Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

U aktuelnom bh. obrazovnom sistemu malo je ili nimalo prostora ostavljeno za LGBT*IQ+ teme. Uglavnom se svaka priča o ovim temama svodi na entuzijazam pojedinaca i pojedinki koji u školama znaju da djeca pored nacionalnog identiteta imaju i seksualni. Seksualnost, generalno, nije tema zastupljena u obrazovnom sistemu, pa ne čudi što djeca odgovore na takva pitanja traže i van učionice, i van porodična doma.

Primjer jednog takvog učenika je i Adnan Bajramović. Danas omladinski radnik i aktivista u polju ljudskih prava, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, a još samo prije par godina tinejdžer u vrtlogu vlastite seksualnosti.  Njegov put razumijevanja i prihvatanja vlastite seksualnosti tekao je trnovito. Kao i veliki broj LGBT*IQ+ omladine u svom djetinjstvu se suočavao, kako s vanjskom tako i sa internalizovanom homofobijom, uzrokovanom konzervativnom sredinom i načinom na koji su domaći mediji prezentovali LGBT*IQ+ osobe. Izuzetno je teško prihvatiti sebe kada vas od malih nogu uče kako su osobe slične vama degenerativne i opasne za normalno i zdravo društvo, a nimalo ne pomaže ni činjenica kako su mi informacije i štivo vezano za seksualnost bili uskraćeni (npr. neinkluzivni školski kurikulum), mada sam siguran da nisam jedina mlada osoba koja se našla u ovakvoj situaciji.

Za Adnana je sve krenulo u pozitivnom smjeru početkom srednje škole. Tada je dobio pristup većem broju informacija i resursa, ali se u isto vrijeme našao u sredini koja je bila mnogo otvorenija nego sredina u kojoj je prethodno proveo devet godina. Kako sam se našao u novoj sredini, otvorile su mi se prilike da pričam otvoreno i iskreno o svojoj seksualnosti sa drugim osobama. Više nisam morao držati svoje misli u 4 zida (glavi). Tada sam i prvi put došao u kontakt sa sarajevskom LGBTIQ+ zajednicom koja mi je na mnogo načina pomogla, kako u prihvatanju vlastite seksualnosti, tako i u formiranju aktivističkog karaktera.

U srednjoj školi ponukan vlastitim iskustvom i željom da drugim LGBT*IQ+ osobama bude bolje, Adnana kreće putem aktivizma i ljudskih prava. Komunikacija s lokalnom LGBTIQ+ zajednicom pružila mu je priliku da se direktno uključi u borbu za ravnopravnost. Prvo su to bila volontiranja, pomaganja oko tehničkih detalja kod organiziranja eventova, a onda je moj aktivizam počeo poprimati ozbiljniji karakter, tada sam otvoreno počeo lobirati za vidljivost i zakonsku jednakost.

Adnan se u ovim oblastima razvijao malim, ali sigurnim koracima. Učio je od mnogih iz aktivističke zajednice čija imena ne želi navoditi jer imam osjećaj da ću izostaviti nekoga, a sve svoje mentore/ice, mogli bi ih tako nazvati, ravnomjerno cijenim i poštujem te sam im zahvalan što su mi pomogli da postanem ono što sam sada te što su bili tu uz mene u situacijama, koje su bile izuzetno teške za nositi se s njima. Izvor informacija i znanja su mu ponajviše bile nevladine organizacije Okvir i Sarajevski otvoreni centar edukativnim štivom i edukacijama koje su mu pružile.

Povod za naš razgovor s Adnanom Bajramovićem projekat je Građanin. Naime, Adnan Bajramović je prvi srednjoškolaca koji je LGBTIQ+ teme uveo u bh. obrazovni sistem kroz predmet Demokratija i ljudska prava i projekat Građanin koji se realizira u okviru ovog predmeta.

Okvir: Kako si došao na ideju da uvedeš LGBTIQ+ teme na času demokratije?

