Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava

Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava

Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava

Kristina Ljevak, novinarka, urednica i aktivistica za ljudska prava piše o svojim razlozima podrške LGBTI zajednici u BiH, prisjećajući se nekoliko ključnih događaja iz prošlosti bh. LGBTI aktivizma kojima je lično svjedočila.

Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.

Ako smo nekada imali/e iluzije o bh. društvu kao tolerantnom, ti mučni septembarski dani 2008. godine sve su ih srušili.

Sreća je pa postoje medijske arhive i sačuvani zapisi o doslovnim pozivima na linč organizatorica festivala jer bismo u suprotnom pomislili da smo sve to sanjali/e, da je bilo nemoguće u 21. vijeku izgovoriti sve ono što se govorilo, a protiv nekoliko umjetničkih događaja sa queer predznakom. Uz Ramazan doduše. Kao univerzalni argument za sve u sekularnoj državi.

Dan nakon otvaranja festivala i fizičkih napada na učesnike/ce događaja našla sam se u Mediacentru i iskoristila mogućnost da ostanem s gostima i gošćama festivala, nakon što su novinari/ke napustili prostor poslije održane press konferencije na kojoj je saopšteno da se festival ne može nastaviti.

Priče koje sam čula o traumama iz prethodne noći ali i o onima koje su se godinama skupljale kod LGBT osoba tog prvog postfestivalskog dana učinile su da moje uvjerenje o nužnosti podrške njima ostane nepromijenjeno.

Nisam željela prihvatiti svijet u kojem se svaka informacija o heteroseksualnom paru i njihovom potomstvu s radošću ispraća – od „prošenja“ do dojenja, dok se o istospolnim ljubavima govori šapatom, ako se uopšte spominju, a još uvijek nemaju ni jedno od sijaset podrazumijevajućih prava u kojima uživaju hetero zajednice.

Nisam željela svojim nečinjenjem podržavati dvostruku diskriminaciju kroz koju prolaze lezbejke, zbog toga što su i žene i osobe istospolne seksualne orijentacije. Nisam željela tolerisati ponašanje prema gay osobama. Bilo mi je neprihvatljivo podozrenje prema biseksualcima/kama jer „kako to može“, kako može išta van heteronormativnosti… Nisam mogla posmatrati svijet prepreka i gotovo nikakve podrške trans osobama kojima je nekada bilo teže podnositi birokratiju ove zemlje nego hormonske promjene tokom zahtjevnih procesa tranzicije kada se za nju odluče.

I dalje sumnjam da je iko od nas učinio mnogo i da su naši glasovi uspjeli nadjačati buku netolerancije, jer dok ovo pišem pitam se koliko ljudi uopšte razumije to što je napisano.  

Do specifičnih profesionalnih promjena u mom životu, onih koje nazivam najkraćim menadžerskim iskustvom u istoriji menadžmenta, nikada nisam imala problema zbog svog LGBT aktivizma, ako pod problemima podrazumijevamo negativne komentare našeg okruženja.

Imala sam sreću pa sam posjetu prvom Sarajevo Queer Festivalu završila bez fizičkih povreda.

Takođe sam bila među desetak sretnica koje su se jedna preko druge nagurale u slučajno pronađenu premalu ostavu kina Kriterion kada su nas napali maskirni napadači tokom održavanja festivala Merlinka.

Najbliži nikada moje izbore nisu dovodili u pitanje, možda i zbog toga što su mahom bili atipični, pa ko bi sve stigao, ali nikada se nije preispitivala moja podrška LGBT osobama.

Aktivizam koji mi je donio toliko zadovoljstva i privilegiju susreta s izuzetnim ljudima naučio me je i da je u ovom društvu moguće nekoga diskreditovati samo zbog toga što podržava LGBT osobe. To je bio jedan od ključnih razloga protivljenju izbora mene kao vršiteljice dužnosti direktorice Televizije Kantona Sarajevo. Duže traje pisanje funkcije nego što mi je trajao mandat. A trajao je šest mjeseci, na čijem početku sam učestvovala u video kampanji podrške organizaciji prve Bh. povorke ponosa.

