Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.