Spol kao forma, rod kao značenje // Autor: Isić Liam

Spol kao forma, rod kao značenje // Autor: Isić Liam

Spol kao forma, rod kao značenje

Razmišljanja i uvjerenja pojedinca su ograničena onim što vide, i onim što vide drugi. Uzeti crvenu pilulu koja ruši zidove prividnih uvjerenja predstavljalo bi vječito zatočeništvo unutar prostora koji ne nudi oslonac, odnosno smisao. Živjeti život unutar granica je mnogo lakši način od preživljavanja na promaji, ali neki pronalaze smisao u besmislu stvarajući nove zidine koje ukazuju na relativnost tvrdnji prijašnjih utvrda.

Plutonov mit o pećini je najslikovitija filozofska predodžba svijeta u kojem živimo i stvari u koje vjerujemo, a ujedno se može koristiti kao komparativno sredstvo u pojašnjenju ”značenja” i ”forme”. Kao primjer ću uzeti ljudsku percepciju podjele na muškarce i žene. Naime, kako ljudi po Plutonovim učenjima žive u podzemnoj pećini, a oko vratova imaju okove koji im onemogućuju pogled na bilo koju stranu osim one koja prikazuje sjenke realnosti, uvjereni su u ono što vide, jer to ne vide samo oni nego i svi ostali kojima je pogled jednostran. Značenje će prepoznati po formi, iako značenje nije forma. Naravno, formu je potrebno stvoriti kako bi ostali pronalazili značenje u njoj.

Na taj način je stvoren muškarac, a isto tako je stvorena i žena. U zavisnosti od spolnog organa, širine kukova, dužine kose, boje glasa, načina ponašanja… Pojedinac je percipiran kao muškarac ili kao žena. Ako se u našem mozgu ne podudari značenje s karakteristikama forme muškarca ili žene, njihovo značenje se gubi.

Osloboditi se od okova i pogledati oko sebe je jedini način kojim se dolazi do slobode, a oslobođenje je, po Plutonu, uslovljeno liječenjem od neznanja. Adaptacija u novootkrivenoj realnosti zavisi od vremena provedenoj u njoj i od informacija koje potkrijepljuju znanje o stvarnom značenju koje nema formu.

A sada – rekoh – uporedi našu prirodu sa ovim stanjem. Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svetlosti. U toj pećini žive oni od detinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maći s mesta, a gledaju samo napred, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa. Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu. — Zamišljam — reče on. — Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni reči ne govore. — Tvoje je poređenje neobično — reče on — a neobični su i tvoji zatvorenici. — Slični su nama — rekoh. — Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine? (Država, sedma knjiga)

Autor: Isić Liam

Moralni ego, autor: Isić Liam

Moralni ego, autor: Isić Liam

Moralni ego

Najčešće kada govorim o moralu pomislim na nešto dobro, neštetno, korisno, neuvredljivo, nešto svijetlo. Međutim, kako i sami navedeni pridjevi u svom značenju kriju dozu relativnosti, tako je i sam moral relativan. Vjerujem da se upravo zbog te neodređenosti dešava da ljudi iz ”moralnih” razloga ubijaju druge zbog ”nemorala”

Značenje morala jeste vrlo subjektivno, a to subjektivno može uništiti živote mnogih ljudi. U biti nije stvar u percipiranju stvari kao moralnih ili ne, nego u rađanju moralnog prezira. Složio bih se s Ničeovom definicijom ove vrste mržnje, u kojoj kaže da je moralni prezir daleko najveća uvreda i omalovažavanje od bilo koje vrste zločina.

Najveći zločinac jeste osuda, koja se javlja u svakom od nas. To je taj ego kojeg moramo gušiti svake sekunde, jer se on nakon svake budi. To je taj nevidljivi, zlonamjenski stanar našeg uma koji vidi u kojeg boga neko vjeruje, kojim načinom života živi, koga voli, kuda ide, čim se bavi, šta nosi, gdje živi, koliko ima, koliko daje, koliko uzima, i sve ostalo što nam ego došapne u obliku osude.

Osuditi na osnovu morala i projecirati osudu na drugog u vidu moralnog prezira nije ništa drugačije od ”nemoralnog” čina druge osobe. Recimo ako jedan čovjek iz moralnih razloga ubije drugog zbog ubojstva nekog trećeg, da li se sije moral ili lančana mržnja.? Ako neko pretuče osobe koje se vole a njihova ljubav je definirana kao nemoralna, da li se širi ljubav ili moralna mržnja.? Ako neko osuđuje osobu na osnovu prošlosti, da li joj pruža pomoć ili je gura nazad.? Kada se ubija zbog vjere, da li se širi vjera ljubavi ili vjera rata? Kada se mrzi zbog nacije, da li se stvara zajedništvo ili razjedinjavanje.?

