Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Depresija i anksioznost

Koliko puta ste naišli na članak sa nazivima poput 6 znakova da ste anksiozni, 10 načina da se riješite depresije? Popularno novinarstvo često nudi kratke članke, neistinitog sadržaja, kako bi namamili čitaoce, time šireći dezinformacije o mentalnom zdravlju. Takav sadržaj nas može uvjeriti da imamo mentalnu poteškoću kada to zapravo nije slučaj, te nas zavarati da postoje vrlo jednostavna rješenja od par koraka pomoću kojim možemo riješiti probleme sa mentalnim zdravljem. Znamo li razlikovati nervozu i strah od anksioznosti i osjećaj tuge od depresije?

Šta je anksioznost i kako je identificirati?

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim osjećajem prestrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji predstavlja odgovor na poznati uzrok. Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe, udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja – na primjer praznina u stomaku, stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje ili glavobolja, nemir i potreba za kretanjem. Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom. Međutim, to je drugačije od prisustva anksioznog poremećaja. U društvu je anksioznost postala dio kolokvijalnog govora, pri čemu se i najmanji osjećaj nervoze, straha, nelagode u društvu naziva anksioznošću. Takav pristup može da umanji ozbiljnost poremećaja kao takvog, te da učini da se osobe koje imaju anksioznost osjećaju neadekvatno. Imati anksioznost je znatno drugačije od osjećaja nervoze i straha. Osobe koje imaju anksioznost često ne mogu da se suoče sa svakodnevnim aktivnostima, jer su preplavljeni anksioznim mislima i osjećajima. Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna, dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje Generaliziranog anksioznog poremećaja GAP su sljedeći:

  1. prisutnost prekomjerne anksioznosti i brige o raznim temama, događajima ili aktivnostima. Briga se javlja često, najmanje 6 mjeseci i očito je pretjerana. Prekomjerna zabrinutost znači brinuti čak i kada nema ništa loše ili na način koji je nerazmjeran stvarnom riziku. Zabrinutost može biti praćena traženjem potvrde od drugih.
  2. Zabrinutost se doživljava kao vrlo izazovna za kontrolu. Zabrinutost u odraslima i djeci može se prebaciti s jedne teme u drugu.
  3. Anksioznost i briga su povezana s najmanje tri od sljedećih fizičkih ili kognitivnih simptoma (u djece, samo je jedan simptom nužan za dijagnozu GAP-a):
  • Nervoznost ili nemir
  • Lagano naporno; više umoran nego inače
  • Oštećena koncentracija ili osjećaj kao da se um prazni
  • Razdražljivost (koja može ili ne mora biti vidljiva drugima)
  • Povećana bol u mišićima ili bol
  • Poteškoće u spavanju (zbog problema s usnama ili spavanja, nemira tijekom noći ili nezadovoljavajućeg sna)
  • Mnogi pojedinci s GAP-om također imaju simptome kao što je znojenje, mučnina ili proljev.

Anksioznost, briga ili povezani simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih aktivnosti i odgovornosti. Oni mogu uzrokovati probleme u odnosima, na poslu ili na drugim važnim područjima. Ovi simptomi nisu povezani s bilo kojim drugim medicinskim uvjetima i ne mogu se objasniti učincima tvari, uključujući lijekove na recept, alkohol ili rekreativne lijekove.

Šta je depresija i kako je identificirati?

Depresivni poremećaji su obilježeni tugom koja je dovoljno izražena ili dugotrajna da ometa funkcioniranje te ponekad smanjuje zanimanje ili uživanje u aktivnostima. Depresija uzrokuje spoznajnu, psihomotoričku i druge oblike disfunkcije (npr. slabu koncentraciju, zamor, gubitak spolne želje, poremećaje menstruacije) kao i loše raspoloženje. Česti su istodobno i drugi simptomi psihičkih poremećaja (npr. anksioznost i napadi panike), otežavajući ponekad dijagnozu i liječenje. Osobe s depresivnim poremećajem žale se na tužno raspoloženje, osjećaj nemoći, boli i težine u ekstremitetima, nemaju volje ni za što pa čak ni za aktivnosti koje su im prije pojave depresivnog poremećaja donosile zadovoljstvo. Zbog toga često znaju zanemarivati vanjski izgled i higijenu pa mogu izgledati zapušteno. Imaju izražene smetnje spavanja, poneki ne mogu zaspati, dugo u noć zdvajaju nad sobom, kratko zaspe, a onda se ujutro vrlo rano probude i ne mogu više zaspati. Druge osobe, pak, imaju pretjeranu potrebu za spavanjem.

Postoji niz simptoma koje osoba mora ispunjavati prema DSM-u kako bi se ustanovila dijagnoza depresije. Potrebno je imati prisutno barem 5 simptoma koji traju minimalno dvije sedmice, i jedan od tih 5 simptoma mora biti ili (1) depresivno raspoloženje ili (2) gubitak interesa ili osjećaja zadovoljstva.

Kriteriji DSM-5 koji se koriste za dijagnosticiranje depresije su sljedeći: 

  • Depresivno raspoloženje većinu vremena ili svo vrijeme.
  • Značajan gubitak interesa ili zadovoljstva za sve ili većinu aktivnosti, većinu vremena ili svo vrijeme.
  • Značajan gubitak težine koja nije uzrokovana namjernim pokušajem gubitka kilograma, ili povećanje/gubitak apetita skoro svaki dan.
  • Usporene misli i usporeno kretanje (primjećeno od strane drugih, ne subjektivni osjećaj).
  • Umor i gubitak energije skoro skoro svaki dan.
  • Osjećaj bezvrijednosti ili neprimjeren osjećaj krivnje skoro svaki dan.
  • Umanjena sposobnost razmišljanja i koncentracije ili neodlučnosti, skoro svaki dan.
  • Ponavljajuće misli o smrti, ponavljajuće suicidalne misli bez specifičnog plana ili pokušaj suicida bez plana da se počini samoubistvo.

Većina osoba s depresijom u početku će se javiti svom doktoru porodične medicine, a ne psihijatru, i to pretežno s nekom od somatskih (tjelesnih) pritužbi, a ne radi lošijeg raspoloženja. Popis potencijalnih uzroka depresije velik je i uključuje niz bolesti i poremećaja: od neuroloških stanja, infektivnih bolesti, metaboličkih i endokrinih poremećaja, neoplazma do zloupotrebe i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima.

Uz liječenje, simptomi se često povlače. Blaga depresija se može liječiti općom potporom i psihoterapijom. Umjerena do teška depresija se liječi lijekovima, psihoterapijom, a najbolje kombinacijom oba pristupa.

Depresija i anksioznost kod LGBTIQ+ osoba

Istraživanja su pokazala da su LGBTIQ+ osobe u povećanom riziku od pojave simptoma depresije i anksioznosti, siimptomi depresije su 1.5 puta učestaliji kod LGBTIQ+ osoba nego u generalnoj populaciji. Zašto postoji veći rizik da imate simptome depresije ili anksioznosti ako ste LGBTIQ+ osoba? Učestala izloženost specifičnim stresorima, poput diskriminacije i maltretiranja od strane društva može biti jedan od faktora koji utiču na veću podložnost pojavi tih simptoma. Prema modelu manjinskog stresa, kontinuirana izloženost manjina specifičnim stresorima može dovesti do toga da osoba očekuje odbijanje i stigmu od društva, što može da dovede do osjećaja internalizirane homofobije i odbijanja, ali i do povećanog rizika za razvoj nekog oblika patologije (zloupotreba supstanci, depresija, generalizirani anksiozni poremećaj, sudicidalne misli i ponašanja). Dakle, što je sredina ispunjenija predrasudama prema LGBTIQ+  osobama, to su stresori učestaliji i šanse da se razvije neka od navedenih poteškoća veće.

Kako umanjiti stresore i samim time i šanse za razvijanje neke poteškoće?

U istraživanju Kaniuke i sur. (2019), jedna skupina LGBTIQ+ osoba je imala manji rizik od razvoja gore navedenih simptoma, u odnosu na ostale osobe. To su osobe koje osjećaju dobru povezanost sa LGBTIQ+ zajednicom, te imaju osjećaj izgrađenog identiteta i pripadnosti prema zajednici. Takav osjećaj može da smanji osjećaj ugroženosti i stresa kod pripadnika marginaliziranih zajednica. Kako se povezati sa zajednicom? Potražite grupe na internetu, uključite se u volonterski rad LGBTIQ+ udruženja u vašoj zajednici, upoznajte nove ljude, postanite dio nekog društva u kojem su LGBTIQ+ osobe. Ukoliko još uvijek niste outovani i ne osjećate se dovoljno osnaženo da to uradite, pokušajte pogledati neke dokumentarce ili filmove (npr. Paris Is Burning; Before Stonewall: The Making of a Gay and Lesbian Community; Disclosure, Call me by your name; Love, Simon; Boys Don’t Cry), poslušati podcaste (npr. Making Gay History, LGBTQ Nation, LGBTQ&A), pročitati knjige u kojima LBGTIQ+ osobe dijele svoja lična iskustva (npr. Am I Blue? Coming Out from the Silence – Marion D. Bauer, Sister Outsider: Essays and Speeches – Audre Lorde, Stonewall – Martin Duberman), razgovarajte sa osobama od povjerenja.

Pandemija i mentalno zdravlje kod LGBTIQ+ osoba

Mlade LGBTIQ+ osobe, uključujući i one koji su outovani svojoj porodici, mogu biti u veoma ranjivom stanju u toku pandemije. Naročito ugroženi može biti mentalno zdravlje i emocionalno stanje. Mjere zatvaranja u kuće, ograničeno kretanje, online obrazovanje i ostale mjere su natjerale veliki broj mladih da trpe negativno i toksično porodično okruženje. Toksične porodice mogu reflektirati postojeću stigmu iz društva prema mladim LGBTIQ+ osobama, time povećavajući emocionalni stres i aktivirajući potencijalne mentalne poteškoće. Posebno ukoliko u porodičnom prostoru ne postoji dovoljno prostorija za sve članove porodice, pojedinci se mogu osjećati skučeno, ugrožene privatnosti i pod velikim pritiskom. Zabrane kretanja mogu onemogućiti osobama da nastave sa aktivnim životom u LGBTIQ+ zajednici ili ograničiti takvu aktivnost. Ono što možete jeste nastaviti biti povezani online, te potražiti savjete od prijatelja ili stručnog lica.

Ukoliko prepoznate da se nalazite u nekoj od gore navedenih okolnosti ili da razvijate neki simptom depresije ili anksioznosti, potražite psihološku podršku (grupnu ili individualnu). Podršku možete potražiti na stranici http://www.okvir.org/vrsnjacko-savjetovanje-za-kvir-osobe/

Literatura:

  • American Psychiatric Association,  (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (DSM-IV).
  • Gato, J., Barrientos, J., Tasker, F., Miscioscia, M., Cerqueira-Santos, E., Malmquist, A., … & Wurm, M. (2021). Psychosocial effects of the COVID-19 pandemic and mental health among LGBTQ+ young adults: a cross-cultural comparison across six nations. Journal of homosexuality, 1-19.
  • Ivančević, Ž., Rumboldt, Z., Bergovec, M., & Silobrčić, V. (2000). MSD-priručnik dijagnostike i terapije.
  • Kaniuka, A., Pugh, K. C., Jordan, M., Brooks, B., Dodd, J., Mann, A. K., … & Hirsch, J. K. (2019). Stigma and suicide risk among the LGBTQ population: Are anxiety and depression to blame and can connectedness to the LGBTQ community help?. Journal of Gay & Lesbian Mental Health23(2), 205-220.
  • Karlović, D. (2017). Clinical Characteristics and Diagnosis of Depression. Medicus26(2 Psihijatrija danas), 161-0.
  • Vodič za praktičan rad ljekara

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Istospolni partnerski odnosi: Ugroženost mentalnog zdravlja između četiri zida

Koncept mentalnog zdravlja je kroz svoj tegobni put, psihijatrijski i psihološki napokon našao svoje mjesto u savremenim shvatanjima zdravlja. Psiholozi i psihologinje su dugim procesom stišavali akcenat sa patologizacije čovjekovog psihološkog funckionisanja i mentalnih poremećaja te se okrenuli izučavanju mentalnog zdravlja pojedinaca i pojedinki. Da razjasnimo, nisu se odrekli istraživanja i tretmana psiholoških poremećaja, što bi svakako bilo nemoguće, već su pokušavali i još uvijek pokušavaju odrediti one mentalne snage u ličnosti koje su konstruktivne, stvaralačke, produktivne; snage i resursi koji održavaju čovjeka, ne samo živim, u svijetu preplavljenom agresijom, razaranjem, ratovima, mržnjom, već one snage koje pomažu čovjeku u prevazilaženju savremenih globalnih trauma usko skopčanih sa ličnim. Takve snage štite čovjeka na način da pružaju ličnosti osjećaj zadovoljstva, samoostvarenja, smisla i ispunjenosti života.

Predlažem da odmah iznesemo konkretne primjere  resursa i mehanizama prevazilaženja stresa koji su označeni kao pogodne mjere mentalnog zdravlja. Zadovoljstvo poslom, podržavajuća okolina kolega/ica, mogućnost komuniciranja i emotivne razmjene sa bliskim osobama uključujući porodicu, zdrav i skladan partnerski odnos, mogućnost izražavanja talenata kroz sport/umjetnost/nauku, dostupnost zdravstvenih institucija i pružanja usluga- označimo ih kao temelje zdravog psihofizičkog funckionisanja ljudi; temelje dostojanstvenog života kakav bi trebao da bude. Međutim, ovakve baze koje utemeljuju osjećaj sigurnosti, pripadanja i smisla vlastitog života nisu uvijek i sasvim dosegnute i ostvarene. Tada na scenu nastupaju najličniji mehanizmi prevazilaženja stresa: učenje asertivne komunikacije, konstruktivno iznalaženje rješenja za određeni problem, postavljanje granica u interpersonalnoj komunikaciji od posla do intimnih odnosa.

Već zazirem da misao vodim preširokim putevima, ali iznalazim opravdanje za takav postupak. Da bih se dotakao teme ovog teksta koja mi je svakako izazovna, našao sam bitnim postaviti širu sliku, kontekst problema mentalnog zdravlja da bi došli do onog specifičnog koji nas zanima. Šta bi drugo moglo biti specifičnije nego kontekst LGBT*IQA populacije. Vjerujem da svako promišljanje, pisanje i pričanje o specifičnosti životnog konteksta LGBT*IQA populacije treba izvoditi oprezno i pažljivo da ne bi skliznuli u iste patrijarhalne aršine: mi -drugi. Specifičnosti nažalost postoje, a dok ne dođemo do egzistencije ravnopravnih, trudićemo se da nađemo sopstvene mehanizme prevazilaženja u svakodnevnim udarima patrijarhalnog stresa.

Životni kontekst LGBT*IQA osoba u Bosni i Hercegovini okružen je snažnom opresijom, od društvenog sistema do onog ličnog gdje su i bliski odnosi koji bi trebali biti podržavajući često zaoštreni nerazumijevanjem, osudom, odbacivanjem, strahom. Jesmo se ikada zapitali koliki je teret takvog postojanja i šta je sa mentalnim zdravljem LGBT*IQA populacije u takvim uslovima? Ne planiram nas voditi putevima destruktivnog pesimizma i oplakivanja nad teškim sudbinama, ali ‘ajde da propitamo ozbiljnost životne egzistencije koju smo spomenuli.

Na brdovitim prostorima Balkana, konkretno Bosne i Hercegovine, pitanje seksualnosti je i dalje u sjeni tradicije – tradicije koja nosi oporu težinu nacionalnih i religijskih predznaka. Pitanje seksualnosti uopšteno je tabuizirana tema, a kamoli seksualnosti koja promiče heteronormativnim standardima. Gdje god je tradicija ostala tvrda i zatvorena, tu je nastalo pogodno tlo za razvijanje tabua koji su neminovno vodili u rasplamsavanje veoma žestokih predrasuda. Koja god manjina bila na udaru takvih predrasuda, a ima ih mnogo pored LGBT*IQA populacije, ona se susreće sa sijasetom odbacivanja, društvene izolacije, izlaganja porugi pa sve do onih ekstremnih sadističkih mjera kao što su fizičko kažnjavanje i ubistva. Predrasude pred kojima se neminovno nalaze LGBT*IQA osobe ne počinju tek u mlađoj odrasloj dobi. One počinju mnogo ranije, još od prvih izvora socijalizacije kao što su porodica, osnovna škola, širi krugovi porodice. Rana iskustva LGBT*IQA osoba su često ispunjena potpunim negiranjem ili zabranjivanjem ispoljavanja bilo kakve različitosti u seksualnom ili rodnom identitetu. Djeca se uče da je jedino heteroseksualna ljubav na tom uzrastu simpatija, dozvoljena i ispravna. Takva saznanja potkrepljuje i školski sistem koji servira od literature do biologije tezu o heteronormativnom poretku partnerstava. To u konačnici ima svoje posljedice: proboj anksioznosti i depresivnosti u adolescenciji, suicidalne misli i stanja, destruktivna i autodestruktivna ponašanja koja predstavljaju unutrašnji odgovor za emotivne i seksualne impulse iznutra. Adolescencija predstavlja fazu u životu čovjeka gdje se ‘’dugovi iz prošlosti’’ izmiruju i naplaćuju, odnosno na površinu svijesti izbija sve ono što je godinama oblikovalo čovjeka u njegovoj sredini, ali i seksualnost traži svoj put vani. Kada adolescenti i adolescentkinje napipavaju obrise vlastitog identiteta, oni/e koji/e su homoseksualni susreću se sa velikim izazovom procesa prihvatanja vlastiite seksualnosti i roda.

Opresija i odbacivanje od strane društva nije nešto što ostaje samo socijalni kontekst – spoljašnji, jer čovjek je društveno i interaktivno biće koje se razvija i oblikuje kroz druge te takva opresija vremenom postaje dio intrapsihičkog života- internalizovana homofobija. Takva situacija je mogući odgovor na činjenicu da određen broj LGBT*IQA osoba kasnije osvijesti vlastitu seksualnost. Potiskivanje iste nastaje sekundarno u ranoj dobi, nakon što je percipirana opasnost od bivanja drugačijim/drugačijom. Homoseksualne osobe se posebno suočavaju sa narušenom slikom o vlastitoj ličnosti, od psihološke do tjelesne šeme što rezultira manjkom samopouzdanja, ličnim nezadovoljstvom, uplašenošću pred vlastitim identitetom.

Da bi smo došli do istopolnih partnerskih odnosa, krenuli smo od sagledavanja situacije pojedinca i pojedinke da bi mogli imati jasniju sliku života LGBT*IQA osoba. Kako svaki partnerski odnosi, heteroseksualni ili homoseksualni, predstavlja mjesto u kome najintezivnije isplivavaju lične vulnerabilnosti i ‘’demoni iz prošlosti’’, LGBT*IQA osobe nose dodatni emotivni teret koji se tiče vlastite seksualnosti i roda koji su kroz odrastanje prošli kroz mnogostruke opresije. Tu opet ne prestaje sva teškoća sa kojom se susreću istopolna partnerstva. Dopustite mi malu komparaciju. Uzmimo na primjer jedan heteroseksualni odnos. Partneri jednostavno mogu podijeliti svoju bliskost sa roditeljima, sa kolegama i koleginicama, na ulici, u pozorištu, na društvenim mrežama. Upuštaju se u odnos znajući da mogu ostvariti sva bračna prava, slobodu da imaju ili nemaju djecu i ne samo to, cijeli život odrastaju sa saznanjem da imaju prava na takve izbore, da imaju slobodu, da su viđeni i prihvaćeni. Ukratko, privilegovani na slobodu života. Uzmimo sada jedan istopolni odnos. Većina homoseksualnih parova ne mogu podijeliti sa drugima svoj ljubavni život jer takav identitet nema pravo na postojanje. Prinuđeni da se sakrivaju se od porodice, što je još uvijek veoma rasprostanjeno u Bosni i Hercegovini, od kolega/ica, na ulici, javnim mjestima, društvenim mrežama. Rođeni/e i odgajani/e sa saznanjem da kao takvi/e nemaju pravu na svoj identitet, svoje izbore, svoju slobodu života – od kuće, ulice pa do škole, nametnuta im je zabrana, često i kazna.

Svu tu internalizovanu težinu opresije, emotivno i misaono, ličnost nosi sa sobom u druge odnose, između ostalog i partnerske. Nad svakim istopolnim odnosom se nadvija društveni pritisak da kao takav nije prihvaćen u društvu, nije dozvoljen. Lične traume i nezavršeni emotivni procesi iz djetinjstva u sudaru sa društvenom opresijom, zabranom i kažnjavanjem zbog različitosti mogu pokrenuti veoma tegobnu dinamiku u partnerskom odnosu. Uplašeni od vlastitog u sebi i od spoljašnjih predatora, u odnosu se mogu pokrenuti međusobna optuživanja, osjećaj besmislenost takvog odnosa, nemogućnosti da takav odnos raste, napreduje i izrazi se po slobodi na bilo kojem mjestu i društvenoj situaciji. Često je jedini sigurni prostor upravo smješten između četiri lična zida u koja se još češće ponesu svakodnevna nezadovoljstva. Nijedan čovjek nije rođen da bi živio između četiri zida. Ako se prisjetimo onih mentalnih snaga, navedenih u uvodu teksta, koje čovjeku daju osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, samoostvarenosti, vidjećemo da te snage ne počivaju između četiri zida, već se nalaze u mnogobrojnim slobodama i životnim izborima koji u ovoj vremenskoj i prostornoj tački ostaju privilegija za heteroseksualna partnerstva.

Ne želeći ostati na nivou sopstvene misli i teorije, razgovarali smo sa par osoba iz LGBT*IQA zajednice na temu partnerskih odnosa i društvenog konteksta Bosne i Hercegovine, odnosno razgovor je inicirao sagledavanje društvenih prepreka u kvalitetu partnerskog odnosa.

Društveno stanje utiče na odnose naravno, ali ih ne mora nužno i narušiti. Svaka veza, ne samo gej, ako je uistinu the real deal ne podliježe vanjskim uticajima, ali opet sa druge strane, kad se u zraku osjeti opresija i mržnja, ruku ćeš držat u džepu, a ne u partnerovoj ruci. Najveći problem je taj što se ne možeš voditi trenutnim emocijama i iskazati afekciju nego čuvati to za svoja 4 zida, a dok dođeš do njih to te nekad i prođe, i jako je frustrirajuće., dodaje B.M. iz Sarajeva.

Natjerao si me sada na razmišljanje kada si spomenuo mogućnost vidljivosti istopolnih partnerskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Konstantni pritisak društvene stvarnosti postoji: većina nas sakrivamo partnere, ne samo njih već i sebe, od roditelja, kolega, cimera, familije. Koliko god bili jaki i odrasli, često poželimo podijeliti sopstvenu sreću sa drugima, pogotovo bliskim ljudima. Problem se komplikuje kada ni bliskim osobama ne možemo reći. Da li su to zaista bliski nam ljudi? Onda to podrazumijeva dodatne procese raščišćavanja odnosa i sebe u njima. Ograničenost dometa u kojima (ne)možemo iskazati emociju kao i svi često frustrira do nivoa nepodnošljivosti. Ili pak, što se meni dešavalo, da osjetim zaleđenost od straha kada mi neka emocija prema partnerki izađe sasvim slučajno i nekontrolisano na javnom mjestu. Kada svi ti problemi isplivaju u odnosu kroz obostrana nezadovoljstva treba skupiti snagu i naći rješenje. A nije baš da nam se psihološka podrška i sve te terapije nude tako lako. Opet i tu treba napraviti selekciju ko može razumjeti od stručnjaka., izjavila je A.P. iz Sarajeva.

Ovo o čemu smo pisali je samo jedna strana koja nosi izazove u istopolnim partnerskim odnosima. Uvijek postoje i konflikti koji dolaze iz malo individualnijih, dubljih slojeva sopstvenog psihičkog života, ali i kao takvi uvijek su u stalnoj međuigri sa spoljašnjim svijetom. No, o tome možda neki drugi put. Ovde nam je bio cilj da još jednom sagledamo svakodnevne probleme LGBT*IQA osoba, s tim što su nas zanimali i partnerski odnosi. Sagledavajući sveprisutnu opresiju koja je tako postojana i teško probojna na svim nivoima društvenog sistema sve do onog bazičnog- porodice, možda smo uspjeli bar malo dokučiti te ‘’zle duhove’’ koji opsjedaju i narušavaju slobode, mir i želju LGBT osoba da  podjelie sebe sa drugim. Obećao sam da ovo neće biti još jedan lament nad životom LGBT*IQA populacije. Šta svaka osoba može uraditi za vlastito dobro, za partnerski odnos, a da na kraju dana nije ispunjena krivicom i tugom jer su ih učili da su pogrešni i da su njihovi partnerski izbori zabranjeni? Šta može uraditi svaka osoba da sruši tjeskobu četiri zida među koje ih uporno stavljaju? Četiri zida u kojem ustajali vazduh narušava njihovo mentalno zdravlje?

Iskoristiću vlastito iskustvo i znanje profesionalnog poziva te iznijeti par mogućih mehanizama prevazilaženja (ne)podnošljive težine postojanja. Psihoterapija, savjetovanje ili neki drugi vid psihološke podrške je uvijek odlično rješenje jer predstavlja mjesto na kojem svi/e počinju liječiti vlastite rane i prepoznavati sopostvene snage koje su često veće nego što su sami mislili i znali da jesu. Organizovanje grupa podrške takođe može biti snažno iskustvo na grupnom nivou gdje se stvaraju mjesta međusobnog razumijevanja, podrške, razmjene iskustava, ali i razmjene resursa i učenje novih vještina koje mogu biti korisne u svakodnevnom životu. Briga o sebi, osluškivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta, nepristajanje na nasilne odnose ali i budno motrenje nad vlastitim ponašanjem, praksom može voditi veoma povoljnom mentalnom zdravlju svake osobe. To podrazumijeva prije svega proraditi loša emotivna iskustva koja su se desila u porodici, školi, mjestu odrastanja kao i posljedice takvih iskustava na vlastiti doživljaj sebe. Takav proces može voditi prihvatanju sopstvene ličnosti i svega onog što ona jeste u svojoj punini seksualnog identiteta. U konačnici, to je proces koji pomaže i jasnijoj percepciji spoljašnje realnosti i mogućnosti egzistencije u istoj. Nakon toga, autentičnost i sloboda izbora djelovanja postaje ličnija, zrelija i manje obojena nametnutim strahom.

Džaba sve revolucije, ako zaboravimo one u sebi ili ih pak ne vodimo putevima ljubavi, poštovanja, saosjećanja, prihvatanja. Samo iz takvih revolucija možemo reći sebi, partneru, prijatelju ili bilo kom drugom čovjeku preko puta nas: Čujem te, razumijem te, prihvatam te.

Autor: O.P.

 

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Resurs: Brošura Trougao spašavanja

Trougao spašavanja ~ Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba ~

 

cover manji formatPredstavljamo vam brošuru koja je inspirisana našim svakodnevnim razmjenama u toku vršnjačkog savjetovanja: Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba. Naš doprinos ovom tekstu je nastajao u toku savjetovanja, te nam je uveliko pomogao kako na sopstvenom radu, tako i u međusobnom podržavanju. Ovaj tekst je kompilacija teksta sljedećih autora/ica: JanPieter Hoogma & Teresa Tinklin (2000), Lynne Namka (2004), kao i aktivista i aktivistkinja Udruženja Okvir. Brošura se sastoji od opisa uloga u Trouglu (uloga Žrtve, uloga Progonitelja/ke, uloga Spasitelja/ke, sa osvrtom na dinamiku trougla spašavanja i nagrade trougla). Jako bitan dio brošure obrađuje načine kako osobe uče uloge, te vještine za svaku od uloga pri izlasku iz trougla spašavanja i načine zdrave podrške.

Paralelno sa međusobnom edukacijom i treninzima, psihološko savjetovanje smo počelei u februaru 2014. godine – što radimo i danas. Brošura je nastala kroz psihološka savjetovanja i međusobnu podršku koju pružamo jednei drugima. Kroz ova iskustva uviđamo visoku potrebu da radimo na dizanju svjesnosti o nasilju s kojim se suočavamo na dnevnoj bazi i u različitim sferama života. Jednako bitno polje našeg rada je upravo i internalizovano nasilje i nasilje unutar erotskih/partnerskih/prijateljskih odnosa. Cilj nam je da osnažimo jednei druge i da zajednički transformišemo proživljena negativna iskustva te radimo na pronalaženju afirmativnih mehanizama za dalji lični razvoj; ukratko, da svaka osoba pronađe i gradi sigurnost u sebi. Vjerujemo da svaka osoba ima pravo na dostojanstven život i slobodno izražavanje, kao i na podršku da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima i potencijalima. To je i poenta i namjena ove brošure koju objavljujemo.

Zašto je trougao spašavanja bitan?

Prirodno učimo načine kontrolisanja naše okoline kako odrastamo. Ovo uključuje razvijanje šablona ponašanja koje koristimo da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ovo nije negativan proces – svi naši šabloni su razvijeni iz pozitivnih razloga, možda da nas zaštite od nečega ili da nam dopuste da preživimo određenu situaciju. Međutim, osobe se često nastave ponašati po određenim šablonskim načinima iako više nije konstruktivno ili prikladno tako se ponašati, te nisu svjesne da to rade. Trougao spašavanja opisuje uobičajene šablone koje smo možda naučili da nam pomažu da kontrolišemo ponašanje drugih osoba. Ova brošura opisuje te šablone i na koji način se vežu međusobno. Shvatajući trougao spašavanja će ti pomoći da postaneš više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće. Svjesnost o tvojim šablonima je prvi korak da ih promijeniš.

Brošuru (pdf) Trougao spašavanja – Ili umjetnost bivanja odgovoran/na za sebe i nekontrolisanja drugih osoba možete preuzeti OVDJE. Ako želite printanu verziju – navratite u Okvir ili nam se javite da vam pošaljemo.

PREUZMI BROŠURU

Upoznavanje dinamike trougla spašavanja će ti pomoći da radiš na odgovornosti prema sebi i da se brineš o sebi, te da lakše prepustiš drugim osobama da se brinu o sebi i budu odgovornei za sebe.

Jedan od osnovnih principa savjetovanja je da je svaka osoba odgovorna za sebe. Ako ti nešto treba, tvoja je odgovornost da pitaš za to ili tražiš. Ako osjećaš da ne želiš nešto da uradiš – možeš reći NE. Da je svako/a odgovoran/a za sebe je jako oslobađajuće: za vrijeme terapije, savjetovanja, kroz druženje i u odnosima i vezama. Ako je svaka osoba odgovorna za sebe i ako osjećaš da se možeš osloniti na njih, i kada ih pitaš šta im je potrebno i ako kažu ‘ne’ ako žele – tada ne treba da brineš da li i kako tvoje ponašanje utiče na njih i možeš nastaviti biti ti. Kroz upoznavanje dinamike trougla spašavanja ćeš postati više svjestan/na kada se ti ili druge osobe ponašaš/te kontrolirajuće.

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

Moje iskustvo kroz psihološko savjetovanje

“ Only the wounded healer can truly heal. ” Carl Gustav Jung

Napisaću svoju priču o iskustvu LGBT*IQA savjetovanja, kroz koje sam prošao u Udruženju Okvir.

Imam 23 godine, student sam završne godine na katedri za psihologiju. Još krajem osnovne škole se javila želja za izučavanjem psihologije. Iz sadašnje introspekcije, od početka su kod mene pristuna dva momenta u ljubavi prema psihologiji. Prvi, istraživački dio, naučnik u meni, koji želi istražiti šta motiviše i pokreće čovjeka, na koji način funkcioniše, od čega je satkan i šta ga to sve oblikuje. Drugi, terapeutski dio mene, koji želi razumjeti ljude i njihove ranjivosti, strahove i boli, koji želi saosjećati sa njima, pružiti im podršku i utjehu. Šta pokrene u jednom petnaestogodišnjaku terapeutsku stranu, kada treba da bude bezbrižan i zanima se za mladalačke stvari. Koga želi popraviti i razumjeti? Sebe? Bliske osobe koje povrjedjuju? Čitavo društvo koje progoni i zlostavlja sve što je drugačije i van njihove norme?

Govor_AudreMedjutim, na fakultetu nas nisu učili kako da volimo sebe, razumijemo, prihvatimo, zaliječimo. Nakon završetka prve godine studija, krećem na ličnu psihoterapiju, u kojoj sam , sada već, tri godine. Otvaraju se mnoge traume, neke i zacjeljuju,a izmedju ostalih i one koje su vezane za moj seksualni identitet. Kao gej muškarac u BiH, doživio sam razne oblike nasilja u porodici, školi, ulici pa i na fakultetu. Zbog specifičnosti i kompleksnosti traumatskih iskustava kao queer osobe, odlučujem se krenuti i na LGBT*IQA savjetovanje, koje je pokrenulo Udruženje Okvir. Azra, jedna od članova/ica tim Okvira i osoba koja radi savjetovanje, me je obavjestila da su pokrenuli savjetovanje i da mogu da počnem ako želim. Pored raznih otpora koje sam imao, odlučujem se da dođem. Izrazio sam želju da bih volio da radim savjetovanje zajedno sa Azrom, kao i sa Belmom, isto jednom od članica Okvir tima i osobom koja radi savjetovanje. Sada vidim koliko mi je kroz taj izbor strukture savjetovanja zaista trebalo podrške i razumjevanja, prostora koje ću doživiti kao sigurno i mjesto gdje neću biti ismijan, zlostavljan ili odbačen.

Pišući ovo, prisjećam se prvog razgovora sa Azrom i Belmom. Želio sam da ispričam cijelu svoju priču. Sve ono što se čovjeku godinama zguti i što godinama nije prestajalo. Sada je tu, otvoreno i izgovoreno, priznato sebi i drugima. Pričao sam ritmom disanja žrtve koju progone i koja bježi, pognute glave, osjećajući stid i krivicu. U psihologiji to definišemo kao internalizovani stid, internalizovanu homofobiju a to je ono kada nasilnici učine da se stidiš za sve ono brutalno što su oni uradili, a za šta sami ne nalaze način da se nose sa svojim zločinima. Da, zločinima iz mržnje. U savjetovanju sam naučio imenovati stvari pravim imenom. Ono što sam ponio sa prve seanse, nosio sam kroz sve ostale do danas. Prvi put sam osjetio da sam viđen ja, ono što jesam, i pri tom doživljen kao hrabar što sam tu i dijelim svoje iskusutvo. Napokon! Istinsko razumjevanje, podrška, brižnost su tu! Kroz razmjenu zajedničkih iskustava i podršku – rasli smo zajedno, u savjetovanju. Lične granice, najsuptilniji i najbrutalniji oblici nasilja u porodičnim/partnerskim/prijateljskim odnosima, internalizovana homofobija ali i načini brige, zaštite i odgovornosti prema sebi, su procesi koje sam učio i kroz koje sam prolazio zajedno sa Belmom i Azrom u narednih sedam mjeseci savjetovanja i psihološke podrške, ali i koje danas učim i usavršavam. Sada je doživljen taj terapeutski dio petnaestogodišnjaka, ali sa druge strane saosjećanja.

Posebnost LGBT*IQA savjetovanja za mene predstavlja specifična i slična problematika sa kojom se susreće većina nas kao queer osoba. Kroz zajedničku razmjenu priča o bolnim traumama zbog nasilja i diskriminacije ali i podršku i brigu koju dajemo jednie drugima, našao sam svoj put iscjeljenja i svoj put otpora. Nakon što sam kroz taj proces naučio da dajem legitimitet svojim osjećanjima, da dajem saosjećanje sam sebi, nakon što sam naučio da zagrlim i volim sebe ovakovog kakav jesam, vratio sam se na taj brižni i empatični dio mene. Taj dio mene sada počinje da daje podršku i saosjećanje drugima – gdje sam i sam počeo raditi LGBT*IQA savjetovanje za druge.