Coming out – savjeti za roditelje

Coming out – savjeti za roditelje

Coming out – savjeti za roditelje

Coming out – savjeti za roditelje

Roditelj ste LGBTIQ+ djeteta/adolescenta/odrasle osobe i nedavno su vam se outovali (priznali vam da su lezbejka, gej, biseksualni, transrodni, transeksualni, kvir, panseksualni, rodno nebinarni)? To vas je zbunilo i unutar sebe imate mješavinu različitih emocija? Možda se osjećate zbunjeno, ne razumijete taj dio identiteta vašeg djeteta, ali osjećate potrebu da im budete podrška? Na pravom ste mjestu. Pokušat ćemo vam dati savjet kako postupiti kada vam se dijete outuje i kada želite pružiti podršku LGBTIQ+ djetetu.

Započet ćemo sa pregledom radnji koje roditelji često poduzmu a koje mogu da povrijede djecu tada kada su najranjiviji. Ukoliko prepoznate neka od ovih ponašanja kod sebe, pokušajte iskoristiti priliku da napravite promjenu i iskoristite neki od savjeta kako pristupiti drugačije. Dakle, ponašanja koja ćemo sada navesti nisu prihvatljiva i ukoliko ih radite, molimo vas da razmislite koliko time činite štete vašem djetetu:

Fizičko ozljeđivanje ili verbalne uvrede

Fizičkim ali i verbalnim nasiljem uništavate osjećaj povjerenja između sebe i djeteta. Vaše dijete od rođenja u vama vidi sigurno mjesto, koje nasiljem nestaje i stvara se osjećaj straha i nepovjerenja. Također, verbalnim uvredama uništavate samopouzdanje djeteta i nanosite emocionalne povrede koje ostavljaju trajni trag i postaju njihov unutarnji glas. Verbalne uvrede nisu samo ružne riječi, već i negativna kritika, odbijanje, zadirkivanje u javnosti, usporedba sa drugom djecom ili sramoćenje.

Izoliranje djece iz porodičnih aktivnosti

Takva radnja umanjuje osjećaj pripadnosti, uništava samopouzdanje djeteta i utječe na osjećaj kontrole. Ignorisanjem i izoliranjem djeteta možete nanijeti ozbiljan emocionalni bol te povećati mogućnosti suicidalnih misli i akcija. Ne zaboravite da su nedostatak nježnosti, izostanak pozitivne kritike, pohvale i ohrabrenja također vid izoliranja djece.

Okrivljavanje djeteta kada biva diskriminirano ili zlostavljano zbog svog LGBTIQ+ identiteta

Kada vam dijete dođe da se povjeri da ga neko vrijeđa ili fizički zlostavlja, a vi reagirate okrivljavanjem, dijete na taj način gubi siguran prostor u koji može doći kada se osjeća očajno i povrijeđeno. Takvom reakcijom šaljete poruku da ne prihvatate identitet vašeg djeteta što može nanijeti ozbiljne posljedice na samopouzdanje i stvoriti osjećaj bezvrijednosti.

Negiranje LGBTIQ+ identiteta

Ponekad roditelji žele vjerovati da je osjećaj pripadnosti LGBTIQ+ zajednici samo faza ili eksperimentisanje kod njihovog djeteta. Veoma je loše ako takvu ideju ističete svom djetetu, ne dozvoljavajući im da inkorporiraju pripadnost LGBTIQ+ zajednici u svoj identitet. Ako i dalje duboko vjerujete u to da je to samo faza, razmislite o tome zašto bi bilo ko ugrozio svoju sigurnost i borio se sa toliko stigme od strane ljudi zbog nečega što je prolazno.

Korištenje religije kao vid ucjene

Veoma je povrijeđujuće za vašu djecu ako ih uvjeravate da je njihov identitet nešto na što Bog gleda kao na razočarenje, naročito ukoliko ste vi religiozni, jer to za njih znači da ste i vi razočarani njima. Takve poruke mogu kreirati osjećaj mržnje prema sebi i sumnje u svoj identitet kod vašeg djeteta i neće dovesti do promjene koju vi iziskujete.

Ukoliko ste prepoznali sebe u gore navedenim ponašanjima prema djetetu, pokušajte popraviti štetu koja je načinjena. Sjedite sa djetetom i preuzmite odgovornost za svoje ponašanje. Izvinite se za do sada učinjeno i pitajte dijete kako možete da popravite učinjeno.