Uredu je refleksno reagirati na nešto što nije isto kao što si ti, ali nije uredu postati žrtvom predrasuda i osude. U momentu kad ego počne nagovarati na mržnju trebamo reagirati razumom, a kako bi to uradili prvenstveno moramo prepoznati glas ega. To je glas koji osudi osobu koju prvi put vidiš jer ne izgleda kao ti, a razum je onaj koji kaže da ne izgledamo svi isto. Ego kaže da mrziš neku osobu jer nema koliko i ti, a razum kaže da nemamo svi isto. On stvara predrasude o ljudima koji vole ono što ti ne voliš, pa razum kaže da ne volimo svi isto. Ego kaže da mrziš, a razum da mržnja nije način.

Što duže pišem o ovoj temi to se više gubi granica između morala i mržnje. Ono dobro ostaje samo i neuvjetovano, što ono zapravo i jeste. Ne bih to vezao za dogme, uvjerenja, stavove, osobe, nego za osjećaje vezane za nas i druge, u kojima imamo stavove ali razumijemo drukčije od naših, volimo i ne osuđujemo ljubav drugih, vjerujemo u sebe ali i u vjeru drugih i nastojimo ne oštetiti sebe niti ikog oko sebe.

”Stalno nas sve podsjećaju da će na Sudnji dan svi ljudi biti primorani hodati Siratovim mostom, tanjim od zraka, oštrijim od britve. Nesposobni preći taj most, grešnici će se stmoglaviti u jame pakla, gdje će zauvijek patiti. Oni koji su živjeli kreposno stići će na drugu stranu mosta, gdje će biti nagrađeni egzotičnim voćem , slatkim vodama i djevicama. To je, u najkraćim crtama, njihovo poimanje života nakon smrti. Toliko su silno opsjednuti užasima i nagradama, ognjem i voćem, anđelima i demonima, da u svojoj žudnji da dosegnu budućnost koja će opravdati ono što su danas zaboravljaju na Boga! Zar ne znaju jedno od četrdeset pravila? -Pakao je ovdje i sad. I raj je. Prestani brinuti o paklu ili sanjati o raju, jer oni su oboje prisutni u tebi upravo u ovom trenutku. Svaki put kad se zaljubimo, uzvisimo se u raj. Svaki put kad mrzimo , zavidimo ili se s nekim borimo, strmogljavljujemo se ravno u oganj pakla.-… Postoji li gori pakao od muka koje čovjek podnosi kad duboko u svojoj svijesti zna da je učinio nešto pogrešno, strašno pogrešno? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći šta je pakao. Postoji li bolji raj od blaženstva koje se spušta na čovjeka u onim rijetkim trenucima u životu kad se zasuni svemira naglo otvore i on se osjeća kao da posjeduje sve tajne vječnosti i kao da je posve sjedinjen s Bogom? Upitajte tog čovjeka. On će vam reći šta je raj.” Elif Shafak

Osuda opipljivog, autor: Isić Liam

Osuda opipljivog, autor: Isić Liam

Kako možeš ne prihvatati sam sebe? – je pitanje koje mi upućuju razni ljudi tijekom svih ovih godina. U biti ne znam koji segment svog postojanja oni misle da ne prihvatam. Prihvatio sam sve ono što je bilo i ostalo moje, a odbacio sve ono što mi nije pripadalo. Oni misle da mrzim sam sebe zato što nisam prihvatio ono na šta su me tjerali, a tu prisilu su zamazali ustaljenim frazama o nekoj tobože prirodi, urođenom, i bogom danom. Sve to proizilazi iz usta samozvanih biologa, psihologa, teologa, psihijarata, etičara, i ostalih znanstvenika koji su se specijalizirali na mojim životnim odlukama, koje su proglašene krajnje krivima.