Kraj mandata koincidirao je s njenim održavanjem zahvaljujući čemu je televizija kojom sam privremeno rukovodila uživo prenosila ovaj događaj. U menadžment se ulazi s menadžerskim a ne aktivističkim ambicijama, ali ja zbog vlastitih nisam zažalila. Biti dijelom istorije i biti uopšte dio povorke 8. septembra 2019. godine jedno je od mojih najvažnijih iskustava.

Kristina Ljevak


Kristina Ljevak, privatna arhiva
 
Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Aseksualnost – moja lična priča

Aseksualnost – moja lična priča

Aseksualnost – moja lična priča

Šta kada te niko ne privlači seksualno, ali i dalje imaš potrebu za romantičnim odnosom?

Oduvijek sam bila takoreći romantična duša. U ćošku učionice pisala bih pjesme o svojim simpatijama i pokušavala pridobiti njihovo prijateljstvo pomažući im da urade zadaću. Sve je bilo idealno u tom mom svijetu, dok me jednu večer tadašnja najbolja drugarica nije pozvala u grad. Naravno, priključilo se još nekoliko djevojaka iz iste škole, ali sve smo bile ista generacija, početak drugog razreda srednje škole. Ta večer će mi ostati urezana dobro u sjećanje jer tada sam po prvi put pomislila da nešto sa mnom nije u redu.

Dobar frajer koji je upravo prošao

Prolazeći kroz grad, djevojkama oko mene bi momci odvlačili pažnju te bi započinjale temu o „dobrom frajeru“ koji je upravo prošao. Nekoliko puta sam ih upitala na kojeg dobrog frajera one zaista misle, jer u moru ljudi na čaršiji meni su svi izgledali isto. Uz podsmijeh, upitale bi me da li se šalim s njima i da li zaista ne vidim kako je dobro izgledao. Pa da ne izgledaju svi isto, i da me možda uputite, možda bih i vidjela kako izgleda – pomislila sam nekoliko puta u sebi.

Bez obzira koja od nas je u tom trenutku imala riječ, bivala bi grubo prekinuta jer ništa očito nije bilo bitnije od pogleda nekog stranca. Moja tada najbolja drugarica mi je prstom pokazala na jednog momka i opisala ga kao dobrog, a ja sam postavila to presudno pitanje: „A po čemu je dobar? Što ga čini dobrim?“ Nije znala objasniti, a ja nisam prihvatila objašnjenje. „Pa pogledaj ga samo“ – rekla je. Vidim ga, imam oči, ali reci mi što je dobro na njemu? Kako si došla do zaključka?

Vratila sam se kući s glavoboljom jer nisam navikla da ne razumijem obične koncepte koje očito svi oko mene razumiju. Što nije u redu sa mnom?

Narednih mjeseci izbjegavala sam grupne izlaske. Jedini izlazak je bio u kino, gdje se u miru gleda film i onda ide kući. Taj koncept makar razumijem.

Nastavila sam da živim u svom svijetu, da pišem pjesme o simpatijama, a onda sam na kraju trećeg razreda srednje škole ušla u svoju prvu vezu. Pisao je poeziju baš kao i ja, a najdraži čaj mu je bio crni čaj s mlijekom, baš kao i meni. Nedugo nakon našeg prvog susreta desio se moj prvi poljubac. Ali nije bio čaroban, nije bilo vatrometa, čak je bilo obrnuto. Imala sam osjećaj da sam poljubila zid. Što nije u redu sa mnom? Znam da imam duboka osjećanja prema njemu, zašto onda nema leptirića?

Intima bez seksa

Svaki put kada bi pokrenuo razgovor o seksu, ja sam osjećala odbojnost prema samom činu, ali i pomisli. Ali čekaj, zar ne želiš tu vrstu intime ako prema nekome gajiš duboka osjećanja? Što nije u redu sa mnom?

Toliko sam pitanja imala, a niti jedan odgovor. Nisam se mogla povjeriti roditeljima jer to bi iziskivalo dosta nelagode zbog pokretanja „tabu“ tema. Kao osobe odgojene u konzervativnim porodicama, sami su imali iste vrijednosti. Ostala sam sama.

