Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Lezbejsko – partizanska / Šifra: Dragona

Juče čekam tramvaj dvojku ispod Brankovog mosta. Stanica je pomjerena iza nekog mini bagera i to naravno nigdje nije označeno. Ulica je razrovana i radovi su u toku već neko vrijeme.

Na toj alter-bager stanici smo dekica, žena i njen sin gromada nabildana. Prilazi žena i pita me gdje ja idem..objasnim joj i ona kaže da je linija br. 2 izmjenjena zbog radova i uputi me gdje da siđem..to govori ljutito baš..zatim počinje da galami…

kako nema oznake za stanicu..
kako je ulica izrovana..
kako fasade otpadaju sa zgrada
i kako mogu nekog ubiti…
kako je ona u toj ulici rodjena i tu živi
i kako se sve promijenilo
i kako je se u toj ulici okupljaju smrdljivi lezbejke,pederi,cigani i izbjeglice
i kako je to njoj sve pod prozorom..
i ona to mora da gleda..

U meni već kulja, tijelo mi upija tu mržnju i sve te užasne riječi..dišem, smirujem se i pijem vode i gledam u tog dečka gromadu kako se smješka..strah me je pomalo i muka mi je!

Naiđe dvojka, ali ne tramvaj već bus. Uđemo mi svei u taj bus i ja se udaljim od njih…pijem vode i mislim se koliko stvari u životu kao lezbejke oćutimo i zamislim da svaki put kad čujem lezbofoban komentar i ne odreagujem stanem na sred trga i gomilu puta vičem, lezbejka,lezbejka na glas – da poništim taj jedan lezbofobni. Ta fantazija me uveseli i malo mi diže energiju.

Onei su svei sjeli skupa na ona četiri zajednička mjesta u busu i dalje pričaju, gledam u njih i mislim se pa neću da odćutim ovo!

Prije izlaska na stanicu, odem do te žene i obratim joj se iz nekog lijepog mjesta u sebi:
draga, ja sam lezbejka i sa onim komentarom od malo prije ste me bas povrijedili. Znate i nama lezbejkama smeta sto nema oznake za stanicu, i nama smeta sto je saobraćaj neuređen, i meni smeta ta fasada koja se obrušava i skroz mi je nebitno koga može da ubije, mene ili vas ili nekog trećeg..strašno je da to realno može da se desi jer oni koji dobijaju plaće ne mare za to…

Ona se onako partizanski otvorenim dlanom dotaknu po srcu i reče: izvini, izvini sto sam te povrijedila, nije mi bila namjera, molim te izvini.
Pružim joj ruku i kazem ok je. Dva puta onako nježno stisnemo ruku jedna drugoj gledajući se u oči duboko. Zahvalim joj se što mi je rekla na kojoj stanici da siđem.
Dečko gromada osta zapanjen bez -A!  Kao i svei ostalei kojei su nas slušalei u busu.
Bus stade i ja izađem na stanici, sad sa nekim lijepim i zadovoljnim osjećajem u svom tijelu.

Granica sna / Šifra: Avgust

Granica sna / Šifra: Avgust

Granica sna / Šifra: Avgust

Ocvala je naša magija godina

Vidim to u purpurnim talasima mora

U sjećanju prošlog, slanog, nam mirisa

I ranih nam, davnih, avgustovskih zora

Na ivici noći, kao hologrami stojimo

Pred očima, usni i čelom mi mojim

Besciljno gledamo u pravcima talasa

A dah ti osjetim, dok pred tobom stojim

Kao stari znanac, bitaka slavnih

I mekoća glasa, poznatog mi stranca

Kao prvi ranac, školaraca davnih

Uzajamno sjećanje, duboko poput klanca

Na dnu tiha voda, modra i duboka

Što kazuje tajne, a slijepa je i gluva

Kao vjeverica smeđa, očiju pitomih

Mladunčad i svoje žirove kad čuva

Lotosom ti sakrila putokaze spasa

S oktobrom na jastuku i bijedom mi u duši

Neudobnim pjesmama, uznemirujućeg tona

Zvukom struna namjeri da krvari mi uši

 

