Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Najbolja priča na konkursu “Šarolika pera”- Kupanje / Autor: Nemanja Brdar

Heiki Pääsuke je tog vrućeg junskog dana sjedio na svojoj terasi žvaćući komade sjećanja. Tišina mu je odzvanjala u ušima što ga je neizmjerno nerviralo i zato je bacio jedan oštar pogled na susjedovu mačku od čega je ona ciknula i skočila u bunar.

– Samoubistvo je čudna stvar. Ubica te uvijek uhvati nespremnog. – govorio bi.

Ovaj student germanistike je volio jesti Schwarzwald tortu i znojiti se sa šestogodišnjim dječacima. Lizao je ogledalo prije nego što se ogleda, imao je mokar jezik i mogao je da guzovima zamahne tako jako da bi poletio na krov. Često bi ga tamo vidjeli komšije kako pljuje na zebe i sisa golubije kandže. Volio je brinete. Imao je madež u obliku krsta sa desne strane usta, lijevo oko žuto i osmijeh mu je uvijek bio ispod riđe kose.

Oko u oko

Ono što je bitno, važno je da znam

Mora se piti i biti sâm.

Al’ normalno je da poželim katkad,

Jamu, damu,

Rupu i supu,

I sliku neku da stavim u ram.

Bilo mi je poprilično dosadno. Nisam znao da li vrijeme dolazi ili odlazi i da li sunce grije mene ili ja njega kada sam začuo glas svog prijatelja:

– Tere päevast![1] – rekao je Erki Järvi[2] ulazeći na terasu kroz odškrinuta vrata. Nisam ništa odgovorio jer sam bio previše zauzet nošenjem odjeće da bih razgovarao s njim. A on je nastavio:

– Danas je vazduh posebno slan?!  – Da, danas je utorak. Rekao sam to jer sam znao da utorkom ptice lete unazad i da je vazduh slan od njihovih suza. Erki je sjeo pored mene, a ja sam gledao kako je u mom vrtu jedna hrizantema uhvatila djetlića, malo ga prožvakala i ispljunula. Jedino logično objašnjenje za ovo bila je činjenica da su djetlići pomalo opori u ovo doba godine.

Na krilu mi je bio udžbenik holandskog jezika, koji se lelujao plutajući na muškoj poplavi ispod njega.

Erki me upitao:  – Narandžasto? Prodaj mi tu knjigu?  – Šta će ti? – upitao sam nevoljko gledajući kako je on bacio svoje vreteno preko ograde da ga ližu komšijski psi. (Zašto da psi to rade?)  – To nije tvoja stvar. Ni ja tebe ne pitam zašto imaš uši. Ali ako moraš znati, idem uskoro u Belgiju pa se moram pripremiti.  – Meni treba. Nije to Biblija! – No! Platiću ti originalnu cijenu knjige, ali nemam novac sa sobom. – Ho ho ho! Ti bi šišao ovce i cuclao bika! – Poslušaj me! Novac ću ti vratiti za tačno godinu dana, na obali Peipsi järv[3], i obećavam da ću svakog dana nadolazeće godine ostavljati po jednu krunu u tašnicu od jelenske kože i da ću posljednjeg dana nadolazeće godine, tj. za 365 dana otići na jezero i ponijeti tu tašnicu sa sa sobom.

Otvorio sam korice i na prvoj strani vidio cijenu zapisanu grafitnom olovkom: 169 kruna, a on je rekao:  – Novac je za čupave žene i ljubičaste pse.

Nisam baš razumio šta mu je to trebalo značiti, ali prije nego što sam se snašao zabio je u moje uho svoj maljavi jezik. Nisam se bunio pošto mi je to godilo, a zar ono što godi može biti loše? Lizao mi je uho oko minut, prešao na vrat i počeo da mi trlja prsa ševom koju je ulovio pri dolasku, a koja je širila oko sebe ugodan miris pečenja jer su je pržili njegovi vrući dlanovi. Kada je trebao da siđe do mojih južnih predjela i da i tu pokaže svoje umijeće koje je usavršavao tolikih godina jedenja sladoleda, naglo je ustao, popravio odijelo i rekao:  – Muško sjeme najbolje klija u oktobru, ali plodove daje samo u junskoj vodi. Pljunuo je minijaturni džemper koji je ispleo u ustima od mojih malja i izlazeći namjestio hlače na zadnjici jer ga je tu, očito nešto žuljalo. Sa ulice mi je još doviknuo:  – Ogledanje je pljuvanje na samoga sebe. (šta god mu ovo značilo…)

Erki mi nije bio posebno drag. Bio je pomalo dosadan, kao čovjek koga je majka rodila šeste subote od prvoga maja, kada štuke cvrkuću a gavez raste prema unutrašnjosti zemlje, a imao je na svakoj šaci po šest prstiju. Podnosio sam ga samo jer bi ovi naši sastanci bili najbliže onome što dijete vidi na selu i vikne: Mama, zašto one dvije krave jašu jedna drugu? Zašto sam ga trpio?! Zato što svaki put kad bih krenuo da se okupam u ženi, ne bih uspijevao, jer je ono što sam imao ja, a nije imala ona, bilo u obliku ključa za koji je postojala samo jedna brava, a voljelo je da nosi brkove i da me zadirkuje u društvu. Jedinu utjehu u ovom nereproduktivnom škripcu su mi pružali Erki, a povremeno i moje ruke…(Šta?! Kao da vi nikada niste grickali nokte?!)

