Kršenje prava transrodnih osoba na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje

Pravno priznavanje roda predstavlja pravno prepoznavanje rodnog identiteta osobe u vidu imena i/ili oznake spola u ličnim dokumentima. U većinskom dijelu Europe rod nije pravno prepoznat, a one zemlje koje pravno prepoznaju rodni identitet uvjetuju promjenu ličnih dokumenata potpunom prilagodbom spola. Kao i većina europskih zemalja tako i Bosna i Hercegovina prepoznaje samo muški i ženski spol, te promjenu oznake spola uvjetuje potpunom prilagodbom spola. U ovom tekstu je predstavljen pravni okvir europskih zemalja, s osvrtom na pravni okvir Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na transrodne osobe, njihovo pravo na privatni i porodični život, sklapanje braka i oduzimanje prava na samoodređenje.

Princip jednakosti i nediskriminacije je naglašen u svim dokumentima koji se odnose na ljudska prava, počevši od Povelje Ujedinjenih naroda (Član 1(3)) i Opće Deklaracije o pravima čovjeka. Član 1. Opće Deklaracije o ljudskim pravima navodi: ”Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.”, a član 7. navodi ”Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na takvu diskriminaciju.”

Transrodne osobe se svakodnevno susreću sa problemima zbog nemogućnosti promjene ličnih dokumenata, odnosno zbog pravnog neprepoznavanja rodnog identiteta, kao što su ulasci u institucije u kojima je mandatorno prilaganje ličnih dokumenata, pristup zdravstvenim ustanovama, otvaranje bankovnih računa, prelasci preko graničnih prijelaza… zbog čega se nerijetko sumnjiče za korištenje falsifikovanih dokumenata. Zbog niza problema koji se vežu za nemogućnost promjene ličnih dokumenata, transrodne osobe postaju meta diskriminacije i nasilja.

Proces pravnog prepoznavanja roda se razlikuje u europskim državama. Neke od njih uopće nemaju pravni okvir za rješavanje pitanja pravnog prepoznavanja roda, dok neke posjeduju pravne okvire koji zahtijevaju podvrgavanje hirurškim zahvatima i prilaganje dokaza o infertilonosti i razvodu braka (ukoliko je tranasrodna osoba u tom trenutku vjenčana). Na osnovu zaključka da uvjetovanje transrodnih osoba predstavlja torturu, dolazi do manjih pomaka u usvajanju prava na samoodređenje, koje predstavlja pravo osobe da sama definira svoj(e) identitet(e) i sebe kao osobu, u zemljama koje su članice Vijeća Europe i koje su počele (ili nastoje) mijenjati zakone.

Europski standardi postavljeni od strane Vijeća Europe se temelje na brzoj, transparentnoj i dostupnoj proceduri pravnog prepoznavanja rodnog identiteta koja se određuje na osnovu prava na samoodređenje. Trenutačno je moguće prilagoditi lične dokumente u 41 državi u Europi, dok samo 30 europskih država ima tačno određene pravne procedure koje se odnose na pravno prepoznavanje roda. 21 država zahtijeva sterilizaciju, 22 države zahtijevaju razvod braka ukoliko je osoba vjenčana, 34 države imaju dobna ograničenja koja ne dopuštaju maloljetnim osobama da pristupe ovim zakonima. Samo 4 države ne zahtijevaju dijagnozu rodne disforije, niti psihološko mišljenje (Malta, Danska, Irska i Norveška). U 8 europskih država transrodne osobe uopće nisu pravno prepoznate.