U narednom segmentu ćemo ponuditi neke ideje na koji način možete biti saveznik i podrška svojoj djeci.

Pokažite djeci da ih volite bez obzira na sve

Možda će se vaša djeca pitati da li ih i dalje volite jer isprva nisu naišli na vaše odobrenje u procesu outovanja. Pokažite im da imaju vašu ljubav u svakoj situaciji i životnoj prepreci, te da vam je samo potrebno vrijeme da naučite kako im pružiti podršku. Cijenite to što je vaše dijete odlučilo da vam se outuje, jer to može da bude teško za učiniti i sa sobom nosi ogroman strah od odbijanja i povrjeđivanja. Vaše dijete je prepoznalo da može da vam vjeruje i u vama vidi saveznika i podršku. Ukoliko vaše reakcije budu negativne, zamislite koliko će se vaše dijete osjećati povrijeđeno i razočarano. Jer, izabralo je vas kao osobu od povjerenja i osobu koja će učiniti da se dijete osjeća prihvaćeno i voljeno.

Izbjegavajte neugodnu tišinu

Tišinom održavamo stvari kao taboo. Ne govoreći o onome što nam je neobično, drugačije, nepoznato, ostajemo u neznanju i zadržavamo eventualne predrasude koje postoje. Postavljajte im pitanja pomoću kojih će oni imati priliku da vam približe svoj identitet. Ne samo da će se osjećati ugodno jer želite znati više o LGBTIQ+ populaciji, već će se osjećati i podržano i voljeno. Na taj način ćete i vi znati šta je njima važno i kako im možete biti podrška. Do svakog narednog razgovora potrudite se da se što više informišete i čitate, kako bi vaši razgovori bili dublji i sa više razumijevanja. Tako ćete preispitati i vaše predrasude te proširiti vidike.

Budite prisutni u životu svog djeteta

Izdvojite vrijeme da osmotrite svoje emocije i da eliminišete negativne emocije ukoliko su prisutne. Kako to uraditi? Najprije prepoznajte kakve se emocije javljaju u vama, pa pokušajte pronaći šta tačno izaziva takve emocije. Zatim se detaljno informišite o tome što vam stvara negativnu emociju i pokušajte to razumjeti iz drugačije perspektive. Kada budete načisto sa svojim emocijama i vaš pristup ovoj tematici i vašem djetetu će biti drugačiji. Potrudite se da upoznate partnera/partnericu vašeg djeteta, ukoliko ima partnera i da pokažete razumijevanje prema njemu/njoj. Ukoliko nema partnera/partnericu potrudite se da upoznate prijatelje koji su također LGBTIQ+ osobe. Time ćete pokazati djetetu da vam je stalo upoznati nove ljude koji su im bliski upravo zbog toga što su dio LGBTIQ+ populacije, time podržavajući njihovu pripadnost istoj.

Zauzmite se za svoje dijete

Zauzmite takav stav, da je sasvim jasno da ne podržavate bilo kakvu vrstu diskriminacije, uvreda ili nasilja usmjerenog prema vašem djetetu. Ukoliko drugi članovi porodice imaju konflikt sa vašim djetetom, potrudite se razgovarati s njima i objasniti im uvide koji su vama promijenili način gledanja na cjelokupnu situaciju. Budite aktivni borac protiv homofobije tako što ćete reagovati na neprimjerene šale ili korištenje neprimjenih izraza za LGBTIQ+ osobe, time dajući poruku da ne podržavate takav pristup. Vaše djete će vam biti zahvalno na tome. Primijetite ukoliko vaše dijete osjeća tegobu kada ide u školu ili vani, to može biti znak da postoji neprihvatanje u društvu ili čak moguće i zlostavljanje. Obratite pažnju da li vaše dijete treba podršku sa mentalnim zdravljem, da li pokazuje znakove anksioznosti, depresije, nesigurnosti, niskog samopouzdanja ili nekih drugih emocionalnih problema. Ranim prepoznavanjem takvih tegoba možemo prevenirati razvoj osjećaja otuđenosti i suicidalnost.

