Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.

 

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

kaucKrenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Trougao spašavanja ~ Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba ~

 

cover manji formatPredstavljamo vam brošuru koja je inspirisana našim svakodnevnim razmjenama u toku vršnjačkog savjetovanja: Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba. Naš doprinos ovom tekstu je nastajao u toku savjetovanja, te nam je uveliko pomogao kako na sopstvenom radu, tako i u međusobnom podržavanju. Ovaj tekst je kompilacija teksta sljedećih autora/ica: JanPieter Hoogma & Teresa Tinklin (2000), Lynne Namka (2004), kao i aktivista i aktivistkinja Udruženja Okvir. Brošura se sastoji od opisa uloga u Trouglu (uloga Žrtve, uloga Progonitelja/ke, uloga Spasitelja/ke, sa osvrtom na dinamiku trougla spašavanja i nagrade trougla). Jako bitan dio brošure obrađuje načine kako osobe uče uloge, te vještine za svaku od uloga pri izlasku iz trougla spašavanja i načine zdrave podrške.

Paralelno sa međusobnom edukacijom i treninzima, psihološko savjetovanje smo počelei u februaru 2014. godine – što radimo i danas. Brošura je nastala kroz psihološka savjetovanja i međusobnu podršku koju pružamo jednei drugima. Kroz ova iskustva uviđamo visoku potrebu da radimo na dizanju svjesnosti o nasilju s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi i u različitim sferama života. Jednako bitno polje našeg rada je upravo i internalizovano nasilje i nasilje unutar erotskih/partnerskih/prijateljskih odnosa. Cilj nam je da osnažimo jednei druge i da zajednički transformišemo proživljena negativna iskustva te radimo na pronalaženju afirmativnih mehanizama za dalji lični razvoj; ukratko, da svaka osoba pronađe i gradi sigurnost u sebi. Vjerujemo da svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i slobodno izražavanje, kao i na podršku da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima i potencijalima. To je i poenta i namjena ove brošure koju objavljujemo.

Zašto je trougao spašavanja bitan?

Prirodno učimo načine kontrolisanja naše okoline kako odrastamo. Ovo uključuje razvijanje šablona ponašanja koje koristimo da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ovo nije negativan proces – svi naši šabloni su razvijeni iz pozitivnih razloga, možda da nas zaštite od nečega ili da nam dopuste da preživimo određenu situaciju. Međutim, osobe se često nastave ponašati po određenim šablonskim načinima iako više nije konstruktivno ili prikladno tako se ponašati, te nisu svjesne da to rade. Trougao spašavanja opisuje uobičajene šablone koje smo možda naučili da nam pomažu da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ova brošura opisuje te šablone i na koji način se vežu međusobno. Shvatajući trougao spašavanja će ti pomoći da postaneš više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće. Svjesnost o tvojim šablonima je prvi korak da ih promijeniš.

Brošuru (pdf) Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba možete preuzeti OVDJE. Ako želite printanu verziju – navratite u Okvir ili nam se javite da vam pošaljemo.

PREUZMI BROŠURU

Upoznavanje dinamike trougla spašavanja će ti pomoći da radiš na odgovornosti prema sebi i da se brineš o sebi, te da lakše prepustiš drugim osobama da se brinu o sebi i budu odgovornei za sebe.

Jedan od osnovnih principa savjetovanja je da je svaka osoba odgovorna za sebe. Ako ti nešto treba, tvoja je odgovornost da pitaš za to ili tražiš. Ako osjećaš da ne želiš nešto da uradiš – možeš reći NE. Da je svako/a odgovoran/a za sebe je jako oslobađajuće: za vrijeme terapije, savjetovanja, kroz druženje i u odnosima i vezama. Ako je svaka osoba odgovorna za sebe i ako osjećaš da se možeš osloniti na njih, i kada ih pitaš šta im je potrebno i ako kažu ‘ne’ ako žele – tada ne treba da brineš da li i kako tvoje ponašanje utiče na njih i možeš nastaviti biti ti. Kroz upoznavanje dinamike trougla spašavanja ćeš postati više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće.

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

“ Only the wounded healer can truly heal. ” Carl Gustav Jung

Napisaću svoju priču o iskustvu LGBT*IQA savjetovanja, kroz koje sam prošao u Udruženju Okvir.

