Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

Intervju: Adnan Bajramović – udarna lokomotiva voza za ravnopravnost, inkluzivnost i slobodu

U aktuelnom bh. obrazovnom sistemu malo je ili nimalo prostora ostavljeno za LGBT*IQ+ teme. Uglavnom se svaka priča o ovim temama svodi na entuzijazam pojedinaca i pojedinki koji u školama znaju da djeca pored nacionalnog identiteta imaju i seksualni. Seksualnost, generalno, nije tema zastupljena u obrazovnom sistemu, pa ne čudi što djeca odgovore na takva pitanja traže i van učionice, i van porodična doma.

Primjer jednog takvog učenika je i Adnan Bajramović. Danas omladinski radnik i aktivista u polju ljudskih prava, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, a još samo prije par godina tinejdžer u vrtlogu vlastite seksualnosti.  Njegov put razumijevanja i prihvatanja vlastite seksualnosti tekao je trnovito. Kao i veliki broj LGBT*IQ+ omladine u svom djetinjstvu se suočavao, kako s vanjskom tako i sa internalizovanom homofobijom, uzrokovanom konzervativnom sredinom i načinom na koji su domaći mediji prezentovali LGBT*IQ+ osobe. Izuzetno je teško prihvatiti sebe kada vas od malih nogu uče kako su osobe slične vama degenerativne i opasne za normalno i zdravo društvo, a nimalo ne pomaže ni činjenica kako su mi informacije i štivo vezano za seksualnost bili uskraćeni (npr. neinkluzivni školski kurikulum), mada sam siguran da nisam jedina mlada osoba koja se našla u ovakvoj situaciji.

Za Adnana je sve krenulo u pozitivnom smjeru početkom srednje škole. Tada je dobio pristup većem broju informacija i resursa, ali se u isto vrijeme našao u sredini koja je bila mnogo otvorenija nego sredina u kojoj je prethodno proveo devet godina. Kako sam se našao u novoj sredini, otvorile su mi se prilike da pričam otvoreno i iskreno o svojoj seksualnosti sa drugim osobama. Više nisam morao držati svoje misli u 4 zida (glavi). Tada sam i prvi put došao u kontakt sa sarajevskom LGBTIQ+ zajednicom koja mi je na mnogo načina pomogla, kako u prihvatanju vlastite seksualnosti, tako i u formiranju aktivističkog karaktera.

U srednjoj školi ponukan vlastitim iskustvom i željom da drugim LGBT*IQ+ osobama bude bolje, Adnana kreće putem aktivizma i ljudskih prava. Komunikacija s lokalnom LGBTIQ+ zajednicom pružila mu je priliku da se direktno uključi u borbu za ravnopravnost. Prvo su to bila volontiranja, pomaganja oko tehničkih detalja kod organiziranja eventova, a onda je moj aktivizam počeo poprimati ozbiljniji karakter, tada sam otvoreno počeo lobirati za vidljivost i zakonsku jednakost.

Adnan se u ovim oblastima razvijao malim, ali sigurnim koracima. Učio je od mnogih iz aktivističke zajednice čija imena ne želi navoditi jer imam osjećaj da ću izostaviti nekoga, a sve svoje mentore/ice, mogli bi ih tako nazvati, ravnomjerno cijenim i poštujem te sam im zahvalan što su mi pomogli da postanem ono što sam sada te što su bili tu uz mene u situacijama, koje su bile izuzetno teške za nositi se s njima. Izvor informacija i znanja su mu ponajviše bile nevladine organizacije Okvir i Sarajevski otvoreni centar edukativnim štivom i edukacijama koje su mu pružile.

Povod za naš razgovor s Adnanom Bajramovićem projekat je Građanin. Naime, Adnan Bajramović je prvi srednjoškolaca koji je LGBTIQ+ teme uveo u bh. obrazovni sistem kroz predmet Demokratija i ljudska prava i projekat Građanin koji se realizira u okviru ovog predmeta.

Okvir: Kako si došao na ideju da uvedeš LGBTIQ+ teme na času demokratije?

Adnan: Već sam ranije spomenuo kako obrazovni sistem nije inkluzivan što se tiče LGBTIQ+ osoba i tema te se LGBTIQ+ osobe spominju (ako se uopšte spomenu) uglavnom u negativnom kontekstu. Demokratija mi je bila izuzetna prilika da pokažem kako demokratsko društvo mora biti bazirano na poštivanju različitosti, inkluzivnosti i slobodi. Znao sam da niko do tog trenutka nije obradio temu koju smo mi izabrali (moja grupa) „Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta“ te sam lično smatrao kako je došao pravi trenutak za tu temu.