Iz razmišljanja prenula me je komšijska mačka koja mi je, ispevši se iz bunara, prišla i odvalila takvu šamarčinu da sam odmah prebrojao sve zalogaje jučerašnjeg variva.

Nakon našeg susreta u junu, prošlo je mnogo vremena a da nisam vidio Erkija. Potrošio sam nokte na rukama, nogama, pa i zalihu koju sam čuvao „za ne daj Bože“. Hitno mi je trebao „prijateljski razgovor“.

A onda jednog oktobarskog dana kada su nebesa bila bremenita, vraćao sam se sa predavanja i pred vratima sam pronašao veliki pravougaoni paket.  – Ljubičaste mi cipele! – uzviknuo sam od iznenađenja. Unio sam paket unutra i raspakovao ga. Bilo je to veliko ogledalo marke „Afspiegelen Antwerpen“, na kojem je bila zalijepljena koverta sa pismom sljedećeg sadržaja: „Ljubljeni Heiki.

Na svijetu sve postoji u paru. Tako i čovjek postoji u broju dva. Naime, svako ljudsko biće je tek dio slagalice, tačnije polovina. Ili si brava, ili si ključ. Tu pol ne igra nikakvu ulogu. I koliko god se tebi činilo da vidiš svoj lik u ogledalu, varaš se. Sa druge strane je (u tvom slučaju) brava koja imitira svaki tvoj pokreti i tvoje vlastite crte lica. Mada je moguće da si ti taj koji imitira, ili jednostavno imitirate jedno drugo, i u toj igri postajete jedno, androgino biće. Ti se sada pitaš, kako da dođeš do svoje dugo tražene brave. Pa jednostavno je. Samo jedno od vas treba da napravi grešku u imitaciji i tako naruši igru podražavanja. Tada se ogledalo otključa i postaje prozor i portal do svijeta tvoje brave i tad samo trebaš zaplivati… Ali pazi, jer nikada ne možeš da otvoriš vrata a da ne promijeniš samog sebe ili onog čija si vrata otvorio. Čovjek nikada ne zna šta je iza ogledala.

Usta punih vina, a međunožja poljubaca, tvoj Erki…
P.S. Ovo ogledalo stavi iznad kreveta, jer se u snu sudaraju talasi dva svijeta, a šta je onda drugo krevet nego li brod…“

A iako sam u samoći živio dugo

I bacao kosti psima i njima,

Koji htjedoše da mi se približe samo,

Lik, krik,

Crv i krv,

I jedna loše napravljena rima,

Pokazaše da zabluda je u kostima.

Stavio sam ogledalo iznad kreveta. Te noći, onda kad se čovjek više ne može odbraniti od sna, odlučio sam da učinim nešto nepredvidivo. Kad sam zaklopio oči, i kada sam trebao da isplovim u okean sna, sjetio sam se smrada nogu moga djeda nakon završetka njegovog ljetnjeg posta u kupanju, i to je bilo dovoljno da me u potpunosti razbudi. Kada sam izašao na obalu jave i otvorio oči, moj odraz je već spavao. Tada mi je niz tijelo potekao kipući sirup. Pod prstima sam osjetio znoj mirisa lubenice, a moj znoj je inače mirisao na patlidžan. Osjetio sam u ustima bradavicu veličine avgustovskog krastavca i pljuvačku koja je mirisala na anis a moja je mirisala na masline. U ogledalu iznad sebe sam mogao vidjeti ženski lik crne kose i ljubičastih očiju.

Na ključu sam, po prvi put osjetio vjetrove sa Baltika, koprcajući se u kipućem jezeru svoga kreveta. Vrišteći od neočekivanosti, samo sam zahvalio Erkiju za mogućnost da uvidim kako je divno okupati se u ženi. Postao sam alatka za sječenje ženskog mesa.

– A tako se, dakle, moli u ženskoj crkvi! – uzviknuo sam nakon te noći.

Konačno sam shvatio kakav je osjećaj kad eksplodira ševa u letu, a na tle ispadnu njena nesnesena jaja. Bogami, ženska religija nije isto što i muška!

Poslije sam mnogo puta pokušao da ponovo zaplivam u srebrnastoj površini, tražeći tu žensku crkvu. A glad je rasla u meni. Nije to bila glad kakvu osjetiš kada vidiš svježi hljeb sa prepeličjim jajima pa kažeš: Ovaj mi miris izuva mrak u cipelama! Ne. Ova glad je bila gora. To je bila glad za molitvom. (Nije to čudno. Ljudi u nedostatku molitve, u samoći, mogu da polude. A zašto bi ova bila drugačija?!). Od ove gladi sam osjetio kako mi mršavi mozak, a hlače mi postaju široke oko struka i uske neposredno ispod. Osim toga, dešavale su mi se čudne nezgode. U januaru sam odjednom pao na ulici jer sam osjetio užasan tup udarac u glavu. Ostao sam jedva živ – doktori su se 5 dana borili za moj život. (Kažu: Batali hodanje u januaru, tad čak ni đavo čarape ne presvlači!)

No, bližio se dan vraćanja duga. Konačno, 6. juna sam pošao na autobusku stanicu da kupim kartu do Peipus jezera. Karta je koštala 132 krune. Kako neobičan iznos! Poskupili su! (Taj prokleti javni prevoz! Uvijek se nešto žale, a vidi ovo…)

Stigao sam u Kallaste u 6 popodne (A zna se da se dobre domaćice ubijaju u 6 popodne) i stao na ponton na jezeru. Bilo je toliko vedro da pomislih: Sigurno je bio ovako vedar dan kad su Feničani otkrili staklo.