A mnoge i mnogi, na meni crtali su skice

Sebično šarajući sve planove svoje

Dok godinama evo, tražim draže lice

Ali nikad više oči, s toliko dugine boje

Utkane u srž kao najdraže sitnice

Mirne luke i alasi postanja i krivice

Od Erosa u kavezu kosti su sive

Dok zabranjeni grijehovi još u tebi žive

I niti one, šarene, naše male tajne

Što spajaju nam duše, vremenom daleke

Razdvojene jazom, a kamo sreće naše

Jedna uz drugu, mogle bedeme da ruše

Poslije svega strunule u bijelu, tanku nit

U podrumu razmišljanja, što je tame sit

Te male iskre, neka traju, pusti ih da žive

Dok dva stranca i noćas jedan drugog krive…

U malom medaljonu čuvajući svijet

Plavi avion po dogovoru započinje svoj let

Uhodanu rutu, put ostrva tuge

Što nalazi se negdje, sa druge strane duge.

Ljudskost / Šifra: 123456789

Ljudskost / Šifra: 123456789

Ljudskost / Šifra: 123456789

Teško ustajem. Omamljenost sa paučinom na očima koja se teško skida. Pranje lica iznad crvenog lavora na neuparenoj stolici iz mračne sobe. Na stolu pola kifle sa margarinom i čaj. Onaj najjeftiniji.

– Prijatno! A sad popij lek pa možeš da kreneš. I požuri da ne zakasniš!

Ulazak na velika vrata započinje udarcem u glavu. Jedan, pa drugi, treći, peti…. Iz pozadine lica bez pokreta. Lica sa invaliditetom. Invalididet izbora. Držim laktove na licu dok šakama prekrivam potiljak. Na mermernoj kocki, u uglu pored betonske saksije za cveće.

Cveće sa jedva šest živih listova. Zemlja suva.

Pauza na dole. Skok u prazno. A prazno je puno ostataka koraka.

– Šta to pokušavaš?! Uzmi!

Hladna voda sa dve kocke šećera sliva se niz grlo.

Tako je izgledala svakodnevica devedesetih. Već duže vreme ne stavljam ruke preko glave. Ne sedim pored mrtvog cveća. Ne hodam tim hodnicima. Ne hodam. Sedim. Od petog sprata do prizemlja ima bar petnaest metara. Ne umem da procenim. U šest izjutra staza koja vodi u zgradu je čista. Čista od koraka i ljudske kontaminacije. Obično starac sa prizemlja u sedam počinje sa udarcima. Udara po daskama zabijajući eksere. Ekseri spajaju tanke drvene poluge. Satima. Udarci prestaju kada sunce počne da zalazi. Njegova saputnica, bele tanke kose izlazi da ga pozove na obedovanje negde oko dva. Nju retko možete sresti. U međuvremenu nastaju lestve. Nedovoljno visoke da dosegnu prvi sprat. Eventualno balkon u prizemlju.

Šta me sprečava da skočim? Zatvor. Sedim i gledam. Zatvor. Izolacija. Strah da izađem kroz vrata. Lakše je izaći kroz prozor. Kroz prozor je samo jedan korak ka izlazu. Vrata ima nekoliko. Vrata od sobe. Vrata od stana. Vrata od lifta. Vrata od hodnika. Vrata od zgrade. A koraka bezbroj.

Omamljenost. Teško ustajem. Naočare leže na drugom kraju. Prvo je usledio udarac u predelu jagodice, a potom, na zemlji i drugi, u predelu nosa. Vid je u blur modu. Ne znam kako sam došao do bolničkog kreveta. Dva uniformisana čoveka zapisuju podatke.

– Ne sećam se. Ne znam kako su izgledali.

Jedan je imao crvenu, a drugi sivu majicu. Ili je ipak bila svetlo plava?

– Samo smo šetali. Išli smo kući. Ne znam od kada su nas pratili. Ne znam ništa. Ne sećam se tačno.

U policijskoj stanici smo davali izjave. Ispitivali su nas s kime živimo, da li imamo posao, decu, porodice. Policajci su više fokusirani na devojke.

– Kako nemate nikoga? Tako lepe devojke……

Odgovaramo što je brže moguće. Želimo da odemo, da što pre napustimo stanicu. Izostavljam podatke o porodici. Imam samo mamu i sestru. Zapravo, niko me nije ni pitao o detaljima. Ali za svaki slučaj prebiram po ličnim podacima u glavi. Na pitanje zašto su vas napali niko nije dao odgovor. Mogu da pretpostavim. Svo troje smo bili u crnom. Prijateljica kaže da su vikali i dobacivali nešto kao ‘sekta, sekta’.

Ovako izgleda svakodnevica danas. Zaboravljam da stavljam ruke preko glave dok koračam centrom grada. Strah da ću zaboraviti drži me između četiri zida.

Lažna ljudskost. Iluzija u kojoj se gušim.

U sudnici mesecima posle postavljen mi je niz pitanja:

– Da li ste u sekti?

– Da li ste u Jehovinim svedocima?

– Da li ste nekada nekoga vrbovali?

Odgovor na sva tri pitanja je bio ne. Odgovori su ušli u zapisnik kao deo moje (samo)odbrane. Servirane laži koje su postale nečija istina. Moje ‘ne’ delovalo je neubedljivo. Istina je neubedljiva. Lažna istina ima mnogo jači efekat. Čak i psiholozi savetuju da ‘ramišljate pozitivno’ pa će vam sve pozitivno i krenuti. Ubediti sebe da se ništa strašno nije dogodilo, ili možda bolja varijanta – da se neće više ponoviti. Isto kao ubediti sebe da u frižideru ima sasvim dovoljno hrane iako osim hleba i margarina nema drugih namirnica. Ubediti sebe da je strah besmislen i neosnovan, staviti osmeh na lice i pomiriti se lakše sa svakodnevicom. Poverovati da od petog sprata do podnožja zapravo nema više od petnaest metara. No, to možda i može biti istina.

Sivi zid okrečen do pola ima mali otvor. Obično se iza stakla nalazi glas. Kada je toplo, žena u poodmakloj starosti svakih 15 minuta izlazi iz linije reda u obližnju prostoriju, iza malih drvenih vrata. Zimi sedi na stolu. Niski sto zelene površine iza stakla. Ima i blata. Sa druge strane glas, papir i pečat. Udarci. Iznad kalendara je i njeno lice. Uramljeno. Zamrznuto. Kao da i sada u fizičkom odsustvu bez ijedne reči poručuje isto, onako histerično, da ne stojimo zbijeni tu ispred jer nema gde da se prolazi.

Njene zamene, kloniranih izraza, listaju stranice crvene knjige. Kao u školi.

– Treća vrata levo! Tamo čekajte!

Još jedna laž. Da će se sa odlaskom jednih usluga poboljšati.

Redovi su isti kao pre deset godina. U liniji za pečat i potpis juče je jedna starija gospođa kolabrirala. Dva čoveka u kasnim četrdesetim sagnuli su se da je pridignu. Stala je pridržavajući se desnom šakom za zid.

– Ovo je nehumano! Kao da smo stoka!

– I jesmo stoka.

– Govorite u svoje ime.

– Kakvo je to ponašanje!

– Zašto ne napravite dva šaltera!

– Gospodine, postoje dva šaltera. Stanite u red!

– Stojim tu već dva sata! Samo mi pečat treba pa da idem!

– Ja sam bila ispred Vas! Ne gurajte se! Kakav je to način! Stanite tamo!

Žena masne kose i prljave odeće pokazala je na začelje reda u dnu male čekaonice bliže zidu.

Čovek u ranim pedesetim se gunđajući pomerio na kraj.

Sedim i čekam na šačicu razgovora. Strpljivo. Prebiram po mislima. Više ni sâm nisam siguram šta je istina. Da li se udarac uopšte dogodio? Dok sam u periodu nakon napada lutao hodnicima zgrade suda u potrazi za besplatnom pravnom podrškom, mlada sutkinja koja je bila voljna da me primi na razgovor mi je jasno stavila do znanja da niko ne može da mi pomogne.

– Zadobili ste dakle samo lakše telesne povrede? Niste ostali u bolnici? Šta da vam kažem? Jednu moju prijateljicu je pre nekoliko godina jedan čovek u večernjim satima pretukao ispred Tempa. Slomio joj je ruku i zadobila je ozbiljne povrede glave, ali nije osuđen . I ona sada svakodnevno mora da suočava sa tim. Da sama odlazi do prodavnice, ide u nabavku. Jedino što mogu da Vam kažem jeste da izbegavate mesta napada.

– Šta to znači? Da treba da sedim kod kuće između četiri zida?! Mislim, napadi su se događali u svim delovima grada…..

– Stvarno mi je žao, ali ne mogu da Vam pomognem. Da li ste u braku?

– Nisam.

– Eto, ako budete u braku, pa se budete razvodili onda ću moći da Vam pomognem.

Rekla je uz osmeh mlada sutkinja.

„Laž, kako se zvanično definiše, je tvrdnja suprotna istini. Ova definicija se pripisuje svetom Avgustinu koji je prvi „razmišljao“ o laži. („Laž i obmana su negiranje istine.“)”

Odnos prema istini je stvar pojedinca. Moju istinu niko ne želi da čuje čak ni kada se glasno izgovori. Uglavnom ostaje skvrčena u korenu jezika. Pretvara se u knedlu. Knedla se pretvori u tremor, tik, a ovaj u izolaciju. U tišinu. Između četiri zida samoponavljanje u glavi donosi konfuziju. Bezvoljnost. Nesvrsishodnost ustajanja iz postelje. Omamljenost sa paučinom na očima koja se teško skida. Kapci se otvore ka belini plafona. Razmišljanje teče. Ustati. Ležati. Ugušiti se…..

U mnogim slučajevima laž je  potrebna, jer da bi se održala, neophodna je strategija koja podrazumeva veliki broj dodatnih laži i trošenje velike količine energije.

Nakon pet sati ustajem. Odlazim do kuhinje. Otvaram frižider. Vadim margarin, hleb….

Kljunovi – desetak metara severno. Iza leđa točkovi – analogna forma. Koraci, južno ka donjim platformama. U desnoj ruci drži mali nož sa crvenom plastičnom drškom.

Levom pridržava zglobove.

– Ovo je trebalo ti da uradiš! Nikada mi ne pomažete! Ali zato uvek znate sesti za sto, na gotovo!

Talasasti, metalni završetak razdvaja delove praveći geometrijska tela nepravilnih oblika. Reči zamenjuje govor tela, mehanički talasi prolaska metala kroz meso. Obrok svakodnevice. Majčina kuhinja.

– Prijatno!

Nekada je u vreme velikog odmora ispred žute, drvene kapije stajala baba u crnom. Nema kapije. Žuta zemlja sa oazama uvele trave. Ostaci zidova i prozorsko okno. Imam 13 godina. Nemam nikoga. Nemam – jedino što mi ostaje u mislima. Ako zatvorim kapke – putujem.

Ćelije organizma transportujem drugim nivoima daleko izvan hodnika, više od potkrovlja, niže od betonskih ploča u podnožju.

Okrećem se na drugu stranu. Spuštam kapke. Možda ću sutra skočiti. Danas nemam energije. Putujem.

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Maska čovekolikosti / Šifra: 19ezraitiel91

Dum-dum. Dum-dum.

Točak tlačenja koji mrvi pred sobom sve manje od njega sa nakalemljenim zupčanicima koji mrve pred sobom još manje. Vizija koja mi se stvori pred očima kad mi neko zatraži da mu opišem naše društvo. Nije li to ploča prema kojoj se pleše prethodnih dvadeset i kusur godina? Tlače se i napadaju slabiji, udruže se jači pa nas propisno istamburaju, durimo se u ćošku besni u masnicama, čekajući priliku da postupimo isto?

U više priča u “kvir ključu” dominira vapaj skrajnutih homofobičnoj, kavge žednoj, ratom iznemogloj i siromaštvom ophrvanoj većini. Vapaj da i mi postojimo. I mi se volimo, i mi bismo da se kadkad uhvatimo za ruke hodajući glavnom promenadom, da se sočno izljubimo na autobuskoj stanici… A grumenje u peščanom časovniku udara dum-dum po prašnjavoj dini stvorenoj od mnogo čekanja. I dok grumenje udara, život prolazi, a mi smo ga potrošili na objašnjavanju da i mi postojimo.

Dum-dum, dum-dum.

Još godinu-dve, četiri, eventualno deset do dvadeset, a nije isključeno ni trideset, dodvoravaćemo se toj većini, stavljati sve ispred nas u nikad do kraja dosanjanoj želji da iskažemo da smo mi ljudi, da ne mrzimo zemlju u kojoj živimo, da nas more problemi kao i svi ostale.

Dum-dum.

Poslednje zrnevlje pada na peščani brežuljak. I tako iznova, neko će okrenuti peščani sat naopako dok mi šijemo i prekrajamo maske po meri čovekolikosti čitavog društva. A nema baš izgleda da ta maska bude skrojena do kraja jer igla svako malo ispada iz ruke koja podrhtava izazvana tim prokletim udarcima zrnevlja u satu. No, budi bez brige, još malo pa će da se stvori brdašce i neko će peščanik opet okrenuti naopačke.

Zajednico, u pokušajima da skrojiš masku čovekolikosti po željama većine, sebi si takođe, slučajno ili ne, prišila toliko mnogo lošeg što ta čovekolikost nije preležala i zbog čega te je više vekova unazad bacila u nevidljivi zapećak sramote i stida.

Ovu priču ne posvećujem toj maski, tom nikad dostižnom idealu većine za koju  tako žarko i srčano želim da me prihvati i pred kojom treba da iscedim dušu do zadnje suze i ogolim ono što me tišti ne bi li prihvatila da sam valjda i ja čovek te da imam valjda i ja neka ljudska prava. Valjda.

Dum-dum. Dum-dum.

A da budem iskren, nije mi stalo nešto do toga. Briga me baš da li me vole, da li smatraju remetilačkim faktorom društva ili je “to njima neprirodno”. Mene je jedino briga da niko ne sme da podigne ruku na mene ili me na bilo koji način javno unižava zbog onog što jesam. I da, ako to uradi, bude krivično gonjen i odgovara pred licem pravde.

Zato se tebi, LGBT zajednico, ovom prilikom obraćam, jer mnogo si odlutala u tim neveštim pokušajima krojenja čovekolikosti po tuđim merama. U pokušajima da zaličiš na one koji su te vekovima gazili i besno pokrivali velom sramote i ti si počela da gaziš i ismevaš raznolikost kojoj pripadaš i koja te okružuje. Zavrtela si točak tlačenja i krenula njime da prelaziš preko malobrojnijih od malobrojnih.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Dakle, o čemu se radi? Izgubljeni u ukazivanju drugima na to kako postojimo, gurnula si, zajednico, pod tepih ono što se dešava u tvom postojanju. Da se podsmevaš trans ljudima jer to znači par kopči više na onoj maski humanosti, da negiraš postojanje biseksualcima baš kao što i sada mnogi upravo to tebi rade, da sve one neuklopljene ili teško uklopljive umeš da tretiraš ispod svakog nivoa ljudskosti…

Dum-dum.

Lepota kvira je lepota odsustva heteronormativnog. Ona leži u tome što istorijski određeno postaje prevaziđeno. Bezgranično samoživi diktati “prave” porodice, “pravih” muškaraca i žene, “zdravog” okruženja i sličnih normiranih pojava naprosto iščile pred dovoljno hrabrima da iz sve snage išutiraju cigle iz zamišljenih zidova utvrđenja poznatijeg kao “Ono što je normalno”. Odsustvo heteronormativnog znači rađanje niza mikrokosmosa različitosti koje su bile gušene i koje sada imaju prostora da bilo gde u čitavom prostranstvu zabiju zastavicu u svojim bojama i bez bojazni kažu – Ovo sam ja!

Dum-dum. Dum-dum.

Vekovima unazad negirani danas smo, kako-tako, našli neku nišu na kojoj postojimo. Često prebijani, skrajnuti,  lišeni osnovnih sredstava za dostojanstven život. Ali postojimo, i dalje očajnički šijemo tu masku čovekolikosti po željama većine, okrvavljenih ruku od nepreciznih uboda iglom.

Nego, lepota kvira.

Trenirao sam vaterpolo pet godina, na pripremama u više navrata dobio batine od trenera jer sam pravio kavge. Potom trenirao jako surovu borilačku veštinu gde sam se vraćao kući modrih ruku. Prestao da treniram kada me je čovek od sto i kusur kila udario cevanicom iz sve snage u nos, koji se istog časa vrlo bolno slomio. Mada vrlo uspešan u školi, potom i na fakultetu i na poslu.

U fiokama heteronormativnosti upao bih ili u “Dobar je momak, ali nezgodan kad popije” pregradu, a možda i onu zvanu “Pošten domaćin”. Jedino što me sprečava je to što spavam i ulazim u emotivne odnose sa muškarcima. A i sa ženama doduše. Lepota kvira je u tome što mogu da  se pronađem u tom prostranstvu i pobodem svoju zastavicu, ne smatrajući sebe manje vrednim. Slomio nos u tuči sa momkom koji je kasnije završio u izraelskoj vojsci, rane mu vidao – dečko! Nije li ova jedna rečenica po sebi kugla koja ruši i nekoliko zidova uvreženih predrasuda i stereotipa o LGBT ljudima? A posle veze sa muškarcem bio pola godine sa devojkom. Paf! Još jedan zid pao. Lepota izgradnje sopstvenosti kroz rušenje baš takvih zidova predstavlja najveću lepotu kvira. To nam niko ne može oduzeti.

Dum-dum.

Ali, u tako očajničkim čežnjama mnogih da budu prihvaćeni, ne kao ono što jesu, već kao neka nepoželjna masa oblikovana u nešto što bi moglo da prođe kao prihvatljivo toj većini, mnogi se nespretno zalete jašući taj točak tlačenja koji je izvor sveg zla na Zapadnom Balkanu. Paradoksalno, moj identitet biseksualca više puta je negiran i doveden u pitanje unutar LGBT zajednice nego moj identitet kao LGBT osobe od strane većine iz goreopisanih redova. I o ovome mora da se priča na sav glas.

Obraćam se tebi, zajednico. Ne usvajaj oblik ponašanja koji je stvorio sve naopako u našem društvu. Ne gazi slabije od sebe. Ne teraj me da se osećam loše zbog onog što jesam u prostranstvu koje smo mi dugo, veoma dugo osvajali.

Ja sam biseksualac. Ne, to nije moj pokušaj da “pobegnem od pederluka”. Ne, ne glumim, zaista jesam. I ne, definitivno ne glumim da se dopadnem većini zbog koje su ti ruke u takvim krastama. Odloži iglu, zajednico, i ne šij tu masku čovekolikosti koju nikad nećeš staviti na svoje lice. Uživaj, zajednico, u prostranstvu ispletenom od hiljadu različitosti.

Dum-dum. DUM.

Prevrćem peščani sat naopako. Još jedanput.

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Pohvaljena priča na konkursu “Šarolika pera” – Igla / Autorka: Jelena Stančić

Ona spava na levoj strani kreveta i pokriva se jorganom, čak i leti. Ne voli visoke krevete i satenske jastučnice. Ona ima dugu smeđu kosu i maleni nos koji posebno voli. Uvek uključuje više alarma jer mrzi jutra. Telefon drži pored glave i redovno zaboravlja da navuče zavese. Već par meseci se budi pored crnokose kustoskinje Muzeja savremene umetnosti. Upoznali su se ispred supermarketa kada su oboje bili krajnje pijani posle žurke. Dele ljubav prema alternativnom roku i porocima.

Ona ustaje prva jer je čeka posao koji povremeno voli. Prošara pogledom lepu ženu pored sebe i poljubi  je u rame.  Ustane, rastegne se i lagano prošeta do kupatila. Stane ispred ogledala i ispred sebe vidi tridesetogodišnjeg profesora koji mrzi život. On se obrije, opere zube, skupi kosu u labav rep i piški stojeći. Vrati se u sobu, izabere kravatu i odelo. Navuče ranac na leđa, uzme bombonu iz činije koja stoji pored kreveta i krene na posao. Koji povremeno voli.

* * *

Utorak, tek je pola 5, a već je mrak. Vazduh miriše na petarde koje su malopre glasnoćom ispunile školsko dvorište. Srednjoškolci i njihova fascinacija prolaznim i bučnim stvarima uvek me je zbunjivala, i dok sam bio deo te grupacije ali, i sada, kada ih gledam sa druge strane katedre. Mislim da želim da ošamarim osobu koja mi je rekla da treba da budem profesor, samo kada bih se setio ko je prvi to uradio. Previše sranja za moj već nestabilan um. Ali, nema sad nazad. Mislim, ima. Nema hrabrosti.