Diskriminatorne i nasilne prakse  se odnose na transrodne osobe u raznim oblastima, a Europski sud za ljudska prava je zaprimio veliki broj tužbi koje se odnose na kršenje prava na privatni i porodični život, kao i prava na sklapanje braka, koja su zagarantovana Europskom konvencijom ljudskih prava – Član 8. i Član 12..  U posljednjih 50 godina Europski sud za ljudska prava je zaprimio više od 10 000 slučajeva, a neki od njih koji se odnose na prava transrodnih osoba su: B. v. France (25/3/1992), Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002), R. and F. v. United Kingdom (11/2006), Schlumpf v. Switzerland (8/1/2009)…

Član 8. Europske konvencije o ljudskim pravima se odnosi na četiri sfere indvidualne autonomije: privatni život, porodica, dom i prepiska. Međutim, kako kako niti jedna od sfera nije detaljno objašnjena u Konvenciji, sudovi imaju moć tumačenja zakona, ali se uglavnom koriste precedentnim pravom, odnosno donošenjem odluka na osnovu sudskih presuda  koje su donesene u prošlosti, a odnose se na slične ili iste slučajeve u sadašnjosti. Nedostatak pravnog prepoznavanja roda se ne odnosi samo na privatni život, nego i na ostala prava kao što su pravo na zaštitu zdravlja, pravo na školovanje, te građanska i politička prava. Kao što je već rečeno, transrodne osobe koje su onemogućene da promijene podatke u ličnim dokumentima, a čiji se izgled ne slaže s podacima u ličnim dokumentima,  bivaju suočene s problemima koji se odnose na pristup školovanju, pristup zdravstu i nemogućnost zaposlenja.

Kako se Član 8. Konvencije o ljudskim pravima ne odnosi samo na privatni, nego i na porodični život, postavlja se pitanje šta ‘’porodični život’’ predstavlja.  Sud u Strazburu je u slučaju Christine Goodwin v. United Kingdom (11/7/2002) donio odluku u korist Christine Goodwin (transrodna osoba), a slučaj se temeljio na kršenju Člana 8. i Člana 12. Europske Konvencije o ljudskim pravima. Odlučeno je da isključivo biološka konstrukcija tijela ne može biti odrednica roda, te da osoba može stupiti u brak na osnovu činjenice da je prilagodila spol. Drugi problem koji se veže za pravo na porodični život jeste uvjet da osoba mora podnijeti dokaz o razvodu braka, ukoliko je u tom trenutku vjenčana. Međutim, u tom slučaju sudovi pokušavaju naći balans između interesa transrodnih osoba i  interesa društva zbog toga što se pojavnost  životnih zajednica transrodnih osoba kosi sa trenutačnim konceptom životne zajednice.

Zaštita prava transrodnih osoba u ranim 2000-tim se razlikuju od prava transrodnih osoba 80-ih i 90-ih godina kad pravno neprepoznavanje rodnog identiteta nije bilo smatrano kršenjem Konvencije. U ranim 2000-im je doneseno nekoliko odluka u korist transrodnih osoba, što podrazumijeva pravo na pravno prepoznavanje roda i pravo na stupanje u životnu zajednicu s osobom ‘’suprotnog spola’’. Društvene promjene u europskim državama su rezultirale i pravnim prepoznavanjem rodnog identiteta, što je značilo da su sudovi pokrenuli proces ponovnog tumačenja Konvencije, ne oslanjajući se na precedentno pravo. Međutim, realna slika trenutačnog stanja u europskim državama jeste da se i dalje krše prava transrodnih osoba, zbog neuređenosti domaćih zakona europskih država.