Adnan: Već sam ranije spomenuo kako obrazovni sistem nije inkluzivan što se tiče LGBTIQ+ osoba i tema te se LGBTIQ+ osobe spominju (ako se uopšte spomenu) uglavnom u negativnom kontekstu. Demokratija mi je bila izuzetna prilika da pokažem kako demokratsko društvo mora biti bazirano na poštivanju različitosti, inkluzivnosti i slobodi. Znao sam da niko do tog trenutka nije obradio temu koju smo mi izabrali (moja grupa) „Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ te sam lično smatrao kako je došao pravi trenutak za tu temu.

Okvir: Kako je tekao taj proces?

Adnan: Sporo, ali sigurno. Grupa u kojoj sam bio isprva nije bila voljna da radi temu koju sam ranije spomenuo zbog „A šta reći drugi?“ stava. Bilo je ih strah reakcije vršnjaka i okoline. Bez obzira na to, uvjerio sam ih da prihvate temu naglašavajući kako će moći sa ponosom reći da su oni bila prva grupa srednjoškolaca koja je obradila tu temu, a to nimalo nije mala stvar. Profesor demokratije je isprva bio skeptičan i pokušao nas je odvratiti od obrađivanja odabrane teme. Volio bih ovdje, svakako, da napomenem kako je riječ o profesoru koji je izuzetno poštena ličnost te kako njegov skepticizam nije uopšte bio diskriminatornog karaktera već je jednostavno bio zabrinut za nas. Bio je svjestan šta se sve može desiti, ali kada je vidio našu spremnost i volju dopustio nam je nastavimo sa realizacijom. U razgovoru sa direktoricom škole i pedagogicom, pozitivno iznenađen, dobio sam punu podršku da nastavim sa projektom te da uradim sve što je potrebno da ga realizujem. Mogli bi reći da je administrativni dio projekta prošao bez većih poteškoća.

Okvir: Kakve su bile reakcije ostalih učenika/učenica i profesora/profesorica?
Adnan: Mixed bag da budem iskren, većina učenika i profesora je bila indeferentna po tom pitanju, dok je manji broj istih otvoreno izrazio negodovanje zbog implementacije. No, odluka je već bila donešena te voz borbe za vidljivost, ravnopravnost i inkluzivnost nije mogao biti zaustavljen.

Okvir: Koji ste problem željeli konkretno riješiti i kako?

Adnan: Problem koji smo identificirali je bio taj da LGBTIQ+ omladina uopšte nije predstavljena u (pozitivnom) smislu u obrazovnom sistemu te kako se suočavaju s većom stopom nasilja i diskriminacije u svojim školama nego ostali vršnjaci. Rješenje problema bi bilo jednostavno: inkluzija LGBTIQ+ tematike u nastavno štivo i nastavni proces te senzibiliziranje školskih uposlenika.

Okvir: Šta ste na kraju postigli?

Adnan: Opću mobilizaciju. Organizirali smo nekoliko radionica za učenike 3. i 4. razreda na temu „Diskriminacije i nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta” na kojima smo pokušali objasniti probleme sa kojima se suočavaju njihove LGBTIQ+ kolege/ice. Cijelu školu smo izlijepili posterima inkluzivnog karakterima te naljepnicama sa SOS linijama za žrtve nasilja. U jednom trenutku kompletna škola je bila obojena u dugine boje.Odjednom se počelo pričati o problemu i to je bio veliki šok za dobar dio škole jer su odjednom postali svjesni kako, za razliku od svakodnevnog razmišljanja, s njima nastavu pohađaju učenici/ce koje su LGBTIQ+ te kako se suočavaju sa problemima čiji uzroci leže u samom sistemu, kako pravnom tako i obrazovnom.

Okvir: Šta je šire gledano postigao ovaj tvoj aktivistički istup?

Adnan: Gledajući rezultate u retrospektivi mogao bih reći da je taj istup pokazao drugim LGBTIQ+ učenicima/cama kako nisu sami/e u svojim problemima i borbi te kako se uz dovoljno volje i hrabrosti mogu ostvariti pobjede, makar na nivou škole. Ali ono što me je najviše oduševilo je da je veliki broj straight učenika/ca kako u mojoj tako i drugim školama počeo otvoreno podržavati našu zajednicu u borbi koju vodimo, vjerovatno zbog toga jer smo im pokazali kako je zajednica inkluzivna i za saveznike.