Odlučio sam da sačekam Erkija. Sagnuo sam se srebrnastoj površini vode se da osjetim temperaturu. Očekivao sam da ću, kao i uvijek do sad, vidjeti svoj ljubljeni lik, ali umjesto toga sam ugledao ženski lik crne kose i ljubičastih očiju koji se činio tako na dohvat ruke, a voda odjednom neodoljivo zamirisa na lubenice. U tom trenutku glad posta neizdrživa, pa sam pružio ruku u vodu. Iduće čega se sjećam jeste osjećaj kao da mi leđa gore od nekog žarača. Koprcajući se u jezeru, i tražeći jelensku torbicu, računao sam koliko mi je to Erki novca ostao dužan:

 

__________________________________

A šta reći,

Kako da opereš

Noge

Kada noge

Više

Nemaš.

 

[1] Zdravo!

[2] Erki (nordijsko ime, znači „vječiti vladar“); Järv (est. „jezero“)

[3] Jezero Peipus, Čudsko jezero

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

Najbolja pjesma na konkursu “Šarolika pera” – Gnezdo dečaka / Autor: Bojan Krivokapić

1.

Cikorijasti dečak, čuo sam u nekoj predstavi

aprilsko je zeleno drugačije

prvi put primećujem breze, svetlucaju

a mislio sam da svetluca samo more

koje daleko je

zamišljam divlje narandže dok cvetaju

u nekom malom vrtu.

 

Na balkonu rastu dve

ne znam da li su divlje

rastu uz mene već punu deceniju

jalove.

 

Pričaju do dugo u noć

prvo ugase lampu

rasklupčavaju nesigurnosti

uzdišu nesavršenosti

raskopčavaju.

 

Sve slabije osećam mirise

možda još samo tratinčice, malene i slabašne

kojima se ne primičem

jer ravnam se prema nebu.

 

Smeju se, sve češće se smeju

svetlucaju kao breze u aprilu

dok nevina zelena ne pređe u stabilnu

stabilne su boje dosadne.

 

Siromašni su

ako smo siromašni – ne moramo biti tužni.

Ne drže se za ruke, to bi bilo previše.

 

Koliko traje cvet divlje narandže, miriše li?

 

Jedna je žena sedela u vrtu i pisala

pisala je dugo i sporo

gledala u more

o njima nije pisala

u malom vrtu jedna je žena pisala o brodovima koji odlaze

o mornarima, o njihovim grubim šakama

o jugu, maestralu, buri i burinu

o vrtu gde cvetaju divlje narandže

o tome kako je sama.

 

A oni su se dodirivali retko

tek ovlaš, kao slučajno

i čitali loše pesme o ljubavi

pesme o lošoj ljubavi

loše čitali o ljubavi

o ljubavi

njih dvojica.

 

2.

Ako nastupi glad

mi ćemo leći, prespavaćemo je.

Probudićemo se šćućureni

i tiho hitati u dan.

Dodirnuću te kao slučajno

ti to kao nećeš primetiti.

Kao žurićemo, kao moramo, kao hitno je.

Gledaćemo u svodove breza u aprilu

tražiti mirise koje ne osećamo

u nekim ulicama, daleko od centra.

Onda ćemo se pogledati, pa ćemo se nasmejati.

Smejaćemo se dugo.

Nikad nećemo zaplakati jer to se ne radi.

Pogledaćemo u gnezdo bez rode.

Pričaću ti kako sam dok sam bio mali

razbijao golubija jaja, bacao ih sa tavana

a nekad sam bacao i ptiće

i rasturao gnezda

i onda išao kući da plačem krišom.

I kako je jedna baba od tih golubova sa tavana pravila supu.

Kako je ta baba živa i danas, kako sigurno ima sto godina.

Tebi će moje priče biti besmislene

jer ja te priče pričam sebi

i malom cikorijastom dečaku

koji čuči u dnu čaše.

Pogledam ga, namigne mi

onda ja namignem tebi

pa se osećam glupo.

Mi se nikad ne držimo za ruke.

Mi često pričamo o ljubavi.

Mi nosimo iste farmerice iz H&M-a.

Nas dvojica gledamo u isti dlan.

 

3.

Mi hitamo modrim ulicama Beograda

gubimo se po skrivenim kaldrmama

virimo u tuđa dvorišta.

Ima jako lepih dvorišta.

Imamo samo za fast food.

 

A daleko od nas u restoranu Fiume

jedna devojka jede crni rižoto

i njene su usne crne, njen jezik je crn.

Ona sedi sama i ne gleda u tržnicu.

 

Ja ti pričam o toj devojci

i o tome kako mi je kod Zelenog venca

prišla pogurena baba

ispružila ruku i ćutala.

I kako sam joj dao malo, jako malo para

a ona je digla pogled i rekla hvala.

I kako sam onda plakao vukući se modrim ulicama Beograda

ne bežeći od ljudi.

 

Ti me pogledaš, pomiluješ po stomaku,

ja pogledam sa strane, i nastavimo.

 

Mi oteli smo paperjasti trenutak

izbrisane stvarnosti

mi smo kao maslačak

raspršeni.