A onda, jedan dan sam sasvim slučajno na internetu naišla na video koji govori o aseksualnim osobama i njihovim iskustvima. Po prvi put mogla sam se poistovjetiti i po prvi put sam odškrinula vrata koja su vodila k tome da krenem u otkrivanje svoje seksualne orijentacije. Prije toga, okružena konzervativnim mišljenjima, homofobijom, nisam se osjećala sigurnom sa svojim mislima. Jer „to“ je nešto o čemu se ne razmišlja, „to“ je nešto što se zna i nema drugog oblika. Tako izgleda kada se odrasta u heteronormativnom društvu.

Ja sam A u akronimu LGBTIQA+

Nije bilo sumnje, ja sam osoba koja ne osjeća seksualnu privlačnost ni prema kojem rodu ili spolu. Ja sam „A“ u akronimu. Za mene je to uvijek značilo odsustvo seksualne privlačnosti prema drugim osobama i odsustvo same želje i potrebe da s osobama, ma koliko bila bliska s njima, ostvarim seksualni odnos.

 

Mislila sam da sam dobila sve odgovore, ali, u stvari, odgovorivši na jedno pitanje, postavila sam još mnogo njih. Upoznala sam sebe i shvatila da seksualna privlačnost nije jedini bitan faktor u ostvarivanju intimnih odnosa. Shvatila sam da postoji novi pojam – romantična privlačnost, i da sam ja u stvari panromantična osoba. Ukratko, to bi značilo da osjećam potrebu da razvijem emocionalnu i romantičnu povezanost i vezu s osobama neovisno od njihovog spola ili roda.

Na početku sam ponosno govorila o svojoj seksualnoj orijentaciji, ali nakon izjava poput „I ja sam mislio da sam aseksualan prije nego sam shvatio da sam gay“ ili „Nisi samo pronašla pravu osobu, to ti je samo faza“, prestala sam govoriti otvoreno o svom iskustvu. Počela sam da se osjećam usamljeno, jer nikada u svojoj okolini nisam upoznala drugu aseksualnu osobu. Često me neki nisu ni shvaćali ozbiljno, poistovjećujući svoj celibat s mojom seksualnom orijentacijom.

Samoća je teška

Zar planiraš biti sama čitav život? Samoća je teška. Ovu prvu rečenicu sam čula nebrojeno puta i frustrira me do same srži. Nisam bivala iritirana zbog nerazumijevanja nego zbog umanjenja značaja iskustvu koje je itekako validno.

Čak i danas, nakon toliko godina, imam problem da otvoreno govorim o činjenici da sam aseksualna. Ne zbog srama nego zbog stigme koja dolazi s tom riječi. Zbog konstantnih pitanja, zaključaka i potrebe da objašnjavam.

Ali učim, svakim danom, kako da se nosim s nepotrebnim komentarima i predrasudama koje s njima dolaze, nadajući se da ću upoznati i sresti osobe koje su kao i ja.

 
Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

 

Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta – rezultati kvir umjetničkog konkursa

Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta – rezultati kvir umjetničkog konkursa

Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta – rezultati kvir umjetničkog konkursa

Pročitajte ko su nagrađeni i nagrađene na našem konkursu „Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta“ te obrazloženje članova i članica žirija.

Najbolja kratka priča

Žiri za najbolju kratku priču u sastavu: Lamija Begagić – književnica, Anes Osmić – glavni i odgovorni urednik Omladinskog magazina Karike te Azra Azar Čaušević – predstavnica/k partnerske organizacije Okvir, nakon pomnog čitanja svih odabranih priča za takmičenje i diskusije, uzevši u obzir i glasove publike, donio je sljedeću odluku.

Prva nagrada dodjeljuje se priči Tvoje ruke Ivone Grgić koja je pored prvog mjesta žirija osvojila i najveći broj bodova čitatelja i čitateljica. Žiri je svjestan da bodovi publike ne moraju nužno odražavati i kvalitet određenog umjetničkog djela te da se glasovi publike mogu više povezati sa socijalnim kapitalom kojeg učesnici/e imaju na društvenim mrežama. Ipak, u slučaju Ivonine priče, odluku o prvom mjestu dijele i žiri i publika. Razlog zbog čega je žiri ocijenio Ivoninu priču s najviše bodova krije se u samom jeziku priče. Priča jezički odlično oslikava bh. mentalitet i duh jednog naroda. Pored toga što je stilski vješto izvedena, kvaliteti ove priče su i humor te rušenje rodnih i iznevjeravanje heteropatrijarhalnih očekivanja.

