Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.

Kao malo djetešce, imala sam i sama muškobanjastu fazu, koja je došla s mojom nesretnom frizurom. Naime, naš gazda, jesenjinovski „tmuri domaćin“, iščupao mi je dobar dio kose s namjerom da me kazni što ometam njegov gazdinski mir. Moja porodica bila je izbjeglička i živjela je kod „tmuroga“ jer je morala. Rat je trajao, pa zbog incidenta nije ni nastala velika frka, osim u dušama mojih roditelja.

Mati je bila primorana da me ošiša na ništicu kako bi ćelava ostrva na glavi izgledala manje dramatično. Na prvu, svima sam bila dječačić, pa su me par mjeseci zvali muškim imenom. Nije mi to smetalo, ni kasnije kad je kosa narasla, a mi se od siledžije odselili, nije mi smetalo ni da s veseljem oblačim muške kompletiće i farmerice, koje sam nasljeđivala od starijih dječaka iz komšiluka. Farmerice su imale prišivke Mickeyja Mousea i to je bio presudan faktor; da l’ je kopčanje s lijeva na desno ili s desna na lijevo – potpuno nevažno u dječijem mikrokosmosu.

Sve sam voljela: i šorc i suknjicu. Ali ONA, nema govora da bi ikada obukla haljinu. Ja je barem takvu nikada nisam vidjela.

Nemam pojma kako je tačno počelo naše prijateljstvo

Otprilike, poslije upoznavanja, moje najbistrije sjećanje je naše druženje na klupici pored mjesne zajednice, nakon što bismo se vratile iz škole. Izlazila je uvijek jednu stanicu ranije, na mojoj stanici. Razgovarale bismo jako dugo, jedva se rastajući pred polazak.

Često sam joj govorila kako me podsjeća na mog omiljenog nogometaša Liverpoola, Michaela Owena. Tada sam vodila nešto kao spomenar i tu lijepila svaku njegovu sličicu. Za razliku od nje, o fudbalu nisam znala ništa, ali o Owenu sam znala sve. Imala je iste tanke „owenovske“ usne, rastezljive i idealne za ljubljenje.

Tada sam bila ludo zaljubljena u njenog rođaka.

Bio je to onaj period kada se slušala Vesna Pisarović i plesalo se uz Lunin hit „Zeleno“ pred čas tjelesnog odgoja. Jedne prilike predala mu je moje patetično ljubavno pismo koje sam napisala uz stihove „Kad bih bila ja, tvoja voljena…“. Bila je to jedna u nizu od mojih neuzvraćenih ljubavi u smotanim tinejdžerskim godinama.

Često sam tako smarala i naklapala o tome ko mi se sviđa i kako patim, ali od nje nikada takvo nešto nisam čula, niti sam je doživjela kao nekoga ko možda ima tajnu simpatiju. Bila je misteriozno androgino biće, kao kakvo bespolno božanstvo porcelanske blijede kože i sjetnih očiju. Ali tada to nisam mnogo učitavala u ta svoja tumačenja, bila mi je samo dobra drugarica.

Svi u razredu smo voljeli flegmatičnu djevojčicu koja podsjeća na dječaka. Spušteni kapci i blagi osmijeh odavali su poseban smiraj među nama, ostalim djevojčicama, bila je kao kakav mudri guru. Za dijete od nekih 13 godina već je imala istančan muzički ukus: na repertoaru su bili Indexi i Toma Zdravković. „Slav life“ što bi se popularno reklo: „Zeko i potočić“ brzo se pretapao u „Kafana je moja sudbina“. Geteovski svjetski bol u dušama i tijelima djece koja se tek traže.

Ekipa iz razreda uglavnom se kod nje okupljala kada bi trebalo uraditi neki dosadni projekt iz tehničkog. A i njenim roditeljima ništa od toga nije smetalo. Prva je imala računar u našoj maloj družbi, tako da su kućni kursevi informatike spadali u njen domen.

Uz uhodane koreografije s Pinka, zajedničke domaće zadatke, prve menstruacije i bolni rast grudi, protutnjale su naše četiri godine i završila se osnovna škola. Razišle smo se po srednjim školama na suprotnim krajevima grada.

Prvi susret u srednjoškolskim danima bio je slučajan

Srela sam je u bašti nekog kafića kako se opija za vrijeme nastave. Bila sam ljubomorna na njenu lahkoću kojom se uklopila u novo društvo. Zatajilo je naše prijateljstvo i svako je otišao svojim putem uz povremena sretanja i izlaske.

Ljudi često imaju iskristalizirane stavove o stvarima s kojima se nikada nisu ni susreli. Tvrdoglavo ih se drže po cijenu da sutra progone i ubijaju. U mojoj porodici niko se nije eksplicitno očitovao o pederima i lezbejkama. U historiji naše kuće nije održana skupština niti usvojen zakon koji kaže da moramo mrziti. Prošlo je to nekako ispod radara. Taman dovoljno uljuljano da porodično gledamo „Brokeback Mountain“ s blagim osjećajem stida i pokojim prebacivanjem kanala dok se muškarci na ekranu strastveno tumbaju u skučenom šatoru.

Tek pred kraj srednje škole spoznala sam da mi takve ljubavi ne smetaju, da mi nikada nisu smetale i da mi nikada neće smetati. Ta spoznaja došla je spontano kao i prijateljstvo s djevojčicom kratke kose; jedini preduvjet bio je da otvorim svoje srce.

Naš posljednji izlazak bio je pred moj odlazak na fakultet. Sjele smo na travu posmatrajući rijeku, osluškujući tamburaše iz obližnjeg kafića. Pjevušila je Tominu pjesmu „Sećaš li se Sanja“, a onda smo pričale o zaljubljivanjima i planovima za budućnost. Isto ono sjetno porcelansko lice tužno je pripovijedalo o velikom razočaranju i patnji. Rekla mi je da voli nekoga, umorno skrivajući pravu zamjenicu.

„Ima li ONA ime?“ odlučno sam pitala s osmijehom.

„Sanja, zove se Sanja“, rekla je s olakšanjem, izvadivši telefon da mi pokaže njezinu sliku.

Bio je to naš zadnji razgovor. Otišla sam na studije u drugi grad, ne sluteći da ću četiri godine dijeliti skromnu garsonjeru s djevojkom jednako tužnih očiju i imenom u srcu koje se ne usudi izgovoriti.

Disclaimer BHS: „Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina “Karike” i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

Digitalna priča: Moj rod je moja sloboda

Digitalna priča: Moj rod je moja sloboda

Digitalna priča: Moj rod je moja sloboda

Radionice digitalnih priča: “Sloboda na moj način”

Naziv priče: Moj rod je moja sloboda // Autor/ica: Arman

Udruženje Okvir, BiH

CC Licensa: Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported (CC BY-NC-ND 3.0)

U okviru projekta Coming Out 2016 održalei smo četverodnevne radionice digitalnih priča za LGBT*IQA osobe širom BiH. Koristeći tehnologiju, kreativnost i međusobnu podršku, jedanaest osoba je kreiralo svoje lične priče za Međunarodni Coming Out dan. Međunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala i afirmisala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Digitalne priče su inovativan i multimedijalan način korištenja tehnologije gdje osoba u potpunosti kreira svoju priču. Kreiranje digitalnih priča je uzbudljiv način izražavanja gdje svaka osoba može podijeliti svoju ličnu priču kroz kombinovanje elemenata fotografije, crteža, filma, muzike i kreativnog pisanja. Digitalne priče omogućavaju autoru/ici da pošalje poruku i podijeli lično iskustvo, gdje identitet istog/iste može ostati anoniman. Projekat Coming Out 2016 je podržala Rainbow Solidarity Foundation, Francuska. 

Digitalna priča: Volim te, volim te, volim te!

Digitalna priča: Volim te, volim te, volim te!

Digitalna priča: Volim te, volim te, volim te!

Radionice digitalnih priča: “Sloboda na moj način”

Naziv priče: Volim te, volim te, volim te! // Autor: Azur

Udruženje Okvir, BiH

CC Licensa: Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported (CC BY-NC-ND 3.0)

U okviru projekta Coming Out 2016 održalei smo četverodnevne radionice digitalnih priča za LGBT*IQA osobe širom BiH. Koristeći tehnologiju, kreativnost i međusobnu podršku, jedanaest osoba je kreiralo svoje lične priče za Međunarodni Coming Out dan. Međunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala i afirmisala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Digitalne priče su inovativan i multimedijalan način korištenja tehnologije gdje osoba u potpunosti kreira svoju priču. Kreiranje digitalnih priča je uzbudljiv način izražavanja gdje svaka osoba može podijeliti svoju ličnu priču kroz kombinovanje elemenata fotografije, crteža, filma, muzike i kreativnog pisanja. Digitalne priče omogućavaju autoru/ici da pošalje poruku i podijeli lično iskustvo, gdje identitet istog/iste može ostati anoniman. Projekat Coming Out 2016 je podržala Rainbow Solidarity Foundation, Francuska. 