 

U nama čuči gnezdo dečaka

čuvamo ga.

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Intervju: Msc. Emina Zoletić, klinička psihologinja UKC Tuzla “Pružanje psiholoških usluga LGBT*IQA osobama u BiH

Svijest o bitnosti mentalnog zdravlja u nekoliko poslednjih decenija uzima veliki mah u svakodnevnom životu savremenog čovjeka. Svjesnost i spremnost na odlazak kod psihologa/inja ili psihoterapeuta/kinja danas označava jednaku brigu o vlastitoj ličnosti kao što je na primjer odlazak kod ljekara ili stomatologa. Međutim, ta svijest počinje u prostoru gdje je društveni sistem otvorio put edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i korisnosti psiholoških usluga, a prestaje na granicama Balkana gdje je odlazak kod psihologa/inje i dalje tabu tema, a vračare i vjerski predstavnici/e mađioničari/ke koji/e liječe od anksioznosti pa do ”devijantne seksualne orijentacije”. Tabu postaje još veći kada LGBT*IQA osoba želi otići kod psihologa/inje gdje se mogu pokrenuti razne anksioznosti: Kako mogu vjerovati psihologu ili psihologinji da će taj razgovor ostati diskretivan i povjerljiv? Da li će me osuditi? Da li će mi reći da je to jedna vrsta mentalnog oboljenja?

O ovoj temi smo razgovarali/e sa Eminom Zoletić, kliničkom psihologinjom Univerzitetskog Kliničkog Centra u Tuzli.

Okvir: Prije svega Vas želim pitati da li smatrate da je život LGBT*IQA populacije u bosanskohercegovačkom kontekstu izložen rizicima po mentalno zdravlje, s obzirom na čvrsto utemeljene predrasude prema pomenutoj populaciji?

Emina Zoletić: Teško pitanje, još teži odgovor. Život u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je za većinu građanki i građana izložen riziku, posebno oblast mentalnog zdravlja. Osvrnut ću se na ratne traume koje se nisu uspjele zaliječiti. Teška socioekonomska situacija, život na rubu egzistencije, korupcija, nepotizam, kulturalne promjene, intragrupni sukobi dovode do značajnog rizika za mentalne probleme  kod mnogih osoba u BiH. LGBT*IQA populacija je manjinska grupacija pa su izloženi riziku za mentalna oboljenja, ali jednakom riziku su izložene i osobe iz drugih manjinskih grupacija, a s kojima se u kliničkom radu više susrećem (osobe s različitim tjesnim i mentalnim onesposobljenjima, osobe sa zdravstvenim hroničnim oboljenjima, djeca koja su druga generacija ljudi koji su direktno bili izloženi ratnim dešavanjima, stare osobe koje boluju od odrenih neurodeganretivnih oboljenja). Gdje god postoji osoba na margini, postoji i druga strana koja vrši osudu, odbacivanje, nasilje, nepoštivanje drugih. Onda smo suočeni sa raznim anksioznim ili depresivnim stanjima osoba iz neke od manjinskih grupa.

Okvir: Kakvo je Vaše mišljenje o psihološkim stručnjacima/kinjama i njihovom profesionalnom odnosu prema LGBT*IQA osobama? Da li smatrate da još uvijek postoje predrasude među psiholozima ipsihologinjama prema LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Koliko je meni poznato, psiholozi i psihologinje s kojima sam u kontaktu ne iznose javno predrasude o LGBT*IQA populaciji. Tijekom edukacije svi/e psiholozi i psihološkinje su  trebali/e naučiti i prepoznati mnoge predrasude kod sebe te na njima intenzivno raditi i razbijati ih. Ukoliko nisu u stanju da se riješe predrasude, ne bi trebali/e raditi s takvim osobama. Barem iz ugla etike i etičkog kodeksa u radu psihologa/inja. Ukoliko se dogodi da psiholog ili psihologinja osude LGBT*IQA osobu koja im je došla na razgovor, krši se etički kodeks, a njegovo kršenje bi trebalo voditi disciplinskom postupku takvog stručnjaka. Svaka osoba kojoj se to desi ili se desilo, može da kontaktira Društvo psihologa u okviru entiteta u kojem živi ili Društvo psihologa Bosne i Hercegovine.

Okvir: Da li to znači da je psihološka usluga u bosanskohercegovačkom zdravstvu podjednako dostupna i LGBT*IQA populaciji?

Emina Zoletić: Ne mogu odgovoriti generalno za Bosnu i Hercegovinu, jer ne znam tako široku sliku o tome. Znam da u zdravstvenim institucijama gdje živim, tj. u Tuzlanskom kantonu, jednako su dostupne psihološke usluge za sve građane i građanke pa tako i za LGBT*IQA populaciju. Posebno pri Centru za mentalno zdravlje, u Domovima zdravlja. Mada, idealna situacija bi bila da je takva situacija na čitavom tlu Bosne i Hercegovine. Biti psiholog/inja je iznad svega human posao koji treba da počiva na čvrstim etičkim kodeksima.

Okvir: Da li ste Vi imali kliničkog iskustva sa LGBT*IQA populacijom, u kojem intezitetu i kakva su ona bila?