Godine 2010. Europsko Vijeće je usvojilo preporuku Komiteta Ministara a ((CM/Rec(2010) 5) o potrebnim mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a Parlamentarna skupština je izdala preporuku i rezoluciju (Preporuka 1915 i Rezolucija 1728) na tu temu. 20., 21. i 22. paragraf dodatka preporuci sadrže upute kako osigurati pravo na poštovanje privatnog života transrodnih osoba, koje uključuju pravno prepoznavanje roda,  prepoznavanje roda na principu pristupačnosti i transparentnosti  u raznim segmentima života i prepoznavanje prava na porodični život nakon izvršene prilagodbe spola  (u skladu s 20. i 21. paragrafom). 2015. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe je prihvatila odluku o ljudskim pravima transrodnih osoba. Skupština je pozvala zemlje članice da poštuju, zaštite i zadovolje ljudska prava transrodnih osoba, što podrazumijeva zaštitu od diskriminacije, transparentnost  i pravno prepoznavanje roda na osnovu prava na samoodređenje. Također, članice su pozvane da poduzmu proaktivne mjere  za unaprjeđenje životnih uvjeta  i podizanje svijesti o transrodnim osobama. 2017. Europski sud za ljudska prava je donio odluku da sterilizacija transrodnih osoba predstavlja kršenje ljudskih prava, te je uveo standard za europske države koji će korisiti donošenju sudskih odluka koje se odnose na kršenje ljudskih prava transrodnih osoba. Odluka je donesena na osnovu slučaja A. P., E. Garçon i S. Nicot protiv Francuske zbog nedostatka prava na samoodređenje transrodnih osoba u državi. Slučaj A. P., E. Garçon i S. Nicot se oslanja na kršenje Člana 8. Konvencije o ljudskim pravima, tačnije prava na poštovanje privatnog života.

Kao i ostale države koje pravno ne prepoznaju rodni identitet, a koje pritom uskraćuju ljudska prava i slobode predviđene u Konvenciji o ljudskim pravima, tako i Bosna i Hercegovina nema zakone koji regulišu pitanje pravnog prepoznavanja roda, iako se akti Konvencije primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim aktima. Nemogućnost pristupa zdravstvu u svrhu prilagobe spola, nepokrivanje troškova prilagodbe spola u drugim državama iz fonda zdravstvenog osiguranja, nepokrivanje troškova hormonalne terapije iz fonda zdravstvenog osiguranja, nemogućnost promjene oznake spola na osnovu prava na samoodređenje, su samo neki od problema koje transrodne osobe imaju zbog nepostojanosti ili neuređenosti zakona.

Trenutačno su transrodni/e građani/ke Bosne i Hercegovine primorani/e na proces prilagodbe spola u drugim zemljama (najčešće Srbija i Hrvatska). Troškove odlazaka kod psihologa/inja, psihijatara/ica, endokrinologa/inja, hirurga/inja osoba snosi sama, odnosno ti troškovi nisu pokriveni iz fonda zdravstvenog osiguranja. Zakon Bosne i Hercegovine postavlja uvjet za promjenu oznake spola  koji jeste potpuna prilagodba spola, što znači da su transrodne osobe primorane na potpunu prilagodbu spola, a s druge strane im nisu dostupne zdravstvene usluge unutar države. Ono što je dostupno transrodnim osobama jeste promjena imena u ličnim dokumentima, odnosno osobe nisu primorane na proces prilagodbe spola ukoliko žele promijeniti ime, bilo da se radi o imenu koje nije rodno neutralno ili da.

Nepružanje zdravstvenih usluga transrodnim građanima/kama, koji također plaćaju zdravstveno osiguranje, predstavlja kršenje Člana 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji glasi: ‘’Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najviše moguće razine zdravlja, sukladno odredbama ovoga zakona i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donijetih na temelju ovih zakona.’’. Samim tim krši se i Zakon o zabrani diskriminacije BiH, u koji je uvršten  i rodni identitet na osnovu kojeg osobe ne smiju biti diskriminirane. Diskriminacija je zabranjena i Konvencijom, Članom 14. o Zabrani diskriminacije. Nemogućnost promjene dokumenata, onemogućen pristup zdravstvenim ustanovama i uvjetovanje transrodnih osoba potpunom prilagodbom spola ukoliko žele promijeniti oznaku spola u ličnim dokumentima, nepoštujući pravo na samoodređenje, predstavlja torturu nad transrodnim osobama i oduzimanje osnovnih prava i sloboda.

Autor: Liam Isić