Okvir: Kako je tekao taj proces?

Adnan: Sporo, ali sigurno. Grupa u kojoj sam bio isprva nije bila voljna da radi temu koju sam ranije spomenuo zbog „A šta reći drugi?“ stava. Bilo je ih strah reakcije vršnjaka i okoline. Bez obzira na to, uvjerio sam ih da prihvate temu naglašavajući kako će moći sa ponosom reći da su oni bila prva grupa srednjoškolaca koja je obradila tu temu, a to nimalo nije mala stvar. Profesor demokratije je isprva bio skeptičan i pokušao nas je odvratiti od obrađivanja odabrane teme. Volio bih ovdje, svakako, da napomenem kako je riječ o profesoru koji je izuzetno poštena ličnost te kako njegov skepticizam nije uopšte bio diskriminatornog karaktera već je jednostavno bio zabrinut za nas. Bio je svjestan šta se sve može desiti, ali kada je vidio našu spremnost i volju dopustio nam je nastavimo sa realizacijom. U razgovoru sa direktoricom škole i pedagogicom, pozitivno iznenađen, dobio sam punu podršku da nastavim sa projektom te da uradim sve što je potrebno da ga realizujem. Mogli bi reći da je administrativni dio projekta prošao bez većih poteškoća.

Okvir: Kakve su bile reakcije ostalih učenika/učenica i profesora/profesorica?
Adnan: Mixed bag da budem iskren, većina učenika i profesora je bila indeferentna po tom pitanju, dok je manji broj istih otvoreno izrazio negodovanje zbog implementacije. No, odluka je već bila donešena te voz borbe za vidljivost, ravnopravnost i inkluzivnost nije mogao biti zaustavljen.

Okvir: Koji ste problem željeli konkretno riješiti i kako?

Adnan: Problem koji smo identificirali je bio taj da LGBTIQ+ omladina uopšte nije predstavljena u (pozitivnom) smislu u obrazovnom sistemu te kako se suočavaju s većom stopom nasilja i diskriminacije u svojim školama nego ostali vršnjaci. Rješenje problema bi bilo jednostavno: inkluzija LGBTIQ+ tematike u nastavno štivo i nastavni proces te senzibiliziranje školskih uposlenika.

Okvir: Šta ste na kraju postigli?

Adnan: Opću mobilizaciju. Organizirali smo nekoliko radionica za učenike 3. i 4. razreda na temu „Diskriminacije i nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta” na kojima smo pokušali objasniti probleme sa kojima se suočavaju njihove LGBTIQ+ kolege/ice. Cijelu školu smo izlijepili posterima inkluzivnog karakterima te naljepnicama sa SOS linijama za žrtve nasilja. U jednom trenutku kompletna škola je bila obojena u dugine boje.Odjednom se počelo pričati o problemu i to je bio veliki šok za dobar dio škole jer su odjednom postali svjesni kako, za razliku od svakodnevnog razmišljanja, s njima nastavu pohađaju učenici/ce koje su LGBTIQ+ te kako se suočavaju sa problemima čiji uzroci leže u samom sistemu, kako pravnom tako i obrazovnom.

Okvir: Šta je šire gledano postigao ovaj tvoj aktivistički istup?

Adnan: Gledajući rezultate u retrospektivi mogao bih reći da je taj istup pokazao drugim LGBTIQ+ učenicima/cama kako nisu sami/e u svojim problemima i borbi te kako se uz dovoljno volje i hrabrosti mogu ostvariti pobjede, makar na nivou škole. Ali ono što me je najviše oduševilo je da je veliki broj straight učenika/ca kako u mojoj tako i drugim školama počeo otvoreno podržavati našu zajednicu u borbi koju vodimo, vjerovatno zbog toga jer smo im pokazali kako je zajednica inkluzivna i za saveznike.

Okvir: Gdje si danas?

Anan: Zavisno od doba dana kada ovo pišem, na fakultetu ili na poslu. Danas sam student Pravnog fakulteta, vodim borbe koje i većina drugih mladih ljudi vodi u ovoj zemlji.

Okvir: Kako danas gledaš na aktivizam i borbu za LGBTIQ+ prava u našoj zemlji?