Emina Zoletić: Imam skoro 9 godina kliničkog iskustva kao i iskustvo u NGO, ali do sada nisam imala veliko iskustvo u radu sa LGBT*IQA populacijom. Kada i jesam, to je bio vrlo mali broj pojedinačnih klijenata/ica. Moguće jer se najviše bavim usko specifičnom oblasti neuropsihologije, više sam fokusirana na neuroznanost, kliničku dijagnostiku kao i istrazivačku oblast. Uglavnom, nisam imala tako veliko iskustvo. To su bile osobe koje su se javljale primarno zbog određenih mentalnih poteškoća, i uglavnom adolescenti/kinje.

Okvir: Sa kakvim psihološkim poteškoćama su se susretale LGBT*IQA osobe koje su dolaze kod Vas?

Emina Zoletić: To su obično bili/e adolescenti/kinje jer su u takvim godinama osjetljivi/e. Tada nastupaju mladalačke krize kao što su separacija od roditelja, opipavanje granice vlastitog ideniteta, propitivanje vlastite vrijednosti, emocije, slike o sebi. Mnogi/e nisu bili svjesni šta im se događa dok nisu došli na razgovor. Promjene u ponašanju kao što su anksioznost, depresivnost, pretjerano spavanje ili nesanica, emotivne tegobe, su bili načešći simptomi osoba. Kroz razgovor smo pokušavali prevazići takve situacije, podrškom, razumijevanjem i prihvatanjem sa obje strane.

Okvir: Koliko psihološka struka može doprinijeti osnaživanju LGBT*IQA populacije?

Emina Zoletić: Psihološka struka treba da radi generalno na osnaživanju građana Bosne i Hercegovine. Psihološka struka ima negdje etičnu obavezu da educira ljude u zajednici na individualnom i grupnom planu. Podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, te različite antistigma programe. Na individulanom planu ako se psihologu ili psihološkinji javi LGBT*IQA osoba i zatraži pomoć, on/a s takvim klijentom/icom radi prije svega na ličnom osnaživanju osobe, na razvijanju kapaciteta i potencijala.

Mogućnost odlaska kod psihologa ili psihologinje bi trebalo predstavljati bazično pravo svake osobe koja prolazi kroz određene psihološke poteškoće, emotivne tegobe i slične situacije koje nanose bol osobi ili joj narušavaju kvalitet života. Kao što postoji stigma prema osobama sa mentalnim poteškoćama ili čak osobama koje su jednom posjetile psihologa/inju prema LGBT*IQA osobama postoje dvostruke predrasude: zbog seksualnosti ili roda, kao i tome što su se odlučili/e da potraže stručnu pomoć psihologa/inje.  Međutim, ono čime bi psihološka struka svakako mogla da doprinese jeste javno educiranje o bitnosti prevencije mentalnog zdravlja, razbijanju stigme prema manjinskim populacijama, ali i javno govorenje o dostupnosti tih istih psiholoških usluga svim osobama bez obzira na njihov seksualni identitet ili rod. Time se poštuje etika i svi oni temelji na kojima počivaju humanističke nauke koje su nastale prije svega za dobrobit čitavog čovječanstva. Psiholozi i psihologinje bi uvijek trebali/e da razumiju, senzibilišu se sa svakim pojedincem i pojedinkom te pruže stručnu pomoć osobama koje se nalaze sa druge strane kauča.

Intervju vodio: Ognjen Pjano

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Intervju: Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović “Intervencije u javnom prostoru – zašto protestvujemo?”

Zašto intervenišemo u javnom prostoru?

Bez obzira da li se ljudsko biće zadesilo u monarhiji, kao plebejac/ka, ili građanin/ka, osvajanje javnih prostora je dio njegovog i njenog naslijeđa od pamtivijeka.  Danas, u vidu intervencija u javnom prostoru i u vidu protesta, građani žele da mijenjaju stavove političara, žele da skreću pažnju onima koji kreiraju zakone ili da dovedu do legalne adaptacije i aplikacije pojedinih zakona. Prije nego što pokušamo razumjeti zašto LGBT*IQA zajednica u BiH ne intervenira tako često u javnom prostoru, korisno je sagledati argumente i zajedničke silnice koje dovode ljude skupa i šta je to što može potencijalno kreirati protestnu atmosferu.

Politička teorija je razvila tri struje da bi odgovorila na pitanje zašto ljudi protestuju; Prva je teorija o vjerovatnoj vrijednosti (expectancy-value), gdje je uspjeh vjerovatniji ako je razlog protestiranja vezan za neku poželjnu društvenu vrijednost; takve intervencije luče više entuzijazma, pa puno češće uspijevaju. Druga je teorija o relativnom lišavanju (relative deprivation), za koju možemo reći da je osnovna strategija razvijanja argumentacije modernog protesta; podrazumijeva upoređivanje standarda za različite grupe, gdje očigledno dolazi do nepoklapanja ili nejednakosti tretmana ili prilika. Dobar primjer za to u BiH bi bio primjer LGBT*IQA zajednice, koja živi u administrativnom i političkom sistemu jedne države, a ipak je na mnogo nivoa zanemarena ili potisnuta. Treća bitna teorija je teorija socijalnog identiteta koja govori o važnosti pripadnosti individue određenoj grupi, bilo to socijalnoj ili identitarnoj, i o važnosti grupe za sam čin organiziranja protesta.

Šta je bitno kod organiziranja nekog protesta?

U ovom dijelu teksta donosimo razgovore sa Damirom Arsenijevićem i Nebojšom Jovanovićem, da bismo bolje razumjeli kako primijeniti teorije koje čitamo na bosanskohercegovačku političku javnost.