Ne zaboravite! Seksualnost i identitet čine mali ali važan dio života svih ljudi. Vaše LGBTIQ+ dijete je i dalje dijete koje znate i volite sve ove godine. To dijete vas toliko voli i toliko vam vjeruje da je odlučilo otkriti vam tako važnu informaciju o sebi, očekujući od vas prihvatanje i ljubav. Nemojte ih iznevjeriti!

Izvori

 

Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Koliko puta ste naišli na članak sa nazivima poput 6 znakova da ste anksiozni, 10 načina da se riješite depresije? Popularno novinarstvo često nudi kratke članke, neistinitog sadržaja, kako bi namamili čitaoce, time šireći dezinformacije o mentalnom zdravlju. Takav sadržaj nas može uvjeriti da imamo mentalnu poteškoću kada to zapravo nije slučaj, te nas zavarati da postoje vrlo jednostavna rješenja od par koraka pomoću kojim možemo riješiti probleme sa mentalnim zdravljem. Znamo li razlikovati nervozu i strah od anksioznosti i osjećaj tuge od depresije?

Šta je anksioznost i kako je identificirati?

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim osjećajem prestrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji predstavlja odgovor na poznati uzrok. Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe, udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja – na primjer praznina u stomaku, stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje ili glavobolja, nemir i potreba za kretanjem. Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom. Međutim, to je drugačije od prisustva anksioznog poremećaja. U društvu je anksioznost postala dio kolokvijalnog govora, pri čemu se i najmanji osjećaj nervoze, straha, nelagode u društvu naziva anksioznošću. Takav pristup može da umanji ozbiljnost poremećaja kao takvog, te da učini da se osobe koje imaju anksioznost osjećaju neadekvatno. Imati anksioznost je znatno drugačije od osjećaja nervoze i straha. Osobe koje imaju anksioznost često ne mogu da se suoče sa svakodnevnim aktivnostima, jer su preplavljeni anksioznim mislima i osjećajima. Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna, dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje Generaliziranog anksioznog poremećaja GAP su sljedeći:

  1. prisutnost prekomjerne anksioznosti i brige o raznim temama, događajima ili aktivnostima. Briga se javlja često, najmanje 6 mjeseci i očito je pretjerana. Prekomjerna zabrinutost znači brinuti čak i kada nema ništa loše ili na način koji je nerazmjeran stvarnom riziku. Zabrinutost može biti praćena traženjem potvrde od drugih.
  2. Zabrinutost se doživljava kao vrlo izazovna za kontrolu. Zabrinutost u odraslima i djeci može se prebaciti s jedne teme u drugu.
  3. Anksioznost i briga su povezana s najmanje tri od sljedećih fizičkih ili kognitivnih simptoma (u djece, samo je jedan simptom nužan za dijagnozu GAP-a):
  • Nervoznost ili nemir
  • Lagano naporno; više umoran nego inače
  • Oštećena koncentracija ili osjećaj kao da se um prazni
  • Razdražljivost (koja može ili ne mora biti vidljiva drugima)
  • Povećana bol u mišićima ili bol
  • Poteškoće u spavanju (zbog problema s usnama ili spavanja, nemira tijekom noći ili nezadovoljavajućeg sna)
  • Mnogi pojedinci s GAP-om također imaju simptome kao što je znojenje, mučnina ili proljev.

Anksioznost, briga ili povezani simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih aktivnosti i odgovornosti. Oni mogu uzrokovati probleme u odnosima, na poslu ili na drugim važnim područjima. Ovi simptomi nisu povezani s bilo kojim drugim medicinskim uvjetima i ne mogu se objasniti učincima tvari, uključujući lijekove na recept, alkohol ili rekreativne lijekove.

Šta je depresija i kako je identificirati?

Depresivni poremećaji su obilježeni tugom koja je dovoljno izražena ili dugotrajna da ometa funkcioniranje te ponekad smanjuje zanimanje ili uživanje u aktivnostima. Depresija uzrokuje spoznajnu, psihomotoričku i druge oblike disfunkcije (npr. slabu koncentraciju, zamor, gubitak spolne želje, poremećaje menstruacije) kao i loše raspoloženje. Česti su istodobno i drugi simptomi psihičkih poremećaja (npr. anksioznost i napadi panike), otežavajući ponekad dijagnozu i liječenje. Osobe s depresivnim poremećajem žale se na tužno raspoloženje, osjećaj nemoći, boli i težine u ekstremitetima, nemaju volje ni za što pa čak ni za aktivnosti koje su im prije pojave depresivnog poremećaja donosile zadovoljstvo. Zbog toga često znaju zanemarivati vanjski izgled i higijenu pa mogu izgledati zapušteno. Imaju izražene smetnje spavanja, poneki ne mogu zaspati, dugo u noć zdvajaju nad sobom, kratko zaspe, a onda se ujutro vrlo rano probude i ne mogu više zaspati. Druge osobe, pak, imaju pretjeranu potrebu za spavanjem.