Imam 23 godine, student sam završne godine na katedri za psihologiju. Još krajem osnovne škole se javila želja za izučavanjem psihologije. Iz sadašnje introspekcije, od početka su kod mene pristuna dva momenta u ljubavi prema psihologiji. Prvi, istraživački dio, naučnik u meni, koji želi istražiti šta motiviše i pokreće čovjeka, na koji način funkcioniše, od čega je satkan i šta ga to sve oblikuje. Drugi, terapeutski dio mene, koji želi razumjeti ljude i njihove ranjivosti, strahove i boli, koji želi saosjećati sa njima, pružiti im podršku i utjehu. Šta pokrene u jednom petnaestogodišnjaku terapeutsku stranu, kada treba da bude bezbrižan i zanima se za mladalačke stvari. Koga želi popraviti i razumjeti? Sebe? Bliske osobe koje povrjedjuju? Čitavo društvo koje progoni i zlostavlja sve što je drugačije i van njihove norme?

Govor_AudreMedjutim, na fakultetu nas nisu učili kako da volimo sebe, razumijemo, prihvatimo, zaliječimo. Nakon završetka prve godine studija, krećem na ličnu psihoterapiju, u kojoj sam , sada već, tri godine. Otvaraju se mnoge traume, neke i zacjeljuju,a izmedju ostalih i one koje su vezane za moj seksualni identitet. Kao gej muškarac u BiH, doživio sam razne oblike nasilja u porodici, školi, ulici pa i na fakultetu. Zbog specifičnosti i kompleksnosti traumatskih iskustava kao queer osobe, odlučujem se krenuti i na LGBT*IQA savjetovanje, koje je pokrenulo Udruženje Okvir. Azra, jedna od članova/ica tim Okvira i osoba koja radi savjetovanje, me je obavjestila da su pokrenuli savjetovanje i da mogu da počnem ako želim. Pored raznih otpora koje sam imao, odlučujem se da dođem. Izrazio sam želju da bih volio da radim savjetovanje zajedno sa Azrom, kao i sa Belmom, isto jednom od članica Okvir tima i osobom koja radi savjetovanje. Sada vidim koliko mi je kroz taj izbor strukture savjetovanja zaista trebalo podrške i razumjevanja, prostora koje ću doživiti kao sigurno i mjesto gdje neću biti ismijan, zlostavljan ili odbačen.

Pišući ovo, prisjećam se prvog razgovora sa Azrom i Belmom. Želio sam da ispričam cijelu svoju priču. Sve ono što se čovjeku godinama zguti i što godinama nije prestajalo. Sada je tu, otvoreno i izgovoreno, priznato sebi i drugima. Pričao sam ritmom disanja žrtve koju progone i koja bježi, pognute glave, osjećajući stid i krivicu. U psihologiji to definišemo kao internalizovani stid, internalizovanu homofobiju a to je ono kada nasilnici učine da se stidiš za sve ono brutalno što su oni uradili, a za šta sami ne nalaze način da se nose sa svojim zločinima. Da, zločinima iz mržnje. U savjetovanju sam naučio imenovati stvari pravim imenom. Ono što sam ponio sa prve seanse, nosio sam kroz sve ostale do danas. Prvi put sam osjetio da sam viđen ja, ono što jesam, i pri tom doživljen kao hrabar što sam tu i dijelim svoje iskusutvo. Napokon! Istinsko razumjevanje, podrška, brižnost su tu! Kroz razmjenu zajedničkih iskustava i podršku – rasli smo zajedno, u savjetovanju. Lične granice, najsuptilniji i najbrutalniji oblici nasilja u porodičnim/partnerskim/prijateljskim odnosima, internalizovana homofobija ali i načini brige, zaštite i odgovornosti prema sebi, su procesi koje sam učio i kroz koje sam prolazio zajedno sa Belmom i Azrom u narednih sedam mjeseci savjetovanja i psihološke podrške, ali i koje danas učim i usavršavam. Sada je doživljen taj terapeutski dio petnaestogodišnjaka, ali sa druge strane saosjećanja.