Veoma je teško igrati ulogu pokusnog kunića ispred komisije sastavljene od nekompetentnih kritičara socijalne prihvatljivosti. Kad na bini života zec počne govoriti ljudskim jezikom, racionalno zaključivati, i argumentirati svoj identitet homo sapiensa, zaustavit će ga, opovrgnut će njegove argumente, zatvorit će ga u kavez, i ubiće ga;  sve samo zato što je on čovjek u zečijem tijelu. Zašto bi to bilo tako ako je osnovna značajka postojanja homo sapiensa  razum, a zec je imao racio? Ovaj primjer koristim kako bih ukazao na bitnost forme u očima posmatrača koji sačinjavaju društvo.

Postoje tačno određeni kriteriji socijalnog uklapanja, a oni najbitniji podrazumijevaju čovjeka u formi čovjeka, ženu u formi žene, muškarca u formi muškarca, pratioca nametnutih normi, i poklonika binarnih staza. Sve ove stavke stavljaju razum u drugi plan, a tvoje pokušaje mijenjanja svijeta bacaju na deponiju drukčijeg razmišljanja.

–       Izvinite gospodine, ali zapošljavanje Vas u našem sektoru za pravna istraživanja nije moguće, iako ste visokokvalificirani za ovu vrstu posla.

–        Molim Vas da pojasnite ovo što ste upravo izjavili!

–        Naime, mi shvatamo da ste vi kompetentni za ovaj posao, i to je neminovno uz priloženu dokumentaciju o obrazovanju koje ste završili, te uz prethodno iskustvo koje ste imali. Međutim, vaše rodno izjašnjavanje, koje se ne uklapa s Vašim spolom, niti sa spolnom oznakom u ličnim dokumentima koje posjedujete, bi uveliko narušilo ugled ove firme. Ukoliko se odlučite za daljnje nekorištenje hormonalne terapije, te izjašnjavanje u skladu s vašim biološkim spolom,  i odijevanje u skladu s osmišljenim dres kodom, mi bismo Vam obezbijedili dobro plaćeno radno mjesto. Naravno, postoji i druga opcija, a to je da izvršite potpunu operativnu promjenu spola,  i izmijenite dokumente na osnovu stopostotne tranzicije.

Dokle ćete gladiti oblik krčaga? Odbacite oblik krčaga: idite vodu tražite! Motreći formu, o značenju vi svijest nemate. Ako ste pronicavi, iz školjke biser zgrabite. (M II 1020-22)

Evanđelje svetog Eksera, autor: Isić Liam

Evanđelje svetog Eksera, autor: Isić Liam

U trenutku kada majka bude brisala krv s križa, natovarenog na leđima njenog djeteta, shvatiće da je kasno za skidanje tereta, koji je postao krvlju obojan i životno presudan. Osuditi ne treba onog koji je pokleknuo, nego one koji su mu podapinjali noge. Ljudi ne primjećuju križeve na leđima sviju nas, koje nosimo na putu života. Teške, godinama saprane, korozirane, sljepljene s kožom, ogromne, ali neizbježne. Kada se društvo okomi na križ jednog od nas, popne se na vrh i težinom svojih života gurne pojedinca na tlo, gdje ga dočekuju ostali lešinari s ekserima u rukama i željni krvi. U toj životnoj priči nisu potrebni izdajnici, nije potreban akt izdaje, nego je potrebno nerazumijevanje teksture križeva na leđima drugih. Izdaja je tek dodatni element, koji doprinosi smrtnoj presudi, a dolazi sa strane najbližih ljudi, koji su izdali sudjelujući u nerazumijevanju sa strane većine.

Mnogo je bilo Prometeja koji su za čovječanstvo ukrali vatru, i bivali kljucani Etonovim kljunom, sve dok ih Heraklo nije oslobodio. A bilo je i dosta onih koji su bili narodno žrtveno jagnje, čija tijela su kljucana do smrti, i tek se onda za njima žalilo, a njihova smrt je uzeta kao primjer počinjene greške. Koliko puta se smrt nedužnih ljudi mora ponoviti da bi ostali shvatili značaj počinjene greške? Historijski nam je nametnuto da percipiramo slobodu življenja na način da jedan ili više njih mora žrtvovati svoj život kako bi ostali živjeli. Sve vodeće monoteističke religije sadašnjice se baziraju na učenju polaganja života jednog stvorenja, u cilju čišćenja od grijeha i pronalaska puta ljubavi. Naše države su došle do slobode žrtvujući svoj narod. Roditelji su žrtvovali život svoje djece – kako bi tuđa živjela. Djeca su žrtvovala svoje roditelje – kako njihova djeca ne bi morala. Pripadnici obespravljenih manjina daju svoje živote kako bi njihovi potomci bili smatrani većinom, koja ima pravo na život. Okončanje života se smatra sredstvom u postizanju cilja. Ali nečija smrt ni u kom slučaju ne bi trebala biti sredstvo u ostvarivanju ciljeva drugih.