Postoji niz simptoma koje osoba mora ispunjavati prema DSM-u kako bi se ustanovila dijagnoza depresije. Potrebno je imati prisutno barem 5 simptoma koji traju minimalno dvije sedmice, i jedan od tih 5 simptoma mora biti ili (1) depresivno raspoloženje ili (2) gubitak interesa ili osjećaja zadovoljstva.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje depresije su sljedeći: 

  • Depresivno raspoloženje većinu vremena ili svo vrijeme.
  • Značajan gubitak interesa ili zadovoljstva za sve ili većinu aktivnosti, većinu vremena ili svo vrijeme.
  • Značajan gubitak težine koja nije uzrokovana namjernim pokušajem gubitka kilograma, ili povećanje/gubitak apetita skoro svaki dan.
  • Usporene misli i usporeno kretanje (primjećeno od strane drugih, ne subjektivni osjećaj).
  • Umor i gubitak energije skoro skoro svaki dan.
  • Osjećaj bezvrijednosti ili neprimjeren osjećaj krivnje skoro svaki dan.
  • Umanjena sposobnost razmišljanja i koncentracije ili neodlučnosti, skoro svaki dan.
  • Ponavljajuće misli o smrti, ponavljajuće suicidalne misli bez specifičnog plana ili pokušaj suicida bez plana da se počini samoubistvo.

Većina osoba s depresijom u početku će se javiti svom doktoru porodične medicine, a ne psihijatru, i to pretežno s nekom od somatskih (tjelesnih) pritužbi, a ne radi lošijeg raspoloženja. Popis potencijalnih uzroka depresije velik je i uključuje niz bolesti i poremećaja: od neuroloških stanja, infektivnih bolesti, metaboličkih i endokrinih poremećaja, neoplazma do zloupotrebe i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima.

Uz liječenje, simptomi se često povlače. Blaga depresija se može liječiti općom potporom i psihoterapijom. Umjerena do teška depresija se liječi lijekovima, psihoterapijom, a najbolje kombinacijom oba pristupa.

Depresija i anksioznost kod LGBTIQ+ osoba

Istraživanja su pokazala da su LGBTIQ+ osobe u povećanom riziku od pojave simptoma depresije i anksioznosti, siimptomi depresije su 1.5 puta učestaliji kod LGBTIQ+ osoba nego u generalnoj populaciji. Zašto postoji veći rizik da imate simptome depresije ili anksioznosti ako ste LGBTIQ+ osoba? Učestala izloženost specifičnim stresorima, poput diskriminacije i maltretiranja od strane društva može biti jedan od faktora koji utiču na veću podložnost pojavi tih simptoma. Prema modelu manjinskog stresa, kontinuirana izloženost manjina specifičnim stresorima može dovesti do toga da osoba očekuje odbijanje i stigmu od društva, što može da dovede do osjećaja internalizirane homofobije i odbijanja, ali i do povećanog rizika za razvoj nekog oblika patologije (zloupotreba supstanci, depresija, generalizirani anksiozni poremećaj, sudicidalne misli i ponašanja). Dakle, što je sredina ispunjenija predrasudama prema LGBTIQ+  osobama, to su stresori učestaliji i šanse da se razvije neka od navedenih poteškoća veće.

Kako umanjiti stresore i samim time i šanse za razvijanje neke poteškoće?