Posebnost LGBT*IQA savjetovanja za mene predstavlja specifična i slična problematika sa kojom se susreće većina nas kao queer osoba. Kroz zajedničku razmjenu priča o bolnim traumama zbog nasilja i diskriminacije ali i podršku i brigu koju dajemo jednie drugima, našao sam svoj put iscjeljenja i svoj put otpora. Nakon što sam kroz taj proces naučio da dajem legitimitet svojim osjećanjima, da dajem saosjećanje sam sebi, nakon što sam naučio da zagrlim i volim sebe ovakovog kakav jesam, vratio sam se na taj brižni i empatični dio mene. Taj dio mene sada počinje da daje podršku i saosjećanje drugima – gdje sam i sam počeo raditi LGBT*IQA savjetovanje za druge.

Vršnjačko savjetovanje za kvir osobe

Vršnjačko savjetovanje za kvir osobe

Paralelno sa međusobnPSIHOLOSKOom edukacijom, psihološko savjetovanje i grupe podrške smo počelei u februaru 2014.godine, što radimo i danas. Cilj nam je da osnažimo jednei druge i da zajednički transformišemo proživljena negativna iskustva te radimo na pronalaženju afirmativnih mehanizama za dalji lični razvoj; ukratko, da svaka osoba pronađe i gradi sigurnost u sebi. Vjerujemo da svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i slobodno izražavanje, kao i na podršku da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima i potencijalima.

Na početku je bilo najbitnije da razdvojimo psihoterapiju od vršnjačkog savjetovanja gdje je savjetovanje vrsta podrške koju možemo pružiti jednei drugima. Obzirom na zainteresovanost osoba za dalji i dublji rad na sebi, pokrenulei smo mogućnost dolaska na Geštalt psihoterapiju.

Zbog visokog novoa nasilja i diskriminacije nad LGBT*IQA osobama, te vođenei našim potrebama kao LGBT*IQA osobe u BiH, u avgustu 2013. godine smo započelei projekat ‘’SOS linija i treninzi psihološke podrške za LBTQ osobe’’. Početak našeg kombinovanja psihologije, kreativnosti i društvene promjene je bio kroz organizovanje intenzivnih petodnevnih treninga, skype savjetovanja kojeg su trenerice radile kako sa nama tako i sa učesnicama te snimanje video intervjua za DVD sa svim materijalima. Još tada smo odlučilei da okupimo psihologinje, psihoterapeutkinje, aktivistkinje i LBT*Q osobe te započnemo proces međusobne edukacije na polju psihološke podrške za sve LGBT*IQA osobe u BiH.

Danas savjetovanje radimo dva puta sedmično u prostorijama Udruženja Okvir, lično ili putem Skypea. Rodno-zasnovano nasilje, nasilje unutar međusobnih LGBT*IQA odnosa, asertivna komunikacija, odnosi moći, mehanizmi nošenja sa nemogućnošću ili ograničenim izlaskom ‘’vani’’ kao LGBT*IQA osobe su centralna pitanja na kojima zajednički radimo.

Je li savjetovanje besplatno?
Je li savjetovanje anonimno?
Šta ako samo želim da razgovaram s nekim?
Zašto da dodjem na savjetovanje?
Mogu li birati s kim radim savjetovanje?
Mogu li doći na samo jedan razgovor?
Je li moguće samo mailom da se javim?
Nisam siguran/na oko svoje seksualnosti/roda…

INFORMACIJE O SAVJETOVANJU ZA KVIR OSOBE

Savjetovanje je besplatno. Ti određuješ svoj tempo i dinamiku savjetovanja. To može biti jedan razgovor a može biti i cijeli proces.

Savjetovanje je u potpunosti povjerljivo. Etika povjerenja, siguran prostor i međusobna sigurnost su nam mnogo bitni, kako u svakidašnjem radu, tako i u ličnim sferama. Sve što razmijeniš sa savjetovateljem/kom – ostaje u potpunosti između vas.

Savjetovanje je prostor i vrijeme koje je samo za tebe. Osnovni princip savjetovanja je dijeljenje iskustva kroz prisutnost, aktivno slušanje, razumijevanje, saosjećanje i posvećenost tebi.

Ako imaš bilo kakvo pitanje, ili te interesuje nešto više o savjetovanju… Ili jednostavno želiš da podijeliš nešto…

Slobodno nam piši na mail ili nas nazovi.

KONTAKT