Zašto sredstvo u dostizanju cilja ne bi bilo pomaganje u međusobnom skidanju križeva i oslobađanja, a ne kopanje grobova na putu do uspjeha? Ako se na težinu tereta doda teret osude, opstanak jednog je zavisan od njegove jačine da izdrži pritisak. Mnogi nemaju dovoljno snage, ali oni zbog toga nisu slabi, nego je teret previše težak. Energiju za borbu dobijemo kapljicama podrške i razumijevanja. Kapljica u borbi može predstavljati cijeli okean, ali ako ne naiđemo ni na tu malu kap, vir u kom se nađemo sami nas olako može odvući na dno.

U trenutku kada majka bude trijumfalno stajala pored obrušenog križa, s kojim nije palo njeno dijete, shvatiće da su križevi oni koji trebaju pasti, a ne životi nedužnih ljudi. Shvatiće to i mnogi drugi, kada vide osmijeh na njenom licu, i na licu njenog djeteta, koji postaje osmijeh mnoštva drugih ljudi, koji će se sramiti svoje prošlosti. Pokušat će izvući iz zemlje sve one koje su pogubili, i odvojiti ih od njihovih tereta, zbog kojih su ih zakopali duboko u zemlju, ali neće uspjeti. Ostaće samo nada da se jednom učinjeno nikada više neće ponoviti, i ostaće želja za slavljenjem života životom.

OKVIRI, autor: Isić Liam

OKVIRI, autor: Isić Liam

Zamislite da se jednog dana probudite iz sna, te, s odlukom da nastavite kolotečinu životnih zbivanja, ustanete iz kreveta i u ogledalu, dok sneno umivate svoje lice, bivate suočeni s osobom koja nije ono što ste bili jučer, prekjučer, ili pak nije ono što ste bili cijeli svoj život, prije tog jutra. Takvu suludu ideju mnogi nisu u stanju ni da zamisle, a kamoli da je pretoče u moguću realnost. Ne moramo ići u krajnost uzimajući za primjer Kafkinog kukca, neizmjerno jake simbolike ili možda Orwelovu farmu životinja, iznimno velike komparativne vrijednosti, ali se možemo koristiti svim malim razlikama koje nas okružuju, a koje mnoge izbacuju iz okvira uobičajenog, normalnog i socijalno prihvatljivog.

Naša percepcija „ljudskog“ je satkana od binarnog sistema jedinica i nula u kojem pojavnost bilo kojih drugih brojeva ruši taj cijeli sistem. Iz tih razloga drušvo teži ka tome da u što bržem roku eliminira svaki pokušaj uvođenja novosti jer ne želi prihvatiti fleksibilnost pravila, nego se želi uhvatiti za ukorijenjenost davno konstruiranog i vremenom prihvaćenog kodeksa u kom su se norme stegnule kao beton. Normativnost, koja stvara oblike ljudskih života, stvara sliku svijeta kao velikog ormara ispunjenog milijardama ladica predodređenih za svako biće, koje u slučaju neadaptacije biva potisnuto ispod tog ogromnog konstrukta, koji je stavaran od početka ljudske civilizacije.

Šta znači naći se ispod ormara je veoma diskutabilno pitanje i nosi različite forme i koncepte socijalnog podnožja prihvatljivosti. Mnogi prožive svoj život ne shvatajući da su ga živjeli i stvarali po idejnom projektu historijskog slijeda ljudskih života od kojih je uzimano što se htjelo uzeti i formirano što se htjelo formirati od strane ljudi kojima je prednost bilo polje prazne ploče po kojoj su proizvoljno pisali pravila, koja se danas zovu normama.

Koliko na svijetu ima žena koje nisu majke niti supruge ili koji je broj muškaraca koji nisu očevi i supružnici, kolika je procentualnost muškaraca koji nisu muškaraci, u odnosu na procentualnost žena koje zapravo nisu žene, kolika je brojnost djece koja nisu postala ono što su trebala ili koliko je njih voljelo one koje nisu trebali i koliko ih radi ono što ne žele raditi?! Ući u koštac sa životnim ”moraš” jeste suočiti se s unutarnjim ”želim”. Prihvatiti unutarnje ”želim”, s druge strane, znači žrtvovati opstanak. Odmah nakon rođenja preuzimamo teret odgovornosti, prouzrokovan očekivanjima s kojima se suočimo čim dođemo u dodir s ljudima, koji su u vremenu prije tvog dolaskana svijet preuzeli maketu savršenog života od svojih prethodnika i svoju ličnost kreirali shodno s onim što im je dano te su se postavili u položaj hereditarne odgovornosti. Odlučiti se na prihvatanje ustaljenog je mnogo jednostavnije od mijenjanja istog, ali to je u skladu s ljudskom prirodom koja se intuitivno prepušta struji, umjesto da se penje uzvodno.