U istraživanju Kaniuke i sur. (2019), jedna skupina LGBTIQ+ osoba je imala manji rizik od razvoja gore navedenih simptoma, u odnosu na ostale osobe. To su osobe koje osjećaju dobru povezanost sa LGBTIQ+ zajednicom, te imaju osjećaj izgrađenog identiteta i pripadnosti prema zajednici. Takav osjećaj može da smanji osjećaj ugroženosti i stresa kod pripadnika marginaliziranih zajednica. Kako se povezati sa zajednicom? Potražite grupe na internetu, uključite se u volonterski rad LGBTIQ+ udruženja u vašoj zajednici, upoznajte nove ljude, postanite dio nekog društva u kojem su LGBTIQ+ osobe. Ukoliko još uvijek niste outovani i ne osjećate se dovoljno osnaženo da to uradite, pokušajte pogledati neke dokumentarce ili filmove (npr. Paris Is Burning; Before Stonewall: The Making of a Gay and Lesbian Community; Disclosure, Call me by your name; Love, Simon; Boys Don’t Cry), poslušati podcaste (npr. Making Gay History, LGBTQ Nation, LGBTQ&A), pročitati knjige u kojima LBGTIQ+ osobe dijele svoja lična iskustva (npr. Am I Blue? Coming Out from the Silence – Marion D. Bauer, Sister Outsider: Essays and Speeches – Audre Lorde, Stonewall – Martin Duberman), razgovarajte sa osobama od povjerenja.

Pandemija i mentalno zdravlje kod LGBTIQ+ osoba

Mlade LGBTIQ+ osobe, uključujući i one koji su outovani svojoj porodici, mogu biti u veoma ranjivom stanju u toku pandemije. Naročito ugroženi može biti mentalno zdravlje i emocionalno stanje. Mjere zatvaranja u kuće, ograničeno kretanje, online obrazovanje i ostale mjere su natjerale veliki broj mladih da trpe negativno i toksično porodično okruženje. Toksične porodice mogu reflektirati postojeću stigmu iz društva prema mladim LGBTIQ+ osobama, time povećavajući emocionalni stres i aktivirajući potencijalne mentalne poteškoće. Posebno ukoliko u porodičnom prostoru ne postoji dovoljno prostorija za sve članove porodice, pojedinci se mogu osjećati skučeno, ugrožene privatnosti i pod velikim pritiskom. Zabrane kretanja mogu onemogućiti osobama da nastave sa aktivnim životom u LGBTIQ+ zajednici ili ograničiti takvu aktivnost. Ono što možete jeste nastaviti biti povezani online, te potražiti savjete od prijatelja ili stručnog lica.

Ukoliko prepoznate da se nalazite u nekoj od gore navedenih okolnosti ili da razvijate neki simptom depresije ili anksioznosti, potražite psihološku podršku (grupnu ili individualnu). Podršku možete potražiti na stranici http://www.okvir.org/vrsnjacko-savjetovanje-za-kvir-osobe/

Literatura:

  • American Psychiatric Association,  (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (DSM-IV).
  • Gato, J., Barrientos, J., Tasker, F., Miscioscia, M., Cerqueira-Santos, E., Malmquist, A., … & Wurm, M. (2021). Psychosocial effects of the COVID-19 pandemic and mental health among LGBTQ+ young adults: a cross-cultural comparison across six nations. Journal of homosexuality, 1-19.
  • Ivančević, Ž., Rumboldt, Z., Bergovec, M., & Silobrčić, V. (2000). MSD-priručnik dijagnostike i terapije.
  • Kaniuka, A., Pugh, K. C., Jordan, M., Brooks, B., Dodd, J., Mann, A. K., … & Hirsch, J. K. (2019). Stigma and suicide risk among the LGBTQ population: Are anxiety and depression to blame and can connectedness to the LGBTQ community help?. Journal of Gay & Lesbian Mental Health23(2), 205-220.
  • Karlović, D. (2017). Clinical Characteristics and Diagnosis of Depression. Medicus26(2 Psihijatrija danas), 161-0.
  • Vodič za praktičan rad ljekara

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.

 

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Homofobija pod psihoanalitičkom lupom

Sve što nas iritira kod drugih – može voditi ka upoznavanju samih nas.
Carl Jung

U ovom tekstu ćemo pokušati prikazati analizu i tumačenje dinamike homofobije* (vidi: napomena autora) kroz predrasude koje se odnose na LGBT*IQA osobe, iz perspektive psihoanalitičkog objašnjenja homofobnih ličnosti. Rad je nastao kao rezultat teorijskog bavljenja psihoanalitičkom literaturom, kao i radom kroz vršnjačko savjetovanje u zajednici.