Nebojša Jovanović je diplomirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim magistrirao i doktorirao na Odsjeku za rodne studije na Central European University u Budimpešti. Trenutno radi kao projektni koordinator u Udruženju Akcija, i jedan je od koordinatora uspješne kampanje Ja sam muzej, kojom je skrenuta pažnja na sistemske probleme s kojima se suočava kulturni sektor u Bosni i Hercegovini.

Okvir: Možete li nam malo bolje objasniti kompleksne elemente koji djeluju na uspješno organiziranje protestnih akcija u javnom prostoru?

Nebojša: Ako iskoristimo kampanju Ja sam Muzej kao primjer, onda se među brojnim elementima izdvaja priprema čiji je ključni dio sistematsko istraživanje problema. U tom slučaju, to je bio status Zemaljskog muzeja i njegovih uposlenika/ica, koji/e su u očima javnosti znatnim dijelom bili predstavljeni kao neradnici/ice koji/e se nisu htjeli/e prilagoditi “duhu vremena” (novim načinima upravljanja muzejom, tj. “menadžerisanjem” tom institucijom u skladu s „tržišnim principima“ itd.), pa su zato odlučili/e samovoljno zatvoriti insitituciju, takoreći kidnapirati je građanima itd. Istraživanje je krenulo od te negativne slike, s namjerom da se vidi šta se nalazi iza nje, koliko ona odgovara stvarnosti. Istraživanje je uključilo i jedan period boravka u Muzeju i neposrednu saradnju s radnicima i radnicama, pri čemu su oni/e stekli/e povjerenje u uposlenice/ke Akcije prema kojima su prvo bili/e skeptični. Također, jedan od vrlo važnih uvida bio je i taj da se uposlenici/ice Zemaljskog nisu homogena skupina ili zajednica, što je također trebalo uzeti u obzir prilikom izgradnje narativa o njima kao čuvaricama i čuvarima Muzeja. Postoji još dosta važnih elemenata u organizaciji protesta, npr. odnos prema donatoru, medijima, političarima itd., ali ovaj je dao stabilne temelje da se razmotre i ti ostali problemi. Kroz istraživanje i zajednički rad s uposlenicima/icama Zemaljskog zaista postignuta je solidarnost na koju su Akcija i Zemaljski tada mogli pozvati i širu javnost.

Naš drugi sagovornik bio je Damir Arsenijević. Damir Arsenijević je teoretičar književnosti i psihoanalize i psihoanalitičar u treningu; predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli i De Montfort University, u Leicesteru. Aktivno je učestvovao na protestima i plenumima 2014-te, kao i u organizaciji barikade za održivost fabrike Dita, unatoč procesu privatizacije, sa ciljem osiguravanja radničkog dostojanstva njenim radnicama i radnicima.

Na pitanje o kompleksnim elementima koji uslovljavaju organizaciju u javnom prostoru, Arsenijević se vraća na proteste iz 2014. i kaže:

To je bio bunt koji je otvorio razne mogućnosti: to je bila prava novina! Po prvi put okupljanje građana/ki nije bilo u formi mirnih protesta koji/e od vlasti najčešće očekuju neku vrstu paternalističkog odgovora koji prati ustaljeni scenario “roditeljskog” obećanja. Pređena je magična linija koja dijeli vlast od naroda, a vlast je pokazana kao kontingentna i proizvoljna. Protesti su pokazali prazno mjesto vlasti i od tada to prazno mjesto samo nastavlja da se širi. Izvući javnost javnih institucija u prvi plan, to je bio cilj plenuma, a utjecaj na političku budućnost BiH će tek da se vidi. 

Upravo u odnosu na kontekst bosanskohercegovačke politike, radi planiranja intervencija u javnom prostoru, Arsenijević napominje da je ono što je užasno bitno je konstantno imati na umu načine na koji moć konstantno automatizuje buduće opcije i buduća ponašanja i svodi ih na neke neizbježnosti. Tako se unosi defetizam i mrvi se organizacija. Dobra procjena mehanizama moći je ono na čemu se zasniva dobar protest. Nadalje, treba se paziti zavodljivosti pseudoaktivnosti- impulsa koji po svaku cijenu želi da reaguje i izvodi ljude na ulice bez ikakvog plana i cilja. Damir također kaže kako su ključni elementi organizacije danas stalno iznova odgovarati na pitanje kako prekinuti vladavinu trijade koja je savremeno lice fašizma, trijade konstantne proizvodnje, upravljanja i vladanja ljudima kroz trostruki sistem nesigurnosti, siromaštva i traume.

Okvir: Drugo pitanje, u sličnom ključu, možete li nam pojasniti na koje načine, i da li je moguće, predviđati uspješnost protesta?

Damir: Protest je uvijek lokalizovan i on je simptom krize. Svaki protest je pitanje grupe: ko smo mi, kakvu odluku donosimo i da li prihvatamo status quo. Vrlo često nije moguće izvršiti tako radikalnu promjenu pa se i protesti razgrađuju i slabe, ljudi koji učestvuju gube nadu, a zapravo protest je uvježbavanje društvenog tijela u provođenju revolucije. Sve drugo je status quo i nebitno je.

