295… / autor: Isić Liam

295… / autor: Isić Liam

295… / autor: Isić Liam

20. novembar je Međunarodni dan sjećanja na žrtve transfobije. Ove godine je zabilježeno 295 slučajeva ubijenih trans* osoba, ali taj broj nikad nije konačan, niti će biti sve dok se aktivno ne uključimo u borbu protiv rodno motiviranog nasilja. 295 nije samo broj, nego je dvjesta devedset i pet prisilno ugašenih života, dvjesta devedeset i pet razloga zašto da se borimo za prava trans* osoba, dvjesta devedeset i pet pokazatelja neosviještenosti, i dvjesta devedeset i pet koraka unazad u stvaranju liberalnog društva i borbe protiv nasilja i mržnje.

295…

Broj kao simbol napretka predstavlja
Stanje satisfakcije zbog brojnosti uspjeha
Koja stvara osjećaj produktivnosti,
Osjećaj rasta, i nestatičnosti

Broj je i simbol neuspjeha
Kojeg pokušavamo zataškati
Teorijama o statistici, sredstvima,
I cilju

Kontradiktornost brojnosti
Uspjeha i neuspjeha
Uzlazna putanja ili kružni tok?

Od čovjekolikog majmuna
Do majmunolikog čovjeka
Racio izbačen iz brzine
Višestoljetni status quo

Koliko je stvoreno
Toliko je uništeno
Koliko smo udahnuli kroz nos
Toliko smo izdahnuli kroz usta

Deset koraka naprijed
Deset nazad
Po Meši je to
Mučno tavorenje na Zemlji
A pod zemljom milioni

Zbog čega?

Zbog napretka?
Zbog homo sapiensa
na tronu tačke
iz koje je krenuo

Hajde da pričamo o HIV-u // Autor: Pederlook

Hajde da pričamo o HIV-u // Autor: Pederlook

Hajde da pričamo o HIV-u // Autor: Pederlook

Kada ste se posljednji put testirali?

Više sam se puta testirao na HIV nego što sam imao seks. I svaki put bi s doktoricom imao isti dijalog. Tužno upitam: Znate li koliko je nepraktično i za oralni seks koristiti kondom? Onda me ona ispod naočala pogleda i odgovori: A da li je praktično dobiti neku infekciju? Svaki put tu ušutim. Oralni seks je, također, rizično seksualno ponašanje. Koliko sam samo predivnih kurčeva odbio, jer sam u njima vidio HIV i ništa drugo. Kada sam s prijateljima bio u jednom beogradskom gej klubu zajedno smo konstatirali kako tu gratis uz piće dobiješ hepatitis. Sve je izgledalo infektivno. Kada su u jednom evropskom klubu trojica likova jebali lika bez kondoma prestravio sam se. Prvo što upitam sve svoje prijatelje kada mi govore o nekom seksualnom iskustvu jeste da li su koristili zaštitu. Dobro, umijem da pretjeram. Priznajem. HIV se ne dobija baš pogledom. Ali nasuprot moje paranoje je more likova kojima nikad ne padne na pamet da koriste zaštitu i da se testiraju? Da li vi prakticirate siguran seks i kako štitite sebe i druge?

Jedanput sam doktorica upitao radoznalo kako nekome saopći da ima HIV. Direktno i bez okolišanja – odgovorila je kao iz topa i dodala da HIV nije nešto od čega se odmah sutra umre. Ako se otkrije na vrijeme i započne s terapijom, poslije nekog vremena organizam može doseći stadij u kojem virus miruje i ne može se prenijeti nikome drugome. Također, uz terapiju osoba može doživjeti duboko starost. Doktorica mi je, također, kazala kako dosta HIV pozitivnih ljudi nakon što saznaju rezultate više nikada se ne pojave. Misle valjda da će virus iščeznuti iz njihovog organizma. I takvi ljudi se onda opasnost i za sebe i za druge. Da li ste se ikad zapitali, zapravo, kako je osobi koja boluje od HIV-a? Još bolje pitanje zašto HIV oboljele osobe šute o tome? Zato što ne žele da budu odbačeni, uvrijeđeni i poniženi. Zato što im je već dosta njihove patnje i nije im potreban još jedan pogled ili razgovor osuđivanja. Osim što su stigmatizirani od čitavog društva, i mi njihova LGBT zajednica ih osuđujemo, isključujemo i hejtamo. Zato se i ne treba čuditi što neko ne želi biti iskren do kraja, kada vjeruje da će naići na drvlje i kamenje. Nailaze na toliko nerazumijevanja, pa zašto bi ikome rekli. I nemojte opet sad da pomislite da su oni ti koji trebaju promijeniti svoj stav, već upravo mi.

