bavila sam se temama kroz pravce, autore, filozofske ideje. Što se tiče mene lično, zanimaju me granične teme ljudske spoznaje. To mi je nekako privlačno, ti mitovi, rituali, smrt, generalno odnosi među ljudima koji su granični, tabui koji su neizgovoreni. Sve to za mene predstavlja ogromnu količinu inspiracije. Postoje opet teme o kojima čitam kroz subjektivnu prizmu, da je prepoznajem kao dio sebe. Konkretno govoreći, jedna od takvih tema je svakako i osjećaj pripadništva LGBTIQ populaciji. Početi pisati o tome u prvom licu je bilo skoro nemoguće, valjda od straha da to potpuno postane tvoje i da ga više nikad ne možeš zanijekati. To predstavlja čitav proces osvještavanja, i naravno oprezan pristup kroz to lice JA, dok to lice JA, ne postane apsolutna transformacija nekog tvog straha kroz ono što govoriš.

Okvir: Šta za vas predstavlja književni uspjeh?

Ismir: Za mene književni uspjeh predstavljaju čitatelji, bio to jedan ili deset njih, uspjeh je dok god je pjesma pročitana. Jednom kada je neko pročita, ona u tom trenutku oživi i podsjeti na svoje postojanje.

Nera C: Ne sviđa mi se podjela na uspjeh i neuspjeh, za mene je dovoljan uspjeh biti toliko siguran da ono čime se baviš je dio tebe. Da ti zbog toga nije mrsko ostajati budan noćima i dočekivati jutra čitajući i pišući. Nije ti mrsko prolaziti stvaralačke krize gdje propituješ sve što si ikada uradio, napisao, doživio. Ono što me čini sigurnom u izbor je što i poslije takvih mračnih perioda, opet se vraća ona sigurnost početka gdje vidiš sebe sigurnu u to što radiš.

Okvir: U kojoj mjeri pisanje pomaže u ličnom razvoju i napretku?

Ismir: Meni pisanje pomaže da se fokusiram, obzirom da sam po prirodi hiperaktivna osoba.

Nera C: Nemjerljivo, to je nešto što je nevjerovatno. Npr. ako danas napišem nešto o sebi i ako se tome vratim za mjesec dana, ja ću po utisku čitanja moći uočiti promjene u svom načinu razmišljanja. Isto tako, ako moj doživljaj i nakon mjesec dana bude isti, to neće biti dokaz mog stagniranja, nego upravo dokaz kako je razvoj kroz kulturu i umjetnost zapravo proces.

Okvir: Kako biste sebe okarakterisali kao autora_icu, i šta vas znači lično i političko?

Ismir: Ne bih se okarakterisao, mislim da je danas tanka granica izmedju ličnog i političkog.

Nera C: Lično jest političko i za mene je to vrlo važan aspekt za osvješavanje. Ja sam recimovovaj manifest primjenila na svoj aktivistički život. Postojao je taj period u mom životu gdje se nisam izjašnjavala kao aktivistica, štaviše, ta priča o aktivizimu me nervirala. Danas, nakon što sam uvidjela kako aktivizam može služiti kao čvrsta sinteza ličnog i političkog sebe karakterišem kao osobu koja živi aktivizam u svemu. Ja sam uvijek za akciju i revoluciju. Sjećam se,kad sam radila žive biblioteke širom države, kako je sjajan osjećaj kada neko koristeći vašu priču transformiše nešto u sebi i kada ga to isto motiviše i ponese.

***Nera poruka: Pročitajte moje preporuke, tj. knjige!

Preporuke za čitanje:

Catherine Boo „Behind the beautiful forevers“

Italo Kalvino „Baron na drvetu“

***Ismir poruka: Umjesto poruke, citirao bih Krležu, kao osvrt na današnje društvo: “S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.”

Preporuke za čitanje:

1984 – G. Orwell,

Niče – Tako je govorio Zaratustra