Adnan: Glede aktivizma i borbe za prava, mogu reći da idemo sporo, ali sigurno u pravom smjeru.
Naša zemlja je izuzetno specifičnog karaktera te je nerealno očekivati grandiozne pobjede preko noći, ali uz dovoljno snage, požrtvovanosti i borbe, siguran sam da ćemo u sljedećih 10 godina moći ostvariti punu zakonsku ravnopravnost LGBTIQ+ stanovništva. Neki će reći kako nisam realan, ali ko bi prije 10 godina pomislio da će LGBTIQ+ zajednica biti zakonski (barem na papiru) zaštićena od diskriminacije i zločina počinjenih iz mržnje?

Okvir: Šta te pokreće i motivira?

Adnan: Inat bosanski (smijeh). Najviše me motiviraju drugi LGBTIQ+ omladinci/ke koji/e, nažalost, nemaju svog glasa zbog određenih specifičnosti. U vremenu kakvom živimo izuzetno je bitno biti glas podrške za one koji tog glasa nemaju.

Okvir: Ko ti je do sada bio najveća podrška?

Adnan: Prijatelji/ce i kolege/ice koji su već godinama tu za mene i moje aktivističko djelovanje sa svojom bezrezervnom podrškom i ljubavlju.

Okvir: Gdje si i kako nalazio znanja i informacije, koje su oblikovala tvoja današnja uvjerenja i poglede na svijet?

Adnan: Internet definitivno. Tužno je što živimo u eri u kojoj su nam sve informacije dostupne na dlanu ruke, ali taj potencijal niko ne iskorištava. LGBTI.ba mi je bio odličan gateway glede LGBTIQ aktivizma, a Jacobin Magazine i Marxist Archive su ponajviše oblikovali moje političke poglede, mada sam imao i ja puno tranzicija. Početak srednje škole je bila faza „Adnana Liberala“ *smijeh*.

Okvir: Kako vidiš današnju školu i obrazovanje u BiH?

Adnan: Obrazovanje u BiH je, u najmanju ruku, tragično. Pored problema s diskriminacijom (ne samo LGBTIQ+ zajednice) činjenica je kako se obrazovanje u BiH nedovoljno i neefikasno finansira. Lista stvari koje se moraju popraviti u obrazovnom sistemu je ogromna, ali u tom procesu popravljanja je najbitnije da škole budu ono što bi trebale da budu – javne, kvalitetne i besplatne jer je obrazovanje ljudsko pravo, a ne privilegija šačice bogatih.

Okvir: Kako bi doprinio većoj vidljivosti i zastupljenosti LGBTIQ+ tema u školama?

Adnan: Za početak bih promijenio heteronormativnost koja vlada u školama. Da li kroz radionice, edukativni materijal ili neki drugi način „približio“ bih pitanje LGBTIQ+ tema omladini te ih aktivno mobilizirao u diskusiji oko istih. Činjenica je da se iz neznanja rađa strah, a iz straha se rađaju nasilje i diskriminacije. Mislim da to najbolje govori šta nam je činiti kada je u pitanju vidljivost i zastupljenost.

Intervju vodio: V.N.

 

 

Škola između redova

Škola između redova

Škola između redova

Dnevnik nastavnika iz prosvjete

Priliku da radim s djecom u školi shvatio sam prevashodno kao šansu da s njima govorim o rodu i seksualnosti – temama o kojim im, inače, šute i škola i roditelji, a koje djecu, itekako, zanimaju. Vjerujući da im možda nijedan drugi nastavnik ili nastavnica neće htjeti ili znati pričati o tome, odlučio sam se odvažiti i govoriti o temama o kojima sam se brusio na margini u krugu ideoloških drugara i drugarica osjećajući da u posljednje vrijeme sve više tapkam u mjestu sigurne zone. S ulaskom u školu pomislih da konačno mogu na pravom mjestu progovoriti o bitnim stvarima. No, u školi…

Utorak, šesti čas. Sedmi razred. Vježbamo pisanje etnika i pitam učenike i učenice kako nazivamo stanovnike Foče. Iz posljednje klupe me prekida negodovanje učenika koji kaže da je Foča u Republici Srpskoj. Nakon mog pitanja kakve to veze ima i sa čime, učenik dodaje sigurno: Ali mi smo u Federaciji. I već tada moj početnički entuzijazam da pričamo o rodu i seksualnosti kopni kao pahulja snijega na ruci kad shvatam, zapravo, da se iznad svih pitanja u školi nadvilo pitanje nacionalizma – oblaka punog otrovne kiše koja pljušti po dječjim glavicama od prvog razreda tako vješto i uporno da je već sve iznutra njih očišćeno od mogućnosti prljanja drugim i drugačijim. Ako ne možemo da govorimo o ljudima koji žive u susjednom gradu, kako da pričamo o drugačijim seksualnim navikama i praksama.