Pokušajte se staviti malo u cipele osobe oboljele od HIV-a. Ne možete, već ste se stresli. Ali takvi ljudi postoje i još uvijek su ljudi, i još uvijek mogu da imaju kvalitetan život uz adekvatnu medicinsku pomoć i mnogo senzibilnije ophođenja nas samih. Šta biste uradili da upoznate predivnog momka ili djevojku? I zaljubite se? I saznate da je ta osoba HIV pozitivna. Da li biste pobjegli glavom bez obzira ili biste nastavili da gradite dalji odnos? Većina bi, nažalost, pobjegla. U seriji How to get away with murder Volš ostane uz svog dečka kada sazna da ovaj ima HIV. Odluči da i on krene uzimati HIV terapiju koja bi štitila njegovo tijelo od virusa. Ali ostane uz svog partnera. Vjerujem da ovakvih slučajeva ima u svakodnevnom životu, ne samo na filmu. U Americi je već duže vrijeme popularno započinjanje s HIV terapijom iako ste HIV negativni. Ako koristite ovu terapiju šanse da se zaštitite od HIV virusa su veće od 90%. Jedina je stvar što ovu terapiju morate onda uzimati do kraja života. Načina, dakle, uvijek ima da volite, razumijete i podržavate.

Jedna od najvećih predrasuda vezanih za HIV jeste da je ovaj virus rezerviran samo za LGBT ljude i da smo mi jedini prijenosnici. Strejt ljudi su također, jednako izloženi riziku, kao i svi mi. Ali pitam ja vas kada strejt ljudima padne na pamet da se testiraju. Njima je trudnoća mnogo veći problem. O HIV-u nemaju kada da misle. To je ionako samo za pedere. Moj strejt prijatelj je nakon druženja sa mnom i mojim gej prijateljima odlučio da se po prvi put testira. Na upit doktorice kada je posljednji put imao rizičan seks odgovorio je Čitav život. Rijetko je koristi zaštitu. Nije bio trenutak, nije se dalo, nije htio. Kako god. Ali da li je pametno pokupiti neku infekciju. Ljudi, u čemu je problem imati siguran seks. Tako štitimo svi jedni druge. Pogotovo na našem tržištu gdje ima pedeset pedera. Prije ili kasnije svi ćemo, nažalost, spavati sa svima. Kada spavaš s nekim, spavaš sa svim njegovim prethodnim partnerima.

Napomenuo sam na početku da ja umijem pretjerivati. Nasuprot ljudima koji se nikad nisu testirali postoje ljudi koji se testiraju poslije svakog seksualnog odnosa. I sam sam imao takvu praksu. Poslije svakog seksualnog odnosa tripovao sam da imam HIV. I nakon 10 sekundi nečijeg kurca u mojim ustima. Onda sam radeći na sebi kroz terapiju otkrio šta je uzrok svemu tome. Moj problem je bio, zapravo, mnogo dublji i složeniji. I nisam tačno znao šta je moj problem, a HIV je uvijek bio tu kao dobro poznat problem koji bi ja nakačio svome nepoznatome i još uvijek neimenovanom problemu. Poslije sam naučio da moje tripovanje ima mnogo više veze sa kontaktom, prepuštanjem, povjerenjem, razmjenom, granicama, kontrolom, bliskošću, a ne sa samim virusom. Za sve vas koji se više nego je potrebno brinete oko HIV-a, ovaj virus vjerovatno nije vaš stvarni problem. Stvar se neće riješiti jednim negativnim testom, jer već poslije narednog seksa trčat ćete da se opet testirati. I tako sve u krug. Morate ipak malo dublje zaroniti u svoj unutrašnji svemir i vidjeti šta je tu zapravo problem.