Nebojša: Djelovati u javnoj sferi je krajnje neizvjestan proces ovdje i sada s obzirom na dobro poznatu činjenicu: živimo u vrijeme dominacije moralne većine i njezinih konzervativnih, ksenofobnih i homofobnih stavova i vrijednosti. Te vrijednosti nisu nametnute “odozgo”, iz nekih jasnih centara moći, nego je šira javnost usvojila mnoge od njih bez prisile i nametanja, te ih kao takve i prepoznaju, smatraju ih za svoje osobne i intimne stavove i vrijednosti. Mislim da to treba imati u vidu kada se suprostavljamo tim vrijednostima: nisu to samo nametnute neistine koje je lako raskrinkati i opovrgnuti jer su očigledne. Kada bi bilo dovoljno samo raskrinkati te stavove i vrijednosti kao naprosto netačne, tada bi bilo lakše prognozirati uspjeh, ali s obzirom da imamo posla s iracionalnim stavovima i vrijednostima, ishod borbe protiv njih je krajnje neizvjestan i nema formule za procjenu uspjeha protesta.

Javni prostor i zašto nam je bitan?

U nastavku, pokušali/e smo saznati šta naši sugovornici misle o tumačenju javnog prostora i kako tumače ulogu javnih prostora u borbi za političke promjene.

Okvir: Koliko je javni prostor bitan u borbi za političku promjenu, koji prostori su se pokazali kao uspješni tokom vašeg rada? Koliko je javni prostor u BiH danas javni?

Nebojša: Iz perspektive Udruženja Akcija, nemoguće je precijeniti značaj javnog prostora u našim djelatnostima. To nije samo prostor u kome nastupamo, nego ulazi u samu definiciju naše misije koja je, ukratko, angažman za kulturu kao javno dobro. Javni prostor je osnovno utjelovljenje tog javnog dobra ili javne stvari. On je neprestano u fokusu naših akcija, čak i tamo gdje se na prvi pogled može činiti da nije, jer je u opasnosti da bude sasvim izbrisan, odnosno okupiran od strane kapitalističke ekonomije i svjetonazora koji ona povlači za sobom.

Damir: Pitanje javnog prostora je već unaprijed zamka koja prihvata logiku ‘sadake’ i raspodjele prostora, tj. menadžmenta. Tu nema politike, tu je politika svedena na razne interesne grupe koje dobiju svoj udio prostora za bavljenje ‘aktivnostima’. To je NGO logika koja je pogubna. U dihotomiji javni/privatni prostor mi se moramo pitati – šta je izostavljeno? Izostavljen je, naravno, društveni prostor i pitanje kako i kakve društvene veze gradimo u takvom prostoru. Naravno – u nasilju krvave privatizacije u BiH mi se naizgled moramo boriti za javnost institucija najprije. To znači da su institucije društvene, i da javne institucije ne treba da zastupaju interes političkih partija nego društveni interes. Neophodno je osvajanje institucija kao društvenih, sa takvom idejom “nemogućeg cilja”, jer jedino tako možemo uspjeti u protestu koji je transformativan a ne samo reformski orijentisan. Ključ za bilo kakav budući uspjeh je novo promišljanje svojine.

Teorija Jacqueline van Stekelenburg diskutira stavke koje treba da se ispune da bi bilo koja vrsta intervencije u javnom prostoru bila efektivna i uspješna. S obzirom na to da nam kompleksnost polja istraživanja ne olakšava obim posla, ovdje ćemo pobrojati nalaze do kojih je došla van Stekelenburg. Četiri stavke moraju biti ispunjene: demokratski režim, programski stranački sistem, državno uređenje otvoreno za zahtjeve izazivača i podršku političkih saveznika. U odnosu na odgovore koje smo dobile sa prizmom političke situacije u Bosni i Hercegovini, možemo zaključiti ono što su već podcrtali i Arsenijević i Jovanović. U idealnom slučaju, ove 4 stavke bi trebale raditi skupa u korist općeg dobra, no slučaj Bosne i Hercegovine je kompleksan, i čini se da ne postoji nijedna od ove četiri stavke. Naizgled imamo demokratski sistem koji se ne fokusira na građane, imamo programske stranačke sisteme koji se ne fokusiraju na protestne zahtjeve, slabu podršku političkih saveznika. Slučaj se dodatno radikalizira kada je pravo na javno okupljanje zabranjeno ili dokinuto. Tako, ove godine u maju, Ministarstvo saobraćaja je administrativnom šutnjom, jasno dalo do znanja LGBT*IQA zajednici da neće dopustiti da maršira glavnom saobraćajnicom. Umjesto marša, održan je protest, no, to se desilo u parku koji je sa svih strana okružen ili vladinim institucijama ili nekim drugim građevinama, pa je njegov utjecaj na širu zajednicu bio manji nego što bi bio da je Bosna i Hercegovina kao država, sistemski spremna podržati pravo na mirnu šetnju svojih LGBTI građana i građanki, osiguravajući demokratski temelj.

Ko su ljudi koji dolaze na proteste?

Vječito pitanje agenata i agentica za socijalne promjene jeste upravo ovo, kako motivirati ljude da dođu na proteste. U Bosni i Hercegovini još uvijek stepen homofobije i transfobije, diskriminacije i stereotipizacije prema LGBT*IQA individuama i kolektivima je ogroman. U istraživanju koje je Sarajevski otvoreni centar sproveo tokom ove godine, 38% ispitanica i ispitanika je potvrdno odgovorilo na pitanje da li su doživjeli diskriminaciju koja se manifestirala kroz uznemiravanje (81% ispitanih), seksualno nasilje (27% ispitanih), uskraćivanje nekog od prava (18 %). Autor istraživanja napominje da pri uzimanju u obzir ovih brojeva, u obzir se mora uzeti i mali broj LGBT*IQA osoba koje su aut širem krugu ljudi, pa pretpostavlja da bi u tom slučaju postotak bio i veći. Od toga 88% ispitanih nije prijavilo diskriminaciju.