S visokih oblaka početnog entuzijazma spuštam se na teritorij literarne sekcije vjerujući da makar tu mogu da progovorim nešto mimo krutog plana i programa. Nakon nekoliko sedmica pozivanja učenika i učenica da dođu i jedan čas vide samo šta ćemo raditi, pa ako im se dopadne neka nastave dolaziti, u terminu literarne sekcije u učionici ja i još sedam učenica te jedan učenik. Počinjemo mojim pitanjem da li vode dnevnik? Vesela većina horski odgovora da. O čemu se piše u dnevniku? O tajnama, simpatijama – dobacuju sve otvorenije jedna po jedna. Privatnom životu – zaključujemo skupa. Nekoliko njih vodi svoje dnevnike i na moje pitanje da li su ikada poželjele da zavire u nečiji tuđi odgovaraju sa da. Kažem im da ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su mrtve ozbiljne. Nisam siguran koliko im je previše krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve, osim menstruacije. O čemu se još piše u dnevniku? Nakon kraće tišine jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! Nije to nikakav zdravstveni problem, naprotiv, to je dokaz zdravlja – ispravlja je druga. Pa kako nazivamo taj dokaz zdravlja? – pitam ih, a one šute. Hoćemo li skupa izgovoriti? Menstruacija – odsječe jedna učenica sama. Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se. Pričamo o menstruaciji sve lakše i zanimljivije. Jedna mudro zaključuje da muškarci imaju iskustvo menstruaciju oni bi pričali o tome i menstruacija ne bi bila toliki tabu. A ko vas sprječava da pričate ili da se nekad ponašate kao dječaci, da recimo skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana i kad ti nije ni do čega? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete, bacate? Naravno da želimo, nastavniče. Pozivam ih da promisle ko ih sprječava u tome. Nekako je to najviše u našim glavama i mi same sebe stopiramo da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto da uradimo jer će nam se dječaci smijati. Dječaci će vam se uvijek smijati. Kako vam se danas smiju na tjelesnom, tako će vas sutra na poslu smatrati manje sposobnim samo jer ste djevojčice. Ali vi same sebe ne smijete nikada da smatrate manje vrijednim i sposobnim za bilo šta što poželite da radite. Gledaju me svojim pametnim okicama, a ja ne znam koliko, uopće, razumiju ovo što im govorim. Kroz jedan široki i iskreni osmijeh želim da im kažem da su sjajne, da vrijede i da su pametne. Odlučim da nema potrebe da to kažem osmjehom nego da to sve verbalizujem jasno i konkretno. Govorim im riječi ohrabrivanja i motivacije.