Psihoanalitičko teorijsko stanovište spada u ona koja predrasude tumače ličnošću pojedinca. Zajednička misao različitih psihoanalitičkih objašnjenja predrasuda je tumačenje sadržaja unutrašnjeg života pojedinca/ke, strukture ličnosti nastale u ranim iskustvima sa roditeljima, a u skladu sa tim, pitanja koja bi se odnosila na ovu temu bila bi: Zašto je neka osoba homofobna? Koja lična pozadina je pokreće da diskriminiše LGBT*IQA osobe na raznim nivoima? Koje su to ličnosti koje olako podliježu homofobnim ideologijama?

kaucKrenućemo od prvog pitanja pokušavajući da ga što jasnije dekonstruišemo. Prema učenju psihoanalitičke škole, svi ljudi se rađaju kao biseksualna bića, tj. nose osjećanja privlačnosti prema muškom i ženskom spolu, a to su prvi kontakti sa ocem i majkom u najranijim godinama života. Ta osjećanja prenosimo i na okolinu sa kojom stupamo u kontakt tokom odrastanja. Zatim, razne faze u vršnjačkim druženjima i stvaranju grupa su dominantno homoseksualne prirode. Ortodoksna psihoanalitička misao je tumačila ova homoseksualna uzrasna druženja kao odbrane pojedinca/pojedinke od nadolazeće seksualnosti i reaktiviranja infantilnih konflikata, međutim ove faze nužno ne moraju biti odbrane već se mogu tumačiti i sveprisutnom fluidnom seksualnom prirodom svih ljudi. No, usljed društvenih zabrana homoseksualnosti, prinuđeni smo da potiskujemo ta osjećanja. Ali kako sve potisnuto uvijek teži da se vrati i nađe svoj izlaz u zadovoljenju, tako biva i sa homoseksualnim osjećanjima. Kao posledica aktiviranja odbrambenih mehanizama od ovih osjećanja mogu se pokrenuti razna osjećanja i ponašanja koja su homofobne prirode. U tom smislu homofobija bi se mogla tumačiti radom mehanizama odbrane koji funkcionišu na nesvjesnom nivou, govoreći psihoanalitičkim jezikom. Te odbrane štite osobu od anksioznosti, odnosno neprijatnih ili neprihvatljivih homoseksualnih osjećanja, pojačano u susretu sa osobama koje se doživljavaju kao različite (u ovom slučaju LGBT*IQA osobe), naročito tamo gde je različitost spolja vidljiv atribut.

Glavni mehanizam je projekcija, u kojem se vlastita homoseksualnost pripisuje drugima. Projekcija, kako ju je jednostavnim jezikom opisala psihoanalitičarka Džoan Rivijer (2008) predstavlja: „…naš prvi i osnovni način borbe protiv bola, napada ili bespomoćnosti… Putem ovog mehanizma svi bolni ili neprijatni utisci i osećaji bivaju trenutno izbačeni iz nas; pretpostavljamo da su oni negdje drugde, a ne u nama samima. Ne priznajemo ih, odbacujemo ih kao sopstvene izraze i prebacujemo ih na nekog drugog.“ Iz ovoga možemo vidjeti do koje mjere društvo i njegov sistem osuđuju, demonizuju i dehumanizuju homoseksualnost, koja mora po svaku cijenu da se izbaci van sopstvene ličnosti i projektuje na drugog, jer kao takva prijeti sigurnosti i normalnom funkcionisanju ličnosti. Projekcija može biti provocirana nekim epitetom objekta (npr. njegov fizički izgled, posebno prema trans* i rodno varijantnim osobama) ili unutrašnjim iracionalnim podsticajima (npr. iracionalni strah od zaraze, gađenje, fantazije vezane za seksualnost). Kako su homoseksualna osjećanja društveno određena kao patološka, prijeteća, nepoželjna i defektna, da bi se izbjegao vlastiti osjećaj stida i krivice te kažnjavanje vlastite ličnosti, na nesvjesnom nivou mehanizmom projekcije se kažnjavaju i napadaju drugei koji jesu ili se percipiraju kao homoseksualne osobe.

