Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Od svojih sam tajni gori – o fobiji svakog pedera

Postoje likovi koji su jedanput sedmično ili mjesečno gej. Obično kad se napiju ili nadrogiraju dopuste sebi taj luksuz da budu ono od čega, zapravo, sve vrijeme bježe. Jedanput mjesečno ili sedmično, pa još pijan se ne računa. Tako moj seksualni identitet nije stvaran, konstantan. Samo je faza. Iskušenje. I proći će, ocam’. Sve do narednog puta… Postoje i likovi koji vjeruju da sa istim spolom mogu imati samo seks. Pokaramo se i svako sebi. Nemoj da budeš peder, pa da mi pričaš kako dva lika jedan drugom mogu biti podrška, razumijevanje, mir. Postoje i likovi koji samo drkaju preko interneta s drugim likovima. Ali stvarno ponekad. Inače, karaju trebe. Lože se na auta, idu u teretanu. Nose trenerku i kladionicu vole više od matere. I sve im to opet ne pomaže da se obuzdaju kad s druge strane računara vide kitu. Obuzme ih nešto, jebiga. I ono bace ga čisto iz zajebancije. Bratski. Ma svi smo tako nekad ko djeca. Ima i pedera kojima ne bude dobro kad vide feminiziranog lika. Pa oni bi ga tačno prebili. Vidi kako hoda, vidi šta je obuko. Vidi kako priča. Fuj! Fuj! Fuj! Nije ni čudo što ljudi misle da je homoseksualnost bolest. Postoje i pederi, nećete vjerovati, koji sami sebi nikako ne mogu oprostiti što im se diže na frajere, a ne na pičke. Pa joj, tako bi voljeli da su normalni. Zašto im je sve ovo trebalo i šta će sa svim ovim pederlukom. Pa mrze sebe, pa druge. I sve tako u krug. Glume sebi. Glume drugima. Život im je čista laž.

Ono što je zajedničko svim ovim likovima je autohomofobija – jedina stvar o kojoj se manje od homofobije u našem društvu priča. Pederi ne žive na drugoj planeti. Žive u duboko homofobnom društvu i logično je da, kada sve oko vas vrišti (mediji, politika, religija, porodica) ubij pedera, da se zapitate Jesam li ja stvarno normalan i šta da radim. Naime, sliku o sebi gradimo na osnovu reakcija, stavova, mišljenja sredine, porodice, društva i kulture u cjelini. Bh. društvo je ogrezlo u homofobiji i nije lako nositi se sa tolikim pritiscima da budemo nešto što jednostavno nismo. Nije lako izdignuti se iznad normi, očekivanja i standarda zajednice u kojoj živimo i živjeti onako kako svako duboko u sebi osjeća da, zapravo, treba, samo neće, ne smije ili još uvijek ne zna kako. Autohomofobija je nešto kroz šta svi svakodnevno prolazimo. Svaka gej osoba na ovome svijetu. Niste, dakle, sami. Ne dešava se vama ništa što se ne dešava milionima drugi ljudi. Autohomofobija je proces i važan je dio upoznavanja i prihvatanja sebe. Nije nešto što nestaje preko noći. Važno je biti nježan prema sebi i ići sloj po sloj. Autohomofobija je sukob sa samim sobom, jer si nešto što se ne dopada tvojoj porodici, prijateljima, sredini u kojoj živiš. Zato što se većini oko tebe ne dopada i tebi samom postaje problem. Pitaš se i preispituješ, a nigdje odgovora. Autohomofobija je sukob na privatnom planu i može poput nemani da proguta i vas i vaš život. Voza od samomržnje, prezira, očaja do destrukcije. Moja autohomofobija je bila dosta suptilnija. Manifestirala se kroz samosabotiranje; birao sam uvijek nedostupne likove; koji nisu tu, koji su strejt, koji su jednako ili više autohomofobni od mene samog. I onda bi svu energiju ulagao u lovljenju takvih likova, u igrice, u pojavljivanje i nestajanje, u toplo-hladno. I nikada ne bih znao na čemu sam, ali sam uvijek na kraju ostajao sam.