Seks je predivna stvar i, uistinu, možete da uživate bez da se tripujete da ćete poslije dobiti HIV, hepatitis ili bilo koju drugu spolno prenosivu bolest. Složit ćemo se svi, još je ljepši kada se upražnjava s osobom koju volimo. Priča o seksu, željeli priznati ili ne, nikada nije samo priča o orgazmu, već i priča o povjerenju, prepuštanju i bliskosti. Koja god je vaša opcija. I kakav god je vaš seksualni život. Vaš je. S jednim, pet ili deset partnera. Iz ljubavi ili strasti. Niko nema pravo da vas osuđuje. Važno je da nađete svoj način uživanja. I ne zaboravite, najbolji seks je ujedno i najzdraviji seks.

Autor: Pederlook

Spol kao forma, rod kao značenje // Autor: Isić Liam

Spol kao forma, rod kao značenje // Autor: Isić Liam

Spol kao forma, rod kao značenje // Autor: Isić Liam

Spol kao forma, rod kao značenje

Razmišljanja i uvjerenja pojedinca su ograničena onim što vide, i onim što vide drugi. Uzeti crvenu pilulu koja ruši zidove prividnih uvjerenja predstavljalo bi vječito zatočeništvo unutar prostora koji ne nudi oslonac, odnosno smisao. Živjeti život unutar granica je mnogo lakši način od preživljavanja na promaji, ali neki pronalaze smisao u besmislu stvarajući nove zidine koje ukazuju na relativnost tvrdnji prijašnjih utvrda.

Plutonov mit o pećini je najslikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Plutonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj.

Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… Pojedinac je percipiran kao muškarac ili kao žena. Ako se u našem mozgu ne podudari značenje s karakteristikama forme muškarca ili žene, njihovo značenje se gubi.

Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Plutonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenoj u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.

A sada – rekoh – uporedi našu prirodu sa ovim stanjem. Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svetlosti. U toj pećini žive oni od detinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maći s mesta, a gledaju samo napred, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu. — Zamišljam — reče on. — Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni reči ne govore. — Tvoje je poređenje neobično — reče on — a neobični su i tvoji zatvorenici. — Slični su nama — rekoh. — Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine? (Država, sedma knjiga)

Autor: Isić Liam

Moralni ego, autor: Isić Liam

Moralni ego, autor: Isić Liam

Moralni ego, autor: Isić Liam

Moralni ego

Najčešće kada govorim o moralu pomislim na nešto dobro, neštetno, korisno, neuvredljivo, nešto svijetlo. Međutim, kako i sami navedeni pridjevi u svom značenju kriju dozu relativnosti, tako je i sam moral relativan. Vjerujem da se upravo zbog te neodređenosti dešava da ljudi iz ”moralnih” razloga ubijaju druge zbog ”nemorala”

Značenje morala jeste vrlo subjektivno, a to subjektivno može uništiti živote mnogih ljudi. U biti nije stvar u percipiranju stvari kao moralnih ili ne, nego u rađanju moralnog prezira. Složio bih se s Ničeovom definicijom ove vrste mržnje, u kojoj kaže da je moralni prezir daleko najveća uvreda i omalovažavanje od bilo koje vrste zločina.

Najveći zločinac jeste osuda, koja se javlja u svakom od nas. To je taj ego kojeg moramo gušiti svake sekunde, jer se on nakon svake budi. To je taj nevidljivi, zlonamjenski stanar našeg uma koji vidi u kojeg boga neko vjeruje, kojim načinom života živi, koga voli, kuda ide, čim se bavi, šta nosi, gdje živi, koliko ima, koliko daje, koliko uzima, i sve ostalo što nam ego došapne u obliku osude.

Osuditi na osnovu morala i projecirati osudu na drugog u vidu moralnog prezira nije ništa drugačije od ”nemoralnog” čina druge osobe. Recimo ako jedan čovjek iz moralnih razloga ubije drugog zbog ubojstva nekog trećeg, da li se sije moral ili lančana mržnja.? Ako neko pretuče osobe koje se vole a njihova ljubav je definirana kao nemoralna, da li se širi ljubav ili moralna mržnja.? Ako neko osuđuje osobu na osnovu prošlosti, da li joj pruža pomoć ili je gura nazad.? Kada se ubija zbog vjere, da li se širi vjera ljubavi ili vjera rata? Kada se mrzi zbog nacije, da li se stvara zajedništvo ili razjedinjavanje.?

Uredu je refleksno reagirati na nešto što nije isto kao što si ti, ali nije uredu postati žrtvom predrasuda i osude. U momentu kad ego počne nagovarati na mržnju trebamo reagirati razumom, a kako bi to uradili prvenstveno moramo prepoznati glas ega. To je glas koji osudi osobu koju prvi put vidiš jer ne izgleda kao ti, a razum je onaj koji kaže da ne izgledamo svi isto. Ego kaže da mrziš neku osobu jer nema koliko i ti, a razum kaže da nemamo svi isto. On stvara predrasude o ljudima koji vole ono što ti ne voliš, pa razum kaže da ne volimo svi isto. Ego kaže da mrziš, a razum da mržnja nije način.

Što duže pišem o ovoj temi to se više gubi granica između morala i mržnje. Ono dobro ostaje samo i neuvjetovano, što ono zapravo i jeste. Ne bih to vezao za dogme, uvjerenja, stavove, osobe, nego za osjećaje vezane za nas i druge, u kojima imamo stavove ali razumijemo drukčije od naših, volimo i ne osuđujemo ljubav drugih, vjerujemo u sebe ali i u vjeru drugih i nastojimo ne oštetiti sebe niti ikog oko sebe.

”Stalno nas sve podsjećaju da će na Sudnji dan svi ljudi biti primorani hodati Siratovim mostom, tanjim od zraka, oštrijim od britve. Nesposobni preći taj most, grešnici će se stmoglaviti u jame pakla, gdje će zauvijek patiti. Oni koji su živjeli kreposno stići će na drugu stranu mosta, gdje će biti nagrađeni egzotičnim voćem , slatkim vodama i djevicama. To je, u najkraćim crtama, njihovo poimanje života nakon smrti. Toliko su silno opsjednuti užasima i nagradama, ognjem i voćem, anđelima i demonima, da u svojoj žudnji da dosegnu budućnost koja će opravdati ono što su danas zaboravljaju na Boga! Zar ne znaju jedno od četrdeset pravila? -Pakao je ovdje i sad. I raj je. Prestani brinuti o paklu ili sanjati o raju, jer oni su oboje prisutni u tebi upravo u ovom trenutku. Svaki put kad se zaljubimo, uzvisimo se u raj. Svaki put kad mrzimo , zavidimo ili se s nekim borimo, strmogljavljujemo se ravno u oganj pakla.-… Postoji li gori pakao od muka koje čovjek podnosi kad duboko u svojoj svijesti zna da je učinio nešto pogrešno, strašno pogrešno? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći šta je pakao. Postoji li bolji raj od blaženstva koje se spušta na čovjeka u onim rijetkim trenucima u životu kad se zasuni svemira naglo otvore i on se osjeća kao da posjeduje sve tajne vječnosti i kao da je posve sjedinjen s Bogom? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći šta je raj.” Elif Shafak

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Hajde da pričamo o autohomofobiji, autor: Pederlook

Od svojih sam tajni gori – o fobiji svakog pedera

Postoje likovi koji su jedanput sedmično ili mjesečno gej. Obično kad se napiju ili nadrogiraju dopuste sebi taj luksuz da budu ono od čega, zapravo, sve vrijeme bježe. Jedanput mjesečno ili sedmično, pa još pijan se ne računa. Tako moj seksualni identitet nije stvaran, konstantan. Samo je faza. Iskušenje. I proći će, ocam’. Sve do narednog puta… Postoje i likovi koji vjeruju da sa istim spolom mogu imati samo seks. Pokaramo se i svako sebi. Nemoj da budeš peder, pa da mi pričaš kako dva lika jedan drugom mogu biti podrška, razumijevanje, mir. Postoje i likovi koji samo drkaju preko interneta s drugim likovima. Ali stvarno ponekad. Inače, karaju trebe. Lože se na auta, idu u teretanu. Nose trenerku i kladionicu vole više od matere. I sve im to opet ne pomaže da se obuzdaju kad s druge strane računara vide kitu. Obuzme ih nešto, jebiga. I ono bace ga čisto iz zajebancije. Bratski. Ma svi smo tako nekad ko djeca. Ima i pedera kojima ne bude dobro kad vide feminiziranog lika. Pa oni bi ga tačno prebili. Vidi kako hoda, vidi šta je obuko. Vidi kako priča. Fuj! Fuj! Fuj! Nije ni čudo što ljudi misle da je homoseksualnost bolest. Postoje i pederi, nećete vjerovati, koji sami sebi nikako ne mogu oprostiti što im se diže na frajere, a ne na pičke. Pa joj, tako bi voljeli da su normalni. Zašto im je sve ovo trebalo i šta će sa svim ovim pederlukom. Pa mrze sebe, pa druge. I sve tako u krug. Glume sebi. Glume drugima. Život im je čista laž.

Ono što je zajedničko svim ovim likovima je autohomofobija – jedina stvar o kojoj se manje od homofobije u našem društvu priča. Pederi ne žive na drugoj planeti. Žive u duboko homofobnom društvu i logično je da, kada sve oko vas vrišti (mediji, politika, religija, porodica) ubij pedera, da se zapitate Jesam li ja stvarno normalan i šta da radim. Naime, sliku o sebi gradimo na osnovu reakcija, stavova, mišljenja sredine, porodice, društva i kulture u cjelini. Bh. društvo je ogrezlo u homofobiji i nije lako nositi se sa tolikim pritiscima da budemo nešto što jednostavno nismo. Nije lako izdignuti se iznad normi, očekivanja i standarda zajednice u kojoj živimo i živjeti onako kako svako duboko u sebi osjeća da, zapravo, treba, samo neće, ne smije ili još uvijek ne zna kako. Autohomofobija je nešto kroz šta svi svakodnevno prolazimo. Svaka gej osoba na ovome svijetu. Niste, dakle, sami. Ne dešava se vama ništa što se ne dešava milionima drugi ljudi. Autohomofobija je proces i važan je dio upoznavanja i prihvatanja sebe. Nije nešto što nestaje preko noći. Važno je biti nježan prema sebi i ići sloj po sloj. Autohomofobija je sukob sa samim sobom, jer si nešto što se ne dopada tvojoj porodici, prijateljima, sredini u kojoj živiš. Zato što se većini oko tebe ne dopada i tebi samom postaje problem. Pitaš se i preispituješ, a nigdje odgovora. Autohomofobija je sukob na privatnom planu i može poput nemani da proguta i vas i vaš život. Voza od samomržnje, prezira, očaja do destrukcije. Moja autohomofobija je bila dosta suptilnija. Manifestirala se kroz samosabotiranje; birao sam uvijek nedostupne likove; koji nisu tu, koji su strejt, koji su jednako ili više autohomofobni od mene samog. I onda bi svu energiju ulagao u lovljenju takvih likova, u igrice, u pojavljivanje i nestajanje, u toplo-hladno. I nikada ne bih znao na čemu sam, ali sam uvijek na kraju ostajao sam.

Nakon što sam odlučio da stvarno upoznam i vidim šta sam ja to, zapravo, stvari su postale jednostavnije. Nakon godinu dana rada na samom sebi, stručne podrške i adekvatnog razumijevanja (koje ne pada s neba, ali ga uvijek ima, samo se malo bolje osvrnite oko sebe) shvatio sam da treba prestati s kompliciranjem i samomržnjom. Postavite sebi jednostavno pitanje šta bi bilo drugačije da vas privlači suprotni spol. Da li biste se družili s istim ljudima s kojima se sada družite, da li bi voljeli iste stvari, da li bi se smijali na isti način. Naravno da biste. Drugačiji bi bio samo izbor partnera koji nije kalkulacija, već dio vaše prirode i biologije. Druga stvar, vaš seksualni identitet nije jedini identitet. Niste samo peder, pobogu. Još toliko ste stvari. Ali ako vas to što ste peder toliko unesrećuje i otežava vam život, krajnje je vrijeme da vidite zašto je to baš tako. Treća stvar, uvijek će biti nešto vezano za vas čime vaša sredina, najmiliji i najbliži neće biti zadovoljni. Zašto toliko dopuštati da vas drugi regulišu. Okrenite se sebi, vidite šta vas, a ne toliki broj ljudi, usrećuje. Jer vaša sreća je samo vaša stvar. Onaj ko ne živi život po svojim pravilima promašio je temu. Na kraju krajeva, jedina konstanta u životu ste sami sebi. Sve oko vas; partneri, porodica, prijatelji je od danas do sutra. I nemate garancije da će išta biti tu cijeli život, ali vi hoćete. Sami sa sobom ostajete čitav život. Bijega od onog što jeste nema. Treba vidjeti to što jeste, dobro pogledati, te naći adekvatne načine da sami sebi objasnite, prihvatite i na kraju naučite živjeti s time. Seksualni identitet je bitan dio vas i neće nestati, a autohomofobija je ozbiljan parazit kojeg treba skidati što prije s vlastite kože. Prvi korak da napravite neku promjenu u svome životu jeste da postanete svjesni problema koji imate. Autohomofobija se krije u sljedećim stavovima i vrijednostima koje možda zastupate svaki dan, a da niste do kraja ni pogledali u njih.

  1. Samo ste ponekad gej.
  2. Sa istim spolom možete imati samo seks. Ništa više.
  3. Feminizirani likovi su vam odvratni. Na svim vašim aplikacijama stoji FEM stop. Najčešće ne možete da podnesete feminizirane likove, jer ne želite da vidite vlastitu feminiziranost, tj. ženstvenost koja se u patrijarhalnoj kulturi tumači slabošću. Lakše je prebaciti mržnju na drugog, nego vidjeti samog sebe.
  4. Razmišljate da se ipak oženite i ispunite snove roditelja, porodice, okoline, a ne vlastite.
  5. Uvijek najglasnije u društvu negativno komentirate bilo kakvu vijest vezanu za LGBTI zajednicu i teme.
  6. Od svih likova najviše vam se dopadaju strejt likovi.
  7. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji nisu u istom gradu kao i vi.
  8. Od svih likova najviše vam se dopadaju likovi koji stalno bježe i nikako da ih uhvatite.
  9. Volite o sebi da mislite kao o biseksualnoj osobi, a na suprotni spol vam se nije digo još od kad je igrala Viza za budućnost.
  10. Izašli biste na dejt s likom samo ako izgleda kao da je sada išetao iz porno filma. Hajde da budemo malo realni. Živimo u BiH. A hajde da vidimo i čemu vodi toliko pretjerivanje u vlastitoj nerealnosti. Stav Ako sam već peder viđat ću se samo s najboljim frajerima, također, je autohomofoban. Ovakav stav je, zapravo, limitirajući jer propuštate čitav spektar drugih likova; duhovitih, inteligentnih, šarmantnih, markantnih. Pobogu, nije sve u bicepsu.

Australska psihologinja Vivienne Cass u radu pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model opisala je šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u općezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipirani i slobodni pojedinci, koji su uspješno svoj (homo)seksualni identitet integrirali s ostalim identitetima u cjelovito ja. Šest faza oslobađanja od autohomofobije pogledajte ovdje: http://www.crol.hr/index.php/zivot/6666-sest-faza-oslobadanja-od-autohomofobije-u-kojoj-ste-vi)

Autor: Pederlook