Digitalna priča: Tempus fugit

Digitalna priča: Tempus fugit

Digitalna priča: Tempus fugit

Radionice digitalnih priča: “Sloboda na moj način”

Naziv priče: Tempus fugit // Autorica: Tyresia

Udruženje Okvir, BiH

CC Licensa: Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported (CC BY-NC-ND 3.0)

U okviru projekta Coming Out 2016 održalei smo četverodnevne radionice digitalnih priča za LGBT*IQA osobe širom BiH. Koristeći tehnologiju, kreativnost i međusobnu podršku, jedanaest osoba je kreiralo svoje lične priče za Međunarodni Coming Out dan. Međunarodni Coming out dan se godišnje obilježava i slavi da bi se povećala i afirmisala vidljivost LGBTIQA zajednice i svjesnost o LGBTIQA pitanjima i pokretu za ljudska prava. Digitalne priče su inovativan i multimedijalan način korištenja tehnologije gdje osoba u potpunosti kreira svoju priču. Kreiranje digitalnih priča je uzbudljiv način izražavanja gdje svaka osoba može podijeliti svoju ličnu priču kroz kombinovanje elemenata fotografije, crteža, filma, muzike i kreativnog pisanja. Digitalne priče omogućavaju autoru/ici da pošalje poruku i podijeli lično iskustvo, gdje identitet istog/iste može ostati anoniman. Projekat Coming Out 2016 je podržala Rainbow Solidarity Foundation, Francuska. 

Naše priče, naš arhiv!

Naše priče, naš arhiv!

Naše priče, naš arhiv!

Sjećam se jednog razgovora kad smo bilei tek počelei da radimo na arhivu kad je neko od nas rekao:

“Ko je moj narod? Ko su moji ljudi? Jeste, imali smo Antifašistički front žena u SFRJ, ali gdje su bile kvir osobe, lezbejke, trans osobe? Moramo saznati gdje su bilie, šta su radilie za vrijeme ovog rata što se mi sjećamo.”

Toliko sila je prošlo Bosnom i Herzegovinom kroz historiju, toliko ratova se vodilo i imamo itekakvo antifašističko naslijeđe. Ali, eto, nas nekoliko je bilo tu, u toj kuhinji, sa stikerima po zidu sa pitanjima vezano za arhiv, pušimo cigare i pričamo: još jedan rat se desio i opet nas nema. Kao da nas nikako nema! To pitanje, ko su moji ljudi? nas je proganjalo. Ta potreba da popunimo tu prazninu je hitna. Jer nam je i cijela politička pozicija dislocirana kroz historiju, kroz tu slijepu mrlju kolektivnog sjećanja u okviru vremenske linije širih historijskih događaja. Tako je arhiv i počeo.

Az, član/ica radnog tima

U okviru Kvir arhiva u toku ove godine radimo na snimanju audio ličnih priča/intervjua LGBTIQ+ osoba iz BiH o odnosima, identitetima, seksualnosti i rodu, osjećaju pripadanja, kreativnosti i radu. Ovaj put su naše prijateljice, lezbejke, biseksualne, kvir žene iz naše zajednice velikodušno podijelile svoja promišljanja vezano za ova pitanja u odnosu na period prije, tokom i poslije rata, kao i trenutnu COVID-19 pandemiju. 

Link na kojem možete poslušati priče/intervjue je OVDJE. 

Veoma nam je bitno da šira javnost i osobe iz zajednice u online prostoru mogu čuti o ličnim iskustvima LGBTIQ+ osoba, različitim identitetima i kreativnom radu, izazovima i rješenjima – pogotovo u ovom periodu pandemije, izolacije i društvenih promjena. Ako želite podijeliti svoju priču, i više ste nego dobrodošlie.

Kvir arhiv je inicijativa koju je nekoliko osoba iz udruženja Okvir i nezavisnih kreativnih radnika i radnica pokrenulo tražeći odgovore na pitanja o seksualnosti, rodu, sigurnosti, o otporu ratu i aktivizmu vezano za našu kvir historiju. Poenta inicijative je da istražuje, dokumentira i čini vidljivim lične priče, historiju i djela LGBTIQA osoba u BiH. Ovu ideju realiziramo kroz seriju intervjua, fotografija, audio i video zapisa, te lansiranje digitalne baze – Kvir arhiva, kao multimedijalne online platforme. U slučaju serije ovih nekoliko audio priča, Feminist Review Trust Fund je prepoznao bitnost očuvanja i bilježenja naše historije, te su nas podržale za snimanje, post produkciju i objavljivanje naših priča. Rad na Kvir arhivu je kombinacija volonterskog i plaćenog rada, gdje je prvi dio rada bio podržan od strane feminističkih i lezbejskih fondacija. Nakon skoro dvije godine ovakvog rada smo se bilie susrelie sa sagorijevanjem pokušavajući kombinovati druge poslove, aktivizam i arhiv te smo naučilie da izgradnja arhiva zahtjeva napor i snagu cijele zajednice ljudi jer se arhiv tiče svih nas. Ako imate neke ideje ili jednostavno želite da učestvujete, ili ako želite da prevodite, editujete ili pišete članke za Wikipediju o bitnim osobama za našu historiju, možete nam se javiti. Bitno nam je da naša historija ostane zabilježena i da su životi različitih osoba kroz historiju BiH vidljivi. 

Naše priče ćemo nastaviti objavljivati na Kvir arhivu. 

Kad sam rekla da je taj aktivizam donio stvarno mnogo, tako da smo uradili mnogo za društvo i za nas same, mislim to stoji. I u ovom smislu kad si me pitala šta ti je bio neki srećan dio iz djetinjstva, tako bih da podijelim taj neki srećan dio, iako je bilo mnogo drugih srećnih dijelova u tom aktivizmu i kroz to aktivističko djelovanje. Bila mi je super jedna situacija kad smo išli na studijsko putovanje u Berlin, jer je Lepa Mlađenović dobila nagradu za lezbejski aktivizam. Išlo je nas dvadeset i dvije, čini mi se, lezbejke i bi, kvir žene iz različitih gradova bivše Jugoslavije. I to je stvarno bilo jedno predivno iskustvo, ono doživjeti to, stvarno sam zahvalna na tome. I kad smo se vraćali iz Berlina, tako sve pod tim utiscima i kako nam je bilo super i bila je ta dodjela nagrade i to smo nekako skroz polezbjeskili. Ne znam kako da to objasnim, tu dodjelu nagrade, zato što je trebalo da bude sve u hetero nekom normativnom modu, a mi smo totalno to preokrenuli da bude ono kako mi želimo, da pjesme budu one koje mi izaberemo, šta znam, tako da mi je to bilo dodatno ono super. I kad smo se vraćali, poslije takvih nekih predivnih iskustava i utisaka, u avionu smo bili sa drugim ljudima i bilo je nas dvadeset dvije. I u nekom trenutku stjuardesa je donjela neke novine da čitamo i tu je bio Telegraf. I sad na toj početnoj strani, na naslovnoj Telegrafa, je bio taj kao tekst da je Lepa dobila nagradu i to je pisalo tako na njemačkom i mi smo ono kao super, super! I od te dragosti smo krenuli da pjevamo Mlada partizanka bila lezbejka! I sad dvadeset dvije nas to pjeva i sjedimo u avionu i ovi drugi putnici gledaju al ono nemaju izbora. Kontaš, nemaju gdje, sad su oni tu, ono, sjede i ćute otprilike. E to mi je neko ono super iskustvo i koje me baš uveseljava svaki put kad pomislim na to nekako se obradujem. Pored mene je sjedila neka žena, sjećam se, i onda je ona mene pitala, kao, pa ko ste vi, šta vi to sad pjevate, šta vi to radite? Ja sam njoj objasnila ko smo mi, šta radimo tu i zašto smo bili na tom putovanju. I onda je ona mene pitala kao, ona je iz Srbije iz nekog malog mjesta s juga, i ona je mene pitala kao šta ti misliš jel ima u tom mom mjestu lezbejki? Ja sam rekla pa sigurno da da, vjerovatno da da, mislim. Ja trenutno ne poznajem ni jednu al vjerovatno da da. Tako da eto i to je nekako nešto pomjerilo i u nama i u toj ženi i u tim svim drugim putnicima. To mi je bilo super, eto.

Dragana

O Kvir arhivu

Vjerujemo da svaka osoba posjeduje svoju priču i znanje o proživljenim iskustvima kroz svoju autentičnu strukturu sjećanja. Mi zajednički i recipročno želimo da učimo kako locirati, ispričati te priče LGBTIQA+ osoba i kolektiva unutar šireg društvenog konteksta.

Kvir arhiv se realizira kroz seriju intervjua, fotografija, audio i video zapisa, te lansiranje digitalne baze – Kvir arhiva, kao multimedijalne online platforme.

Smatram da je bitno da se svaki glas čuje, pogotovo je od velike važnosti da se čuje glas manjine koja nema svoja prava u 21 vijeku u BiH. Mi žene živimo i dan danas u patrijarhalnom svijetu i naši glasovi su veoma često tihi… Biti lezbejka, kvir ili bi žena je veoma teška pozicija na našem surovom Balkanu.

Trebamo biti glasne, trebamo svakodnevno biti inspiracija i jaki vjetar u leđa mladim generacijama… starijim… nebitno… Trebamo jedna drugu gurati i podržavati. Mislim da su lične priče bitne i treba ih gurati u javni prostor. da ljudi postanu svjesni… a možda nekoga ohrabre … da uzme svoj život u svoje ruke i živi punim plućima!

L.