I u slučaju drugonagrađene priče, žiri i publika dijele mišljenje. Drugo mjesto pripalo je B. B. za priču Peti zid. Priča je, također, stilski i jezički dobro izvedena te na odličan način dočarava unutrašnju dramu i borbu (samo)prihvatanja. Onome što je unutrašnja dilema brojnih LGBTIQ+ osoba, ali isto tako i drugih ljudi, autor je pristupio jako zrelo uvidjevši da smo mi sami sebi najveća prepreka i peti zid kojeg trebamo prevazići.

Kada je u pitanju treće mjesto, odluka žirija i publike nije se poklopila. Na trećem mjestu po ocjeni žirija nalazi se priča Snovi koje (ne) sanjamo autora/ice pod pseudonimom Arijan, dok po mišljenju publike treće mjesto dijele priče Nermine Subašić i Fedora Marjanovića. Konačnim zbrajanjem svih bodova i publike i žirija, što smo uradili za svaku priču, treće mjesto pripalo je priči Crno pismo Fedora MarjanovićaPriča ima sjajnu karakterizaciju likova, jako pitku priču i djelomični efekat iznevjerenog očekivanja s elementima krimi-zapleta: iza svega topla, nježna, jednostavna, a dosta i društveno angažirana, ne samo kada je u pitanju seksualna orijentacija, već i klasa.

Žiri posebno ističe i pohvaljuje priču Snovi koje (ne) sanjamo autora/ice pod pseudonimom Arijan te K. Z. za priču Snovi koje (ne) sanjamo.

Najbolja fotografija

Žiri u sastavu Imrana Kapetanović – fotografkinja, Anes Osmić – glavni i odgovorni urednik Omladinskog magazina Karike te Belma Šteta – predstavnica partnerske organizacije Okvir prilikom odabira najboljih fotografija vodio se sljedećim kriterijima: koliko se fotografija uklapa u korektne tehničke okvire, kako funkcioniše kroz izražajna sredstva te šta se samom fotografijom komunicira.

Žiri i publika dijele mišljenje u vezi samo jedne fotografije – Odraz djetinjstva, čiji je autor/ica Aqueer. Prema ocjenama žirija ova fotografija je dobila najviše bodova, dok je prema mišljenju publike na trećem mjestu. Ipak, zbrajanjem svih bodova ovoj fotografiji pripalo je prvo mjesto i prva nagrada. Žiri je u ovoj fotografiji prepoznao dvostruko vođenje života, što je vrlo često iskustvo velikog broja LGBTIQ+ osoba, ali i brojnih drugih ljudi. Značenje fotografije je također višeslojno i može se odnositi kako na pitanje roda, tako i na pitanje seksualne orijentacije.

Drugo mjesto pripalo je Nadiri Ćuruliji za fotografiju Želja 3. Žiri je u ovoj fotografiji prepoznao slavljenje vlastite prihvaćenosti i prvog takvog rođendana što simbolizira jedna svjećica na torti.

Treće mjesto pripalo je fotografiji koja je od strane publike osvojila najviše bodova, dok od strane žirija nije osvojila niti jedan bod. Ipak, zbrajanjem svih bodova treća nagrada i treće mjesto pripada fotografiji Alšide Klanco Ogledalo.

Žiri posebno pohvaljuje fotografije Enigme Mesec i sunce 1 2.

U konačnici, zahvaljujemo se svim autorima i autoricama koji su poslali/e svoje radove te publici koja je čitala priče, lajkala fotografije te bodrila i navijala za svoje favorite/kinje.

B. B. – Peti zid

B. B. – Peti zid

B. B. – Peti zid

Kratka priča autora pod pseudonimom B. B. pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

I

Žurio sam kući s kesom namirnica sa željom da što prije okončam užitak svjetini u ovoj komediji nepočešljane frizure i obješenih podočnjaka. Naročito sam pazio da ne podignem lijevu ruku i otkrijem prolaznicima tajnu svoje prototip majice. U predjelu pazuha bila je poderana, ali s namjerom, naravno, jer to je bio sofisticiran oblik ventilacije, hlađenja, protoka zraka, a nipošto pokućna garderoba. Povremeno sam dizao desnu ruku, nikada lijevu, i češao se po potiljku kako bih svima dao do znanja da je moja bijela majica sasvim obična, neupadljiva, kupljena davno, ali ne suviše davno, da bih kroz nju suptilno saopštio „jedan sam od vas“.