Okvir: Gdje si danas?

Anan: Zavisno od doba dana kada ovo pišem, na fakultetu ili na poslu. Danas sam student Pravnog fakulteta, vodim borbe koje i većina drugih mladih ljudi vodi u ovoj zemlji.

Okvir: Kako danas gledaš na aktivizam i borbu za LGBTIQ+ prava u našoj zemlji?

Adnan: Glede aktivizma i borbe za prava, mogu reći da idemo sporo, ali sigurno u pravom smjeru.
Naša zemlja je izuzetno specifičnog karaktera te je nerealno očekivati grandiozne pobjede preko noći, ali uz dovoljno snage, požrtvovanosti i borbe, siguran sam da ćemo u sljedećih 10 godina moći ostvariti punu zakonsku ravnopravnost LGBTIQ+ stanovništva. Neki će reći kako nisam realan, ali ko bi prije 10 godina pomislio da će LGBTIQ+ zajednica biti zakonski (barem na papiru) zaštićena od diskriminacije i zločina počinjenih iz mržnje?

Okvir: Šta te pokreće i motivira?

Adnan: Inat bosanski (smijeh). Najviše me motiviraju drugi LGBTIQ+ omladinci/ke koji/e, nažalost, nemaju svog glasa zbog određenih specifičnosti. U vremenu kakvom živimo izuzetno je bitno biti glas podrške za one koji tog glasa nemaju.

Okvir: Ko ti je do sada bio najveća podrška?

Adnan: Prijatelji/ce i kolege/ice koji su već godinama tu za mene i moje aktivističko djelovanje sa svojom bezrezervnom podrškom i ljubavlju.

Okvir: Gdje si i kako nalazio znanja i informacije, koje su oblikovala tvoja današnja uvjerenja i poglede na svijet?

Adnan: Internet definitivno. Tužno je što živimo u eri u kojoj su nam sve informacije dostupne na dlanu ruke, ali taj potencijal niko ne iskorištava. LGBTI.ba mi je bio odličan gateway glede LGBTIQ aktivizma, a Jacobin Magazine i Marxist Archive su ponajviše oblikovali moje političke poglede, mada sam imao i ja puno tranzicija. Početak srednje škole je bila faza „Adnana Liberala“ *smijeh*.

Okvir: Kako vidiš današnju školu i obrazovanje u BiH?

Adnan: Obrazovanje u BiH je, u najmanju ruku, tragično. Pored problema s diskriminacijom (ne samo LGBTIQ+ zajednice) činjenica je kako se obrazovanje u BiH nedovoljno i neefikasno finansira. Lista stvari koje se moraju popraviti u obrazovnom sistemu je ogromna, ali u tom procesu popravljanja je najbitnije da škole budu ono što bi trebale da budu – javne, kvalitetne i besplatne jer je obrazovanje ljudsko pravo, a ne privilegija šačice bogatih.

Okvir: Kako bi doprinio većoj vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ+ tema u školama?

Adnan: Za početak bih promijenio heteronormativnost koja vlada u školama. Da li kroz radionice, edukativni materijal ili neki drugi način „približio“ bih pitanje LGBTIQ+ tema omladini te ih aktivno mobilizirao u diskusiji oko istih. Činjenica je da se iz neznanja rađa strah, a iz straha se rađaju nasilje i diskriminacije. Mislim da to najbolje govori šta nam je činiti kada je u pitanju vidljivost i zastupljenost.

Intervju vodio: V.N.

 

 

Škola između redova

Škola između redova

Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.