Sačekao sam autobus koji staje tačno ispred njene zgrade. Jedva sam ostao budan. Pozvonio sam na interfon i vrata su zapištala pre nego što sam stigao za njih da se uhvatim. Znala je da ću doći. Sigurno je spremna. Lift sam izbegao i popeo se na treći sprat peške. Stajala je na ulaznim vratima, nasmejana i jedva obučena. Uvukla me je u stan, strgla ranac i sako sa mojih ramena i gurnula me u fotelju koja je škriputom dočekala moje mlitavo telo. Pokušao sam da joj se nasmešim, ali samo sam uzdahnuo. Umoran pogled koji mi je uputila bio je pun uzbuđenja i nestrpljivosti. Podočnjaci su joj bili veći iz dana u dan i nisam znao da je gledam iskreno kao ranije. Skrivajući se od sveta sakrio sam se i sam od sebe. Kleknula je pored mene i zavrnula mi rukav košulje. Vene su mi oduvek bile izražene što je taman dobro došlo pri odabiru hobija. Skinuo sam kravatu i vezao je čvrsto tik iznad lakta. Gledao sam je bez treptanja dok je grejala kašiku i nervozno grickala usnu. Izvadila je špric iz džepa i spremila mi dozu utehe. Skupio sam kolena, sela mi je u krilo i pružila špric. Hteo sam da ona to uradi, znam da je uvek usreći. Pružio sam ruku i osetio iglu kako probija bledu kožu i ispunjava organizam potrebnim, slatkim otrovom. Odlutao sam na sekund, ispraznio um. Tek toliko da zaboravim da sam jadan, kliše, patetičan izgovor od osobe. Poljubila mi je vrat i približila se usnama.  Uzvratio sam poljupce. Osetio sam njen vreo dah na obrazu i gledao je kako uživa, zatvorenih očiju i bez brige na licu. Ali, jedino o čemu sam razmišljao bio je heroin i smrt. Osećam se odvratno, kao mrlja na inače besprekorno čistom staklenom stolu. Znao sam da ona sada želi sve. Što se inače i dešavalo. Mislim da ja ne mogu više da budem deo ove farse.

Panika se skupljala, stiskala me. Znojim se i brojim uzdisaje. Moram da odem iz ovog stana. Mislim, bolje da to ne uradim. Lagano sam je odgurnuo i susreo se sa njenim zbunjenim očima i razmazanom maskarom. Ustao sam, nisam mogao da dišem i to me je nekako radovalo. Hteo sam da se okonča sve, sad i zauvek. Ovo govno od života, ovo što nisam ja. Seo sam na pod pored nje i osetio suze koje su se mešale sa znojem i pravile preslani nered na mojoj lažnoj faci. Zagrlila me je i plakala sa mnom. Ali, ne sa mnom. Plakala je sa srednjoškolskim profesorom koji je mrzeo sve što ga okružuje. On je imao roditelje koji su brižni, ali homofobični. On je odrastao u okolini koja mu je rekla da je greška iako ni u čemu nije grešio. On je spavao na levoj strani kreveta i pokrivao se jorganom, čak i leti. On je hteo da se našminka svaki put kada krene na žurku i da vidi kako je to hodati u štiklama. Njegovi prijatelji su mu poklanjali majice sa seksističkim natpisima i smejali se lošim forama.  On je otišao na svirku jednog od omiljenih bendova i napio se i te večeri završio u delu grda u koji inače nikada ne zalazi i upoznao nju. Kustoskinju koja je tražila prevoz i bilo kakvu drogu. Ona je kasnije upoznala i nju i njega. I nikada nije razumela zašto se krijem, ali nije htela prečesto to da pominje.

Nekada sam se pitao kako sebi ranije nisam skratio muke. Mislim, zašto i dalje pokušavam da se pravim da mogu ovako da nastavim. Podigao sam glavu i pogledao u luster. Od prejakog svetla mi se zavrtelo u glavi i morao sam da zatvorim oči. Obrisala mi je suze i poljubila me u nos. I on i ona vole taj nos, znala je to. Srce mi se polako smirivalo. Hteo sam da uzmem još jednu dozu heroina, ali znam da mi ona to ne bi dozvolila. Legla je i ja sam se samo sklupčao pored nje. Misli su mi letele na sve strane, grebale po najcrnjim uglovima psihe. Ali, mislim da mi je ovo baš trebalo. Možda se ujutru probudim čim alarm zazvoni, prvi put. Možda ču da piškim sedeći. Možda mi je jutros bio poslednji put da me u ogledalu dočeka tridesetogodišnji profesor koji mrzi život. Možda ona dobije šansu da vidi svet. Ali, prvo moram da zaspim da bih mogao sutra da se probudim.