Da rezimiramo, prema ovom tumačenju unutrašnja dinamika homofobije nastaje usljed potisnute vlastite homoseksualnosti. No, da li su sve homofobne osobe u konačnici latentno homoseksualne? Da li je svaka diskriminacija i mržnja prema manjinskim grupama zastrašujući odraz onih koji tlače i diskriminišu? Šta je onda projektivni sadržaj npr antisemitizma? Po ovoj logici, nacisti su se branili od osjećanja vlastite jevrejske pripadnosti? Projektivni sadržaj, naravno ne mora uvijek biti identičnog sadžaja sa osobinama drugih na koje projektujemo, on može biti simbolička zamjena za neki drugi unutrašnji konflikt, tako da je u slučaju antisemitizma podsvjesno neprijateljstvo nastalo iz frustracije i potiskivanja raznih nezadovoljenih želja njemačkog naroda, koje nije moglo biti usmjereno na stvarne objekte već je došlo do transfera nesvjesnih strahova i agresije na Jevreje kao ciljnu grupu. Tako i dinamika homofobnih osoba može biti potisnuta vlastita homosekualnost, ali i neki drugi strahovi i frustracije. Kontrafobičnost je ovdje na sceni, tako da etiketirajući druge kao nakaradne, bolesne, neprirodne, manje vrijedne, tlačitelji na nesvjesnom nivou šalju poruke utjehe, prvenstveno sebi a onda i drugima – “Mi smo ok, normalni i zdravi, ali drugi – homoseksualci, nisu”, braneći se od vlastitih konflikata i frustracija vezanih za seksualnost, a za koje ne nalaze adekvatno razrješenje.

Možda bi definicija homofobije mogla da dobije novu dimenziju, jer kod homofobne ličnosti ne postoji strah, mržnja i diskriminacija prema homoseksualcima koji postoje nezavisno od drugih kao takvi, već strah od homoseksualca u sebi, i mozda bi kontrahomofobičnost imala potpuniju definiciju. Za sve one koju su othranjeni na naučnim činjenicama i statističkoj vjerodostojnosti, a za koje ovi pogledi možda izgledaju kao još jedna psihoanalitička priča za laku noć, iznijeću jedno istraživanje Henry E. Adamsa i njegovih saradnika. Ovi autori zaključuju, u naučnom eksperimentu sprovedenom na uzorku od 35 homofobnih muškaraca i 29 nehomofobnih muškaraca, da su u poređenju sa nehomofobnim muškarcima, muškarci sa izraženim homofobnim stavovima podložniji doživljaju fiziološkog uzbuđenja (mjerenog registrovanjem erekcije polnog organa) prilikom gledanja kratkih snimaka muških homoseksualaca u seksualnom činu. Dakle, ovo su mogući unutrašnji pokretači homofobne ličnosti, njene odbrane i anskioznosti. Ukoliko ste zainteresovani za detaljno iščitavanje ovog istraživanja možete se informisati na ovom linku.

U daljem tekstu bavićemo se analizom grupne dinamike i pitanja koja se odnose na to zašto je neka ličnost slijepo pokorna ideologijama (u slučaju homofobije, fašistička), i kojim psihološkim mehanizmima netrpeljivost, mržnja, odbacivanje prelaze granicu i prerastaju u nasilje nad LGBT*IQA osobama. Prva istraživanja o tipologiji ličnosti koja je podložna fašističkim ideologijama sproveo je Teodor Adorno i ona su se odnosila na antisemitizam, a istraživački projekat je nazvan “Studije o predrasudama”. U tom kontekstu Adorno se fokusirao na analizu ličnosti fašističke osobe. Adorno i njegovi saradnici uvode novi koncept nazivajući ga autoritarna ličnost pod kojim podrazumjevaju vrstu podvojenog ponašanja, koje se manifestuje podaništvom na jednoj, a nasilništvom na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slijepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje na bilo kom nivou u društvenoj hijerarhiji. Dolazi se do zaključka da porodični autoritarni vaspitni stil igra bitnu ulogu u formiranju ličnosti za prihvatanje ovog oblika ponašanja (Rot, 2010). Takva djeca se uče pokornosti i poslušnosti u odnosu prema strogim autoritetima, prvenstveno ocu, bez slobode mišljenja i djelanja. Posljedica takvog vaspitanja djece su odrasle osobe koje su podložne manipulaciji od strane autoriteta (političke vođe, stranke), koje su sada simbolička zamjena za strogog oca iz djetinjstva. Sa druge strane, oni svoju potisnutu agresiju i nesvjesnu mržnju, proisteklu iz nametnutog podaničkog položaja, lako okreću prema nezaštićenim i marginalnim grupama: nacionalnim, vjerskim, rasnim, seksualnim manjinama, političkoj opoziciji, duševno oboljelim osobama i svim onim osobama koje se ne uklapaju u model koji diktira opet taj isti autoritet kome su pokorni.

Iako je ovo istraživanje rađeno 50-tih godina XX vijeka, nismo puno odmakli od ovog stila vaspitanja i patrijarhalnog sistema, te ovakvi zaključci bi se mogli primjeniti i na savremeno doba gdje svakodnevno viđamo mlade ljude zaluđene u raznim neofašističkim ideologijama koje propagiraju i odobravaju tlačenje manjinskih grupa, posebno targetizirajući LGBT*IQA osobe.

I za kraj, spomenućemo još jedan psihološki mehanizam, prvobitno opisan od psihoanalitičarke Melani Klajn, a to je projektivna identifikacija, koji želim da stavim u kontekst grupne dinamike i agresivnog ponašanja. Naime, u pitanju je mehanizam odbrane u najranijim mjesecima života svakog čovjeka, a služi da se svi negativni dijelovi sebe i internalizovanih drugih, a koji pokreću jaku anksioznost, otcjepe iz unutrašnjeg svijeta osobe i smjeste i pripišu drugoj osobi, te uz nagon smrti, taj isti objekat se fantazijski napada. Ovaj mehanizam će kasnije u životu predstavljati prototip za svako agresivno ponašanje. U zavisnosti od zrelosti osobe, ovi mehanizmi ostaju manje ili više prisutni tokom cijelog života (Klajn, 2001). Homofobija, rasizam, agresivni nacionalizam su pojave koje je moguće objasniti projektivnom identifikacijom. Članovi grupe koje diskriminišu LGBT*IQA osobe (ali i sve druge manjinske grupe), sebe doživljavaju kao idealne, snažne, lijepe, zdrave, vrijedne – dok sve negativne osobine, karakteristike (lično ili društveno definisane kao negativne) se projektuju i smještaju na LGBT*IQA populaciju. Kako se ne projektuje uvijek negativni, loši dio sebe, već i pozitivni, idealizovani dijelovi “Ja”, u fenomenu podaništva, podanik projektuje idealizovani dio Ja (snagu, pamet, hrabrost, znanje) u vođu i što je projekcija masovnija, osjećaj depersonalizacije je veći. Vođa zauzvrat, obezbjeđuje identitet (identifikacija sa njim i grupom) i oslobađa pojedinca osjećanja lične odgovornosti jer on preuzima tu ulogu koji svaki pojedinac treba da ima u sebi. Isti taj vođa (politički ili religijski) će podržavati, podsticati, razvijati kod osoba diskriminaciju prema LGBT*IQA osobama jer su one identifikovane kao sve što je loše i bolesno i što treba da se uništi. To je osnov dinamike koja će u nekom trenutku pokrenuti homofobnu osobu na akt mržnje i dati joj dozvolu, bez osjećaja krivice i odgovornosti, da napada, uništava i ubija pripadnike LGBT*IQA zajednice. Svjedoci smo brutalnih napada i iživljavanja nad osobama iz naše zajednice a intezitet tih napada nam govori sa koliko mržnje i sadizma homofobi to rade bez ikakvog osjećanja lične odgovornosti (Kondić, 2007).

U konačnici, homofobno ponašanje ne može se okarakterisati kao takozvana prirodna reakcija. Homofobni stavovi iza sebe nose kompleksne konstrukcije koje idu od ličnih, društvenih, pa sve do političkih utjecaja.

Autor: O.P.

Napomena autora: U tekstu je termin homofobija koristen za sve oblike diskriminacije unutar LGBT*IQA populacije (lezbofobija, transfobija, bifobija) jer se u psihološkoj literaturi termin homofobije navodi za sve oblike, s tim da se u zadnje vrijeme pravi veća razlika između homofobije i trans*fobije koje kao takve nose svoje specifičnosti.

Korištena literatura:
Klajn, M. (2001). Unutrašnji svet dečije psihe. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Kondić, K. i saradnici (2007). Psihodinamska razvojna psihologija. Novi Sad: Veris Studio.ž
Rot, N. (2010). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva
Henry E. Adams, Lester W. Wright, Jr., and Bethany A. Lohr (1996). Is Homophobia Associated With Homosexual Arousal?. Univeristy of Georgia: Journal of Abnormal Psychology