Stao sam ispred pješačkog prelaza. Crveno. Osjetio sam znoj pod pazuhom kako se migolji poput sitnih insekata. Crveno i dalje. Pozabavio sam se matematičkom kalkulacijom; pokušao sam izračunati idealan trenutak za nezakonit prelaz ceste kroz stampedo automobila, kao i svoje eventualno besposljedično preživljavanje. Čim sam utvrdio svoju matematičku nestručnost, semafor je pokazao zeleno. Napravio sam korak naprijed i naglo zastao. Preda mnom, na zebri, iznenadno je zakočio kombi i zablokirao moj put. Vrata su skliznula u stranu. Ruka iz tame sijevnula je k meni poput zmije u napadu, zgrabivši me u predjelu podlaktice. Sjećam se tačno svoje apsurdne pomisli u tom trenutku dok me je kombi proždirao – pobogu, nadao sam se da, kad sam već zgrabljen, da sam zgrabljen ipak za desnu ruku.

Vrata kombija su se zalupila. Čuo sam motor kako vrišti i gume kako škripe, a ubrzanje me je poslalo u zagrljaj otimaču; moja glava se sudarila s njegovim prsima. Imao sam, sjećam se, još dva trenutka svjesnosti. U prvom, spazio sam njegovo ozbiljno, tmurno lice; u drugom, pitao sam se gdje su mi namirnice. Nakon toga nekud sam odlutao.

II

Lobanja mi je bila teža od nakovnja, a kroz njene hodnike zujali su stršljenovi. Začepio sam uši dlanovima. Sklopljenih očiju buljio sam u crvene kapke i onda, otvorivši ih, ugledao zasljepljujuću, beskonačnu bijelu svjetlost, pa zaškiljio poput beduina u pješčanoj oluji. Čuo sam riječi kroz zujanje, nečujan glas, šištanje kao na lošoj radio frekvenciji. Zujanje se stišavalo, a moje oči navikavale na bjelinu do trenutka kada je postalo evidentno: nalazio sam se u savršeno kvadratnoj bijeloj prostoriji, zatočen između četiri zida. Zid – to je glas spomenuo.

„Peti zid – pronađi ga i slobodan si.“

Glas je dolazio niotkud. Osim stolice na kojoj sam se osvijestio, prostorija je bila prazna. Ustao sam naglo i zalelujao se. Nisam mogao uočiti gdje pod prestaje, a zid počinje. Čitava prostorija je zračila intenzivnom svjetlošću, kao da sam se pronašao u srcu umiruće zvijezde pod čijom stražom sjenke su se razbježale.

„Peti zid – pronađi ga i slobodan si“, glas je ponovio.

Upitao sam „Ko si ti?“, zatim „Gdje sam?“ i odmah osjetio gorčinu bespomoćnosti na svom jeziku. Tišina. Pribran, prišao sam zidu, obišao sva četiri, prisluškivao, dirao i gurao površine, nerijetko i udarao, tražio štogod, gdjegod, njušio poput psa, puzao, proučavao stolicu očima stolara, zatim hladnoćom znanstvenika, pa u konačnici i izravnošću majmuna; stajao sam na njoj, dizao je, u bespomoćnosti bacao o zidove. Kao da sam tad čuo podsmijeh – ili možda trik uma. Peti zid, peti zid, peti zid, ponavljao sam i najednom shvatio. Misli su mi se naglo konvergirale u rješenje. Bilo je tako očito! Stolica! Popeo sam se na nju i posegnuo ka – „Peti zid“, glas me je zamrznuo u mjestu. „Peti zid. Plafon nije zid. Zar zaista to moram naglasiti?“ Spustio sam ruku, sišao sa stolice – poražen. „Traži dalje.“

Osjećao sam se kao štakor. „Gdje?“

„Čovjek rijetko pronađe odgovor na svoja pitanja, ali čak i dok leži u smrtnoj postelji i proklinje nepravednost i sebičnost univerzuma neće posumnjati u kvalitet svojih pitanja, dok, uistinu, tako je prosto: odgovori su uvijek očiti kada su pitanja ispravna.“ Glas je zastao i uzeo gutljaj moje tišine, pa nastavio: „Gdje je beskorisno; ko je krucijalno. Ko je konstruisao ove zidove? Ko je arhitekta tvoje propasti? Ko te je zatočio ovdje?“

Svojevoljno, pomislio sam. „Je li ovo stvarnost?“

„Stvarnost je sveobuhvatna; ništa ne postoji izvan nje.“

„Ne pomažeš mi!“ zaurlao sam.

„Ne pomažeš sam sebi.“

Najednom smo zašutjeli poput izgubljenih olupina na dnu okeana. Skupa s tišinom hladnoća se ušetala u prostoriju i pretvorila znoj ispod mojih pazuha u ledenice. Sjeo sam na stolicu, na što je glas s daškom ponosa dobacio: „Sada si na pravom tragu.“

Poput izgnanika, uljeza zarobljenog u podzemnim ćelijama raja o kojima čistači potajno šapuću, razmišljao sam. Nevrijedan paklene lomače, nevrijedan edenskog vrta – samo „drukčiji“. „Gluma i ništa osim glume“, rekao je glas, a ja nesvjesno klimnuo glavom.

„Čovjek koji vjeruje istini slijep je na jedinu istinu da je sve pod suncem laž – da je sve gluma i ništa osim glume, da čak i ne glumiti je i dalje gluma! Gdje je peti zid? Da li sebe možeš smatrati odgovornim za tuđe sljepilo? Uoči predstavu, varke i ogledala. Pravila! Pod čijim pravilima udišeš život u svoje misli? Gdje je peti zid? Čija su pravila? Zar je tuđa gluma stvarnija od tvoje? Iza čije glume se krije peti zid, tvoje ili njihove? Pronađi ga i slobodan si.“

Dok sam buljio u pod poraženo, kičmom mi je sijevnula misao, ispravila leđa, podigla bradu i pokrenula u plamenitom ritmu svaki zupčanik mog uma. Ustao sam naglo, oborio stolicu, pa širokim zjenicama, pulsirajućim venama, izjavio: „Ja, ja sam peti zid.“

„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“

U tom trenutku, prelom, kvrcanje stakla i rapidne pukotine. Nipošto pad zida, petog zida, čije sam cigle svojim rukama nehotice redao. Svjetina me tražila zatočenog, ali ja sam obavio njihov posao. Ono što je bio zid koji seže u vrtoglave visine pretvorio sam u stepenicu, a moj prvi korak je golijatski. Na zidu preda mnom ukazala su se vrata. Nisam više čuo glas. Prišao sam vratima i stao ispred njih, osvrnuo se posljednji put.

Stavio sam ruku u džep, opipao ključeve, izvadio ih i otključao vrata. Prošao sam kroz njih i izuo se. Ušao sam u kuhinju i, spustivši kesu na stol, viknuo: „Mama, namirnice!“

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država

Nermina Subašić – Snovi koje (ne) sanjamo

Nermina Subašić – Snovi koje (ne) sanjamo

Nermina Subašić – Snovi koje (ne) sanjamo

Kratka priča Nermine Subašić, studentice Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Kad imaš tu sudbinu da se rodiš u planinskom selu u koje se stiže samo ako si maksuz tamo krenuo, što rijetko ko čini, onda su ti mogućnosti svedene na minimum, ako ne i manje od toga. Negdje tamo gore, gdje, kad pogledaš iz daljine, imaš osjećaj da se vršike drveća spajaju s nebeskim plavetnilom, rodio se Ćamil. Kažu da se odmah po rođenju vidjelo da nije kao ostali. Komšinica koja je pomagala njegovoj majci pri dolasku malog Ćamila na svijet – naime, niko se u tom seocetu nije rodio van njega, takvo je vrijeme bilo – poprilično se načekala da se bebica oglasi. I baš kad se spremala da izmučenoj majci kaže da ni ovaj put nije uspjela do kraja da iznese trudnoću, začulo se tiho šištanje koje je ličilo na plač iz baš krhke konstrukcije. Sitno tijelo se prevalilo preko linije na ovu stranu koju neki neupućeni zovu čak i životom. Majka presretna, zaboravila je na svu muku i patnju koju je prije samo nekoliko trenutaka podnosila kako bi Ćamil uplovio u nemirno more ovozemaljskog života. Prigrlila je krvavo klupko na svoje grudi i po prvi put, nakon ko zna koliko pokušaja, osjetila istinsku radost.