Prvi susret na literarnoj završavamo razgovorom o razlici između muškaraca i žena. Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama? Kako? – pitam. Pa djevojčice su više osjećajne, tajnovite. Evo vam primjer. Ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. Ali to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica. Puštam i druge da se uključe. Najdraže mi je kada samo pratim i postavljam provokativna pitanja. Javlja se i dječak te govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. I šta onda možemo zaključiti? Pitam ih te brže-bolje odgovaram da muškarci i žene nisu jednoobrazna, monolitna bića. Onda se opet zaustavim i ispravim znajući da djeca ovog uzrasta ne razumiju šta ponesen u žaru kažem te im ilustrativno objašnjavam. Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite? Znamo. Eh, super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana na trakama u nekoj fabrici. I to svi muškarci isti na jednoj traci, a žene sve iste na drugoj nego ima različitih muškaraca i različitih žena. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal? Pa mogu! – odgovaraju horski kao da ovo pitanje uopće nije potrebno raspravljati. Srce mi ko džamija! Poslije literarne izlazim iz učionice s osjećanjem da moj poziv ima smisla. Nešto sam u školi napravio makar i sa manjom grupom sjajnih djevojčica i sjajnog dječaka.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome da li je nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste ako je neko pijan. On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. Puštam da vidim hoće li iko iz razreda reagirati  ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno. Pitam tog učenika da li voli da ga iko fizički kažnjava i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima alkoholičara u porodici i možda je on samom sebi u svojoj glavici tako objasni modrice na majčinom ili svome tijelu. Ne volim, nastavniče. A da li ti ikad ikog kazniš fizički ili na bilo koji drugi način? Ne. Djeca i dalje ne čuju ovu temu bitnom. Moram prvo da ih smirim, pa onda tek objasnim. Može li na sudu biti alkohol opravdanje za nekoga ko pijan zgazi pješaka i ubije ga. Hoće li ga sud osloboditi? Neće – odgovara učenik. Pa da li alkohol može biti izgovor za nasilje. Ili bilo šta? Djeca odgovaraju da ne može samo da bih prestao sa ubjeđivanjem. Ja i dalje uporan, pa nastavljamo priču o nasilju i njegovoj opravdanosti. Nasilje nad ženama nije uredu – kaže jedan dječak. A nad muškarcima jeste? – pitam iste sekunde. Pa nije ni to okej, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. A zašto nije kukavički tući bilo koga? Joj i Vas, nastavniče, pa muškarci to jednostavno rade. I ja tu zanijemim. Ne znam šta da kažem jer muškarci to stvarno rade, i dijete je u pravu. Muškarci mahom, ili barem dobar dio njih čitav život rade nasilje – otimaju, kradu, uzimaju vjerujući da im moć prirodno pripada. I šta onda znači moj tanki glas u četiri zida učionice nad bukom nasilja vanjskog svijeta u koji djeca hrle poslije i prije moga časa. Ali zar se tu ne krije suština mog poziva? Ne u prijelazu glasovne promjene l u o, nego u prijelazu iz škole u život. Zato opet puštam video o nasilju ne bi li barem kroz emocije shvatili zašto je nasilje pogrešno. Djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima, a ja shvatam da im nasilje nije ništa strašno niti loše jer su njegovim kandžama izloženi svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte u kožu ponovo od toliko prethodnih uboda ne osjetiš ništa novo.

Nakon što sam zakoračio u školu par koraka, zapitao sam se ozbiljno mogu li učenicima i učenicama zasvijetliti makar na čas glasom razuma, istine i humanosti. Ili se svaki tračak svjetlosti gasi kao žigice djevojčice sa šibicama čim djeca napuste moj čas tokom kojeg ih želim naučiti kako da punijim i toplijim srcem doprinesu pravednijem i boljem svijet za sve.

U školi kakva je ona danas moja nastavnička želja jeste neskromna. Želim da moji učenici i učenice imaju bolju školu nego što sam je imao ja. Volio bih SAMO da tu pronađu odgovore koji su im potrebni za udobniji, sigurniji i ljepši život. Ništa više! Dobro, i školu koja neće buditi strah i njegovati poslušnost nego otkrivati ljepotu života, učiti ih da vrijede, maštaju i sijaju. Želim da moj poziv ima smisla tako što ćemo u učionici govoriti o temama s kojima djeca dolaze na čas, iz njihova života, a ne o temama napisanim s visoka iz nekakva nastavna plana i programa zaokruženog političkim bodovima i ciljevima. Govoriti o temama u školi o kojima bih ja rado govorio itekako može biti rizično, pa ovih dana, također, učim da savladam prijeko potrebnu vještinu, ako želim u školi ostati – žongliranju. Makar zbog one sjajne djece koja sijaju i u konzervi kakva je škola danas.

Dok završavam ovaj tekst u vozu, prekida me muški glas pitanjem dokle putujem. Primjećujem njegove radničke ruke, a on koristi priliku bilo kome da kaže svoju muku. Ostavim kucanje i slušam ga. Radio dva mjeseca fasade i čovjek mu na kraju nije ništa isplatio. Iš’o sad po svoje pare do Ilijaša i ništa. Taj čovjek koji mu duguje pare u međuvremenu završio u zatvoru jer ga žena prijavila za maltretiranje. Nije spav’o tri noći. Zadnjih deset maraka je dao za voz. Ako ne nađe danas neki pos’o nema šta jest. Čovjek izlazi, a ja se vraćam da dovršim ovaj tekst o seksualnosti i rodu u školi, i sve što sam napisao izgleda mi kao pretjerivanje kad shvatam da je naša početna i posljednja stanica siromaštvo po čijim šinama svako drugo pitanje samo proklizi.

Autor: V.N.