Okvir:  Ko su ljudi koji dolaze na javne akcije/okupljanja i šta ih motiviše da to čine?

Damir: Razni su ljudi pratili borbu radnica i randika DITE. To su svi oni koji odbijaju da prihvate da je jedino moguće živjeti u svijetu u kojem vladaju ubice, silovatelji, mafijaši, ratni profiteri. To su ljudi čija je politika emancipacijska, kao sto kaze Mark Fisher, engleski filozof: Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid “prirodnog poretka”, mora prokazati da je ono što se predstavlja kao nužno i neizbježno uvijek zapravo proizvoljno, a istovremeno mora i pokazati da ono što se prethodno činilo nemoguće postane moguće.

Nebojša: Prate nas donatori, prije i poslije svih. Šalu na stranu, volimo da vjerujemo da postoji jedna kritična, ili skoro pa kritična masa ljudi koji dijele ove stavove i zato nas prate. Posebno se nadamo da postoje i mladi ljudi koji su odgojeni, možda i rođeni u ovom sistemu, ali vide da vladajuće istine i vrijednosti nisu ono za što se izdaju, te ih kritički ispituju i traže neka druga rješenja. Nadamo se, dakle, da će u nama vidjeti suborkinje/orce za jedan drugi horizont, jedan drugačiji vidik.

Koliko god bilo teško uperiti prstom u razloge zbog kojih ljudi dolaze na proteste, teorija danas ide prema tome da shvati koliko su bitni faktori sreće i osnaživanja u protestnim aktivnostima, u odnosu na faktore staha i beznadnosti. Strah i beznadnost su uzrokovani sa dva faktora; prvi je najčešće osjećaj nesigurnosti uslijed nedovoljno dobre pripreme programa protesta; drugi je taj da su opravdanje i potvrda sistema osnovni cilj političkih struktura. U prvom slučaju, individue se ne osjećaju sigurnim za izlazak na ulicu, jer ne postoji plan za budućnost, drugačiji od ovog u situaciji nezadovoljstva, u koji bi potencijalno mogle/i povjerovati. U drugom slučaju, replicira se poznata nam rečenica, tako je kako je, i kao takvo je nepromjenjivo.

S druge strane, sve je više naučnih istraživanja koja govore o pozitivnim učincima osnaživanja, i o osjećaju zadovoljstva u kolektivnoj borbi. Istraživači/ce Univerziteta Sussex su već 2002. godine sproveli/e istraživanje, prateći 40 aktivista kroz otprilike 100 protestnih aktivnosti, i unatoč očekivanju negativnih emocija poput aktivističkog burnouta, istraživači/ce su pronašli/e, da su protesti na prvu inicirani osjećajem ljutnje, no, sljedeća stvar koja se dešava je da se individua osjeća osnaženo jer pripada nekoj grupi, jer osjeća da može napraviti neku promjenu i zbog toga jer izravno doživljava kolektiv. Rezultati istraživanja s početka pasusa i politička situacija u Bosni i Hercegovini i više su nego dovoljni da razumijemo zašto nema LGBTI aktivizma na javnim prostorima u našoj državi.

Intervju vodila: Nera Mešinović

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Rezultati konkursa „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu

Na našem nagradnom konkursu „Šarolika pera“ za najbolju kvir priču i pjesmu, koji je realizovan u sklopu projekta Helsinški odbor za ljudska prava/Helsinki Committee for human rights „(Ne)vidljive manjine-Nulta tolerancija prema diskriminaciji LGBT osoba” i podržan od strane Program podrške marginaliziranim grupama USAID PPMG je pristiglo 47 radova iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Makedonije. Iako je konkurs prvobitno bio za autore i autorke iz Bosne i Hercegovine, zbog velikog broja pristiglih radova iz okolnih zemalja, odlučili/e smo ga proširiti na regionalni nivo i tako dati priliku i autorima/autorkama koji/e nisu iz BiH, a koji/ su pokazali/e interesovanje za učešće da predstave svoj talenat i ljubav prema pisanoj riječi.

Članovi/ice žirija u sastavu Lejla Kalamujić, Anes Osmić i Azra Čaušević jednoglasno su odlučili/e da nagrade i pohvale sljedeće poetske i prozne radove:

Najbolja priča: „Kupanje“, Nemanja Brdar, Bosna i Hercegovina
Najbolja pjesma: „Gnezdo dečaka“, Bojan Krivokapić, Srbija

Pohvalnice su dobili/e:
Priča „Igla“, Jelena Stančić, Srbija
Pjesma „Prst koji ne pomičeš“, V. B. Borjen, BiH
Pjesma „Tajni život Alehandre P.“, šifra Jen Yu, BiH

Udruženje Okvir zadržava pravo objavljivanja nagrađenih, pohvaljenih i ostalih radova pristiglih na konkurs na svojim komunikacijskim kanalima.

Udruženje Okvir čestita svim dobitnicima/cama i zahvaljuje se svim autorima i autorkama koji/e su poslali/e svoje radove.