Probuditi se kao kukac zvuči nezamislivo, osim u smislu željenog stvaranja asocijacija, no u realnom svijetu dovoljno je koristiti se zidovima kojima smo sami okruženi i predočiti ih u riječi i djela. U prostoriju gdje je Kafkinim riječima smješten Gregor Sams možemo staviti bilo koju živeću osobu te metamorfozom, koja bi se i dalje ticala ljudskog tijela, preobraziti njegovo ili njeno dotadašnje postojanje. Kad se već dotičem dvaju ladica u rečenici prije ove, a to jesu ”njegovo” ili ”njeno”, iskoristit ću primjer metamorfoze u smislu gdje bi njegovo postalo njeno, njeno njegovo, a njihovo socijalno neprihvatljivo.

Šta bi se desilo da se Gregor jednog jutra probudio i shvatio da on nije ono što je bio do tad, nego je Gregoria Sams, koja se oduvijek skrivala u njemu, ali je svo to vrijeme bila zatočena između rešetki čeličnog straha? Majka bi tog jutra ušla u sobu da probudi Gregora kako bi krenuo na posao, ali, to jutro ne bi vidjela njega, nego Gregoriu na visokim potpeticama s crvenim rumenilom na obrazima i crnoj periki na glavi. Nakon toga bi majka munjevito istrčala iz sobe i zaključala vrata Gregoriine sobe te uznemirneno smišljala plan kako bi utajila postojanost osobe koja želi postati nešto što nije. Njena majka je znala od prije da će jednom doći do toga što je vidjela to jutro, ali se uvijek bojala tog dana.

Ovako bi započela ista priča, na drukčiji i opipljiviji način, a završila bi se isto. Slijed događaja u djelu gdje čovjek postaje kukac nimalo se ne bi razlikovao od slijeda zastupljenog u novoosmišljenoj priči gdje glavni lik izlazi iz kolosjeka binarne spolno-rodne podjele. Ovom pričom bi se povukla samo nit mnoštva primjera crno-bijelog svijeta u kom nisi privilegovan da biraš niti između te dvije boje. Ako jednog dana odlučiš postati kukac, Gregoria Sams, slobodni umjetnik, ili pak odlučiš ne postati ništa od tog jer ne želiš kategorizirati svoje postojanje i svrhu, bivaš bačen ispod svih smjernica koje uvjetuju prihvatanje. U vakumu ispod svih ladica, koje sačinjavaju cjelinu ormara, dobićeš hranu koju će ti majka gurnuti ispod vrata, čut ćeš poneki šapat sestre koja te voli, ali ne smije prići zbog osude drugih, uhvatit ćeš par očevih pogleda ispunjenih razočarenjem, a najviše od svega ćeš osjetiti, čuti i vidjeti bijes unutar samog sebe.

Način na koji se mijenja ustajala voda u bokalu jeste prosipanje iste i sipanje nove. U svijetu ima mnogo ljudi koji osjete gorčinu ustajale vode, ali postoje i oni koji se koriste njenom gorčinom. Slobodna interpretacija života zavisi od mogućnosti slobode i normativne ograničenosti. Iz tih razloga je potrebno da prođe mnogo vremena kako bi shvatili da su mnogi životi produkti nametnutih pravila, ali ta pravila jesu fluidna, ako ih percipiramo kao takva. Na osnovu pitagorejske filozofije, sve stvari oko nas su predstavljene brojevima, te samim korištenjem binarnog sistema kao primjera društvene podjele, predstavljamo grubu kategorizaciju, koja se ne koristi različitostima širokog spektra. Svrsishodno upotrebljavanjem matematičke terminologije, koja simbolično predstavlja pretvaranje ljudskih života u brojeve, se treba okoristiti mišlju bosanskohercegovačkog pisca i filozofa, Meše Selimovića, koji kaže da je život uvijek nešto šire i veće od zakona i pravila.