Nakon što sam odlučio da stvarno upoznam i vidim šta sam ja to, zapravo, stvari su postale jednostavnije. Nakon godinu dana rada na samom sebi, stručne podrške i adekvatnog razumijevanja (koje ne pada s neba, ali ga uvijek ima, samo se malo bolje osvrnite oko sebe) shvatio sam da treba prestati s kompliciranjem i samomržnjom. Postavite sebi jednostavno pitanje šta bi bilo drugačije da vas privlači suprotni spol. Da li biste se družili s istim ljudima s kojima se sada družite, da li bi voljeli iste stvari, da li bi se smijali na isti način. Naravno da biste. Drugačiji bi bio samo izbor partnera koji nije kalkulacija, već dio vaše prirode i biologije. Druga stvar, vaš seksualni identitet nije jedini identitet. Niste samo peder, pobogu. Još toliko ste stvari. Ali ako vas to što ste peder toliko unesrećuje i otežava vam život, krajnje je vrijeme da vidite zašto je to baš tako. Treća stvar, uvijek će biti nešto vezano za vas čime vaša sredina, najmiliji i najbliži neće biti zadovoljni. Zašto toliko dopuštati da vas drugi regulišu. Okrenite se sebi, vidite šta vas, a ne toliki broj ljudi, usrećuje. Jer vaša sreća je samo vaša stvar. Onaj ko ne živi život po svojim pravilima promašio je temu. Na kraju krajeva, jedina konstanta u životu ste sami sebi. Sve oko vas; partneri, porodica, prijatelji je od danas do sutra. I nemate garancije da će išta biti tu cijeli život, ali vi hoćete. Sami sa sobom ostajete čitav život. Bijega od onog što jeste nema. Treba vidjeti to što jeste, dobro pogledati, te naći adekvatne načine da sami sebi objasnite, prihvatite i na kraju naučite živjeti s time. Seksualni identitet je bitan dio vas i neće nestati, a autohomofobija je ozbiljan parazit kojeg treba skidati što prije s vlastite kože. Prvi korak da napravite neku promjenu u svome životu jeste da postanete svjesni problema koji imate. Autohomofobija se krije u sljedećim stavovima i vrijednostima koje možda zastupate svaki dan, a da niste do kraja ni pogledali u njih.

  1. Samo ste ponekad gej.
  2. Sa istim spolom možete imati samo seks. Ništa više.
  3. Feminizirani likovi su vam odvratni. Na svim vašim aplikacijama stoji FEM stop. Najčešće ne možete da podnesete feminizirane likove, jer ne želite da vidite vlastitu feminiziranost, tj. ženstvenost koja se u patrijarhalnoj kulturi tumači slabošću. Lakše je prebaciti mržnju na drugog, nego vidjeti samog sebe.
  4. Razmišljate da se ipak oženite i ispunite snove roditelja, porodice, okoline, a ne vlastite.
  5. Uvijek najglasnije u društvu negativno komentirate bilo kakvu vijest vezanu za LGBTI zajednicu i teme.
  6. Od svih likova najviše vam se dopadaju strejt likovi.
  7. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji nisu u istom gradu kao i vi.
  8. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji stalno bježe i nikako da ih uhvatite.
  9. Volite o sebi da mislite kao o biseksualnoj osobi, a na suprotni spol vam se nije digo još od kad je igrala Viza za budućnost.
  10. Izašli biste na dejt s likom samo ako izgleda kao da je sada išetao iz porno filma. Hajde da budemo malo realni. Živimo u BiH. A hajde da vidimo i čemu vodi toliko pretjerivanje u vlastitoj nerealnosti. Stav Ako sam već peder viđat ću se samo s najboljim frajerima, također, je autohomofoban. Ovakav stav je, zapravo, limitirajući jer propuštate čitav spektar drugih likova; duhovitih, inteligentnih, šarmantnih, markantnih. Pobogu, nije sve u bicepsu.

Australska psihologinja Vivienne Cass u radu pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model opisala je šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u općezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipirani i slobodni pojedinci, koji su uspješno svoj (homo)seksualni identitet integrirali s ostalim identitetima u cjelovito ja. Šest faza oslobađanja od autohomofobije pogledajte ovdje: http://www.crol.hr/index.php/zivot/6666-sest-faza-oslobadanja-od-autohomofobije-u-kojoj-ste-vi)

Autor: Pederlook

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

kaucKrenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology