Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Pohvaljena pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Prst koji ne pomičeš / Autor: V. B. Borjen

Malo koga zanima

sumnja suncokreta

što se na sunčevu

povjetarcu okreću.

Netko im je rekao

Nomen est omen,

i još im je rekao:

Vjeruj!

A oni žive tragičnom

sudbinom uljarica.

Ispod sjemenja

pak ostane konkava

prazna kao moja žila

na vratu s koje si

sklonio svoj prst

i crn pust trag uzda

kojim si se igrao

konjanika.

Omen est vix nomen.

U šta vjeruješ ti,

bljedunjav tamo i

žilav kao vitica loze

u juli, dok pokušavaš

zaspati na boku i

umjesto grlu i govoru

poklanjaš svoju tišinu

slabinama?

Dok ja i

suncokreti čekamo

povratak prsta

pokraj usta

iz kojih će poteći

―ulje.

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

1.

Cikorijasti dečak, čuo sam u nekoj predstavi

aprilsko je zeleno drugačije

prvi put primećujem breze, svetlucaju

a mislio sam da svetluca samo more

koje daleko je

zamišljam divlje narandže dok cvetaju

u nekom malom vrtu.

 

Na balkonu rastu dve

ne znam da li su divlje

rastu uz mene već punu deceniju

jalove.

 

Pričaju do dugo u noć

prvo ugase lampu

rasklupčavaju nesigurnosti

uzdišu nesavršenosti

raskopčavaju.

 

Sve slabije osećam mirise

možda još samo tratinčice, malene i slabašne

kojima se ne primičem

jer ravnam se prema nebu.

 

Smeju se, sve češće se smeju

svetlucaju kao breze u aprilu

dok nevina zelena ne pređe u stabilnu

stabilne su boje dosadne.

 

Siromašni su

ako smo siromašni – ne moramo biti tužni.

Ne drže se za ruke, to bi bilo previše.

 

Koliko traje cvet divlje narandže, miriše li?

 

Jedna je žena sedela u vrtu i pisala

pisala je dugo i sporo

gledala u more

o njima nije pisala

u malom vrtu jedna je žena pisala o brodovima koji odlaze

o mornarima, o njihovim grubim šakama

o jugu, maestralu, buri i burinu

o vrtu gde cvetaju divlje narandže

o tome kako je sama.

 

A oni su se dodirivali retko

tek ovlaš, kao slučajno

i čitali loše pesme o ljubavi

pesme o lošoj ljubavi

loše čitali o ljubavi

o ljubavi

njih dvojica.

 

2.

Ako nastupi glad

mi ćemo leći, prespavaćemo je.

Probudićemo se šćućureni

i tiho hitati u dan.

Dodirnuću te kao slučajno

ti to kao nećeš primetiti.

Kao žurićemo, kao moramo, kao hitno je.

Gledaćemo u svodove breza u aprilu

tražiti mirise koje ne osećamo

u nekim ulicama, daleko od centra.

Onda ćemo se pogledati, pa ćemo se nasmejati.

Smejaćemo se dugo.

Nikad nećemo zaplakati jer to se ne radi.

Pogledaćemo u gnezdo bez rode.

Pričaću ti kako sam dok sam bio mali

razbijao golubija jaja, bacao ih sa tavana

a nekad sam bacao i ptiće

i rasturao gnezda

i onda išao kući da plačem krišom.

I kako je jedna baba od tih golubova sa tavana pravila supu.

Kako je ta baba živa i danas, kako sigurno ima sto godina.

Tebi će moje priče biti besmislene

jer ja te priče pričam sebi

i malom cikorijastom dečaku

koji čuči u dnu čaše.

Pogledam ga, namigne mi

onda ja namignem tebi

pa se osećam glupo.

Mi se nikad ne držimo za ruke.

Mi često pričamo o ljubavi.

Mi nosimo iste farmerice iz H&M-a.

Nas dvojica gledamo u isti dlan.

 

3.

Mi hitamo modrim ulicama Beograda

gubimo se po skrivenim kaldrmama

virimo u tuđa dvorišta.

Ima jako lepih dvorišta.

Imamo samo za fast food.

 

A daleko od nas u restoranu Fiume

jedna devojka jede crni rižoto

i njene su usne crne, njen jezik je crn.

Ona sedi sama i ne gleda u tržnicu.

 

Ja ti pričam o toj devojci

i o tome kako mi je kod Zelenog venca

prišla pogurena baba

ispružila ruku i ćutala.

I kako sam joj dao malo, jako malo para

a ona je digla pogled i rekla hvala.

I kako sam onda plakao vukući se modrim ulicama Beograda

ne bežeći od ljudi.

 

Ti me pogledaš, pomiluješ po stomaku,

ja pogledam sa strane, i nastavimo.

 

Mi oteli smo paperjasti trenutak

izbrisane stvarnosti

mi smo kao maslačak

raspršeni.

 

U nama čuči gnezdo dečaka

čuvamo ga.

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Na našem nagradnom konkursu „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu, koji je realizovan u sklopu projekta Helsinški odbor za ljudska prava/Helsinki Committee for human rights „(Ne)vidljive manjine-Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba” i podržan od strane Program podrške marginaliziranim grupama USAID PPMG je pristiglo 47 radova iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Makedonije. Iako je konkurs prvobitno bio za autore i autorke iz Bosne i Hercegovine, zbog velikog broja pristiglih radova iz okolnih zemalja, odlučili/e smo ga proširiti na regionalni nivo i tako dati priliku i autorima/autorkama koji/e nisu iz BiH, a koji/ su pokazali/e interesovanje za učešće da predstave svoj talenat i ljubav prema pisanoj riječi.

Članovi/ice žirija u sastavu Lejla Kalamujić, Anes Osmić i Azra Čaušević jednoglasno su odlučili/e da nagrade i pohvale sljedeće poetske i prozne radove:

Najbolja priča: „Kupanje“, Nemanja Brdar, Bosna i Hercegovina
Najbolja pjesma: „Gnezdo dečaka“, Bojan Krivokapić, Srbija

Pohvalnice su dobili/e:
Priča „Igla“, Jelena Stančić, Srbija
Pjesma „Prst koji ne pomičeš“, V. B. Borjen, BiH
Pjesma „Tajni život Alehandre P.“, šifra Jen Yu, BiH

Udruženje Okvir zadržava pravo objavljivanja nagrađenih, pohvaljenih i ostalih radova pristiglih na konkurs na svojim komunikacijskim kanalima.

Udruženje Okvir čestita svim dobitnicima/cama i zahvaljuje se svim autorima i autorkama koji/e su poslali/e svoje radove.

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

The restofus // Mi, ostalei // Alma Selimović

Udruženje Okvir je zajedno s umjetnicom Almom Selimović u srijedu 5.7.2017. u prostorijama Art Kino Kriterion organizovalo javnu izložbu pod nazivom The restofus // Mi, Ostalei. Izložba je prvi dio rezultata dvomjesečnog rada i razmjene sa trans, kvir i rodno varijantnim osobama širom regije (Hrvatska, Crna Gora, Srbija i BiH). Zabilježene priče su lične priče o identitetu, tranziciji, upornosti i otpornosti – borbi i životu uopće. Radi se o 18 audio zapisa ličnih priča trans, kvir i rodno varijantnih osoba, te o 18 portreta koji će biti završeni i izloženi u SAD-u 2018. godine. Na izložbi u Kriterionu predstavljen je proces rada – deset radova manjih dimenzija te četiri audio intervjua i lične priče.

 

O pristupu aktivizmu prije i sada, te o motivaciji za rad sa trans*, kvir i rodno varijantnim osobama

Alma Selimović je bila aktivna u prvom LGBT*IQA udruženju Q koje se zalagalo za zaštitu i poštivanje LGBT*IQA ljudskih prava te vidljivost LGBT*IQA identiteta, kulture i umjetnosti u BiH. Udruženje Q je napravilo do sada najveći javni iskorak u smislu zauzimanja medijskog prostora povodom organizovanja Sarajevo Queer festivala 2008. godine čiji je cilj bila promocija kvir kulture i umjetnosti. Medijska huškačka kampanja prije festivala, te javne i otvorene prijetnje organizatoricama kao i direktno nasilje nad posjetiocima/posjetiteljkama festivala u septembru 2008. godine su bili razlozi Alminog odlaska u SAD, gdje i danas živi i radi kao umjetnica. Pitalei smo Almu kako je bilo djelovati prije i sada, te kako je vratiti se i započeti jednu novu putanju:

Moj aktivizam je uvijek bio za nekog drugog. Moj aktivizam nikad nije bio samo za mene. Ja sebe ohrabrim tako što nekom drugom napravim prostor da obitava i živi. Meni je to bilo dovoljno. Ali se jedan krug zatvorio (nakon Festivala). Ja sam mnogo više bila ljuta na državu nego sad. Ovo sada je bilo drugačije. Nisi ljut, nego si otvoren. Najvažnija stvar vezana za moj rad je da ja više nisam ljuta. Prije sam radila iz ljutnje i revolta. Sada stvaram i radim iz ljubavi. I stvarno volim to što radim. Mislim da sam sretna da uopšte mogu raditi to što volim. 

 

Proces stvaranja The restofus

Bitnost ovakve izložbe je višestruka jer se radi o portretima trans*, kvir i rodno varijantnih osoba širom regije, kao i to da je Alma posljednji put izlagala u BiH za vrijeme Sarajevo Queer festivala 2008. godine. Nakon skoro deset godina vraća se na način da dijeli sa zajednicom svoje kapacitete, resurse i radove. Pitalei smo Almu šta je za nju bilo najupečatljivije kroz ovaj proces do sada:

Ovaj cijeli proces je više ličan i emotivan. Moja motivacija je došla sama po sebi. Kad staneš na noge i kada se okreneš oko sebe shvatiš da ti ne živiš dok nisi uključen u to što te zanima. Mene zaista zanima zajednica u BiH i generalno me zanima LGBT* zajednica, i ovo je bio neminovan korak da se napravi. Ja već dvije godine razmišljam kako želim da nešto napravim sa zajednicom, baš trans* zajednicom gdje su trans* osobe najnevidljivije i marginalizovane. Moja motivacija je bila isto da pomognem ljudima u nekom drugom smislu. Za jednu osobu sam donijela binder iz SAD-a. Pomoglei smo finansijski drugoj trans* osobi iz Hrvatske da promijeni oznaku spola u dokumentima. Naime, ona se nije mogla zaposlit zbog toga što nije imala novca da promijeni dokumenta. Meni je to i dalje šok. Sama činjenica da mi poslije deset godina imamo maricu ispred i policiju je tužna i smiješna u isto vrijeme.

Ovo mi je sve vrlo emotivno. Nama se svaki dan oduzima pravo da budemo ono što jesmo i da živimo život na način kako želimo. Odluke donose ljudi oko nas koji misle da imaju moć da definiraju šta je normalno. Ovaj projekat je o 18 osoba iz Istočne Evrope koje/i se rodno određuju kao trans, ne-binarne osobe ili nikako. Ovi radovi su o tebi i meni kao predivnim osobama. Ja sam otišla u Berlin kao otvorena knjiga i plakala sam baš. Bilo mi je mnogo emotivno. Nisam mislila da će biti tako. Svetlana (Đurković) mi je govorila da se pripremim, ali ja sam tvrdila da sve znam: uraditi intervju, napraviti radove… Ali bilo je baš emotivno. Da nisam imala tim koji sam imala – ne bih ga iznijela do kraja. Ja sam se vratila sa 18 intervjua u Berlin, dobila prvi intervju koji sam ja radila sa osobom i nisam ga mogla uraditi. Krenem ga slušati, otvorim, zatvorim i počnem plakati. Ti ljudi su tako hrabri, otvoreni, toliko se bore… Ima par intervjua koje ćete čuti gdje su ljudi stvarno iznijeli tu borbu. Oni se i dalje bore, ali su oni izvukli tu borbu i žive taj život. Meni je to ogromno i emotivno. I ja vodim svoju borbu vezano za svoje tijelo i svoje izražavanje. Znači, još uvijek sam otvorena i još uvijek razmišljam o tome. 

 

Umjetnost kao alatka društvene promjene, propitivanja i transformacije 

U svojim umjetničkim radovima Alma istražuje prostor između ne-binarnog rodnog jezika i individualne ekspresije spola/roda. O tehnici radova za ovu izložbu kaže:

Radovi za ovu izložbu su crteži koji su prebačeni na gips. Svi portreti će biti izrađeni istom tehnikom, no mnogo većih dimenzija od jedan ili dva metra. Moja prva ideja je bila da će radovi biti apstraktni. Međutim, te osobe su toliko realne i stvarne da je bilo nemoguće predstaviti ih kao apstraktne. I onda sam samo nacrtala jednu osobu i to je bilo to! Moji drugi radovi su figurativni i od metala. Pretežno su rodno neodređeni, nemaju spol, te su povezani i sa životinjama,i u jednu ruku su i mitološki. Međutim, čak i u SAD-u, ljudi uporno žele da ih rodno normiraju. Osobe koje su na ovim radovima su na neki način neprihvaćene od strane naše okoline i društva u kojem se nalaze. Mislim da ta sama činjenica da ja sada dozvoljavam da se radovi diraju je nešto strano. U galeriji u SAD-u čim pređete žutu liniju – trojica trče da vas zaustave i povuku nazad. Taj naučeni momenat da mi ne možemo dohvatiti nešto što je sveto na neki način, taj umjetnički rad. Ja kada sam stavila znak da se radovi mogu dirati, to ljude malo zbuni. To je takođe bitno obzirom koji su portreti. Ovo je fiber glas i ako ste dirali radove – to ostaje sa vama nekoliko dana. To je bila poenta. To će biti podsjetnik da ste ovdje bili i da ste baš ove radove dotakli.

Alma je zajedno sa Svetlanom Đurković pokrenula cijelu kampanju u SAD-u da bi prikupile sredstva I tako omogućile cijeli ovaj projekat. Pored toga, drugi dio njihove inicijative obuhvata komunikaciju i povezivanje sa kvir umjetnicima i umjetnicama širom BiH:

Mi želimo da podržimo kvir umjetničku zajednicu u BiH. Ja mislim da ovdje ima mnogo talentovanih ljudi, samo nemaju prilika. Želimo da napravimo on-line platformu za umjetnike i umjetnice iz BiH koji će moći izlagati u SAD-u. Mi već imamo neke galerije i prostore koji su u potpunosti otvoreni za takve ideje. Prva izložba će se desiti sada u septembru. Imamo devet umjetnika i umjetnica čije radove ćemo izložiti. Ja se nadam da ćemo za narednu izložbu, već u novembru, moći uključiti više ljudi u taj proces. Želimo im dati priliku da naprave svoj CV, svoj artist statement i da se povežu sa drugim umjetnicima i umjetnicama iz SAD-a, te da imaju pristup širim pozivima. To je otvaranje vrata da se ljudi povežu sa svijetom.

Alma se zahvalila svim osobama koje su bile dio inicijative, kao i Okviru i Ranki Delić, fotografkinji na projektu. Neke od Alminih radova možete pogledati na web stranici : www.almaselimovic.com. Cijeli događaj je bio popraćen muzikom DJane Erocki program. Izložba će biti otvorena za posjetitelje/ke u prostorijama udruženja Okvir u Sarajevu.

SaveSave