Ćamil je bio mirno dijete, ljepuškastog lica koje je podsjećalo na lice djevojčice. Glas tanak, skoro nečujan, i ako nisi baš u njegovoj blizini teško da ćeš šta razabrati od onog što izgovara. Izbjegavao je drugu djecu, najvjerovatnije zato što je bio potpuno sitan u odnosu na drugu djecu rođenu u tim brdima. Čak i najgracilnija djevojčica imala je neku prednost u odnosu na njega. Otac, planinski čovjek, k’o od brda odvaljen, koji se godinama hrvao s planinom rušeći je svojim okoštalim rukama za koje kao da je prirasla sjekira, početnu radost zbog dobitka sina, nasljednika, postepeno je zamjenjivao hladnoćom i razočarano gledao u šta izrasta onaj koji je trebao tu istu sjekiru da preuzme iz njegovih ruku. Sve rjeđe bi dolazeći s teškog posla u planini razbarušio dugu valovitu kosu svoga sina, dok na kraju nije počeo skoro pa otvoreno odbijati njegovo prisustvo.

Majka k’o majka, trpjela je sve ono loše što je bilo namijenjeno njenom ljubimcu. Majke su takve, zaslijepljene su bezgraničnom ljubavlju. Ćamil bi se zatvarao u svoju sobu, kojoj je prvobitna namjena do njegovog rođenja bila da bude ostava, i sanjao kako će jednog dana otići iz ovog sela niz kaljavi put koji možda vodi negdje gdje se i ovakvi kao on osjećaju sretni. Majka je bila jedino što ga ovdje drži.

Volio je tu ženu, koju je težak planinski život polako savijao i lomio. Sve teže se kretala i disala, iako nije sakupila dovoljno godina za takav izgled. Desetine neuspjelih trudnoća su uništile njeno i onako nejako tijelo i sada je to očito došlo na naplatu. Nije smio ni pomisliti šta bi bilo s njim kada bi nje jednog dana nestalo. Volio je svoju dugu plavu kosu, češljao je i vezivao u rep, što je u ocu budilo još veću srdžbu. U zadnje vrijeme više pijan nego trijezan, svu svoju nakupljenu goropadnost iskaljivao je na majci. Ona je ta koja je rodila „ovo“ – ni muško ni žensko.            

 

Uništeno tijelo dodatno je lomio dok je jednog dana nije potpuno srušio i sastavio s posteljom. Ćamil je dane i noći provodio uz majku. Topio joj ispucale usne, masirao bolne noge i ruke, češljao dugu plavu kosu koja je bila istovjetna njegovoj. Majka je sve više tonula, gubila se. Mahnula je rukom da joj se približi, poljubila ga u plave uvojke i obraze i tiho šaputala, jedva čujnim glasom: Zlato materino (tako ga je oduvijek zvala – da li zbog ljubavi, zbog zlatne kose ili oboje), ja neću dočekati jutro, osjećam da je život istekao iz mene. Za tebe ovdje nema ni sreće ni života. Moraš otići još dok sam svjesna, da znam, da mogu rahat ispustiti dušu. Imaš tamo u mojim haljinama skriveno u ćošku para, uzmi to. To je majka skupljala za tebe, znala sam da će jednom doći i ovaj dan. Idi sine, idi odavde tamo gdje ćeš biti srećan. Mora na ovom dunjaluku biti i takvo mjesto.

Nije imala snage za dalje, gušila je nemoć i suze koje su pratile svaku riječ. I Ćamil je plakao. Izljubio je majku da mu može biti za cijeli život. Držeći rukom u džepu papirne novčanice nestajao je niz kaljavi seoski put u tami planinske noći.

 
Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.