 

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Od svojih sam tajni gori – o fobiji svakog pedera

Postoje likovi koji su jedanput sedmično ili mjesečno gej. Obično kad se napiju ili nadrogiraju dopuste sebi taj luksuz da budu ono od čega, zapravo, sve vrijeme bježe. Jedanput mjesečno ili sedmično, pa još pijan se ne računa. Tako moj seksualni identitet nije stvaran, konstantan. Samo je faza. Iskušenje. I proći će, ocam’. Sve do narednog puta… Postoje i likovi koji vjeruju da sa istim spolom mogu imati samo seks. Pokaramo se i svako sebi. Nemoj da budeš peder, pa da mi pričaš kako dva lika jedan drugom mogu biti podrška, razumijevanje, mir. Postoje i likovi koji samo drkaju preko interneta s drugim likovima. Ali stvarno ponekad. Inače, karaju trebe. Lože se na auta, idu u teretanu. Nose trenerku i kladionicu vole više od matere. I sve im to opet ne pomaže da se obuzdaju kad s druge strane računara vide kitu. Obuzme ih nešto, jebiga. I ono bace ga čisto iz zajebancije. Bratski. Ma svi smo tako nekad ko djeca. Ima i pedera kojima ne bude dobro kad vide feminiziranog lika. Pa oni bi ga tačno prebili. Vidi kako hoda, vidi šta je obuko. Vidi kako priča. Fuj! Fuj! Fuj! Nije ni čudo što ljudi misle da je homoseksualnost bolest. Postoje i pederi, nećete vjerovati, koji sami sebi nikako ne mogu oprostiti što im se diže na frajere, a ne na pičke. Pa joj, tako bi voljeli da su normalni. Zašto im je sve ovo trebalo i šta će sa svim ovim pederlukom. Pa mrze sebe, pa druge. I sve tako u krug. Glume sebi. Glume drugima. Život im je čista laž.

Ono što je zajedničko svim ovim likovima je autohomofobija – jedina stvar o kojoj se manje od homofobije u našem društvu priča. Pederi ne žive na drugoj planeti. Žive u duboko homofobnom društvu i logično je da, kada sve oko vas vrišti (mediji, politika, religija, porodica) ubij pedera, da se zapitate Jesam li ja stvarno normalan i šta da radim. Naime, sliku o sebi gradimo na osnovu reakcija, stavova, mišljenja sredine, porodice, društva i kulture u cjelini. Bh. društvo je ogrezlo u homofobiji i nije lako nositi se sa tolikim pritiscima da budemo nešto što jednostavno nismo. Nije lako izdignuti se iznad normi, očekivanja i standarda zajednice u kojoj živimo i živjeti onako kako svako duboko u sebi osjeća da, zapravo, treba, samo neće, ne smije ili još uvijek ne zna kako. Autohomofobija je nešto kroz šta svi svakodnevno prolazimo. Svaka gej osoba na ovome svijetu. Niste, dakle, sami. Ne dešava se vama ništa što se ne dešava milionima drugi ljudi. Autohomofobija je proces i važan je dio upoznavanja i prihvatanja sebe. Nije nešto što nestaje preko noći. Važno je biti nježan prema sebi i ići sloj po sloj. Autohomofobija je sukob sa samim sobom, jer si nešto što se ne dopada tvojoj porodici, prijateljima, sredini u kojoj živiš. Zato što se većini oko tebe ne dopada i tebi samom postaje problem. Pitaš se i preispituješ, a nigdje odgovora. Autohomofobija je sukob na privatnom planu i može poput nemani da proguta i vas i vaš život. Voza od samomržnje, prezira, očaja do destrukcije. Moja autohomofobija je bila dosta suptilnija. Manifestirala se kroz samosabotiranje; birao sam uvijek nedostupne likove; koji nisu tu, koji su strejt, koji su jednako ili više autohomofobni od mene samog. I onda bi svu energiju ulagao u lovljenju takvih likova, u igrice, u pojavljivanje i nestajanje, u toplo-hladno. I nikada ne bih znao na čemu sam, ali sam uvijek na kraju ostajao sam.

Nakon što sam odlučio da stvarno upoznam i vidim šta sam ja to, zapravo, stvari su postale jednostavnije. Nakon godinu dana rada na samom sebi, stručne podrške i adekvatnog razumijevanja (koje ne pada s neba, ali ga uvijek ima, samo se malo bolje osvrnite oko sebe) shvatio sam da treba prestati s kompliciranjem i samomržnjom. Postavite sebi jednostavno pitanje šta bi bilo drugačije da vas privlači suprotni spol. Da li biste se družili s istim ljudima s kojima se sada družite, da li bi voljeli iste stvari, da li bi se smijali na isti način. Naravno da biste. Drugačiji bi bio samo izbor partnera koji nije kalkulacija, već dio vaše prirode i biologije. Druga stvar, vaš seksualni identitet nije jedini identitet. Niste samo peder, pobogu. Još toliko ste stvari. Ali ako vas to što ste peder toliko unesrećuje i otežava vam život, krajnje je vrijeme da vidite zašto je to baš tako. Treća stvar, uvijek će biti nešto vezano za vas čime vaša sredina, najmiliji i najbliži neće biti zadovoljni. Zašto toliko dopuštati da vas drugi regulišu. Okrenite se sebi, vidite šta vas, a ne toliki broj ljudi, usrećuje. Jer vaša sreća je samo vaša stvar. Onaj ko ne živi život po svojim pravilima promašio je temu. Na kraju krajeva, jedina konstanta u životu ste sami sebi. Sve oko vas; partneri, porodica, prijatelji je od danas do sutra. I nemate garancije da će išta biti tu cijeli život, ali vi hoćete. Sami sa sobom ostajete čitav život. Bijega od onog što jeste nema. Treba vidjeti to što jeste, dobro pogledati, te naći adekvatne načine da sami sebi objasnite, prihvatite i na kraju naučite živjeti s time. Seksualni identitet je bitan dio vas i neće nestati, a autohomofobija je ozbiljan parazit kojeg treba skidati što prije s vlastite kože. Prvi korak da napravite neku promjenu u svome životu jeste da postanete svjesni problema koji imate. Autohomofobija se krije u sljedećim stavovima i vrijednostima koje možda zastupate svaki dan, a da niste do kraja ni pogledali u njih.

  1. Samo ste ponekad gej.
  2. Sa istim spolom možete imati samo seks. Ništa više.
  3. Feminizirani likovi su vam odvratni. Na svim vašim aplikacijama stoji FEM stop. Najčešće ne možete da podnesete feminizirane likove, jer ne želite da vidite vlastitu feminiziranost, tj. ženstvenost koja se u patrijarhalnoj kulturi tumači slabošću. Lakše je prebaciti mržnju na drugog, nego vidjeti samog sebe.
  4. Razmišljate da se ipak oženite i ispunite snove roditelja, porodice, okoline, a ne vlastite.
  5. Uvijek najglasnije u društvu negativno komentirate bilo kakvu vijest vezanu za LGBTI zajednicu i teme.
  6. Od svih likova najviše vam se dopadaju strejt likovi.
  7. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji nisu u istom gradu kao i vi.
  8. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji stalno bježe i nikako da ih uhvatite.
  9. Volite o sebi da mislite kao o biseksualnoj osobi, a na suprotni spol vam se nije digo još od kad je igrala Viza za budućnost.
  10. Izašli biste na dejt s likom samo ako izgleda kao da je sada išetao iz porno filma. Hajde da budemo malo realni. Živimo u BiH. A hajde da vidimo i čemu vodi toliko pretjerivanje u vlastitoj nerealnosti. Stav Ako sam već peder viđat ću se samo s najboljim frajerima, također, je autohomofoban. Ovakav stav je, zapravo, limitirajući jer propuštate čitav spektar drugih likova; duhovitih, inteligentnih, šarmantnih, markantnih. Pobogu, nije sve u bicepsu.

Australska psihologinja Vivienne Cass u radu pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model opisala je šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u općezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipirani i slobodni pojedinci, koji su uspješno svoj (homo)seksualni identitet integrirali s ostalim identitetima u cjelovito ja. Šest faza oslobađanja od autohomofobije pogledajte ovdje: http://www.crol.hr/index.php/zivot/6666-sest-faza-oslobadanja-od-autohomofobije-u-kojoj-ste-vi)

Autor: Pederlook

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

kaucKrenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology